Kognitivna lingvistika i jezički znak
U ovom radu ćemo, kroz kognitivnu lingvistiku, posmatrati jezički znak onako kako ga je definisao švicarski lingvist Ferdinand de Sosir. Poredit će se poimanje i značenje jezičkog znaka; kako znak nastaje, kako se percipira, kako se odražava u jeziku, kako ga poimamo te od čega sve ovo zavisi. Nastojat ćemo prikazati obim Sosirove definicije znaka naspram onoga šta jezički znak znači u kongitivnoj lingvistici.
Riječ semiologija, onako kako je definisao švicarski lingvist Ferdinand de Sosir, je nauka o znakovima (saobraćajni, ‘govora’ tijela, jezik). Pojam Semiotika se više vezuje za američku tradiciju i Čarls Sanders Persa. Prema rječniku Semiotike (Dictionary of Semiotics) se kaže da se teorija semiotike zasniva na vjerovanju da značenje nije imanentno predmetima, da oni za sebe nisu označeni, nego da se značenje tvori pomoću kompetentnog posmatrača, subjekta, koji umije predmetu dati ‘formu’. Iako postoje izvjesne razlike u shvatanju ova dva pojma, mi se ovdje nećemo zadržavati na tome, nego ćemo ih smatrati sinonimima (uz napomenu da ne postoje apsolutni sinonimi).
.Na drugoj strani imamo kognitivnu lingvistiku kao relativno mladu granu lingvistike. Ono što čini srž kognitivne lingvistike jeste da jezik odražava sheme misli. Zagovornici kognitivne lingvistike tvrde da je jezik prozor u kognitivne (spoznajne) funkcije čovjeka. Kognitivna lingvistika je u uskoj vezi sa filozofijom, psihologijom, neurologijom i umjetnom inteligencijom, granama koje kognitivnoj lingvistici pomažu pojasniti pojedine elemente ljudskog uma.
.
O teoriji znaka
Ferdinand de Sosir je u svom Kursu ukazao na potrebu za naukom o znakovima, koju je već tada nazvao Semiologijom. On je, jasno je, semiologiju stavio iznad lingvistike te istakao da je na lingvisti da ”definiše ono što jezik čini posebnim sistemom u skupu semioloških znakova” (Sosir; 1916 : 39). Za Sosira jezik je prevashodno sistem znakova, a znak je spoj označivača (signifiant) sa nečim označenim (signifie) u psihi onoga koji govori. Označivač (akustična slika) ne bio nešto fizičko već psihološki otisak zvuka (Bugarski, 1975:56), tj. utisak koji on ostavlja na čula, a označeno (pojam) je govornikov pojam o toj stvari. Dakle, znak je kombinacija pojma i akustične slike.
Ovdje je važno napomenuti da znak sjedinjuje dva potpuno mentalna entiteta, tj. znak predstavlja mentalni entitet sa dva aspekta (Bugarski, 1975:57). Međutim, apstraktna jedinica znaka se ne može upotrijebiti osim u nekom fizičkom medijumu, tako da u svojoj realizaciji jezički znak ima nezaobilaznu materijalnu bazu (Bugarski; 1991:69). Kao što se iz izloženog može vidjeti, znak je psihički fenomen koji se realizuje u ljudskom umu i koji se zasniva na prenošenju akustičke predstave, tj. psihičke zamisli zvuka (signifiant) na pojam (signifie). Zvučni, akustički materijal i misaona supstanca su bez oblika, magline, dok ih jezik ne poveže u procesu njihovog raščlanjivanja i artikulacije (Kloskovska, 2003:88). Upravo u ovome će nam se kasnije otkriti veza sa kognitivnom lingvistikom.
.
