Lijepa slika ružne stvarnosti – “Biutiful”

Lijepa slika ružne stvarnosti – “Biutiful”

Alejandro González Iñárritu rođen je u Meksiku 1963. godine. Na velika vrata u svjetski film ušao je u Cannesu 2000, s debitantskim filmom „Pasja ljubav“ kojeg je snimio po scenariju meksičkog romanopisca Guillerma Arriage (Pasja ljubav, 21 gram, Babel). Donesen novim meksičkim valom talentovanih filmadžija, film „Pasja ljubav“ je proglašen prvim klasikom novog milenija. Njegova glavna karakteristika jeste način pričanja priče, ili preciznije, mozaična narativna struktura nekoliko paralelnih priča koje se isprepliću i koje veže jedan događaj. Tada su zli glasovi iz filmskog svijeta rad Iñárritua okarakterisali kao čistu krađu, jer već od prve sekvence očigledna je velika doza fascinacije stilom Quentina Tarantina i njegovim „Reservoir Dogsima“ i „Paklenim šundom“.

Ipak, već u toj prvoj sekvenci jasno da „Pasju ljubav“ nije režirao Tarantino, jer Iñárritu bira mnogo realističniji i sadržaj bliži običnim ljudima i to sve pokazuje na jedan poetičan način, oživljavajući tako novi žanr-magični naturalizam. Iako film počinje atraktivnim akcijskim sekvencama, Inarritu je u „Pasjoj ljubavi“ prije svega zaokupljen socijalnom tematikom, koja će biti nit vodilja i u njegovim kasnijim ostvarenjima, među kojima je i Biutiful. Međutim, kod Biutifula Iñárritu je izabrao jedan drugačiji put, a najvažniji povod za tu promjenu jeste prekid saradnje sa Arriagom i odricanje od mozaične strukture. Sa završetkom te saradnje, nastao je veličanstveni Biutiful, prikazan u glavnom takmičarskom programu 63. filmskog festivala u Cannesu – deset godina nakon „Pasje ljubavi“.

Ono što je bila osnova Iñárrituovih prethodnih filmova i njegov režiserski pečat, u filmu Biutiful je svedeno na minimum i predstavlja samo okvir koji ima zadatak da ukroti slobodnu lineranu fabulu. Biutiful počinje mrakom iz kojeg dolazi glas djevojčice i muškarca srednjih godina, kćerke i oca, a zatim kadar zaokuplja snježna bjelina usamljene šume bez zvuka, kojom hodaju muškarac nama poznatog glasa i mladić od nekih 20 godina. U tom trenutku je nemoguće shvatiti da su to sin i otac i da je snježna šuma zapravo „drugi svijet“, ali je moguće i nužno osjetiti toplinu njihovog razgovora i poput glavnog protagoniste pogledati u daljinu i postavit pitanje: Šta ima tamo? Naredna scena predstavlja izmučeno lice Uxbala dok prima injekciju protiv bolova i tada, zapravo, postaje jasno šta je bilo magično u prethodnim kadrovima. Uxbal, kojeg je virtuozno oživio jedan od najboljih glumaca današnjice, Javier Bardem, je predani otac, izmučeni ljubavnik, biznismen iz podzemlja, prijatelj odbačenih, tragač za duhovima, Isus 21. vijeka. Uxbal je razveden od emocionalno i psihički nestabilne žene Marambre (Maricel Alvarez-druga filmska uloga u karijeri) i živi sa svoje dvoje djece, kćerkom Anom i sinom Mateom koje hrani distribuirajući jeftine kopije dizajnerskih torbica afričkim imigrantima koji ih prodaju na ulicama Barcelone. Nakon jednog medicinskog pregleda saznanje da ima rak prostate i da će umrijeti za nekoliko mjeseci. Ono što ga razlikuje od okruženja jeste njegova sposobnost komunikacije s mrtvima, sposobnost oslobađanja duše koja nije spremna da ode. Tu moć posjeduju samo odabrani, a ti rituali oslobađanja, koji dolaze uvijek nakon sahrane, ta Uxbalova ruka milosti na čelu mrtvog dječaka, njegove zatvorene oči i usne koje se neprimjetno pomjeraju, sve to jako podsjeća na Isusa Krista i njegova čuda. Ne treba zaboraviti da je ovo 21. vijek i da se sve usluge naplaćaju, ali za razliku od cijelog Reality svijeta čije lažne moći graniče s odvratnošću i koštaju cijelo bogastvo, Uxbal svoje rituale obavlja krišom, u miru i tišini, a novac uzima nevoljko i okrećući od njega glavu. Zbog toga se Uxbal razlikuje od svoga brata sa zlatnim satom i skupim automobilom, koji mu iza leđa spava sa majkom njegove djece, zbog toga se on ne može poistovjetiti sa korumpiranim policajcima i podlim kineskim imigrantima s kojima posluje, zbog toga on ne može da bude sretan.

Negdje sa strane i skriveno, Iñárritu gradi i objašnjava priču sa početka, jednako važnu sa shvatanje Uxbalovog lika. Preko procedure prodaje kovčega preminulog Uxbalovog oca, kroz Uxbalov sjetan pogled kada gleda u njegovu jedinu sačuvanu fotografiju, kada o njemu govori svojoj djeci, kada posmatra njegovo raspadnuto tijelo, Iñárritu stvara emotivni doživljaj odnosa sina i oca koji nikada nije ni postojao. Preciznost i posvećenost u izgradnji 148 minuta kompleksnog mozaika Uxbalovog karaktera, sastavljenog od niza detalja, naizgled nevažnih sitnica, najjasnije je prikazana u sceni zajedničkog rada na domaćoj zadaći, kada je Ana pitala Uxbala kako se piše riječ „beautiful“. Iz Uxbalove žudnje da pomogne svima i njegovog nerazumijevanja svijeta u kojem svi traže samo svoju korist nastala je i pogrešno napisana riječ. Biutiful je jedina riječ, jedini dio koji predstavlja ljepotu u ovome filmu. Slovo i je onaj jedan porodični ručak potpomognut nasmijanim licima koja na trenutak zaboravljaju ružnoću u kojoj žive i prave planove za zajednički izlet na najljepše mjesto na svijetu. Djevojčica Ana crta to mjesto i pored njega piše biutiful.

Pored Ane, značenje riječi biutiful shvatio je i snimatelj filma Rodrigo Priet koji na snažan način upoznaje s ljepotom detalja i trenutaka. Kroz realističnu i do najstitnijih detalja preciznu fotografiju, on oživljava ulice mračne Barcelone u kojoj je sunce uvijek pri zalasku i čiji stanovnici rijetko kada osjete toplinu njegovog odsjaja. Zgrade ove Barcelone su sive, njene ulice pune rupa popunjenih prljavom vodom, u njenim podrumima žive Afrikanci čija djeca nikada ne prestaju plakati, na njenoj plaži plutaju leševi kineskih imigranata, a njeni stanovnici nemaju kartu za metro i čekaju slučajnog prolaznika uz pomoć kojeg će se prevesti do naredne opasne destinacije. Priet snima magični dim od magične cigarete, kretnje magičnog jata ptica na magičnom nebu, snima otvaranje magičnog prozora kroz koji prolazi magična svjetlost, a svemu tome suprostavlja potpuno beznadežne izraze lica.

Gradeći svoju Barcelonu, Inarritu načinje i pitanja homoseksualizma, korupcije, odgoja, bolesti. Svemu u prilog idu i nostalgični zvuci gitare argentinskoga kompozitora i producenta Gustava Santaolalle koji je sa Iñárrituom sarađivao u „Pasjoj ljubavi“. Ti zvuci ni u jednom trenutku ne odvraćaju pažnju od slike već spajaju dva naizgled nespojiva svijeta. Iako muzika u filmu Biutiful također predstavlja emocionalno nabijenu kombinaciju različitih i nepoznatih zvukova, ona je tiha, spora, usamljena, ali u njoj kao i u filmu postoji nešto iskrivljeno, nešto što budi reakciju, nešto poput slova i. Biutiful je upravo to-rušenje ideala ljepote, brisanje slike na kojoj su četiri nasmijana lica, uvijek obučena u šarene i radosne boje. Na njima je uvijek trava besprijekorno zelena i na njima je uvijek prokleti pas koji neumorno trči i donosi savršenu lopticu. To jednostavno nije tako i nekad, ali samo nekad, roditelji djeci neće kupiti psa, jer je njihova majka alkoholičarkom s manično-depresivnim poremećajem, nesposobna za brigu o samoj sebi, a njihov siromašni i nemoćni otac umire od raka prostate. Također, to je priča o svima onima koji su ostali željni svojih bližnjih, koji nisu zapamtili lica svojih očeva i koji se boje iste sudbine za svoju djecu. Zbog svega ovoga, Biutiful jeste posveta našem kratkom životu kojeg trenutno živimo. Kratkom i poniznom.