Ulogujte se / Kreirajte profil

Mobi Dik – višeznačna simbolika

.

Become a Patron!

.

Moby Dick, to iznimno i izvanredno djelo svjetske književnosti, zauzima u američkoj kulturi približno ono mjesto što ga u drugim, starijim literaturama imaju veliki nacionalni spjevovi — od Homerovih do Miltonova. Objavljena god. 1851., ta se knjiga pojavila u vrijeme kad je u prozi većih europskih zemalja već zavladao realizam. Američka književnost nastajala je u zemlji koja se razvijala drugačije nego bilo koje društvo Staroga svijeta. Njezino građanstvo bilo je provincijalno u odnosu prema Europi, te još nije poznavalo golemu raznolikost klasnih suprotnosti, niti povijesni teret ranijih epoha. S jedne strane Amerika stoga nije još bila zrela za realizam, a s druge pak, naslijedila je intenzivnu intelektualnu tradiciju, koja se u istom obliku ne javlja nigdje drugdje. Misaono jak, obrazovan, a ujedno pun svjesnih životnih iskustava, Herman Melville (1819.-1891.) uobličio je svoj stvaralački poriv na nadasve originalan način.

Prije Moby Dicka bijaše napisao već pet proznih djela, mahom autobiografskih —u nekima svoje doživljaje opisuje izravno, s ponekim dodatkom iz mašte, a u drugima pak alegorijski transponira svoja duhovna traganja. U prva pripadaju Typee (1846.) i Omoo (1847.), knjige o doživljajima odbjegloga mladog mornara među prijaznim ljudožderima na Markeskim otocima, te među urođenicima na Tahitiju, zatim Redburn (1849.) i White-Jacket (Bijeli kaput, 1850.), o surovom životu na američkim brodovima, trgovačkom i ratnom. U drugoj je kategoriji filozofsko-fantastični putopis u maniri 18. stoljeća, Mardi (1849.).

Sin imućne obitelji koja je doživjela stečaj, Melville se ogledao kao trgovački pomoćnik, poljoprivrednik, učitelj, a zatim kao mornar. Nakon jednog putovanja u Liverpool, opisanog u Redburnu, proveo je osamnaest mjeseci na kitolovcu »Acushnet« kojim je doplovio do južnopacifičkih otoka (i odande pobjegao). Tridesetjednogodišnji autor, vidimo po tekstu, očito je otpočeo Moby Dicka u namjeri da napiše pustolovno-pomorsku pripovijest u kojoj će autobiografski podaci biti potisnuti maštovitim, dijelom i komičnim prikazom sudbine pripovjedača Ishmaela (imenjaka biblijskog razbaštinjenoga izopćenika) i njegova prijatelja, hrabrog, dobrodušnog Queequega s Polinezijskog otočja. Oni se nalaze u središtu svih zbivanja otprilike do 22. poglavlja, do njihova ukrcavanja na »Pequod«. Nekako od tog mjesta mijenja se karakter knjige. Ljudi i zbivanja dobivaju višeznačnu simboliku o kojoj se u tekstu otvoreno raspreda, u nizu poglavlja izlažu se, neovisno o likovima i radnji, sva ljudska znanja o kitovima i njihovoj znanstvenoj podjeli na tipove, njihovoj anatomiji, načinu života, o lovu na kitove i oruđu koje se pritom upotrebljava, o preradi ulova u gospodarske svrhe i njegovoj praktičkoj upotrebi, pa čak o umjetničkom predočavanju kitova. Ti uvelike tehnički opisi — u literaturi o Melvilleu takvi se dijelovi knjige nazivaju »cetološkim poglavljima« — ponekad su i zamorni, ali su pisani tako nadahnuto, a po simboličkim značenjima i metafizičkim implikacijama što ih autor (bolje reći, pripovjedač) nalazi u tim činjeničnim prikazima, oni su neotuđiv, nužan dio knjige. Zajedno s pripoviješću i s onim mnoštvom raznorodnih citata iz svih vremena kojima nas autor uvodi u djelo, »cetološki« podaci izgrađuju zagonetnu višeslojnost cjelokupnog smisla toga djela.

