Mikelanđelo Buonaroti
Vještina kojom ljudi obrađuju kamen pokazuje koliko su civilizirani, kaže jedna toskanska poslovica. Onaj tko posjeti Firencu, cvijet Toskane, može se uvjeriti u istinitost ove poslovice. Još od vremena Etruščana ljudi toga kraja obrađivali su kamen, od njega gradili kuće i palače, hramove i tvrđave, ulice i zidove. Stoga ne čudi da su se baš tamo rodili neki od najvećih kipara renesanse: Ghiberti, Donatello i Michelangelo.
S vremenom se Firenca razvijala i u trgovini, obrtima, umjetnosti i filozofiji te je u petnaestom stoljeću, pod sigurnom upravom obitelji Medici, postala ne samo cvijet Toskane nego i cijele Europe. U takvoj se sredini 6. ožujka 1475. godine rodio Michelangelo Buonarroti. Spletom okolnosti odrastao je u obitelji jednog scalpellina, klesara iz Settignana. Michelangelo je znao govoriti da otuda dolazi njegova ljubav prema mramoru.
Scalpellini su poštovali kamen od kojega su živjeli. Njihova su djeca već sa šest godina počinjala učiti kako se obrađuje kamen. Klesarska “abeceda” i ritam udaranja čekića po dlijetu prate klesara tijekom cijelog života; sedam brojeva za udarce i četiri za odmor. Govorili su da kamen ne zamjera dlijetu jer se nad njim ne vrši nasilje. Njemu je u prirodi da se mijenja. Ali svaki kamen ima svoj karakter. Potrebno ga je razumjeti i s njim pažljivo postupati. Kamen se daje razumijevanju i ljubavi, ali treba slušati što govori. Kako postupamo s kamenom, tako i on uzvraća nama. Ako ga se ne sluša, on će se pretvoriti u nešto beživotno, bezbojno i ružno. Silom ga se može uništiti, ali ne i pokoriti. Jedino se ljubavlju može od njega stvoriti ljepota.
Michelangelov otac Ludovico nije bio čovjek sklon umjetnosti. Želio je da mu sin postane bankar i popravi ugled obitelji. Upisao ga je u bankarsku školu kod Urbina. Ali sve što je Michelangelo tamo naučio bilo je crtanje, pa se s trinaest godina, usprkos očevu protivljenju, upisao u slikarsku bottegu Domenica Ghirlandaia, prema riječima samog osnivača, najnapredniju i s najviše posla u cijeloj Italiji. Moto njegove škole bio je: Savršeni vodič je Priroda. Radi i dalje tako, ne propuštajući da svakog dana nešto naučiš.
Nakon samo godinu dana provedenih u Ghirlandaiovoj radionici, Lorenzo de’ Medici pozvao je Michelangela u svoj kiparski vrt pod upravom posljednjeg živućeg Donatellova učenika, Bertolda di Giovannija. Bertoldo je uočio Michelangelov talent, ali ga je iskušavao i nakon nekoliko godina, nakon što se uvjerio u iskrenost Michelangelovih nastojanja, prenio mu je sve svoje znanje. Od tada je Michelangelo živio u palači Medici. Pohađao je neoplatoničku firentinsku Akademiju koju je osnovao Cosimo di Medici. Marsilio Ficino, Cristoforo Landino, Angelo Poliziano i Pico della Mirandola, najveći filozofski umovi toga doba, poučavali su ga povijesti, filozofiji i pjesništvu. Uz njihovu pomoć te posredstvom bogate umjetničke zbirke i knjižnice Medicija, stekao je široko znanje i dublji uvid u umjetnost.
Padom Firentinske Republike za Michelangela je nepovratno nestalo najljepše razdoblje mladosti i učenja, ali time nije prestalo njegovo učenje i istraživanje, o čemu svjedoče njegova djela. Od prvog djela, Bogorodica na stepeništu, pa sve do posljednjeg, nacrta kupole bazilike svetog Petra u Rimu, neprestano iznenađuju svježinom i duboko utkanim porukama. Nije se bojao ni ljudi, ni vlasti, ni smrti, bojao se jedino osrednjosti. Nije želio napraviti nešto osrednje, pa čak i onda kada su to tražili od njega, poput fresaka u Sikstinskoj kapeli.
Papa Julije želio je Sikstinsku kapelu ukrasiti freskama dvanaest apostola. Dvoumeći se, Michelangelo je to prihvatio, ali kada je djelo već bilo skoro gotovo, shvatio je da to nije ono najbolje što može dati. Tada je učinio nešto nezamislivo čak i vladarima. Suprotstavio se papinoj volji, uništio freske i nestao. Nakon više mjeseci skrivanja vratio se sa skicama i zamislima za čiju je izradu trebalo daleko više vremena i truda nego što bi bilo potrebno za dvanaest apostola. Papa je shvatio njegove razloge i oprostio mu neposluh.
