Medeni mesec studenata i građana je prošao.

Medeni mesec studenata i građana je prošao. Koje su posledice nasilnog prekidanja protesta?

Drugačija je ovo bila zemlja početkom decembra, kada sam analitički tekst zaključio savetom da bi predsednika trebalo pustiti da nastavi da pravi greške, pa će na kraju stići i do najveće, za nas neiznenađujuće, za koju će smatrati da mu je šahovski potez života.

Priznajem da me pomalo vodio grešni nagon za psihološkim zlostavljanjem predsednikovih ljudi zaduženih za praćenje štampanih medija, te da nisam bio siguran koja će tačno ta greška biti. Privatno, tipovao sam ili na histerično raspisivanje izbora u nadi da će to iznova izazvati pometnju na opozicionoj sceni i duboku razočaranost građanstva, ili na primenu masovnog nasilja protiv pobunjenih studenata, koje će prevazići dotadašnje navođenje na pokušaje ubistva kolima. Desilo se ovo drugo, i to „na svirep i podmukao način, iz niskih pobuda“.

Prof. dr Goran Belojević je prvi, dok je zvanična doktrina i dalje bio „šoping u Milanu“, neuvijeno predstavio šta nas čeka tokom epidemije koronavirusa („Kada je Olimpijada u Tokiju? Krajem jula? To se neće desiti“; zvučao je kao ludak.) Pet godina kasnije, kao verovatnu lokaciju oružja usmerenog ka građanima u Ulici kralja Milana odabira palatu „Albanija“, što je mesto koje se nametalo kao logično i u amaterskim postprotestnim razgovorima koje sam vodio.

Foto: BETAPHOTO/MILAN OBRADOVIĆ

Ko je 15. marta ispalio nevidljivu granatu iz, pretpostavlja se, „vorteks topa“ – u nedelju ujutru mi je delovao kao najizglednija opcija, što znači da sam bio prilično samozadovoljan nakon objave organizacije CRTA – znaćemo nakon razjurivanja vladajuće kriminalne grupe, slično kao što smo i detalje ubistva Ivana Stambolića saznali tek nakon što su pripadnici Jedinice za specijalne operacije nakratko ostali bez svih poluga moći. Nadajmo se da poslednji put u istoriji ove zemlje direktne vinovnike možemo očekivati u režimskoj simbiozi kriminalaca i mračnih sektora bezbednosnih struktura – ukoliko, nadajmo se i to, svetlih uopšte ima. Naravno, teoretski je moguće da nikakva spoljna sredstva nisu primenjena, da je pola miliona ljudi koji su bili na ulicama Beograda izgubilo razum i da sada tumaraju okolo u stanju masovne psihoze, nepredvidljivi i gladni osvete. Pitam se ko bi trebalo da bude krajnje zabrinut ako je tako.

Policijske snage koje su do sada primenjivale umereno nasilje protiv građana, ili neumereno nasilje protiv ljudi iz sopstvenih redova, obučenih u civilnu odeću, imale su odigrati epizodnu ulogu u bezobzirnoj pozorišnoj predstavi čiji bi epilog, najverovatnije, bilo uvođenje vanrednog stanja. Da li je za to dobijena saglasnost prilikom nedavne posete sina američkog predsednika? Ne moramo se time opterećivati, mada je uputno preslišati se da odnos srpskog režima sa evropskim birokratama najzad počinje da „škripi“, da je Putin na svaki način daleko, ophrvan svojim problemima, kao i da nijedan duhovni sužanj nije u stanju da živi bez moćnog gazde koji ga šiba i štiti. Elem, položaj policije je značajno bolji nakon što je izbegnuto da 15. mart bude upisan kao najcrnja tačka novije srpske istorije, za šta su zaslužni i njeni delovi koji očigledno pokazuju tendenciju da se stave u službu naroda.

