Kormak Makarti i avetinjski svet njegovog romana “Putnik”. Nakon šesnaest godina od poslednjeg romana Kormak Makarti je objavio svoj sledeći rad koji se sastoji od dva dela. U “Putniku” on nastavlja sa svojom poetikom nasilja, beznađa i borbe sa neizrecivim.
„Sa navikama koje traju dva miliona godina teško je prestati (…) Nesvesno izgleda svašta zna. Šta zna o samom sebi? Da li zna da će umrijeti… I da li je zaista tako dobro u rešavanju problema ili jednostavno samo sebe savetuje po pitanju neuspeha? Kako poseduje takva shvatanja stvari, na kojima možemo da mu zavidimo?” Ovo je odlomak iz eseja „Problem Kekule“, koji je Kormak Makarti objavio u naučnom časopisu “Nautilus” u aprilu 2017. Naslov eseja odnosi se na nemačkog hemičara Avgusta Fridriha Kekulea (1829-1896), koji je pisao kako je otkrio prstenasti oblik molekula benzena nakon što je sanjao zmiju koja guta sopstveni rep, simbol uroborosa – obnove i ponovnog rođenja u staroegipatskoj mitologiji.
Kako ga Makarti prikazuje, Kekuleov problem je zašto mu hemičarev nesvesni um nije jednostavno rekao: „Molekul je u obliku prstena.” Makartijev odgovor je da je jezik sposobnost koja nam se nedavno razvila. Kroz svoju evoluciju u praistoriji, čovečanstvo je bilo vođeno svojim prelingvističkim životinjskim mozgom, koji nastavlja da nam prenosi poruke u snovima, slikama i prikazima: “Istina je da se ovde radi o jednom procesu kome mi uopšte nemamo pristup. To je jedna neprozirna misterija totalne tame.”Esej nam oslikava diskusije koje je Makarti vodio dugi niz godina na Institutu Santa Fe, interdisciplinarnom istraživačkom centru posvećenom proučavanju složenosti fizičkih i društvenih sistema, koji posećuje od 1990-ih i gde je sada jedan od upravnika.
Teško da je iznenađujuće što je Makarti zainteresovan za Kekuleov problem. Njegove knjige su nemilosrdna borba da se iskaže neizrecivo. Visokoparne kadence Krvavog meridijana (1985) i kao barut suve rečenice u Ovo nije zemlja za starce (2005) su tekstovi koji upotrebljavaju sva sredstva iz jezika kako bi preneli iskustva koja on ne može da iskaže. Njegov poslednji roman, Put (2006), bio je pokušaj da se izrazi neizreciva pustoš postapokaliptične planete i tuga onih koji žive u njenim ruševinama. Kritičari su primetili uticaj Foknera i Hemingveja, ali to je potcenjivanje njegovog dostignuća. Njegov novi roman, Putnik, pokazuje da Makarti pripada društvu Melvila i Dostojevskog, pisaca koji svetu nikada neće prestati da budu potrebni.
Rođen 1933. godine i odrastao u srednjoklasnoj porodici irskih katolika u siromašnom delu Noksvila u Tenesiju, Makarti je napustio univerzitet i proveo nekoliko godina u američkom vazduhoplovstvu. Nije poklekao traženju redovnog zaposlenja, niti je učestvovao u književnom životu. U jednom od retkih intervjua koje je dao, u Njujork tajmsu iz 1992. koji je s njime uradio kritičar Ričard Vudvard navodi se da je Makarti ljubazno odbio poziv na večeru koju su lokalne novine priredile u njegovu čast. Nije davao časove književnost niti držao predavanja. Pre nego što je 1981. dobio Makarturovu stipendiju, koja se daje osobama sa izuzetnim sposobnostima, živeo je oskudno i u dugim periodima u onome što bi drugi mogli nazvati siromaštvom, posvetivši se pisanju.
Njegovi romani su kritikovani jer sadrže mnogo nasilja, kao da to odražava neku vrstu morbidnosti u njegovom radu. U intervjuu za Njujork tajms on odgovara da je poricanje nasilja u ljudskom životu ono što je morbidno: „Ne postoji život bez krvoprolića. Mislim da je ideja da se vrsta može na neki način poboljšati, da bi svi mogli da žive u harmoniji, zaista opasna ideja. Oni koje dotiče ova ideja prvi se odriču svoje duše, svoje slobode.”
On je nepokolebljiv u prikazivanju ljudskog ponašanja u njegovim najružnijim oblicima. Kratki, zanemareni roman Dete božje (1973) bavi se serijskim ubicom, čiji su zločini u svom divljaštvu opisani kao prepoznatljivo ljudski. U Putniku vijetnamski veteran se priseća kako je leteo iznad džungle i video slonove na čistinama. Pokušavajući da zaštite ženke i njihovu decu, mužjaci bi podizali surle pred vojnim avionima. Piloti bi odgovorili ispaljivanjem raketa na njih: „Nikad nismo promašili. I to bi ih raznelo. Oni bi jebeno eksplodirali.” Veteran kaže da mu je žao zbog onoga što je uradio. „Nisu ništa uradili. I koga su oni hteli da vide u vezi sa tim? To je ono zbog čega mi je žao.” Ali zašto je to uradio? Ima li odgovora?
Putnik je studija o životu bez odgovora. Putnik u naslovu knjige je nestalo deseto telo u potopljenom mlaznjaku koji se srušio kod obale Nju Orleansa. Podvodne olupine ispituje profesionalni ronilac Bobi Vestern, bivši matematičar i sin fizičara koji je radio sa Robertom Openhajmerom na osmišljavanju atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. Kada je sa timom naučnika posetio Nagasaki posle rata, Bobijev otac je zatekao „sve zarđalo… Na ulicama su stajale izgorele karoserije tramvaja… Na pocrnelim izvorima sedeli su ugljenisani kosturi prolaznika bez odeće i kose… Živi su hodali unaokolo ali nije bilo gde da se ode.”
Roneći sa kolegom da bi pregledao mlaznjak, Bobi pronalazi ostalih devet putnika i posadu vezane na sedištima, kako im kosa leluja, a oči su im “lišene promišljanja”. Pilotova torba za let i crna kutija aviona se ne mogu pronaći. Nakon ronjenja, Bobija prate i ispituju ljudi koji nose značke; njegove sobe su poharane, auto mu je oduzet, pasoš konfiskovan i bankovni račun zatvoren. On se daje u bekstvo, završava u kolibi na plaži, umotan u staro vojno ćebe, čita fiziku – „staru poeziju“ – i pokušava da napiše pismo svojoj šizofrenoj sestri Ališi, takođe bivšoj matematičarki, koja je izvršila samoubistvo u psihijatrijskoj bolnici pre mnogo godina. (Nastavak Putnika, Stela Maris, u kojem se radi o Ališi – prvi je roman koji je Makarti napisao sa ženom kao glavnim protagonistom – biće objavljen kasnije ove godine.) Hodajući obalom mora u sumrak, Bobi posmatra svoje otiske stopala u pesku koji se pune vodom, „onda je iznenada pao mrak kao topionica koja se noću gasi “.
Maglovitost granice između ličnih vizija i konsenzusne stvarnosti obeležje je mnogih epizoda opisanih u Putniku. Bobijevu sestru redovno posećuje džin, Talidomid Kid, ozleđeno stvorenje sa „perajama“ koje komentariše njeno ponašanje, ponekad metafizičkim terminima: „Iskusnom putniku destinacija je u najboljem slučaju glasina… Pravi problem je u tome što je svaka linija izlomljena linija. Vraćate se unazad i ništa vam nije poznato. Dakle, okrenete se da se vratite tek sada kada imate isti problem u suprotnom smeru. Svaka linija sveta je diskretna, a cezura prelazi u prazninu koja je bez dna.”
Nešto je podrugljivo u fantaziji sa đavolom koji se prikazuje Ivanu u delirijumu u Braći Karamazov. Kada ode Kid, lik čijom se pojavom najavljuje neka vrsta prosvetljenja, on sa scene nestaje neprozirniji i nepristupačniji nego kada se pojavio. Mnoge scene su numinozne, zagonetne i dugo ostaju u svesti. Da je Putnik film, snimio bi ga Dejvid Linč.
Kao što to često čini u svojim romanima, Makarti koristi dijalog kao sredstvo, ukazujući na stvari koje se ne mogu izgovoriti. Mnoge od ovih konverzacija se dešavaju tokom obroka u barovima u Nju Orleansu. U jednom od njih, zajedljiv prijatelj koji pije džin i puši cigare, kome se Bobi poverio u vezi sa nekim svojim problemima, primećuje:
„Ne idemo mi kroz dane, Skvajer. Oni idu kroz nas. Do poslednjeg okrutnog zvuka čegrtaljke… Samo što je prolaznost vremena nepovratno i tvoja prolaznost… Na kraju krajeva, nema šta da se zna i nikoga ko bi to znao… Čudno je to mesto, svet.”
Dok njegov prijatelj umire, šalje Bobiju pismo preko jednog od barova koji su posećivali. On izražava nadu da u bilo kom zagrobnom životu može postojati birtija gde bi se mogli ponovo sresti. Nakon što prijatelj umre, Bobija je „poslednji put” posetila njegova senka. Pred kraj njihovog razgovora prijatelj pita: „A šta smo mi? Deset odsto biologija i 90 odsto glasine u noći.” Tada bauk nestaje.
Bobi ne uspeva da otkrije identitet nestalog putnika, niti zašto ga „federalni agenti“ drže pod prismotrom. Kao i drugi u njegovo vreme, on je šifra u nečitljivoj istoriji. Advokat koji mu nudi pomoć da promeni svoj identitet, mozga o atentatu na Kenedija, uveren da su dokazi namešteni. Li Harvi Osvald je bio ludak, putnik „koji je čekao vožnju koja nikada nije stigla“. Ako postoji nit koja se provlači kroz Makartijeve romane, to je odsustvo objašnjenja.
Nakon što se Bobi preselio u kolibu na dinama u blizini zaliva Sent Luisa, posećuje ga Kid. On kaže Bobiju da je njegova sestra znala da se na kraju ništa ne možete znati: „Ne možete se uhvatiti u koštac sa svetom. Možete samo da nacrtate sliku. Bilo da je to bik na zidu pećine ili parcijalna diferencijalna jednačina, sve je isto.” Oni raspravljaju da li postoji zagrobni život. Šetajući obalom, Bobi pita Kida da li je on izaslanik. Kid odgovara: “Čega?” Pokisao i smrznut, Bobi pada na kolena. Gubitak koji je osetio saznavši da je njegova voljena sestra umrla sama je iznad svakog drugog gubitka i nepodnošljiv je. Podigavši pogled, ugleda sitnu figuru Kida kako se gega niz kišom oblivenu plažu. Uskoro duh nestaje.
U „Problemu Kekule“, Makarti je pisao:
„ Da se izrazim jezgrovito – i precizno – nesvesno je mašina za upravljanje životinjom.” Ovo može izgledati kao reduktivni materijalistički pogled na svet, ali u najnaprednijim naukama materija je sablasna stvar, koja se ne razlikuje u potpunosti od subjektivnog iskustva. Kao što kaže jedan od Bobijevih partnera na ručku: „Ako nauka nekim čudom krene u budućnost, ona će otkriti ne samo nove zakone prirode već i nove prirode o kojima će imati zakone… Jedna od poteškoća sa kvantnom mehanikom je što se moramo pomiriti sa jednostavnom činjenicom da ne postoji takva stvar kao što je informacija sama po sebi nezavisna od aparata neophodnog za njenu percepciju. Nije bilo zvezdanog neba pre prvog svesnog bića sa očima koje ih je videlo. Pre toga sve je bilo tama i tišina.”
U nedokučljivom, neizvesnom svetu kvantne fizike, dijalozi sa mrtvima i sa stvorenjima koja nikada nisu postojala mogu imati određenu realnost. Materijalizam ove vrste je konzistentan sa religijom, iako nije takav da obećava bilo kakvo iskupljenje. Prema hrišćanstvu, sve što je izgubljeno konačno će biti vraćeno. Postoji harmonija skrivena u životnim sukobima, tajni trijumf u našim tugama i porazima, koji će se konačno otkriti. Pre hrišćanstva, Platon je obećavao savršeno carstvo izvan senki pećine. Monoteizam i klasična filozofija su i teodiceje, pokušaji da se opravda zlo i nepravda kao neophodni delovi nepoznatog poretka u stvarima. Religija koja se nagoveštava u Putniku je starija vera, u kojoj nema teodiceje i ništa se ne otkriva. Dok je gasio lampu u svojoj kolibi na plaži misleći i dalje na svoju sestru, Bobi je znao da će „na dan svoje smrti videti njeno lice i mogao bi da se nada da će tu lepotu poneti u tamu sa sobom, poslednjim paganinom na zemlji, pevajući tiho na svojoj slamarici na nepoznatom jeziku”.
Izvor: newstatesman.com
Prevod: Danilo Lučić
Izvor: Glif