Sljedeće četiri godine Michelangelo je proveo pod svodom kapele. Slikao je ležeći na leđima danju i noću, gotovo bez prestanka. Spavao je četiri sata dnevno zaboravljajući jesti, izložen studeni i vlazi. Bila je to volja na djelu. Ishod tog pothvata ne treba posebno prepričavati, rođena je ne samo slika, već cijeli kanon slikarstva. Ono što je Beethovenova “Deveta” u svijetu glazbe, to je “Sikstina” u svijetu slikarstva – njegova najveličanstvenija simfonija.
O Michelangelu daleko više od povijesnih činjenica govore njegova djela jer u svakom kipu, svakoj slici, svakoj freski sadržan je dio njegovih promišljanja, iskustava, pa čak i njegova karaktera. Njegova djela nisu samo nijema svjedočanstva davno prohujalog vremena. Ona još uvijek, nakon pet stoljeća, žive i prenose svoje priče. U skulpturi Davida je tako sadržana cjeloživotna priča: ona proizlazi iz njegova držanja, izgleda lica, načina na koji steže praćku, iz svakog, pa i najmanjeg detalja. On je čovjek pred životnom odlukom, zna da može pobijediti Golijata, ali zna i to da kada se jednom sukobi, za njega više nema povratka. No, on nije samo biblijski David, uspomena na jedno junačko djelo iz davne prošlosti, ma kako veliko ono bilo. Osim toga, on predstavlja svakog čovjeka koji se nalazi pred ključnom životnom odlukom i zato priča koju prenosi odjekuje u svakom od nas podjednako.
Michelangelova djela nisu samo trenuci inspiracije pretočeni u formu. Ona su spoj inspiracije, tehnike i spoznaje. Pored neupitne vanjske ljepote i jednostavnosti, rezultat su dubokog poznavanja umjetnosti, njezinih kanona i zakonitosti. U njima je sadržana matematika, proporcija, ali i filozofija koja je formi davala sadržaj. Slike proroka i proročica u nišama svoda Sikstinske kapele slikane su u disproporcijama da bi pogledima s poda izgledale proporcionalno, jer su tako zahtijevale krivulje lukova. Također svaka figura, svaki lik ima svoju skrivenu geometrijsku formu, sveti broj kojim odražava vlastitu nutarnju harmoniju. Kip Mojsija, primjerice, napravljen je u geometrijskoj formi stošca oko kojeg se od podnožja do vrha uvija spirala. Noge, ruke, zakrivljenost tijela, brada, slijede tu spiralu odražavajući harmoniju, ali i vezu s porukom spirale: uspon od zemaljskog prema božanskom u čovjeku. Mojsije, kao i David, iznosi svoju priču. On predstavlja univerzalnog oca ljudi i poput istinskog oca, pun je ljubavi za svoju djecu. Tu je da ih poučava, a ne kažnjava ili napusti. Prikazan je u trenutku donošenja odluke da svom narodu preda ploče zakona.
Još jedna toskanska poslovica dočarava Michelangela: Tko radi u kamenu, mora imati i njegovu prirodu: grub izvana, vedar iznutra. Zbog nepomirljivog stava prema licemjerju svog doba, imao je malo iskrenih prijatelja, puno neprijatelja, a najviše zavidnika. No njemu to nije puno značilo sve dok je bilo posla kojeg se mogao prihvatiti. Za ostvarenje svojih projekata često je morao smišljati inovacije poput skele za Sikstinsku kapelu ili puta koji je projektirao za vađenje mramora iz Pietrasante.
Osim što je bio kipar i slikar, manje je poznato da je pisao poeziju te da se bavio i arhitekturom. Ipak, mramor je bio i ostao njegova najveća ljubav. Jednom je napisao:
Ni najbolji od umjetnika ne nosi u svom duhu misao
koju ovaj grubi kamen već ne krije u svojoj
beskrajnoj ljušturi.
Da slomi mramornu čaroliju,
to je sve što ruka koja služi umu treba učiniti.
Na pitanje odakle mu dolaze ideje, odgovorio je: Ideje su prirodne funkcije duha, kao što je disanje prirodna funkcija pluća. Ali, u skladu s Platonovom filozofijom, sebe nikad nije smatrao izvorom ideja. On je bio onaj koji povezuje ideje i formu.
Kad se mramor jednom nađe izvan kamenoloma, on više nije planina, on je rijeka. Može poprimiti svoj tok. To ja radim. Pomažem toj mramornoj rijeci da promijeni korito.
Te riječi možda najbolje osvjetljavaju ulogu koju je Michelangelo namijenio sebi kao umjetniku. Bio je most koji je spojio tradiciju kiparstva klasične starine s novim idejama humanizma i renesanse i svoj je život potpuno posvetio toj ideji.
Napisao: Jerko Grgić
Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E
Mikelanđelo Buonaroti napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →