Ovi Dnevnici sastoje se od rukom pisanih bilježaka koje su zapravo temelj za bilješke vezane uz kompoziciju Crne Mijene i analognih fragmenata koje sam izvadio iz Bilježaka o kompoziciji, većinom strojno pisanih.

U dva navrata Margaret Jursenar je unijela izmjene u tako napisane Dnevnike. U svibnju 1987. izjavila je kako bi još trebalo »poravnati« određene dijelove prije nego se objave. Na nesreću, nije joj bilo dano vremena da unese te posljednje ispravke. Većina bilježaka od kojih se sastoje Dnevnici bile su prepravljane 1965. i 1968. Ima i naknadno unesenih ispravaka, kod nekih je naznačen nadnevak, što će se i zapaziti kod čitanja.

Ono što je važno kod čitanja ovih stranica jest da ne zaboravimo kako ih je Margaret Jursenar željela izmijeniti na više mjesta. Međutim, sad trebamo prihvatiti Dnevnike bilježaka uz Crnu Mijenu u njihovu postojećem obliku.

Dnevnici bilježaka uz Crnu Mijenu koje ćete ovdje pročitati nisu objavljeni. U skladu sa željom Margaret Jursenar bit će ubuduće sastavnim dijelom različitih izdanja njezina romana. (On je 1968. autorici donio nagradu Femina koja je tada prvi put dodijeljena jednoglasno).

Yvon Bernier

Prvotni oblik Crne Mijene: Smrt vuče zaprežna kola pisan 1923./24., prepravljen 1934.: tekst tako nesavršen i u prvom redu tako tanak, toliko slabo razvijen, s tako slabo izraženom motivacijom likova, ovo potonje se posebno odnosi na Zenona i Nathanaela, da mi se danas čini vrijednim divljenja da je jedan kritičar toga doba uza sve nedostatke i unatoč svim nezgrapnostima mogao prepoznati i imenovati temu svakoga pojedinog dijela trilogije: duh, tijelo, duša. Ja sama nisam o tome razmišljala. Duša, duh, tijelo. Bez sumnje, divljenja vrijedna trilogija i s unutarnjom uznemirenošću koju u nama izazivaju pjesnički izrazi odmah pomišljamo na divljenja vrijedan Rimbaudov Božić u Sezoni u paklu: »Kraljevi života, tri čarobnjaka, tijelo, duša, duh…« Da. Ali kad se sasvim približimo nečijoj osobi, uvjerimo se do koje mjere ove suviše dobro definirane alegorije proturječe stvarnosti. Tijelo, duša, duh, isprepleteni; više od toga, različiti oblici sadržani u jednoj biti koja živi i osjeća. Sasvim sigurno unutar svakoga živog bića postoji razlika u odnosima tih triju elementa, kao što je u svakome živom biću različit omjer seksualnih sastavnica. Kod Zenona prevladava duh, ali je taj duh na neki način motiviran neprestanim i gotovo žestokim poletom duše, a isto se tako ne bi mogao razvijati bez iskustava i nadzora tijela.

U kojoj mjeri naša unutarnja ravnoteža ovisi o osjetilima: čovjek koji zatvori oči više ne može stajati na jednoj nozi. Čak se i sam osjećaj vlastite osobnosti zamagljuje u blagoj vrtoglavici. Ova os za koju vjerujemo da smo ju tako čvrsto zacrtali ovisi o slici svijeta koju nam daju naše dvije zjenice.

(To ne znači da ja i Zenon nije cijenio dušu. Ali duša je jedna stvarnost koju možda gotovo nitko još nije uspio doseći).

Što dalje odmičem, to mi se više čini da je ludost koja se sastoji u ponovnom pisanju starih knjiga velika mudrost. Svaki pisac nosi u sebi samo određen broj bića.

Umjesto da sam ih predstavila skrivene iza karakternih osobina novih likova, koji bi bili stari likovi samo pod drugačijim imenom, više mi se svidjelo da produbim, razvijem, hranim ova bića s kojima sam već navikla živjeti, koje sam već navikla učiti bolje upoznati u mjeri u kojoj sam sama bolje upoznala život, usavršiti svijet koji mi je već pripadao. »Nikad nisam mogao shvatiti kako se možemo zasititi nekog bića«, riječi su to koje izgovara Hadrien, govoreći o svojim ljubavima. Ni ja nisam nikada vjerovala da ću se zasititi jednog od svojih likova. Nikada ih nisam prestala promatrati kako žive. Oni će me iznenađivati do posljednjega dana života.

To ne umanjuje moj prezir prem literarnome postupku kad se pisac ponovno služi starim likom, zbog navike, nedostatka ideja ili glupe vezanosti za lik, a da nova epizoda pri njegovom uvođenju, nove riječi koje mu pisac stavlja u usta ne donose nešto novo. Koliki su likovi poput onih iz stripova: pisci se njima služe ad nauseam, izvlačeći korist iz spoznaje koju lijenom čitatelju donosi spominjanje poznatoga imena ili lika. Dickens često podliježe tomu grijehu iz sentimentalnosti prema vlastitim likovima. Stendhal nikada. Balzac ide u tome smjeru, ali je povećanje opsega činjenica i osjećaja u Ljudskoj komediji toliko da ponavljanja prožeta vlastitim životom unose bogatstvo, čak i kad nema razvoja ili promjene. Ista se igra ponavlja u Prousta. U stvarnosti, g. Charlus se mijenja tijekom beskonačnoga Izgubljenog vremena, ali se ta promjena odvija po točno zacrtanoj krivulji za koju se čini da ju je autor osmislio od samoga početka (što ne umanjuje njezinu ispravnost); zaista, ako ostavimo po strani ovaj bitni razvoj, bezbrojni ulasci i izlasci g. Charlusa predviđeni su poput ulazaka i izlazaka omiljenoga klauna i jednako monotoni: Charlus naposljetku postaje metom za osobine namijenjene samom autoru i ortak koji govori umjesto njega.

