Markes – Naš je odgovor život. Antonio Pigafetta, firentinski moreplovac, koji je pratio Magellana na njegovom prvom putovanju oko svijeta, napisao je o prolasku kroz Južne Amerike rigoroznu kroniku, koja ipak izgleda kao fantastična avantura. Ispričao je kako je vidio prasce, koji su imali pupak na leđima, kao i ptice bez kandži, čije su ženke sjedile na jajima na leđima mužjaka i druge čudne životinje kao što je pelikan bez jezika, čiji je kjun sličio žlici. Ispričao je kako je vidio životinjsko stvorenje, koje je imalo uši mule, a tijelo kamile, papke jelena i koje je njištalo poput konja. Ispričao je kako je prvi urođenik, kojeg su našli u Patagoniji izgubio razum, a kad su tog diva stavili pred ogledalo, toliko se bio uplašio svoje vlastite slike.

Ta kratka knjižica, u kojoj su se već nalazile klice naših današnjih romana, nije ništa manje začuđujuće svjedočanstvo od naše ovovremene stvarnosti. Američki kroničari ostavili su nam u nasljeđe mnogo toga što je vrlo teško ispričati. Eldorado, naša iluzorna zemlja, za kojom se toliko žudjelo, postojala je na mnogim geografskim kartama dugi niz godina i njeno se ime kao i njen oblik mijenjao prema mašti kartografa. Tražeći Izvor Vječne Mladosti, Alvaro Núňez Cabeza de Vaca, koji je postao mit, osam je godina istraživao sjever Meksika, sa istraživačkom grupom, čiji su članovi pojeli jedni druge i samo njih petorica od ukupno 600, koliko ih je krenulo, uspjelo se vratiti. Jedna od mnogih tajni, koja nikada nije razjašnjenja, jeste što se dogodilo sa 11.000 mula, od kojih je na svaku bilo natovareno sto libri zlata, koje su jednog dana krenule iz Cuzcoa da Plata kao otkup za Atahualapa i koje nikada nisu stigle na cilj. Kasnije, kad je to mjesto postalo kolonija, u gradu Kartageni prodavale su se kokoši uzgojene na zemlji, koja je prethodno bila poplavljena, u čijem su jednjaku pronađeni zlatni kamenčići. Taj zlatni delirij naših osnivača pratio nas je sve do nedavno. Prije jedva jednog stoljeća neka njemačka firma, kojoj je bilo stavljeno u zadatak da prouči izgradnju željeznice na Panamskom tjesnacu, došla je do zaključka da bi projekt bio izvodiv pod uvijetom da tračnice budu izrađene ne od željeza, koje nedostaje u tom kraju, već da budu napravljene od zlata.

Oslobađanje od španjolske dominacije nije nas zaštitilo od ludosti. General Antonio López de Santana, koji je tri puta bio diktator u Meksiku, ispratio je s divnim sprovodom svoju desnu nogu, koju je izgubio u ratu nazvnom Rat za los Pastelas. General Gabriel Garicia Morena bio je guverner Ekvadora 16 godina i ponašao se kao apsolutistički vladar, a bdijenje nad njegovim mrtvim tijelom bilo je izvedeno tako, da su leš obukli u gala uniformu i navukli na nj ukrasni oklop, a bio je posjednut na predsjedničkoj stolici. General Maximiliano Hernandez Martinez, teozofski gospodar Salvadora, koji je u jednom masakru naredio da se divljački pobije 30.000 seljaka, izmislio je klatno, koje je provjeravalo da li mu je hrana otrovana, a dao je zaviti u crveni papir javnu rasvjetu, kako bi suzbio epidemiju šarlaha. Spomenik generalu Franciscu Morazàn, koji je podignut na najvećem trgu Tugucigalpa, u stvari je statua maršala Neya, kupljena u Parizu u jednom skladištu starih skulptura.