Još je bitno pomenuti da je asocijacija označivača sa označenim arbitrarna. Pojam sestra, kaže Sosir, nije vezan nikakvim unutrašnjim odnosom za glasovni niz s-ö-r koji služi kao njegov označivač u francuskom, pa iz ovog slijedi da je asocijativna veza između oznake i označenog arbitrarna, a u potrvdu tome bi nam poslužio primjer (za pojam sestra) iz bilo kog drugug jezika na svijetu. U svom promišljanju o ovom pojmu, Sosir kaže:
”Riječ ‘arbitraran’ traži isto tako dodatno objašnjenje. Ne bi se smjelo shvatiti da označivač (le signifiant) ovisi o slobodnom izboru govornika; želimo samo reći da je on (le signifiant) nemotiviran, tj. arbitraran u odnosu na označeno (le signifie), s kojim u stvarnosti nema nikakve prirodne veze” (Sosir, 1916 : 101)
”Ono što zovemo ružom pod bilo kojom drugim imenom, jednako bi slatko mirisalo” (Romeo i Julija, II,ii), kaže Šekspir. Sve označeno bi moglo dobiti bilo koji označivač jer ne postoji prirodna veza između ovo dvoje. Uostalom, stvarnost postoji i bez našeg označivača, ali ovako postavljena arbitrarnost znaka pretpostavlja autonomiju jezika u odnosu na stvarnost.
.
Međutim, Sosir kaže da jezik nije u potpunosti arbitraran, jer sistem ima određenu racionalnost. Lingvistički znak se ne određuje vanlingvistički, nego je unutarlingvistički determiniran. Da znak nije u potpunosti arbitraran tvrdi i Levi-Strauss (1972) kada kaže da znak nije arbitraran a priori ali prestaje biti arbitraran nakon što je došao do postojanja, tj., kada je historijski utvrđen, ne može biti arbitrarno promijenjen.
.
Sosirove postavke koje smo naveli, u ovom radu, nastojat ćemo kontrastirati sa postavkama koje je kognitivna lingvistika utvrdila. Uz uvođenje neophodih postavki koje čine kognitivnu lingvistiku pokušat ćemo utvrdit sličnosti i razlike u poimanju jezičkog znaka između ove dvije postavke.
.
Jezik i mišljenje
.
Jezik je urođen svakom ljudskom biću jednako kao i mišljenje. To samo po sebi ne bi značilo puno (jer su i druge stvari urođene čovjeku) da ove dvije pojave, jezik i mišljenje, nisu dvije strane istog. Sosirovski govoreći oni su dvije stranice jednog papira. Mi mišljenje možemo izraziti i pokretom, nekim vidom umjetnosti, ili vještine, ali to prevashodno radimo jezikom. Jezik je uređen sistem što se za misao ne bi moglo reći. Misao dolazi, prekida se, naš mozak iz procesuje više simultano, ona je razuđena i apstraktna. Upravo zbog ovih karakteristika misli ponekad možemo čuti da neko kaže kako ne može izraziti ono što mu je na umu (u mišljenju). Ljudska misao je uspjela stvoriti čitav jedan (od) sistem(a) sazdan isključivo na njoj, a to je matematika. I zaista matematika nema ništa stvarnog, opipljivog, niti nečega što bismo mogli vidjeti, ili osjetiti, ali je ipak ljudski um trebao njenu realizaciju u materijalnom smislu pa je uveo matematičke simbole, znake.
.
I oznaka i označeno, i akustična slika i pojam, oboje postoje u mišljenju, a sam de Sosir ih je okarakterisao psihičkim kategorijama. Kako se akustična slika (ne njena realizacija) razlikuje od samog pojama, a oba su u ljudskom mišljenju? Ovo dvoje bismo mogli opisati kao zvuk i sliku u ljudskom umu, gdje bi oznaka bila naša unutarnja misao (zašto ne i glas ili zvuk) nečega označenog, a samo ono bi bilo mentalna slika date pojave. Zapravo, mi ne možemo pomisliti na pojam kuća a da ga ne prati njegova (unutarnja) akustična slika. To dvoje, na taj način sazdano u mišljenju čovjeka se izražava njegovim medijem, a to je jezik. Međutim, mi možemo zamisliti, na primjer, životinju koja ima sve osobine psa ali da ima surlu kao kod slona. Akustičnu sliku za ovu pojavu u našem umu nemamo ad hoc datu, ali je ljudski um uspio imenovati konja s jednim rogom, pa zašto ne bi mogao i psa sa surlom.
.
Neko će se zapitati da li to mišljenje ima monopol nad jezikom, pa je jezik siromašan i ne može izraziti sve što misao može. I zapravo se to na prvi pogled i čini tako; ako neko u umu ima neku određenu nijansu, recimo, smeđe boje a za to nema naziv, zaista se može mišljenje doimati dominantnijim. Međutim, znamo da eskimi imaju više riječi za snijeg, snijeg koji i im sami vidimo (tj. ništa drugačiji snijeg kojeg vide eskimi nije od onoga što ga mi vidimo) a da nemamo sve te riječi za istu pojavu. Jezik je u ovom slučaju diferencirao pojavne oblike snijega, a da to kod nas nije slučaj (iako nismo spriječeni da mislimo o snijegu na isti način). Odnos jezika i mišljenja, kognicije i drugih mentalnih procesa stoji u centru izučavanja kognitivne lingvistike.
.
Kognitivna lingvistika i mišljenje
.
U prethodnom poglavlju smo zapravo pričali o kogniciji a da je nismo ni pomenuli. Kognicija je poimanje stvarnosti.
”CL approaches language as an integrated part of human cognition which operates in interaction with and on the basis of the same principles as other cognitive faculties. CL is therefore defined as a linguistic theory which analyzes language in its relation to other cognitive domains and faculties such as bodily and mental experiences, image-schemas, perception, attention, memory, categorization, abstract thought, emotion, reasoning, inferencing, etc.”1 (Ungerer and Schmid 1996, Janssen and Redeker, 1999)
Ono što kognitivna lingvistika naglašava jeste povezivanje sistematičnosti koju nalazimo u jeziku sa načinom na koji je um strukturiran. Nije li ovo upravo veza između jezika i mišljenja koju smo gore povezali? Dakle, ako su sve gore pomenute pojave u ljudskom umu i dio ljudskog mišljenja i kognicije kao i jezik, zašto onda jezik odvajati od tih pojava? Ili obratno rečeno, ako je sve ovo dio ljudskog mišljenja, zašto se te ostale pojave u ljudskom mišljenju ne bi odrazile u jeziku kao njegovom mediju?
Prema stajalištu kognitivne lingvistike postavka francuskog filozofa Decartesa, koji je razdvojio um i tijelo u svom dualizmu, nije prihvatljiva. Iskustvo koje posjedujemo u našem umu je utjelovljeno (embodied), to jeste, stvoreno i dobiveno putem tijela. Evans i Green (2006) ovo ilustruju primjerom našeg percepiranja boja, kada kažu:
”While the human visual system has three kinds of photoreceptors or colour channels, other organisms often have a different number. For instance, the visual system of squirrels, rabbits and possibly cats, makes use of two colour channels, while other organisms, like goldfish and pigeons, have four colour channels. Having a different range of colour channels affects our experience of colour in terms of the range of colours accessible to us along the colour spectrum.”2 (Evans i Green, 2006:45)
Ovo ukratko znači: mi drugačije mislimo o bojama! Ovo za posljedicu ima da ih drugačaije dijelimo, definišemo i opisujemo. Dakle, lako se može uvidjeti da mišljenje (um) nije odvoje od tijela i jasno je da naše tijelo, a u ovom slučaju sistem koji čini naš vid, to jeste ono naše fizičko, utječe na mišljenje. Ono što Mark Johnson (1987) ističe u svojoj knjizi The Body in the Mind (Tijelo u umu) da se naše tjelesno iskustvo očituje u predodžbenim shemama (image shemata). Oni imaju značenje jer se izvode iz ljudskog pretkonceptualnog iskustva (pre-conceptual experience), a to je ono na koje izravno utječe ljudsko tijelo. Ovo su koncepti u kojima razmišljamo a proistekli su iz našeg tjelesnog iskustva, a Johnson (1987:126) navodi sljedeće:
.
Iz ovih odnosa se upravo vidi naše poimanje stvarnosti i kognicija istog. S obzirom da se naše tijelo nalazi u trodimenzijalnom prostoru mi neminovno koristimo pojam spremnika a ovo se jeziki izražava ponajprije prijedlozima, pa kažemo da je neko u braku i slično. Iskustvo puta je još jedno tjelesno pa mi najčešće, služeći se metaforom, život poistovjećujemo putem ili putovanjem.
.
Simbolička funkcija jezika
.
Jezik je sistem znakova ili simbola. Ključna funkcija jezika je da izražava naše misli, to jeste, da jezički znaci stoje u simboličkom odnosu prema našim mislima i idejama.‘Symbols are bits of language’3 (Evans i Green, 2006:6).
”it is clear that what semiotics is finally all about is the role of mind in the creation of the world or of physical constructs out of a vast and diverse crush of sense impressions.”4 (Sebeok, 2001:37)
Put od koncepta do označivača i znaka neminovno prolazi kroz um i njemu se vraća.
Vidimo da kognitivna lingvistika proširuje psihički koncept znaka. Ona traži koncept u stavrnom svijetu koji se percipira, nakon čega se stvara koncept (odakle je de Sosir tek počinjao), nakon čega slijedi jezičko značenje koje se ponovo ogleda, ‘provjerava’, u koncepciji (dajući joj prvenstvo – kao i Sosir, opet), da bi uporište našla u formi koja je konvencionalna.
”’Ovdje su ipak glavni predmet sami procesi semioze. Njihova analiza trebalo bi da obuhvati sljedeće probleme koji iziskuju definisanje: 1. Izvor znaka, porijeklo znaka; 2. supstancijalni karakter znaka (signans); 3. Način postanka znaka, njegova veza sa izvorom, porijeklom; 4. označeni predmet ili značenje (signatum) i njegova veza sa znakom; 5. način interpretacije znaka, njegovi principi, forme, funkcije; 6. situacija, kontekst semiotičkog procesa; 7. osoba koja interpretira (primalac).” (Koloskovska, 2003:85)
Kognitivna lingvistika, sagledavajući znak šire od tradicija do nje, ističe značaju postavku. Treba istaknuti da znak ne označava ništa određeno, neki entitet (to ni Sosir nije tvrdio) nego pojam (npr. drvo). Ovo nazivamo konceptom, a proces davanja značenja konceptualizacijom. A sada se prisjetimo riječi Ferdinanda de Sosira kada opisuje govornu situaciju:
”Polazna tačka toka je u mozgu jedne, na primjer, osobe A, gdje se činjenice svijesti, koje nazivamo konceptima, nalaze spojene sa predstavama jezičkih znakova, koji služe za njihovo izražavanje.” (de Sosir, 1916:36)
De Sosir činjenice svijesti naziva konceptima, ponovo ne izlazeći iz mentalnog, ali svakako jako podsjećajući na ono što će kongnitivna lingvistika (uz određena proširenja) jednako definisati. Veza između de Sosira i kognitivne lingvistike je u ovom pogledu jasna, ali je ova grana lingvistike otišla dalje u definisanju znaka.
.
Kako Fauconnier (1997) kaže, a osvrćući se na odnos jezičkog znaka (znakova) i stvarnosti, da jezik nudi naprosto poticaje za stvaranje konceptualizacije koja je daleko bogatija i razvijenija negoli što je naznačeno minimalnim značenjem u jeziku. Ovdje se ponovo vraćamo ljudskom umu, gdje moramo tvrditi da jezički znak ne predstavlja potpunu kompleksonst našeg poimanja nečega nego ga poopštuje zarad konvencije. Uzmemo li čak članove jedne govorne zajednice, oni će svakako imati isti označivač, recimo d-r-v-o, za neki označeno drvo, ali, čak ni kod članova iste govorne zajednice ova mentalna slika i značenje koje ona proizvodi neće biti u potpunosti identično, onim onog baznog. Sve ovo ovisi o našem ličnom iskustvu, emocijama, pamćenju, percepciji, to jeste onim kategorijama koje smo gore naveli. Konvencija u generalnom pogledu postoji, ali bi ispitivanje mentalnih slika pojedinaca zapravo pokazala, možda i revidirala poglede na određe jezike znake.
.
Uzmimo za primjer rečenicu
(1) Postigao je koš.
.
Rečenica je sasvim razumljiva i ima značenje. Međutim, koliko elementi (simboli) jezika zapravo govore o događaju o kojem je ovdje riječ? Ako bismo ovaj događaj grafički predstavljali, da li bi to bilo a), b), c) ili d)
Pod normalnim uvjetima, to bi svakako bilo d). Zašto smo svi ovo prodrazumijevali a da to nigdje u rečenici nije naznačeno? Gdje taj jezički znak koji nam ovo govori? Znamo da let lopte ne može biti a), to jeste može ali to ne bi bio koš. b) također otpada jer se koš ne postiže sa pozicije iza koša. Sa c) je sličan slučaj kao sa a) i b) jer znamo da se lopta ne baca s pozicije vertikalno iznad koša. Jedino nam ostaje d) koje odgovara našim pretpostavkama o rečenici. Mi znamo da košarkaška lopta leti u određenom luku do koša i šta to znači postići koš. A kako to znamo? Ponovo postavljamo pitanje: gdje je taj jezički znak koji ukazuje na to? Naprosto ga formalno ne možemo naći između tri riječi u rečenici Postigao je koš. Niti nam to riječ ‘postigao’ ili ‘postići’ formalno govori, niti ‘je’, a niti sam pojam koša. Langacker (1987) kaže: ‘Thought relies on a rich array of encyclopaedic knowledge’5. I zapravo, sklop naših znanja i iskustava nam isključivo pomaže pri stvaranju ove mentalne slike koja je kod svih nas ista. Langackerovo enciklopedijsko znanje podrazumjeva poznavanje pojavnog svijeta što je šire moguće. Ako pretpostavimo da na svijetu postoji neko kome koncept košarke nije poznat, moramo također pretpostaviti da on ne bi imao ni predstavu o datkom konceptu, tj., ne bi mogao konceptualizirati ono što mi, bez imalo napora, možemo.
.
Uzmimo i primjer iz Evans i Green (2006). Rečenica, (2) “Mačka je preskočila zid” nam je sasvim razumljiva ali šta ovi znaci, ovdje u vidu riječi zaista govore o našem poimanju događaja? Koristimo se ponovo nacrtom:
.
Pretpostavimo da je let mačke naznačen strelicom. Šta nam riječi ‘mačka’, ‘je’, ‘preskočila’ i ‘zid’ govore o onome šta se zapravo desilo? Vjerovatno smo svi odabrali primjer d) kao tačan. Ali zašto? Mi ovu rečenicu konceptualiziramo pomoću našeg iskustva jer znamo kako se to mačke kreću i preskaču zidove, jer, niti jedna riječ/znak iz ove rečenice ne upućuje na ovakvo shvaćanje. Riječ ‘preskočila’ nam je tu možda najbliža u pojašnjavanju pojave, međutim ona kao znak ne nosi sa sobom ono što smo prikazali na primjer d), nego nam to iskustvo vanjezičke stvarnosti, koje smo pohranili u pamćenju i uvijek iniciramo kada se rečenica poput ove spomene.
.
Kognitivni jezički znak jeste nešto složenije definisan od onog Sosirovog, a sada vidimo i kako. Kognitivna lingvistika ne bježi od psihičke naravi znaka, ali na tome ne staje. Ona se, kao što možemo vidjeti Ilustraciji 1, širi sa dvije strane psihičkog/konceptualnog. Bez te ‘dvije strane’ definisanje jedne jednostavne rečenice kao što je (1), u smislu jezikog znaka, ne bi bila ni moguća. Ovdje je ponovo na djelu tvrdnja lingvista kognitivne orijentacije da je faktor iskustva, percepcije, fizički doživljenog, veoma bitan, čak i ključan.
.
Sad kada smo pojasnili odnos kognitivne lingvistike i znaka, možemo se upustiti u još detaljniju analizu, sa ‘obje strane’ kognicije.
.
Kategorizacija-prototip-znak
.
Ljudi u svom umu dijele pojave, predmete i koncepte u kategorije. Prema klasičnoj teoriji kategorije imaju definicijsku strukturu. Prema ovom poimanju, da bi nešto bilo član kategorije ono mora ispuniti potrebne i dovoljne preduslove. Uzmimo za primjer koncept neženja. Ono što bi činilo potrebne preduslove je nota značenja ‘neoženjen’ i ‘muško’, ali nijedan od ovih uslova nije dovoljan jer i ‘taksista’ može biti neoženje i muško. Semantička dekompozicija na ovaj tradicionalan način je nedostatna u nekoliko tačaka. Evans i Green (2006) navode primjer mačke. Mi za koncept mačke podrazumjevamo koncepte ‘krzno’, ‘rep’, ‘četiri noge’. Šta bi se u našoj svijesti promijenilo, ako bi se nekoj mački desila nesreća u kojoj je izgubila jednu nogu, i rep? Da li bi ona tada još uvijek pripadala kategoriji ‘mačka’. Svakako da bi, ali tradicionalna teorija ovo nije predvidjela. Drugi problem tradicionalne teorije je nejasan obim kategorija. Jasno nam je da kategorija ‘namještaj’ uključuje ‘stolica’ i ‘stol’ ali da li je to slučaj s a ‘tepih’? Uostalom, nije svima jasno niti poznato da ‘kruška’ pripada porodici (kategoriji) ‘ruža’. Treći problem je problem prototipičnosti. Šta bi bio prototip za koncept ‘namještaj’?
.
Mi ćemo ovdje razmatrati prototip kao dio kategorijzacije ljudskog znanja. Rosch (1970) je na osnovu eksperimantalnog istraživanja, razvila kognitivni model posmatranja prototipičnosti. Teorija prototipa postavlja dva bazna principa koji pomažu kategorijzaciju u ljudskom umu, a to su princip kognitivne ekonomije (principle of cognitive economy) i princip percipirane strukture svijeta (principle of perceived world structure). Ova dva principa čine kategorijzaciju u ljudskom umu. Prvi princip u nizu podrazumjeva da ljudska bića žele dobiti što više informacija iz svoje okoline sa što manje umnog napora. Ekonomičnost se ogleda u tome da ljudska bića, niti žele niti su u stanju, da pamte detalje o svakom dijelu iskustva, nego ga kategorišu prema prototipima. Princip percipirane strukture svijeta bazira se na suodnosima koje smo iskusili ili su dio našeg pomenutog enciklopedijskog znanja, pa tako znanje o svijetu nam je dovoljno da znamo da se za pera (kod ptica), prije nego za krzno ili škrge, vezuje let.
”the denotated referent, or denotatum, is not something specific in the world, but rather a prototypical category of something.”6 (Sebeok, 2001:6)
Prototip je znak. Međutim, prototip sa sobom nosi gore pomenute teškoće definisanja. Kad poimamo koncept ‘pas’, mi ne mislimo na ovog ili onog, komšijinog, lutalicu i sl., psa, nego se poimanje vrši prototipski. Svaki jezik i govornik istog se povodi gore pomenutom kognitivnom ekonomičnošću. Ali šta to mi uključujemo u određeni pojam a šta isključujemo, koje su nam strane znaka, i, od čega sve to zavisi? Widdowson (1996) za prototip kaže,
”what members of a particular community think of the most typical instance of a lexical category.”7 (Widdowson, 1996:130)
Šta znači ‘određena zajednica’ (a particular community)? Znači li to da mislimo kolektivno? Ne kolektivno u klasičnom smislu riječi, bar. Međutim, u ono što je polje proučavanja u kogniciji jeste utjelovljeno znanje i percepcija. Ono što percipiramo i ono gdje naše tijelo stječe iskustvo jeste naša okolina iz koje učimo u kognitivnom smislu, pa je jasna nota zajednice, jer, ne živi svaka zajednica u istom okruženju. Uzmimo za primjer koncept ‘drvo’. Ono što mi vjerovatno imamo u umu kada mislimo o konceptu ‘drvo’ je vjerovatno hrast (ili bor) kao vrsta drveta, dok bi za, recimo, stanovnika sa arapskog poluostrva to sigurno ne bi bio hrast, nego vjerovatno palma, pa tu vidmo razliku u poimanju prototipa.
.
Prototipi su znakovi kategorije. Šta ih čini takvima jasno je pokazala kognitivna lingvistika. Uostalom, prototipna konceptualizacija ne bi bila moguća objasniti iz drugog, osim iz ugla kognitivne lingvistike. Sosirovski govoreći, prototipi (sada kao znaci za kategoriju) su također arbitrarni. Prototipi su u svom opštem saželi osobine kategorije, međutim životno iskutvo i utjelovljeno znanje, ono što je kognitivna lingvistika jasno istakla, igraju presudnu ulogu ovdje.
.
Gledano šire, znak je prototip za značenje. Ovo bi bila ona arbitrarna osobina znaka koju je Sosir istakao. Ljudi su se složili oko lingvističkog prototipa za značenje sunce. Pojam kao takav je arbitraran, ali je i prototip. Sunce je ono oko čega su se ljudi dogovorili da označava pojam sunca. Taj pojam je prototip, ustaljeni, najprihvatljiviji, standardizovan pojam za označavanje jedne pojave. Da je taj pojam prototip pokazuje prijemer metafore; mi sunce možemo nazvati ‘užarenom loptom’, ‘vatrenom kuglom’ i sl., a da opet mislimo na sunce. Konceptualna metafora u kognitivnoj lingvistici se jasno ističe kao posebna vrsta povezivanja oznake i označenog.
.
Konceptualna metafora i označavanje
.
Odstupajući od prototipnog, konvencionalnog načina označavanja pojmova, konceptualna metafora povezuje konceptualna polja. Konceptualna metafora zauzima posebno mjesto u kognitivnom poimanju semantike. U kognitivnoj lingvistici se metafora smatra načinom mišljenja, to jeste, ona nam otkriva konceptualna polja koja se povezuju u umu njenog korisnika, to jeste, pretkonceptualno utjelovljeno iskustvo. U konceptualnoj metafori se povezuju izvorna i ciljna domena. Pojam iz ciljne domene, to jeste one koja se želi pojasniti, se objašnjava preko osobina izvorne domene. Ovo su po prvi put utvrdili Lakoff i Johnson u svojoj knjizi Metaphors We Live By (Metafore po kojima živimo) (1980). Formula za konceptualnu metaforu je A=B. Rečenica ‘Ahil je lav’, nam je i poznata ali i potpuno prihvatljiva i razumljiva. Zašto? Kako to da nas ova rečenica ne navede na to da pomislimo da je Ahil životinja. Kako znamo da se isključivo elementi hrabrosti iz izvorne domene (lav) žele prenijeti na ciljnu (Ahil)? Ovo se u konceptualnoj metafori naziva preslikavanjem (mapping). Osobine A se preslikavaju na B, ali ne nasumično. Ispitivajući ovu pojavu u jeziku lingvisti poput Lakoff i Johnson (1980), Gibbs (1994), Grady (2005), Kövecses (2000), Langacker (1991) i mnogi drugi napominju da konceptualnu metaforu ne nalazimo samo u poeziji, nego u svakodnevnom govoru; Geary čak navodi da koristimo 6 metafora u minuti. Zašto kada razmišljamo o hijerarhiji na bilo kom nivou razmišljamo u vidu piramide, pa nam je važiji na vrhu piramide – upravo zbog konceptualizacije na način da poimamo VAŽNO JE GORE; ili zašto kažemo da cijene rastu – pa zbog konceptualizacije vrijednosti u smislu fizičke visine; isto tako kažemo da vrijeme prolazi – sve su ovo konceptualne metafore koje koristimo svakodnevno, one su naprosto utkane u našu kogniciju, one nam olakšavaju komunikaciju i pojašnjavanje poimanja stvari i pojava.
.
Šta ovo znači za semiologiju? Metafora je mijenjanje znaka. Metafora je i preimenovanje. Kako to možemo poimati takvu jednu promjenu znaka i ipak znati o čemu se radi. ‘Julija je sunce’, kaže Romeo. Ovdje je znak za Juliju promijenjen u sunce. Konceptualnim preslikavanjem koje nam je urođeno, mi smo u mogućnosti shvatiti da Romeo želi iskazati svoju, na drugi način skoro pa neobjašnjivu, ljubav prema Juliji. Ovdje se ona gore pomenuta ekonomičnost jezika možda i najbolje odslikava. Da je Romeo njegov osjećaje prema Juliji opisao bez metafore koristio bi znatno veći broj riječi i opet taj izbor ne bi bio učinkovit kao što je ovaj putem metafore. Nama životno iskustvo, utjelovljeno znanje i konceptualizacije omogućavaju da razumijemo naizgled nelogičnu promjenu znaka.
.
Zaključak
U ovom kratkom prikazu onoga što nam je poznato o jezičkom znaku onako kako ga je definisao švicarski lingvista Ferdinand de Sosir, željeli smo prikazati njegove refleksije u relativno novoj grani lingvistike, kognitivoj lingvistici. Znak se čita kroz osnovne postavke kognitivne lingvistike: fizičko i mentalno iskustvo, mentalne sheme, percepcija, pažnja, pamćenje, kategorizacija, apstraktna misao, emocije, razumijevanje itd. Vidjeli smo nešto prošireno poimanje znaka u odnosu na ono kako ga je prezentovao Sosir. Znak jeste mentalna kategorija ali on u kognitivnoj lingivstici, ne završava s tim. Kognicija znaka svakako da je u centru ali nam važnu ulogu igraju precepcija stvarnosti kao i životno iskustvo te gore pomenuto enciklopedijsko iskustvo.
.
Autor: Adi Maslo
.
- 1 Kognitivna lingvistika pristupa jeziku kao integrisanom dijelu ljudske kognicije/spoznaje koja djeluje u interakciji, i na istim principima, sa ostalim kognitivnim sposobnostima. Kognitivna lingvistika se zato definiše kao lingvistička teorija koja analizira jezik u odnosu prema ostalim kognitivnim područjima i sposobnostima kao što su fizičko i mentalno iskustvo, mentalne sheme, percepcija, pažnja, pamćenje, kategorizacija, apstraktna misao, emocije, razumijevanje, zaključivanje itd.
- 2 Dok ljudski vid ima tri fotoreceptora ili kanala za precepiranje boje, kod drugih organizama se to često razlikuje. Na primjer, vjeverice, zečevi i vjerovatno mačke, koriste dva kanala za percepiranje boje, dok drugi organizmi, kao što su zlatne ribice ili golubovi, imaju četiri. Posjedovanje različitog spektra kanala za percepiranje boje utječe na naše iskustvo o boji po pitanju raspoznavanja raspona boja u spektru.
- 3 Simboli su djelići jezika
- 4 Jasno je da je konačan predmet semiotike uloga uma u stvaranju svijeta, ili fizičkih tvorevina, iz goleme i raznolike hrpe dojmova značenja
- 5 Misao se oslanja na bogat niz enciklopedijskog znanja.
- 6 označeni referent, ili denotatum, nije nešto određeno u svijetu, nego kategorija prototipa za nešto
- 7 Ono šta ljudi jedne zajednice smatraju za najtipičniji (najreprezentativniji) primjer neke leksičke kategorije
Bibliografija
1. Bugarski, R. (1975), Lingvistika o čovjeku, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd
2. Bugarski, R. (1991), Uvod u opštu lingvistiku, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd
3. De Sosir, F. (1916), Kurs opšte lingvistike, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad
4. Geeraerts, D. (2010), Theories of Lexical Semantics, Oxford University Press, Oxford, New York
5. Grady, J. E., ‘Metaphor’ U Geeraerts, D., Cuyckens, H., Handbook of Cognitive Linguistics, (2007), 188-213, Oxford University Press Inc, New York6. Hawkes, T. (2003), Structuralism and Semiotics, Routledge Taylor & Francis Group, London i New York
7. Jakobson, R. (1974), Main Trends in the Science of Language, Harper & Row, New York
8. Johnson, M. (1987), The Body in the Mind, The University of Chicago Press, Chicago
9. Klosovska, A. (2003), Sociologija kulture, Asocijacija Krug 99, Sarajevo
10. Kövecses, Z., (2002), Metaphor: A Practical Introduction, Oxford University Press, New York
11. Levi-Strauss, C. (1972), Structural Anthropology, Harmondsworth:Penguin
12. Lakoff, G., Johnson, M. (2003), Metaphors We Live By, The university of Chicago press, London
13. Mandler, J. (2004), The Foundations of Mind: Origins of Conceptual Thought, Oxford University Press, Oxford
14. Martin, B., Ringham, F., (2000), Dictionary of Semiotics, Cassell, London
15. Radden, G., Dirven, R. (2007), Cognitive English Grammar, John Benjamins Publishing Company, Amsterdam/Philadelphia
16. Sebeok, T.A, (2001), Sign: An Introduction to Semiotics, University of Toronto Press
17. Ungerer, F,Schmid H.J. (1996) An Introduction to Cognitive Linguistics, Longman, London/New York
18. Widdowson, G.H. (1996), Linguistics, Oxford University Press, Oxford
.
Kognitivna lingvistika i jezički znak.. added by P.U.L.S.E on
View all posts by P.U.L.S.E →
Naši izdavači, Nolit i ‘
Izdavačka knižarnica Zorana Stojanovića izdali su dva naslova Ferdinanda de Sosira. Nolit je izdao ‘Opštu lingvistiku’, a IKZS ‘Kurs opšte lingvistike’. Pa me zanima da li se to dve različite knjige?
Znam da ništa nije objavio za života, nego da su objavljivali njegovi učenici posthumno.
Mislim da je u pitanju ista knjiga, ali nemojte mi verovati
Inače, sjajan tekst!
Sve pohvale i za sajt!