Taj neiscrpni Charlus djeluje poput starih obiteljskih šala kojih se unutar određene sredine i određenoga društva nikada ne zasitimo, a čiji je mehanizam sam Proust pokazao na divljenja vrijedan način. Ali ti postupci koji bi u osrednjega pisca bili promašaj, u Prousta izazivaju da se čitatelj jednostavno prezasiti Charlusom, kao što bi se prezasitili osobe koju neprestano susrećemo. Njegovo postojanje ide do te mjere da se čitatelj zamori.

Međutim, ostaje činjenica da se veliki, možda najveći, autori nikada ne udostoje ponovno poslužiti istim likom kojega su stvorili. Pierre Besoukhov raste svaki put kad stupi na scenu; nikad nije potpuno isti čovjek. Tolstoj se kadikad ponavlja, kako je rekao Flaubert, kad je riječ o strategiji ili filozofiji priče, nikada kad je riječ o ljudskim bićima.

Hadrijan nam se do određene mjere mogao približiti u svojim razmišljanjima; s druge strane, mi smo se mostom antičke mudrosti mogli približiti Hadrijanu.

Likovi Crne Mijene odgovaraju samo za sebe, sami, puni proturječja, ograničeni svojim prihvaćanjima i odbijanjima, obilježeni vremenom u kojemu žive, a kadikad i onime po čemu se izdvajaju iz svojega vremena, udarajući katkad u zidove čiji su zatvorenici. Dok je u Zenona — koji se da bi izašao iz svojega vremena služi dijalektičkim sredstvima koje mu to isto vrijeme stavlja na raspolaganje — taj bijeg od vlastitoga vremena svjestan, u Ane se on događa nesvjesno, on je vezan za duboki život tijela; u Nathanaela sam pokušala pokazati tu čudnu slobodu duše koja je s onu stranu riječi i prezentacija.

Crna Mijena je pokušaj da prikažem tu čudnu slobodu koja se u nama postupno razvija, kad ne gušimo njezino postojanje, i koja dopušta bijeg od određenih tiranija i da u bilo kojim okolnostima budemo ono što jesmo, ali izudarani, deformirani, gotovo izobličeni običajem i potrebom.

Treba proći kroz razvrat da bi izašli iz razvrata, treba proći kroz ljubav — u konvencionalnome smislu riječi — da bi sudili o ljubavi; treba proći kroz povijest kako bi se osobodili njezinih zamki — tj. zamki samoga ljudskoga društva kojima je povijest tek jedan od arhiva. I na kraju završiti s onim dobom gdje nema čovjeka.

Ne uzimajući u obzir produbljivanje tema, izmišljanje pojedinosti koje služe povezivanju radnje i izbjegavanje naivnih povijesih pogrešaka bilježim kao sljedeće promjene između Poslije Dürera, nespretno napisanoga, ali zato punoga žara, i Crne Mijene kakva je danas:

Manje simpatija za kalvinističku reformu; simpatija u Crnoj Mijeni namijenjena je jedino Simonu, ekstremno lijevomu reformistu. Kalvinizam je tretiran s ironijom zbog grubosti njegovih običaja i vjerovanja iako je Marthina vjera plemenita i iako je njezino napuštanje te vjere dovodi do propasti.

Manje simpatija za luteransku reformu ogleda se kroz gnjev anabaptističke skupine i Zenonovu neprijateljsku filozofiju. Nasilje na obje strane (katolicizam i protestantizam) mnogo izraženije.

Više nijansi u osjećajima koji se tiču odnosa Zenona i Crkve.

Interes za hermetička i kabalistička učenja.

Godine 1971. ponovila sam svaki Zenonov dolazak i odlazak ulicama Bruggea. Kako se npr. mijenjao njegov put do kovačnice kamo je odlazio njegovati Hana. Gdje se nalazila gostionica u kojoj se hranio. S kojega je križanja vidio kako prolazi zarobljena Idelette. Jutarnje šetnje tijekom cijeloga jednog travnja, katkad je vrijeme bilo sunčano, ali je češće bilo maglovito ili je padala sitna kišica. Sa mnom je bila Valentina, lijepa, nježna, plava, koja je glasno lajala na konje (a ja ju nisam sprječavala), ista ona koja je veselo trčkarala po dvorištu Gruuthuse, ona koja je veselo skakutala među lužnjevima u vrtu beginskoga samostana — sada (šest mjeseci poslije, 3. Listopada 1971.) jednako mrtva kao Idelette, kao Zenon, kao Hilzonde. I nitko me neće razumjeti kada kažem da se nikada neću utješiti od tuge za njima, kao što bi bila neutješna poslije smrti bilo kojega ljudskog bića.

Gdje, kada i kako? Gdje god se to dogodilo, bez obzira na nadnevak i način, sigurna sam da ću uz svoju samrtničku postelju imati liječnika i svećenika — Zenona i franjevačkoga gvardijana iz samostana Cordeliers.

Pekarnica u Salzburgu pod čijom je nadstrešnicom sjedio Zenon još je uvijek tamo kao i malena kamena klupica. U lipnju 1964. u Salzburgu, klečeći na pločicama pod misom u franjevačkoj crkvi, prvi put sam ugledala kako izranja preda mnom lik gvardijana Franjevačkoga samostana. Do tada sam vidjela samo njegove obrise (spominjanje gvardijana u »Povratku u Brugge«).

Crna Mijena započeta (pod drugim naslovom) u doba kad sam bila u dobi mladoga Zenona, mladoga Henri-Maximiliena s početka knjige. Knjiga je završena u doba kad sam malo starija od Zenona i Henri-Maximiliena kad se susreću s vlastitom smrću.

— Duhovi koji, kao da se radi o zmijskim kožama ili svlakovima, za sobom povlače njihove misli iz XVI. stoljeća.

Opetovanja (mantre). U vrijeme kad sam pisala drugi i treći dio knjige često mi se događalo da tiho ili poluglasno ponavljam samoj sebi: »Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon…..« Dvadeset puta, stotinu puta i više. Tada bih osjećala kako se sa svakim izgovaranjem imena snažnije zgušnjava stvarnost. Ne čudim se tehnikama mistika i vjernika koji prizivaju Boga ponavljanjem njegova imena i po tisuću puta, ili ljubavnicima koji prakticiraju popularnu magiju i »prizivaju« osobu koju su izgubili.

Lik koji smo na ovaj način stvorili i kojega ne možemo više uništiti pod pretpostavkom da to poželimo: drugo značenje za Zeno in aeternum.

Svaki dijalog je način da nešto dodamo liku. Posjet Münsteru 1956. — jesen Sueza — gotovo jednako tmurna kao i sama slika prošlosti.

Jedan od redaka koji se odnose na dijete neprospavanih noći je izvučen iz jedne Theophilove pjesme.

Moj mirni život datira iz doba prije otprilike deset godina (1978.).

U određenom pogledu prije »zatvor« nego »mirni život« jer više ne ovisi o meni da izađem kroz otvorena vrata. Opsjednutost bolešću promatrana na drugoj osobi.

Zenon i Henri-Maximilien umiru obojica, to sam primijetila kod ponovnog čitanja, u veljači. Uzalud sam za ovoga potonjeg pokušala promijeniti mjesec smrti. Ugođaj scene je bio onaj s kraja talijanske zime.

Bilo je važno epizodu samoubojstva Pierrea de Hamaerea povezati s indicijama koje daje kronika: on je dobio otrov od prijatelja koje je imao u gradu. Ovih nekoliko riječi daju naznačiti postojanje male tajne skupine izvan zidova samostana kojoj je franjevac pripadao.

Činjenica koja govori sama za sebe uči nas o tajnome životu gradova (u izvorniku Gent, ovdje Brugge) i približava taj život onomu što znamo o našem dobu.

Idelette i njezina »crnkinjica« (ova zadnja je pomalo nadahnuta Boschovim likovima) izmišljene su, ali nužne radi toga da »Nemiri puti« budu u tome poglavlju nešto više od obične homoseksualne epizode; i da bi drama adolescentskih ljubavi mladića i djevojke i tragedija čedoubojstva zauzele mjesto pokraj ljubavi koja se drži protuprirodnom. Tu se vodi rasprava o cjelokupnome ćudoređu naroda i crkvenih krugova toga doba. Govorim sebi da se ponašanje tih mladića i djevojaka ne razlikuje od ponašanja današnje mladeži, ali ovi posljednji ne izazivaju sablazan, a još manje im zbog toga prijeti smrtna opasnost.

To bi bilo jedno od gledišta gdje smo postali mudriji u odnosu na renesansu ili, bolje rečeno, srednji vijek kojemu renesansa često služi samo kao površinski sjaj. Ali licemjerje nije manje, ako nije i veće. S druge strane se čini da smo izgubili smisao o važnosti i svetosti seksualnoga čina (jer prokleto je samo jedan oblik svetoga) koji su ljudi ondašnjega doba još imali. Mi si otvoreno (ili gotovo otvoreno) dopuštamo više, ne zbog toga jer smo mu vratili svetost, nego zbog toga jer smo seksualni čin sveli na nevažan fiziološki fenomen.

Zenon i Henri-Maximilien (i ovo primjećujem tek pri ponovnome čitanju) umiru zbog vlastitoga odbijanja: Henri odbija prihvaćanje ponuđenih počasti i tone u svoj život siromašnoga kapetana, Zenon odbija poricanje koje bi mu spasilo život. Obojica su si uzela dostatno vremena da se uvjere kako trebaju odbiti ponuđene mogućnosti.

Broj pogrešnih razloga — ili ako više volite posrednih motivacija -koje Zenon navodi samom sebi prije nego će se suočiti s Hic Zeno, zatim Zeno in aeternum. Kad se misli na učeni jezik, Zenon misli na latinski jezik srednjega vijeka. Povremeno treba dodati oblike za ženski rod.

To »drago kamenje od kojih svaki simbolizira jedan trenutak Velike Mijene« u jednome od prvih Zenonovih govora su čista izmišljotina. Ne postoje slični dragulji. Između tih »dragulja« koji su se zadržali od 1956. do 1967. iz verzije od 1924. i današnjih »metala« stoji deset godina proučavanja alkemičarskih štiva.

U ljevičarskoj i još naivnoj verziji objavljenoj 1934. Zenon je još uvijek liberalni filozof na čijoj je strani materijalistička i logička istina. Radi se o idejnom konceptu bliskome onomu koji zastupaju radikali iz 1880., a preuzet je od Giordana Bruna i jednako pogrešan. Glavna se promjena dogodila za vrijeme jedne večeri kod Alfa oko 1958.: tijekom slušanja niza Bachovih djela, šest ili sedam godina prije stvarnoga pisanja, u svojem sam duhu sastavila cjelokupni razgovor Zenona i kanonika koji se odvija nekoliko sati prije Zenonove smrti. Kad sam izašla te večeri, kad je glazba završila, potpuno sam zaboravila dijalog. Ali znala sam da ću ga ponovno pronaći jednog dana.

Isto iskustvo s novom verzijom »Nathanaela« koju sam u tišini sastavila tijekom jedne besane noći (ne: tijekom nekoliko noćnih sati) čekajući vlak na malome kolodvoru. Međutim, nisam ju zapisala, tako da je privremeno bila izgubljena.

Tijekom zime 1954./55. u Favenci, često bih u Zenonovu društvu probdjela noći uz veliko ognjište u kuhinji te kuće s početka XVI. stoljeća gdje se činilo da vatra slobodno gori između dva kamena stupa i napreduje kroz prostoriju. Poslije, početkom 1956.— 1957. koliko sam puta stajala ispred peći »Maloga Užitka«. Uostalom ostavljala bih ga gdje sam htjela. Ostavljajući Salzburg 1964. odlučila sam ga ostaviti na kamenoj klupici ispred pekarnice.

Čekao bi tamo jednako siguran u to da ću se vratiti kao i da ću ga doći potražiti, kao što su u to sigurni naši živi prijatelji.

Ako ovo pišem za publiku, u kojemu opreznom pokušaju, treba naznačiti — ali kako — da se ne radi o halucinaciji. Dosad ih nisam nikada imala. Često bih si govorila zamišljajući lik Hadrijana: »Čemu prizivati utvare kad je duh prema našim željama uvijek prisutan.«

»Zenon se u tamnici prepušta, primjećuje. On nije junak.« Zaista, zatvor predstavlja predzadnje iskušenje i istodobno odmor. Sve je igra. Tek nakon pravorijeka Zenon se vraća u stanje junačkoga dostojanstva.

Odlomak na početku II. poglavlja, koji opisuje Zenonova oca, jedan je od najgorih dijelova sačuvanih iz 1924. »Povijesni roman« kako ga je shvatio student povijesti. U sličnim slučajevima ne postoji »povijesna« istina osim ako nije izravno specificirana. »Uživao je u razgovoru s Leonardom da Vincijem, tada Cezarovim graditeljem« prilično je glupo; »uživao je u razgovoru o konjima i ratnim napravama s Leonardom da Vincijem, tada Cezarovim graditeljem« daje pravi ton.

Riječ je uvijek o tome da se upotrijebi dalekozor kako bi se izbliza vidjelo ono što je daleko.

Kad me G., prevoditeljica, pita zašto određeni lik u određenome trenutku pravi neki pokret, oklijevam i tražim razlog. Ja sam ga vidjela kako pravi taj pokret.

Koliko sam puta noću, ne mogavši zaspati, imala dojam da držim za ruku Zenona koji se odmara od postojanja, ležeći na istoj postelji. Dobro poznam tu sivosmeđu ruku, vrlo snažnu, dugu, s pomalo mesnatim prstima poput lopatica, sa svijetlim i ravno odrezanim noktima. Koščata šaka s dubokim dlanom išaranim brojnim crtama. Poznajem njezin stisak, te ruke, točan stupanj njezine topline.

(Nikada nisam Hadrijana primila za ruku).

Ovu fizičku gestu — da držim ruku toga izmišljenog čovjeka — učinila sam više puta. Dodajmo odmah, za glupane koji će čitati ovu bilješku, da mi — iako sam često promatrala svoje likove kako vode ljubav (katkad i sama osjećajući pri tom tjelesni užitak) nikad nije došlo da zamišljam kako se s njima tjelesno sjedinjujem. Ne možete voditi ljubav s jednim dijelom samoga sebe. Prisutnost kod koje se osjeća udaljenost, ali i beskrajno prijateljstvo, gvardijana Franjevačkoga samostana.

Nova činjenica (počevši od 1956.) unesena u tu zamisao o dvadesetoj godini, radi se o inzistiranju na izvanrednoj složenosti duhovne pustolovine. Zenon koji si proturječi, ispravlja svoje stavove. Katkad duhovniji i od samoga kanonika Bartholommea Campanusa.

Ne postoji ništa tajnije ni teže postići nego što je to izvoran pojam o osobnom Bogu (ili personaliziranom Bogu) koji se pomalo svuda očituje u svojim stereotipnim oblicima. (Isvara kod hinduističkih jogija). Zenon do te spoznaje (ili barem do pretpostavke o njezinu postojanju) dolazi dva, tri sata prije vlastite smrti.

Inteligentan će čitatelj shvatiti, a da mu ja to ne kažem, komu Zenon pripisuje korake u hodniku u trenutku kad se njegova agonija bliži kraju: »Ponovno smo se našli s onu stranu proturječja.«

Greete je pomalo W…; Martha je pomalo X…; Catherine je pomalo Y…; Bartholomme Campanus je pomalo Z… Kod Campanusa postoje određene osobine jednoga svećenika kojega sam viđala u svojem djetinjstvu: kanonik Carli.

U temperamentu Henri-Maximilien ima nešto od temperamenta mojega oca.

Što se tiče žena, Zenon je gotovo uvijek prije onaj kojega zavedu, nego zavodnik. Sluškinja koja voli nezrelo voće, Jeannette Fauconnier, Sign Ulfsdatter, Catherine. Čak je i mala Mađarica držala do toga »da igra ulogu plijena«. Kad mu same ne skaču u postelju, on ih pušta da prođu pokraj njega. Wiwine je karikatura Solveig. Sve dok nam izmišljeno biće nije važno poput nas samih, ono nije ništa.

Zamišljam da je obitelj Ligre podrijetlom iz Pikardije — možda su došli u Brugge iz Arrasa u XVI. stoljeću. Izgubiti tijelo da bi se utjelovili u nekoj drugoj osobi. I u tu svrhu se koristiti njezinim kosturom, njezinom puti, njezinom krvlju i tisućama dojmova koje je zabilježila siva moždana tvar.

Pokušaj uklapanja u djelo, uz minimalne izmjene, jezivih izvještaja s mučenja Campanelle koje je potpisao određeni Precioso, notar i pisar crkvenoga dvora u Napulju, sa svim njihovim pojedinostima koje izazivaju povraćanje.

Ali ta nedjela — koja su danas jednako banalna — kod čitatelja bi izazvale tek još jedan u nizu osjećaja te bi možda dale povoda razmišljanjima da sam napisala roman protiv crkve. Užas nikada nije strasniji nego kad je prikazan u svojim najumjerenijim trenucima — držeći se određenih obzira. Pismen i uglađen crkveni dostojanstvenik i stan svećenik obuzet brigom da spasi svojega učenika svojim postupcima jednako prepuštaju sudbini čovjeka osuđenoga na lomaču te njihova djela imaju isti učinak kao i činjenica da takvu osudu smatraju normalnom. Isto vrijedi i za mučenje. U određenome smislu užasnije je što Zenon, zahvaljujući posebnoj zaštiti, izbjegava mučenje, nego da je prošao mučenje, kao što je bio običaj.

Viđeno u jednoj mjesnoj kronici iz XVII. stoljeća, Cleenwerck, sudac koji je nazočio ispitivanju jednoga svećenika razriješenoga službe. Nikada nisam ponovno našla taj tekst.

Bilješke: jedan jedini (ali grozan) zločin protestanta protiv intelektualca:

Servet (ali Ochin je čini se izbjegao pravdi). Manje pogubljenja nego što bi se pomislilo, ako se izuzmu politički osuđenici kao More ili Cranmer (ali ovaj popis ne obuhvaća Škotsku ni Englesku).

Ipak se mogu jasno opaziti strah i nesigurnost. Luteranski i kalvinistički krivovjerci su u većoj opasnosti nego skeptici i ateisti. Nema osuđivanja običaja intelektualaca. Vinci je bio prijavljen i uznemiravan, ali ništa više; Michelangela su bili napadali učitelji pjevanja kao što je Aretino, ali bez većih posljedica. Ipak Teofil se spasio samo zahvaljujući pravdi; čini se da je optužba igrala određenu ulogu u procesu protiv Doleta, a čini se i protiv Vaninija. Zabilježiti slične napadaje na Paracelzusa i (u njegovoj najranijoj mladosti) protiv Campanelle. Za Campanellu, vrlo jasno uvjerenje nije odigralo nikakvu ulogu u tri posljednja procesa. Nema osuđivanja intelektualaca zbog bavljenja magijom.

Priča o vještici koja je živa spaljena jer se zlobno pomokrila na neko polje kako bi prizvala kišu i uništila sjetvu potječe iz jednog djela o magiji i vješticama u Srednjem Vijeku i u XVI. i XVII. Stoljeću čiji sam naslov kao i autora zaboravila. Ponovno tu priču nalazim u djelu Aldousa Huxleya, koje ponovno čitam u ovome trenutku (listopad 1974.), The Devils of Loudun, koji djelomice odaje izvornik: priča se dogodila u Doleu 1610. Moj originalni izvor je davao više pojedinosti.

Hadrijan umire s navršene šezdeset dvije godine i dva mjeseca, ali se njegova bolest javlja dvije i pol godine ranije. Ona se u njemu razvija od 130. godine. Dakle radi se o tome da mu šest godina u manjoj ili većoj mjeri nije dobro, plus dvije godine teško podnesenih patnji, koje su završile prilično blagom smrću. (Kojoj ne prisustvujemo, Memoari se završavaju upravo nekoliko dana prije smrti).

Zenon umire šest dana prije nego će navršiti pedeset devet godina. Do samoga kraja je izvanrednoga zdravlja. Njegov je temperament suh i nervozan; Hadrijanov sangvinistički i limfatičan. Ne zna se koliko je na njega utjecala bolest, već od samog početka.

Obojica su pronicljivi, sposobni hladnokrvno razmišljati.

Hadrijanovo zanimanje za medicinu.

Hadrijana kadikad dovodi u iskušenje okultizam. U usporedbi sa Zenonom on je glede okultnoga tek »pravi amater«.

Dva lika duboko različita jedan od drugoga: jedan je nastao na fragmentima realnog, drugi je izmišljen, ali je u njega utkan dio realnosti. Isprepletanje dviju različitih sila, jedna je dio stvarnosti i ide prema imaginarnom, druga je dio imaginarnoga i prodire prema stvarnosti.

Središnja točka je upravo osjećaj BITKA.

Astrološki gledano: Hadrijan je Vodenjak, znak prepuštanja i davanja.

Zenon je Riba, znak tajne i hladnoće, prolaz kroz ponor propasti. Hadrijanovo nebo: Saturn — Venera — Jupiter.

Zenonovo nebo: Saturn — Merkur.

Obojicu u osjećajnome smislu gotovo isključivo privlači muško tijelo i narav.

Obojica su sposobni za sklapanje veza i prijateljstava sa ženama. Hadrijan više uživa u ljubavi nego Zenon.

»Homoseksualnost je jedan pogled na život«, prije četrdeset godina mi je rekao Edmond Jaloux glede Alexis, a ova me primjedba još više zapanjila zbog činjenice što je potjecala od, bar mislim, čovjeka koji je isključivo heteroseksualan.

Unatoč Alexis bilo mi je teško shvatiti njegove riječi, pomalo kao što Zenon tek naknadno shvaća govore Don Blasa. U određenome smislu Sign Ulfsdatter je za Zenona njegova Plotine. Gotovo ravnopravna družica kojoj se povjerava.

Ali Zenon je posjedovao Sign. Hadrijanova pederastija ima svoj rječnik i običaje; ona je smještena u kulturnu tradiciju: razvrat naslijeđen od rimskoga svijeta, iako ga moralisti osuđuju poput svakoga razvrata; lirizam rimskih i grčkih pjesnika; naposljetku čista helenska filozofska tradicija (niti u jednome pogledu rimska) prema kojoj se Hadrijan svjesno kreće. Po potrebi blago krivotvori svoju stvarnost kako bi se uklopila u taj pjesnički i herojski okvir. Ništa od toga nije tajno.

Zenonova je seksualnost bez rječnika.

On snažno odbacuje rutine ženske ljubavi svoga doba, razvrat bajkovitoga stila, otvorenu ljubav ili petrarkističku suštinu.

S druge strane, njegovi homoseksualni ukusi, iako su bili česti u njegovo doba, u njegovu okružju su i službeno izvan zakona. Ti potajni i najčešće samo maštani odnosi nadilaze riječi. Oni samo dodatno naglašavaju nesvjesno i svijest. Antinous je uz Hadrijana najveći erotoman, koji ima takoreći društveni položaj. Ali ostaje sluga. Veze s Gerhartom, Francoisom Rondeletom ili fra Juanom (a vjerojatno i Josseom Casselom) se ne razlikuju od analognih veza našega doba. Strah od neodobravanja društva još uvijek ima isti učinak kao što je nekad imao strah od lomače, koja, koliko god često bila potpaljivana, za mnoštvo ljubavnika toga doba predstavlja tek iznimku. Za pretpostaviti je da se homoseksualni ljubavnik XVI. stoljeća bojao lomače kao što se neki Amerikanac današnjega doba boji da će biti izbačen iz diplomatske službe — a možda i malo manje.

Kod Zenona je sve romaneskno eliminirano nedostatkom izraza ili ono poprima gotovo nevidljivi oblik. Samo su se pjesnici toga doba (Shakespeare, Michelangelo) i to najveći ili najodvažniji među njima mogli izraziti. Kod Vincija se napor, koji ulaže da bi se izrazio, proteže na sve ljudske osjećaje.

Znamo više o mladosti Zenona nego Hadrijana.

Zenonove meditacije u »Ponoru« su dijelom klasične budističke meditacije (voda, vatra, kosti…). U Zenonovu slučaju »heraklitske« odvažnosti alkemijskoga razmišljanja su otvorile put prema tim različitim metafizikama i psihologijama. Zbog savršenstva mogla sam pripisati Zenonu ponovno otkrivanje ovih posljednjih, kao što je Pascal ponovno otkrio Euclidovu geometriju polazeći od određenih premisa, ali bi takav razvoj bio prespor za roman, a time bi već značajne intelektualne sposobnosti koje sam pripisala Zenonu bile još uvećane. Više sam voljela da pretpostavimo kako je Zenon podređen toj divljenja vrijednoj osmozi, koja stvarno skoro uvijek nastaje između dva međusobno strana svijeta i kako dolazi u kontakt sa svijetom Orijenta zahvaljujući muslimanskomu krivovjercu, koji je i sam bio podučen u određenim metodama hinduističkoga načina razmišljanja, kao što je zahvaljujući Don Blasu došao u kontakt sa židovskim načinom mišljenja.

Kadikada kod Zenona ima šala karakterističnih za čovjeka crkve.

Bez dvojbe postoje razlike u vremenskim razdobljima, u dijelu koji se odnosi na stvarnost, kao i u subjektivnome dijelu. Što god učinili da se približimo tekstovima (ovdje ulogu igra činjenica da postoji malo tekstova) nastavljamo promatrati i iznad svega osjećati antiku kao zlatni svijet bogatiji od našega i gdje čak i zlo promatrano s udaljenosti zadobiva neku vrst dostojanstva: nastavljamo promatrati Hadrijana pomalo kao što je Tischben vidio Goethea na njegovim putovanjima po romanskim zemljama, istodobno u potpunome skladu s prolaznim trenutkom i s drevnom tradicijom u kojoj nalazi oslonac, a da ga ta ista tradicija ne sputava.

Hadrijan vjeruje u mogućnost racionalne međuljudske komunikacije, u jezik koji prevodi misao (zato je njega moguće staviti u poziciju da gotovo na govornički način prepričava svoj život); Zenon zna da svaki razgovor ima svoje nesporazume i laži, čak i s prijateljem, gvardijanom Franjevačkoga samostana.

Catherine je Baubo.

Pročitavši do ovoga trenutka prvih pet ili šest poglavlja Apuleja i poznavajući ostatak djela najviše iz sažetaka i komentara s iznenađenjem i divljenjem nailazim na riječi svećenika koji očito opisuje prolaz kroz smrt, pogl. XI, koje nalazim u jednome engleskom prijevodu:

»I approached the confines of death, and, having trod the threshold of Proserpine, I returned from it, having carried through all the elements. At midnight I saw the Sun shining with a splendid light: and I manifestly drew near to the gods above and beneath, and proximately adored them. Behold, I have narrated to you things of …« Tako je i Zenon, umirući, upravo u svojoj posljednjoj viziji prije posljednjega uzdaha vidio ponovni sjaj ponoćnoga sunca na nebu polarnoga ljeta.

Sigurno, pojavu te slike u mojoj knjizi je moguće racionalno objasniti zbog činjenice da je Zenonov put u švedsku Laponiju u njegovim očima bilo putovanje na kojem se najviše udaljio od civilizacije i povezuje ga sa sjećanjem na neprospavane noći jedne kratke ljubavi.

Susret s Apulejem me ništa manje ne zanima, a možda čak i više jer Apulej nikada nije vidio ponoćno sunce. Ovdje se radi o arhetipskome simbolu smrti i jednoj vrsti pobjede nad smrću.

Josse Cassel igra u djelu tek sporednu ulogu; kao Colas Gheel, bez obzira na to kakvu je ulogu u osjećajnom životu lika odigrao, i njegova je stvarna uloga zapravo nešto drugo, on simbolizira intelektualnu privlačnost za običnoga čovjeka. Ukus za stvarnost takvu kakva jest, ispod slojeva koje nameće kultura; ukus da se život pojednostavi.

— Stara razvratna žena koja bi se pokazivala u Eleuzijskim procesijama.

Vegetarijanstvo i duboka nježnost prema životinjskom svijetu prisutni su kod Leonarda, to je općepoznato. Često se zaboravlja da je ovo posljednje, izraženo na poseban način, prisutno i kod Montaignea. I ja sam također, dok sam proučavala Les Tragiques naišla na mnoštvo tragova koji upućuju na slično kod d’Aubignea.

Zenonov žar se može usporediti s istim osjećajem kod Giordana Bruna, samo kod njega taj osjećaj ima manje strasti, Bruno je prije svega prosvjetitelj i pjesnik.

Campanella, koji u određenome pogledu kasni za svojim stoljećem (možda je to pod utjecajem redovničke sredine i juga Italije), jako se približava filozofskom načinu argumentiranja, on ima ton koji sam željela dati Zenonu. Ali Zenon ne bi bio sposoban da svoje mišljenje pretoči u bilo kakvu utopiju.

Ono što Zenon u dobi od dvadeset godina odbija kad mu Thierry Loon nudi jest baš ono što je Campanella odbio u dobi od dvadeset i šest godina, a što ga je koštalo trideset i jednu godinu zatvora: društvena i politička oružana pobuna na čelu male skupine ljudi.

Bruno i Campanella su u dubini pjesnici, Zenon ni malo.

Samoubojstvo. Zenon se ubija, ne zbog načela ili zbog toga što ga taj čin posebno privlači, već zato što je stavljen pred izbor ili mora sklopiti neprihvatljiv kompromis ili izabrati užasnu i beskorisnu smrt, on čini ono što bi svatko od nas učinio na njegovu mjestu, ono što je primjerice učinila majka od K. Lowith kad joj je prijetilo da bude poslana u Dachau. (I na isti način, režući žile). Hadrijan, koji na prsima označava položaj srca u slučaju da padne u ruke neprijateljima, učinio bi isto, i isto tako »otvorenih očiju«.

Ali Hadrijan umirući gleda svoju prošlost, a ne gleda prema veličanstvenim zvukovima i svjetlima koja ga već vode sa sobom.

Samoubojstvo. Zenon, Misnima, Montherlant (umro 21. rujna 1972., prije pet dana — ovo pišem u utorak 26. Rujna 1972.). Rastrgano otvoreno tijelo koje oslobađa dušu. (Misnima je umro u studenome 1970. U svojemu posljednjem intervjuu za, mislim, Le Figaro objavljenom poslije njegove smrti spominju se Hadrijanovi Memoari).

Zenon na krajnjoj granici dinamičkog i vitalističkog mišljenja i na rubu materijalističkog i mehanicističkog mišljenja modernoga tipa; mi koji smo se prešavši dug put vratili mentalnim koceptima bliskim Geberu ili Paracelzusu, ostavivši iza sebe svijet znanosti XVIII. i XIX. stoljeća, srest ćemo se s njim na njegovim granicama.

Henri-Maximilien, rascijepljen na neki način između života osjetila i osjećaja ljubavi, s jedne strane tu su gostionice i djevojke, a s druge nježnosti i strasti za žene koje se u pravilu (i s predrasudama) smatraju poštenima, pripada svijetu poštenoga osjećajnoga muškarca, takvoga kakav postoji i u naše doba (a možda i muškarca našega doba…). Epizoda, kad ljepotici nudi šunku u doba gladi, po prvi put ga približava čistoj senzualnosti, čistoj taštini, čistom idealizmu njegova doba.

Jednu minutu je volio Signoru zbog nje same i zbog toga što ona zapravo jest.

Koliko je toga još ostalo za reći o tim razdobljima mračnoga života kod Zenona: u Leonu, u Pont-Saint-Espritu, u Avignonu, u Lyonu između Doleta i Serveta, u Marseilleu kad se ukrcavao za Alžir… Ili ponovno u Lyonu i kratko u Genovi i Bologni 1541., gdje sam iznijela na vidjelo samo susret s Lorenzacciom, i imena Joseph Ha-Cohen i Ruggieri. Ili još dva nerasvijetljena razdoblja, Njemačka između 1542. i 1551., iz toga razdoblja spominje se samo susret s Marthom, spominje se Ali i nevolje u Baselu, a što je u Zenonovu životu najbliže životu Paracelzusa, s istim financijskim krizama i vrhuncima, povlačenja u samoću i istraživanja na granici halucinacija; zatim ponovno nakon bijega iz Innsbrucka, Njemačka i Poljska, između zime 1551. i dolaska u Švedsku 1555. O tome u romanu nema nikakvih informacija ni pojedinosti osim imena Bonifaciusa Kastela iz Ratisbonnea, spominje se posao vojnoga kirurga u vojsci poljskoga kralja, sjećanja na smrznute ranjenike koji umiru na putovima, koja sam preuzela iz izvješća jednoga američkoga liječnika kojega je užas proživljen na bojištima 1944. Pratio tijekom cijeloga života, tu je i misa u Krakovu kojoj sam osobno prisustvovala.

Ipak sam provela dosta sati u zamišljanju tih epizoda i bilo bi izazovno napisati ih, dati knjizi dodatnih stotinjak stranica… Ali poredak činjenica i uspomena bio bi nepopravljivo poremećen. Dobili bismo jednu od ispraznih biografija gdje ništa nije rečeno jer je sve ispričano.

Innsbruck je doba jedne krize: moji posljednji potresi. U Bruggeu, obraćenje je skoro dovršeno. Odogovor na jedno pitanje koje je postavila Grace glede prijevoda Crne Mijene, a odnosi se na narednika valonske straže (gostionica Veliki Jelen) u  »Gvardijanovoj bolesti«. Nemoguće je da zapovjednik postrojbe bude satnik, jer bi čin časnika i uređenje gostionice previse podsjećali na »Razgovor u Innsbrucku«.

Prednost riječi narednik: odmah pomišljamo na pučko okružje.

Likovi gledani iznutra i izvana.

Gvardijan je stalno promatran izvana.

Jedino njegove riječi otkrivaju njegovu unutarnjost.

Goleme razlike između Zenonove nutrine i vanjštine, čak bez ijednog elementa licemjerja. Poglavlje »Ponor« treba otkriti unutarnje biće. (Isti učinak bi trebalo imati i poglavlje »Ljetne radosti«).

U »Razgovoru u Innsbrucku« unutarnjost se otkriva kroz riječi, ali su misli koje iz njih proizlaze, izražene isto tako bez ikakve kontrole, već oblikovane. Kad postoji razmišljanje dano kao takvo u određenim poglavljima, radi se o razmišljanju proizašlom iz čina koje je i samo dio izvanjskosti. U razgovorima s gvardijanom same riječi pripadaju opisu gvardijana čak i kad im Zenon proturječi, a mi od lika vidimo samo jedno lice, kut gdje se on razlikuje i kut gdje je u skladu sa svojim vremenom. Čudan učinak u sličnome slučaju je da genij ustupa mjesto mudrosti.

Pojedinosti: bijedan redovnik, koji je ukrao ljekovite masti, izmišljen je samo da bi pobudio izljev bijesa i treba poslužiti kasnijoj karakterizaciji brata Cypriena.

Ljudi crkve. Mislim da ih u cijeloj knjizi ima ukupno petero: Campanus, Don Blas de Vela, Nuncij, gvardijan, župnik iz Saint-Bavona. Krajnje poteškoće u pravljenju razlika između njih, ne u pogledu karaktera tih likova koji se jako razlikuju, već u pogledu njihovih počasti, naslova i oslovljavanja kako ne bih kod čitatelja izazvali pomutnju. Do određene točke se mogu poslužiti ovim poteškoćama.

Likovi koji Zenonu nisu relativno trajno zanimljivi u njegovu sjećanju ostaju zapamćeni samo po svojim naslovima. Oni na koje često misli imaju ime. To je da bi se izbjeglo miješanje gvardijana Franjevačkoga samostana i priora jakobinaca Don Blasa de Vele kojem se spominje samo naslov u cijelome prvom dijelu, a koji sada ima ime. Ali ta pojedinost također znači da Zenon na njega češće misli. Isto se odnosi i na imena žena. Mađarica i djevojka iz Valencije nemaju imena, jer nemaju ulogu u sjećanjima lika kao i zbog određene odbojnosti, koja je prije odraz njegova vremena nego njegova temperamenta, prema promatranju žena kao zasebnih osoba. Gospa Froso nema imena iako je ona za njega posebna osoba, djelomice i zato što je ona za njega ostala plemenita dama.

Možda je u odnosima prema ženama najteže ostati vjeran točnim običajima vremena. Jedan od primjera koje bi trebalo slijediti, Dürerov dnevnik; drugi je Montaigne. Žena u mislima renesansnoga muškarca (ako nije platonist ili petrarkist, ili razvratnik poput Brantomea ili gore) uvijek ima usko ograničenu ulogu, čak I kad nije podređena. Stidljivo gvardijanovo spominjanje  njegove dobre žene treba biti krajnje zatajno. Njemu je neugodno da sa sobom nosi tako poniznu uspomenu.

Sluškinja Catherine očito podsjeća na sluškinje spomenute u opisu djetinjstva.

Ali ovo ne treba biti izrečeno. Sam Zenon se ne bi potrudio oko predbacivanja. Radi se o važnoj metodi koja se sastoji u tome što se izbjegava da se lik prisjeća osoba s kojima smo ga već vidjeli u kontaktu u njegovu životu. Ovdje se očito radi o tehnici, gotovo triku, kako bi se predstavile razne strane lika i pokazalo gotovo neiscrpno. Ali kad Zenon ponovno misli na njih daje im imena (Ilona, Casilda Perez), autorica također.

Bogatstvo cijeloga života. Ali postoji i unutarnja istina: voljne ili nesvjesne rupe u sjećanju, odbacivanje nebitnoga. Ime Wiwine kao ni Jeannette Fauconnier ne treba ponovno spominjati.

Umjetniku je nemoguće u cjelosti razviti sve uzgredne događaje koji su ipak bitno obilježje života gledanog u cjelosti. Zato sam morala ukloniti lik Mustafe jer bih se odmah vratila na ritam odlomaka koji se odnose na princa Erika.

Izmišljanje pojedinosti.

Procesija Svete Krvi: ta je pojedinost u knjizi dana samo zbog opisa gostiju koji sjede uz prozor gostionice (pod utjecajem sjećanja na Sevillu); ali se procesija održala prvoga ponedjeljka u svibnju, što će biti moment koji će odlučiti o kronologiji na kraju knjige.

S druge strane ova pojedinost povlači za sobom valonske stražare koji tvore živi zid kao i opis gvardijanova umora, koji je pješice hodao u procesiji. Naposljetku spominjanje Svete Krvi postaje neka vrst simbola krvi koja teče.

Izvanredna poteškoća da pokažem tjeskobu ponora (beskraja, ništavila) jer se ne radi o emocionalnoj tjeskobi već o metafizičkoj tjeskobi. Većina čitatelja je u iskušenju da pomisli kako ovdje ne postoji razlog za zabrinutost. To je ono što se dijelom događa Pascalu, gdje se većina čitatelja hvata za Misterij Isusa gdje vlada osjećaj, ili se hvataju za argumente koji se sviđaju njihovu kritičkom mišljenju. Ali o Pascalovu »ponoru (beskraju, ništavilu)« govori se kao da se radi o iznenadno nastaloj rupi u njegovoj sobi. Središnja tema nije gotovo nikada razmatrana.

Druga gotovo nepremostiva poteškoća: prikazati mentalnu viziju umjesto intelektualnoga koncepta, a bez da čitatelj pomisli kako se prije radi o regresiji nego o napretku, prije svega u Francuskoj, gdje prevladava intelektualni koncept i gdje je svaki drugi oblik mišljenja gotovo isključen. U mentalnoj viziji postoji sporost, gotovo nepokretnost koja je odbojna onima za koje je inteligencija nešto brzo čak i po cijenu površnosti koja iz te brzine proizlazi. Gide je, iznimno, dotaknuo nešto duboko u Les Nourritures terrestres, i bez dvojbe je vjerovao da se ne radi o proturječnosti kad je rekao:

»Mudar je onaj koji se buni zbog sitnica.«

Imati hrabrosti pokazati lik koji se udubljuje u iscrpljujuću i svetu kontemplaciju beznačajnih trica ili stvari koje su im po značaju jednake. Pokazati kako se sporo i nepovratno duh uvjerava u čudnovatost stvari.

Margaret Jursenar

Izvor: Fenomeni

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Crna mena, Fenomeni, Hadrijan, Jursenar, Zenon