Prije jedanaest godina jedan od najvećih pjesnika našeg doba, Čileanac Pablo Neruda osvijetlio je svojom riječju ovaj zabran. Kod onih s čistom savješću u Evropi, a katkada i kod onih s prljavom savješću, od tog vremena iznenada je izbio, jače nego ikada ranije, interes za fantastične vijesti iz Latinske Amerike, te ogromne domovine halucinantnih muškaraca i žena, koje su ušle u historiju, čija se besprimjerna tvrdoglavost miješa s legendom. Nije kod nas bilo ni časka mira. Jedan prometejski predsjednik odsječen i napadnut u vlastitoj palači u plamenu, umro je boreći se sam protiv cijele cjelcate armije, a zatim su se dogodile dvije sumnjive avionske katastrofe, koje nikad nisu rasvjetljene te presjekle živote jednom predsjedniku plemenita srca i još jednom drugom, koji je bio po struci vojnik, ali je bio demokrat te je vratio dostojanstvo vlastitom narodu. Kod nas se dogodilo 5 ratova i 17 državnih udara, a iz njih je proizišao diktator luciferske ćudi, koji u ime Boga provodi prvi etnocid u Latinskoj Americi u naše vrijeme. Kroz to vrijeme 20 miliona latinoameričke djece umrlo je prije navršene dvije godine života, a to je brojka jednaka svoj djeci rođenoj u Evropi od 1970. Zbog represije u Latinskoj Americi imamo 120.000 nestalih osoba, a to je kao da se danas ne zna gdje su nestali svi stanovnici grada velikog kao Upsala. Mnoge trudne žene su uhapšene i donijele su na svijet djecu u argentinskim zatvorima, ali još uvijek se ne zna ni identitet ni sudbina te djece, koja su tajno data na usvojenje ili zatvorena u sirotišta od argentinskih vojnih vlasti. Zato što nisu htjeli, da stvari i dalje idu tim putem oko 200.000 žena i muškaraca dalo je dobrovoljno život boreći se u Srednjoj Americi, u Nikaragvi, u Salvadoru i u Guatemali. Da se to dogodilo u Sjedinjenim Državama broj bi u proporciji iznosio jedan milion i 600 tisuća nasilnih smrti u razdoblju od svega četiri godine.

Iz Čilea, zemlje koja je tradicionalno vrlo gostoprimljiva, pobjeglo je milion osoba: 12% stanovništva te zemlje. Urugvaj, minijaturna nacija od 2,5 miliona stanovnika smatrana za najciviliziraniju zemlju kontinenta, ima danas svakog petog stanovnika u izbjeglištvu. Građanski rat u Salvadoru prouzročio je gotovo svakih 20 minuta jednog izbjeglicu i to počevši od 1979 godine. Zemlja koja bi se mogla načiniti od svih tih izbjeglica i emigranata zbog nasilja u Latinskoj Americi imala bi više stanovnika od cijele Norveške.

Usuđujem se misliti da je ova izvanredna stvarnost, a ne samo njezin književni izraz, ove godine zaslužila pažnju Švedske Akademije za Književnost. To nije papirnata stvarnost, već stvarnost koja živi s nama i u svakom času određuje neizbrojivu cifru naših svakidašnjih pogibija te uprvo ona održava živim nepresušan izvor naše kreativnosti, pune nesreće i ljepote, zbog kojeg jedan lutajući Kolumbijac, obuzet nostalgijom, samo jedan između tolikih drugih, ima sreću da ga opaze i razlikuju između tolikih, čija je sudbina sasvim ista. Pjesnici i prosjaci, muzičari i proroci, ratnici i protuve, sve su to kreature te neubuzdane stvarnosti te je jako malo trebalo zahtijevati od mašte, jer je za nas bio najveći izazov upravo nedostak konvencionalnih sredstava, kako bi naš život izgledao vjerodostojan. To je, prijatelji, čvorište naše samoće.

Pa ukoliko nas naše teškoće umrtvljuju, one su istovremeno i naša pokretačka snaga te nije teško shvatiti da su racionalni talenti na ovoj drugoj strani svijeta, obuzeti promatranjem vlastitih kultura, ostali bez uspješnog metoda, da nas interpretiraju. Shvatljivo je, što oni zahtijevaju da nas se mjeri jednakom mjerom, koju oni primjenjuju za sebe i nije ni potrebno podsjećati, kako životna iskušenja nisu jednaka za sve i kako je potraga za vlastitim identitetom isto toliko teška i krvava za nas koliko je ona to bila i za njih. Interpretiranje naše stvarnosti pomoću tuđih shema doprinosi jedino tome da postanemo sve manje poznatii, sve manje slobodni, sve više usamljeni. Možda bi poštovanja dostojna Evropa imala više razumijevanja, ukoliko bi nastojala da nas vidi i upozna preko svoje vlastite prošlosti. Kad bi se prisjetila kako je Londonu trebalo 300 godina da podigne svoj prvi zid i još drugih 300 da dobije svog biskupa, da se Rim koprcao u mraku neizvjesnosti punih 20 stoljeća prije no što ga je jedan etrurski kralj usadio u historiju, da su još u XVI stoljeću danas tako miroljubivi Švicarci, koji nas oduševljavaju svojim ukusnim sirevima i svojim besprijekornim satovima, raskrvarili Evropu kao vojnici najamnici. I za vrijeme slavnog apogeja Renesanse 12.000 plaćenih vojnika lanknehta carske armije opljačkalo je i razorilo Rim i nožem zaklalo osam tisuća stanovnika tog grada.

Ne nastojim postati otjelovljenje iluzije Tonia Krögera, čiji su snovi o jedinstvu vrlog Sjevera i strastvenog Juga duboko uzbuđivali Thomasa Manna prije 53 godine na ovom istom mjestu. Uvjeren sam ipak da bi nam Evropljani prosvijećenog duha, oni koji se ovdje također bore za veliku, humaniju i pravedniju domovinu svih, mogli daleko bolje pomoći kad bi iz temelja promijenili način mišljenja i drugačije gledali na nas. Solidarnost s našim snovina neće učiniti da budemo manje usamljeni sve dok se ona ne pretvori u konkretna djela legitimnog pomaganja onim narodima, koji su prihvatili iluziju, kako imaju pravo na vlastiti život pri podjeli svijeta.

Latinska Amerika ne želi i nema zbog čega da bude luđak bez razuma i nema ničeg nestvarnog u činjenici da njene težnje za nezavisnošću i za originalnošću postanu također i aspiracija zapada. Ipak, napredak u navigaciji, koji je toliko smanjio razdaljinu između Amerike i Evrope, čini se da je za uzvrat povećao našu kulturnu udaljenost. Zašto originalnost, koja nam se bezrezervno dozvoljava u književnosti, biva odbijana sa svim mogućim sumnjičenjima, kad se radi o pokušajima promjene društvenog poretka? Zašto misliti da socijalna pravda koju avangardni Evropljani žele nametnuti svojim zemljama, ne može biti i latinoamerički cilj postignut različitim metodama u uvjetima koji su posve drugačiji? Ne: bezmjerno nasilje i bol naše historije rezultat su vjekovnih nepravdi i neizrecive gorčine, a ne nekog komplota, skovanog 3.000 milja daleko od našeg doma. A izvjestan broj evropskih vođa i mislilaca su u to povjerovali, s djetinjastošću djeda i baka, koji su zaboravili na plodonosnu ludost vlastite mladosti , kao da ne postoji nijedna druga sudbina osim da se živi izložen na milost i nemilost dvaju velikih gospodara svijeta. Tolika je, prijatelji, veličina naše samoće.

Ipak, pred ugnjetavanjem, pred pljačkom, pred napuštenošću, naš je odgovor život. Ni poplave, ni kuga, ni glad, ni prirodne kataklizme, pa čak ni vječni ratovi, koji traju stoljećima, nisu uspjeli umanjiti postojanost života pred smrću. Ta se prednost života povećava i dobija ubrzanje. Svake je godine 74 miliona rođenja više od umiranja, ta je količina novih života toliko velika kao da ste za godinu dana sedam puta povećali stanovništvo New Yorka. Najveći broj novorođenih dolazi na svijet u zemljama, koje imaju najmanje sredstava, i među njima, naravno, u Latinskoj Americi. Kao revanš, zemlje najvećeg prosperiteta uspjele su nagomilati toliku razaračku moć, da mogu uništiti sto puta ne samo sva ljudska bića, koja danas postoje, već sveukupna živa stvorenja, koja prolaze ovom nesretnom planetom.

Jednog dana sličnog ovom moj je učitelj William Faulkner kazao na ovom mjestu: “Odbijam priznati kraj čovjeka”. Smatrao bih se nedostojnim zauzimati to mjesto, koje je bilo njegovo, kad ne bih bio potpuno svjestan da je, po prvi put od početka čovječanstva, kolosalna katastrofa, koju je on odbijao priznati prije 32 godine, danas postala samo jedna od znanstvenih mogućnosti. Pred tom zapanjujućom realnošću, koja se od pamtivijeka ljudima morala činiti kao utopija, izmišljivači priča, što svi mislimo da jesmo, osjećamo kako imamo pravo vjerovati da još nije prekasno krenuti u stvaranje utopije u obrnutom pravcu. Nove i pobjedničke utopije života, gdje nitko ne može odlučivati za druge sve do načina na koji treba umrijeti, gdje će doista ljubav biti prava ljubav, gdje će sreća biti moguća i gdje će potomstvo, osuđeno na stotinu godina samoće, imati napokon, i to zauvijek, drugu šansu na zemlji.

Gabrijel Garsija Markes

Prevod: Jasna Tkalec

Izvor: Fenomeni

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Fenomeni, Gabrijel Garsija Markes, Književnost, latinoamerička književnost, Nobelova nagrada