Interpretacija se, dakle, nalazi u samome tkivu djela: mnoge analogije između kitolova i života dio su samog pričanja, a ne neka naknadno pridodana pouka ili poruka. Melville tako slijedi naviku starih puritanaca, europskih naseljenika na sjevernom dijelu istočne obale novog kontinenta, koji su u 17. stoljeću kolonizirali podanici engleske krune. Puritanci, ti radikalni protestanti, sljedbenici Calvina, vjerovali su da Priroda, kao i pojedinačni događaji i pojave u njoj, sadržava značenja što ih Bog priopćuje čovjeku kao uputu za ponašanje na ovome svijetu. Čovjek, međutim, u tragu Adama, jest palo i grešno biće. Samo pojedinci, koji promatrajući same sebe i svoj život mogu zaključiti da djeluju u skladu s Božjom voljom, mogu se nadati Božjoj milosti koja će ih poštedjeti od vječnog prokletstva. To strogo i mračno učenje jedva da je što ostavljalo ljudskoj volji, ali je, prividno paradoksalno, bilo neobično poticajno. Ono je izvor individualnom aktivizmu i poduzetnosti, koji su, i kad se teološka baza razrijedila i liberalizirala, te potpuno ustupila mjesto gospodarskoj praksi, ostali značajkom američkog pogleda na svijet.

Može li se kapetan Ahab, u grču svoga osvetničkog prkosa, shvatiti kao takav, univerzaliziran američki pojedinac? Bori li se on  protiv općepriznatog, kršćanskog Boga ili baš protiv demonske, čovjekovoj duši suprotstavljene prirode? Je li to sukob protivnih načela ili oporba između dva načela u čovjeku samom? A što je zapravo sama ulješura, zvana Moby Dick?

U razgranjenoj kritičkoj literaturi o Melvilleovu remek-djelu na to pitanje odgovaralo se na najrazličitije načine. Ne smije se, međutim, zaboraviti da ta knjiga, pjesnička, vizionarska, metafizička, nije puka alegorija u kojoj su priča, likovi i zbivanja privid, te da iza njih stoji dublji, ali precizan sadržaj koji treba dokučiti pomoću nekog intelektualnog ključa. Ne, Moby Dick nije tek vidljiv znak za neku općenitiju predodžbu ili neku pojavu. On je doista bijeli kit, životinja o kojoj govori predaja mnogih naraštaja moreplovaca iz čitavoga svijeta — od Francuske do Tihog oceana. Bez obzira na asocijacije kozmičke, moralne, biblijske, koje se nadaju dok u knjizi pratimo njen stalni, središnji gigantski sukob, treba je čitati sa sviješću o mitu, koji praktičku, stjecalačku, pa ako hoćemo i filistarsku jagmu za dobiti, o kojoj nalazimo komičnih stranica na više mjesta u knjizi, smještava u bitne antropološke značajke što ih miješana posada, sastavljena od ljudi iz svih zemalja, boja, rasa, na »Pequodu«, te jasna, u svojoj geometrijskoj izrazitosti pomalo smiješna hijerarhija na brodu i lovačkim čamcima uvijek iznova naglašavaju. Tolerancija, odsustnost svakog rasizma, povjerenje u instinkt nasuprot dominaciji racionalno usmjerene volje — to su konstante ove čudesne knjige, koja gazi sve predrasude i svoga vremena i kasnijih epoha u idejnom ozračju Amerike.

Važnost koju Melville pridaje divljem, on bi rekao: poganskom elementu u ljudskoj naravi, očituje se u mnogim prizorima zaklinjanja, obećanja, proricanja, trenutaka svečanih a barbarskih obreda, kao što je kaljenje ocjeli harpuna natapanjem šiljka u ljudsku krv. Takve scene, u kojima je katkad prisutna sva Ahabova šarolika posada, a kadikad tek on sam sa samo jednim likom, kao što je tajanstveni Fedallah, koji izrazito sugerira Sotonu, potječu izravno od Shakespearea. Hamlet, Macbeth, Kralj Lear važniji su izvori Melvilleu od bilo kojega proznog pripovjedačkog djela. Neznabošci i bijelci-kršćani podjednako služe kao posrednici za dvojbene stavove i sumnje, koje Ahabova apsolutnost izaziva u njegovih podređenih. Ti su stavovi uvjetovani ponegdje osobnim temperamentom (kao u uzoru višestruke interpretacije — poglavlju o ekvadorskom dukatu), ali u Moby Dicku ne možemo govoriti o  psihološkim analizama ili o iznijansiranom slikanju pojedinačne osobe. Sve je u funkciji ukupnoga simboličkog učinka, bilo da se radi o analogijama koje izaziva primjerice rad na »pletnjači«, funkcioniranje »mrlina« ili »majmunske uzice«, ili oblik i dijelovi ulješurine glave, ili patološka dragocjenost poput sive ambre, ili zbivanja s kvadrantom, kompasnom iglom, kapetanovim šeširom. To vrijedi i za prirodne pojave poput vatre sv. Elma523, za jurnjavu s gusarima i skupinama kitova, a iznad svega za onih devet susreta s neobičnim brodovima, od kojih svaki drugačije izaziva usporedbu s »Pequodom«, njegovom sudbinom i neizvjesnošću oko njegova putovanja.