Uporedo, osnivanje Ćacilenda je netrpeljivost građana prema snagama reda i poretka preusmerilo ka svim kolektivima sa „para“ prefiksom koji su naseljavali Pionirski park. Konačno, ministar unutrašnjih poslova u ostavci je u tragikomičnom nastupu, čiji je izvorni cilj bio da dokaže da policija nije počinila nikakvo zlodelo – što bi značilo da smo opet imali posla sa opozicionim lažovima plaćenim da unište Srbiju – zapravo šmirajućom glumom prešao rampu i sišao među publiku. Demonstracija rada zvučnog topa otišla je toliko u delimično nenamernu parodiju da je ministar praktično, braneći sebe od svih i svega, poručio da skupo nabavljena oprema niti je funkcionalna u punoj meri, niti ičemu služi. Policajci koji su se borili sa baterijama i dugmadima podsećali su na dijalog iz „Tajvanske kanaste“: „- Druže inspektore, pogledajte šta sam pronašao. Biljku vanevropskog porekla.; – Ciklama, Čoviću. Nastavi.“ Nije li nam se nenadano vratila naša stara i dobra panduracija, iako ovaj put bez brkova? Sam na vetrometini, predsednik SPS-a je delovao kao čovek koji razmišlja o izlaznoj strategiji, gotovo nalik nesrećniku iz Bogatića što je vikao „I ja sam protiv!“ dok ga je narod isterivao iz gradske skupštine. Policija odjednom ima vanrednu priliku da se vrati svojoj izgubljenoj svrsi, i za svakog njenog pripadnika bi najzdravije bilo da je prigrabi.

No, to je na njima, i verujem da će mnogi konačno shvatiti, a baš im je dugo trebalo (jer, „druže inspektore…“), da su posredno upleteni u delatnosti kriminalne grupe oličene u specifičnim primercima ljudskog roda kao što su gaulajter Klajnvolf i njegov verni posilni, lojtnant Brnabauer. Ali, šta ćemo mi koji odavno posedujemo naočare iz Karpenterovog filma „Oni žive“? U subotu u 19 časova i 11 minuta nalazio sam se blizu hrama Svetog Save, što znači da sam se sa vrtložnim udarom upoznao preko video klipova i svedočenja bliskih osoba koje su bile kod SKC-a – srećom po njih, desetak metara ispod Ulice kralja Milana, u Resavskoj, što ipak nije sprečilo fizičku i psihičku rastrojenost tokom nekoliko narednih sati. Što se klipova tiče, najviše me uznemirio onaj sa uplašenim, dislociranim glasom devojke koja pita: „Šta je ovo bilo, ljudi? Šta je ovo bilo?“.

Bilo je to da je režim prešao granicu koju nije smeo, čime smo mi prešli onu koju smo morali. Sledeći put kada se bude masovno dolazilo u Beograd to neće biti putem cvećem obasipanih hodočašća već kako god, sa ciljem da se obavi posao. Odlukom režima da napadne građane, i to tokom petnaestominutne tišine, emocija protesta upravo je promenjena sa zime 96/97. na ranu jesen 2000. godine, kada više nije bilo takmičenja u tome ko će poneti najvickastiji plakat. Pošto već vidim kako analitičari iz medijskih bunkera za poslednju odbranu poretka šokirano navode novi primer pozivanja na obojenu revoluciju, moram da razjasnim da će nasilje biti deo konteksta samo iz ugla veće sposobnosti građana da ga istrpe. Nasilje prema telu biće prisutno u spremnosti da se stoji koliko god je potrebno, ili da se narečeno telo ne pomeri kada prema njemu krenu uniformisane osobe koje i dalje nisu shvatile da je otpor promenama uzaludan. A protiv parauniformisanih paralica će se svakako primenjivati samoodbrana.

Kako to onomad reče gorepomenuti lojtnant Brnabauer, praveći se snažan u svojoj beznadežnoj borbi protiv akademske zajednice, medeni mesec je završen. Ispravna upotreba metafore ticala bi se, pak, ljubavi između studenata i ostalih građana i medenog meseca sa kojeg se doputovalo u subotu uveče. Sada je došlo vreme za brak – ozbiljan posao čiji je u većini slučajeva najvažniji deo podizanje dece. Da li je, možda, ujedinjena opozicija to dete koje studenti i građani upravo porađaju, a onda i vaspitavaju da se stara o sebi i bude koristan deo društva? Da ne tura prste u utičnice i ne prilazi čikama u kišnim mantilima koje iz žbunja mašu bombonama? Da ne trči plačući kući sa fudbalskom loptom u rukama posle prvog incidenta u kojem ga je neoprezni drugar malo jače šutnuo u cevanicu?

Petnaesti mart 2025. godine je dan koji će biti zapamćen po najmasovnijem javnom skupu u istoriji Srbije, ali i kao dan kada je pola miliona ljudi prošlo kroz vrtlog sazrevanja – studenti pre nego što je trebalo, a ostali sa debelim zakašnjenjem.

 

Autor je dramaturg i filmski kritičar

Tekstovi o politici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments