Stevo Žigon – Htio sam da pišem o najvećem srpskom i jednom od najvećih glumaca eks-Ju prostora, pa i evropskih bogami, Ljubi Tadiću. Onda sam odlučio da to ipak bude Aleksandar Berček. Pa Paja Vujisić. Slobodan Cico Perović. Možda Miki Manojlović? Bora Todorović?….

Ali, kada sam počeo da pišem shvatim da se moj tekst ne odnosi ni na jednog od njih. Ili da se biserni dijelovi njihovih talenata zapravo nalaze zabarikadirani u junaku ovoga teksta, kao u nekom neuglednom, a sigurnom sefu. I da baš to, donekle, objašnjava neprimjetni, a enormni kreativni udar koji svojom pojavom nosi naizgled bezbojni, cinični, i ponekad, mislima odsutni genije pokreta i ideje.

Jedan od rijetkih koji može komotno da stane u svoj STAV. Gledajući ga, definitivno znam da je misao: “Stil – to je sam čovjek” sasvim tačna.

Jozef K. bi bez ikakve dvojbe zakoračio u Njegovo tijelo. Ujak Vanja je oduvijek mislio da izgleda baš tako. Ivan Karamazov bi želio da ima Njegov retorički talenat dok izlaže svoju viziju povratka Hrista i ne bi mu smetalo to što je dotični bio deklarisani ateista ili “vjernik na svoj način”.

Šekspir, koji je davno prije bilo kog modernog režisera upozoravao glumce da “usklade riječ sa pokretima”, odmah bi dao posao ovom emotivcu nihilističke maske.

Ako neko misli da pretjerujem, reći ću samo ovo: lako je bilo biti Prle i Tihi, trebalo je postati i o(p)stati Kriger!

Šta ovog, po izgledu jednostavnog i nemarkantnog, glumca i režisera “klasike” izdvaja od zavidnog broja onih koji kad uđu na scenu ili u kadar pomjere stvari, preuzmu replike, a kolege pretvore u svoje asistente? Pa, upravo taj nedostatak magije! Odnosno, sposobnost da se urami u svaku sliku i da joj da pečat, a da to slikar primijeti tek kada je stvar završena.

Čovjek o kome pišem, veliki glumac i(li) još veći pozorišni režiser, nikada ne dominira. Ne vodi glavni riječ. Ne nosi na “širokim ramenima maestra” cijeli glumački ansambl, niti od prosječne tv drame ili filma pravi remek-djelo. Razlog je sasvim ljudski: on odgovara samo za svoj lik i samo sebi polaže račune. Profesionalne i privatne.

Sa naočarima i izgledom strip junaka Ripa Kirbija, sa uljudnim osmjehom đavola u nacističkoj uniformi, sa iritirajućim, a sugestivnim nastupom Mefista, sa razornom intelektualnom skalom koja vodi od sjaja do impotentnosti duha u liku Hamleta, sa činovničkom bezbojnošću prosječnog kafanskog zanovijetala koje će istog popodneva postati gospodin Smrt, sa nježnom rukom autora koji pomjera Čehovljevske junake po sceni kao da su retardirana djeca u potrazi za srećom – On je izgledao kao neko ko zna više od svakoga: i od pisca i od glumaca i od publike.

Taj osjećaj da sam gledao i slušao nekoga ko može da prođe kroz zid ili da promjeni sudbinu drame u kojoj igra, ali to ne čini jer je dovoljno skroman i pametan da zna kako i sam utisak da to može učiniti stvara magiju pažnje i međusobne posvećenosti sa onima koji gledaju – odveo je moju ruku na početku teksta od već zamišljenih junaka glumišta do Njega.

Ne znam kako, ali kada sam se osvijestio, sjedio sam za stolom sa tim humanim anarhistom i on me (sa vječno ironičnim osmjehom) gledao urokljivim pogledom koji polagano otvara dušu kao poklopac klavira prije nego što zasvira na njemu. Mislim da bih i ja mogao da glumim na sceni sa ovim Srbo-Slovencem koji je, kažu, volio jadranske otoke.

A kada pomislite tako nešto, onda ste prodali dušu umjetniku koji vas neće zasjeniti vatrometom akcenata i pokreta niti “kupiti” riječima ili smijehom. Jednostavno, kad se svjetla pogase ili odvrti odjavna špica znate da ste prisustvovali nečemu toliko intimnom, da je nepristojno iznositi utiske bar dok ne prođe koja godina inkubacije.

Šta hoću da kažem? Hoću da kažem da je Glumac i Autor uradio ono što je i svrha njegovog znanja: podijelio ga tako da svako dobije svoj dio, a gomila – ništa!

Na taj način On je dostigao ideal umjetnika: da svakoga ostavi sa nekom tajnom koja je baš njemu upućena i uspomenom vrijednom sjećanja i onda kada mnoge stvari postanu bezvrijedne.

Možda je bilo boljih, ali nije bilo talentovanijih od Njega. Ko ne vjeruje – neka provjeri. Ko provjeri shvatiće da je odgledao cijelu skalu likova koje su stvorili Grci, dao im vještačko disanje “Vilijem Poročni”, da bi ih uveli u moderni svijet glume Čehov, Ibzen i ostala umjetnička gospoda “najromantičnijeg vijeka”, a da “post-modernisti” nisu uspjeli da ih sahrane mada im to bješe smisao (kvazi)postojanja.

Dakle, provjeriti da li je moj najbolji glumac zaista tako dobar, znači, prije svega, biti posvećen. A to je srce vrline onoga o kome pišem.

Kada On uđe na scenu, zakorači u kadar ili sjedne u prvi red kao režiser, počinje borba sa strahom i gorim dijelom sebe. Čovjek koji je odbacivao kanonsko vjerovanje u Boga zato što “ne shvata ko i sa kojim pravom straši ljude paklom i vječnom vatrom kad Bog mora biti dobar” i koji je cijeli život bio u sporu sa sveštenicima jer se bojao da bi među njima opet mogao prepoznati one koji su njega i njegovog oca predali u ruke nacistima, imao je prirodnu potrebu da nađe utjehu tako što će ljudima pridavati svojstva koja oni nemaju, a on misli da bi ih činili boljim.

Sa takvim motivima i nastupom nekoga ko je sasvim neopažen ušetao u društvo i mijenjao ga, a da to niko nije primijetio niti tražio od njega, Stevo Žigon zadugo (možda i nikada) neće biti miropomazan na svojim životnim daskama, ni u “rodu svome”.

Kada ste ispred svog vremena, kada imate privilegiju i intelekta da govorite ono što zaista mislite i u životu i na sceni i snagu da sopstvenu sujetu tretirate sa ciničnim otklonom kao da se radi o presoljenoj salati, onda je jedino mjesto gdje možete očekivati spomenik – sjećanje onih koji su vas razumjeli. Tako ja vidim Umjetnika.

Stevo, MAJSTORE!

Za P.U.L.S.E  Skaramuš / Ex Filmofili

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Skaramush, Stevo Žigon, Umetnost