Moby Dick, tako, ima elemente srednjovjekovne alegorije, renesansne tragedije i novovjekovnog romana; on je pustolovna, pomorska priča u koju su ukomponirane i propovijed neumoljiva dušebrižnika i melodramska masovna predstava i vrludavo mornarsko prepričavanje i jednostavne pučke dosjetke. Možda je to djelo u biti proširena parabola vjersko-moralističkog karaktera, ali je isto tako »gotska« povijest o tajnoj krivici i čudesima što je prate, studija o etničkim razlikama, blasfemična parodija na vjerske običaje (krštenje u ime đavla, propovijed morskim psima), romantička varijacija Cervantesove parodije viteških načela sa svojevrsnim uzoritim junacima. Ponajviše, ali nipošto isključivo, to je djelo enciklopedija jedne grane znanja, jasno i intelektualno strukturirana propedeutika jedne teške i nezahvalne profesije. Po tim činjenično-sistematskim elementima približava se drugim, komičnim remek-djelima u kojima je često pedantna raznolikost pristupa i ideja obojila naizgled jednostavnu pravolinijsku radnju. Uz epsku tradiciju Homera i Camõesovih odvažnih moreplovaca u Luzitancima, tu su dakle i Rabelais i Sterne, a iznad svega — detaljima, miješanjem stilova, općim, uzvišenim tonom, objavljenjima — Biblija. Kao pisac pomorskih pustolovina Melville vuče lozu od svojih prethodnika, Smolletta i Coopera, prema svojim nastavljačima, Stevensonu, Conradu, pa čak — na znatno nižoj razini — Jacku Londonu, ali misterij koji prati i možda dijelom uzrokuje radnju, podsjeća na Melvilleova nešto starijeg suvremenika, Edgara Allana Poea. Asocijacije na krivicu, na osvetu, na pogubnu žeđ za uspjehom jednako potječu iz romantički interpretiranog Shakespearea kao iz Byronova Manfreda i Kaina.

Ova je knjiga enciklopedička, dakle, ne samo količinom informacija i opisima jedne, rekli bismo danas, interdisciplinarne oblasti gospodarstva, etičkih iskušenja, tragalačke mašte; ona je to i upotrebom konvencija iz čitave lepeze žanrova i tradicija pisane književnosti koja, kako to primjećujemo u Melvillea, počinje od vremena usmene predaje — mita. Raskošan, raspjevan, a opet precizan jezik Melvilleova izvornika potječe od putopisa renesansnih otkrivača, od zapisa akribijskih ekscentrika i lekcija crkvenih retoričara koji su u 17. stoljeću — stoljeću prije građanskog romana — nosioci prozne umjetnosti. U Melvilleovoj domovini pisali su se u prethodnim naraštajima romani o indijanskoj granici i o bitkama iz prošlih ratova: James Fenimore Cooper, autor Posljednjeg Mohikanca, bio je omiljen i u Europi. Realizam, međutim, Amerika još nije imala. Melvilleovi suvremenici Poe i Hawthorne inzistiraju na predznanstvenim tumačenjima, na transcendiranju fizičke zbilje ili na moralnoj simbolici koja je s njom usporedna.

Ni sam Melville, ipak, neće više ponoviti pothvat kakav je bio stvaranje Moby Dicka, ravnotežom literarnih komponenata, suvislom vezom praktičnog i metafizičkog, senzualnog i misaonog. Iduća njegova, jednako omašna knjiga, Pierre (1852.), polazeći naizgled od jedne obiteljske situacije, preambiciozno želi izraziti kozmički nesklad; taj nesklad ostaje i u samom literarnom ostvarenju. Dugačka religiozna pjesma Clarel (1856.) ne postiže simboličku univerzalnost — ostaje tek djelomično čitkim skupom ideja s putovanja u Palestinu dvadeset godina prije. Melville je bogoborac, poricatelj: roman The Confidence Man (Sljepar, 1857.) višesmislen je, ali svaki prizor negira pozitivne zaključke prethodnih. Unutrašnju koherenciju imaju samo kraća djela — njegove odulje simboličke prozne pripovijesti: od sasvim kafkinske parabole o velegradskoj alijenaciji u Pisaru Bartelbyju(Bartelby the Scrivener, 1856.) preko uznemirujuće dijalektike crnačko-bjelačkih odnosa uoči Građanskog rata u Benitu Cerenu(1856.) do jasno razrađenih polova u nerazrješivoj moralnoj dilemi između podaničke discipline i prirodne energije u djelu Billy Budd, završenu tik pred smrt.

Melvilleov se život nakon velikih putovanja što su rezultirala nizom značajnih književnih plodova, bar izvanjski činio vrlo neuzbudljivim. Nekoliko godina nastojao je, ne osobito uspješno, voditi svoju farmu, surađivao je u časopisima, a za vrijeme Građanskog rata uzalud je nastojao dobiti čin u mornarici; ali neke njegove pjesme iz tog razdoblja i danas su uvrštene u najnovije antologije. Dvadesetak godina proveo je kao zamjenik upravitelja carinarnice u New Yorku. Zanimljivo je da je njemu najbliži od velikih američkih pisaca i osobni prijatelj Nathaniel Hawthorne također neko vrijeme radio u carinarnici, stekavši na tom poslu više poticaja za svoje književno djelo.
*
Melvilleova najbolja djela traže od čitatelja da posumnja u površinsku neosporivost društvenih poluistina. Misaone pretpostavke njegove ikonoklastičke vizije svijeta u kojemu je Bog nemoćan ili zlonamjeran veoma su teške. Melville je i prebogat i neujednačen. Za razliku od Poea, koji je u Europi rano popularan, od jasnijeg, u biti jednako nemirnog Nathaniela Hawthornea, kojega su od samog početka priznavali i ekskluzivni britanski kritičari, Melville ostaje gotovo nepoznat do prije osamdesetak godina!

Misaoni svijet Melvilleov treba, međutim, prvenstveno usporediti s kalvinističkim precima, koje smo spomenuli i s njegovim suvremenicima Emersonom i Thoreauom. Ali ta dvojica, kao i manje značajni, njima bliski sudionici takozvanog transcendentalističkog pokreta, bili su optimisti, uvjereni u konačni i bitni sklad između čovjeka, Boga i prirode, u oduhovljenost prirode kao posrednika između čovjeka i Boga i njezine uloge nositelja simboličkih značenja. Optimist je bio i Walt Whitman, novatorski pjesnik u slobodnom stihu, nesputani vizionar demokratskog kozmosa s kojim se on, pjesnik, poistovjećuje. Za razliku od te trojice Melville je gledao mračnije ali dublje — ili, ako hoćemo, jače se izdizao nad površinskim: »… u srcima nekih ljudi ugnijezdio se orao ketskilskog gorja, koji može ponirati i u najmračnije gudure i opet se uzdići i nestati u sunčanim beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure — one su u planinama, i tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi visoko nad svim ostalim pticama
u dolini, ma kako se visoko one vinule.«

To je, dakle, pesimizam čovjeka koji stvari razmatra u međusobnim omjerima, u perspektivi. Nadopunjuju ga umjetnički sklad izvanredne kompozicije i otvorenost nikad zaključenih razmatranja o samoj temi prema novim spoznajama. Poglavlje »Bjelina kita« najfilozofskiji je tekst u američkoj pripovjedačkoj književnosti. Možda je baš zbog svoje izvorne misaone smjelosti Moby Dick jedan od sasvim malobrojnih vrhunaca u američkoj književnosti, unatoč činjenično-opisnom balastu, s jedne strane, i negiranju svih očekivanih žanrovskih dosljednosti, s druge.
*
Dugo godina Melville je smatran gotovo minornim ekscentričnim autorom, a njegova se djela nisu proučavala. Oko 1920. kritika je počela otkrivati neiscrpna značenja njegovih djela — napose u Moby Dicku, i u brojnim drugim tekstovima. U Hrvatskoj dosad nije pobudio osobito analitičko zanimanje, ali je mnogoznačni Bijeli kit prepoznat kao jedan od velikih simbola što ih je proizvela američka književnost.

Ivo Vidan, 1999.

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.