Postoji nekoliko povijesnih ličnosti koje su uvijek bile poput mamca za filmaše. Pa ipak, nitko se po tom pitanju ne može mjeriti s Napoleonom, samoproglašenim francuskim carem, čiji je život bio toliko fascinantan da su o njemu napisane na desetke tisuća knjiga. No, kada su u pitanju filmovi brojka je neusporedivo manja. Jedan od najvećih filmskih redatelja, Stanley Kubrick, doslovno je bio opsjednut idejom snimanja filma o Napoleonu koju, nažalost, nikada nije ostvario. Iako postoji nekoliko filmova raznih žanrova čija se radnja događa u doba Napoleona, svega su tri filma, barem ako mene pitate, vrijedna spomena.

Prvi je svakako „Napoleon“, remek djelo nijemog filma iz 1927. godine, Abela Gancea. Boljeg redatelja nisu mogli izabrati jer Gance je uistinu bio filmaš ispred svog vremena. Radi se o jednom od najboljih filmova u kojem je Napoleon, kroz maratonskih pet i pol sati, intimno prikazan kroz kadrove koji i danas, skoro stoljeće kasnije, uistinu izgledaju impresivno. Ako je postojao redatelj koji je, pored Kubricka, bio više impresioniran Napoleonovim životom, onda je to definitivno Sergey Bondarchuck. „War and Peace“, film iz 1965. godine, nije bio toliko fokusiran na Napoleona koliko na Napoleonske ratove, ali je svejedno vrijedan gledanja, posebice ako ste ljubitelj ratnih povijesnih filmova. Svega pet godina kasnije Bondarchuck snima „Waterloo“, film koji je najbolje pokazao Napoleonov početak kraja, i to kroz prikaz jedne od najpoznatijih borbi u povijesti. Ovaj film vam svakako mora biti na listi prioriteta i to prvenstveno radi ratnih scena koje su za mene jedne od najbolje snimljenih i ikada viđenih na filmu. Dakle, možemo slobodno reći kako je Napoleon, osim na ratnom polju, imao svoju filmsku i televizijsku (mini serija „Napoleon“ iz 2002. godine) priču. Povijest se, na sreću filmofila, nastavlja, jer je najnovija „bitka“ ovih dana stigla i na kino ratište, i to pod redateljskim zapovjedništvom velikog i neumornog Ridleya Scotta.

Kada je stigla vijest kako je Ridley zainteresiran za snimanje filma o „Napoleonu“ moram priznati kako sam bio oduševljen. Glavni razlog mog optimizma krio se u činjenici kako je Ridley jedan od rijetkih redatelja kojeg ne možete smjestiti u samo jednu kategoriju po pitanju određenog žanra. Ridley je naprosto vizualni majstor koji se jednako dobro snalazi u svemiru (Alien, Marsovac), građanskom ratu u Somaliji (Pad crnog jastreba), srednjovjekovnoj Engleskoj (Robin Hood) ili pak Rimskom Carstvu (Gladijator). Također, Scott je uvijek kroz svoje filmove uspio stvoriti visceralne svjetove s kojima smo se lako mogli povezati, bilo da se radi o povijesnim ličnostima, izvanzemaljcima (Alien), androidima (Blade Runner), gangsterima (American Gangster), goblinima (Legend)… Od distopijskog i kišnog Blade Runnera, pa sve do prašnjave arene Gladijatora. Ridley, teniskim rječnikom, jednako dobro igra na svim filmskim podlogama. Vizualna prepoznatljivost uvijek je bila njegovo najjače oružje. Jer, čak i ako niste veliki filmofil, zasigurno su vam poznate kultne scene poput stvorenja koje izbija iz prsa u filmu Alien ili trenutak kada se Thelma i Louise voze prema litici. Iskustvo prepričavanja filma kroz oči Ridleya Scotta uvijek je bilo privlačno i baš zato sam od njegovog najnovijeg filma, Napoleon, s razlogom jako puno očekivao. Treba napomenuti kako Ridleyu ovo nije prvi „susret“ s Napoleonom. Naime, prethodno je snimio film „The Duellists“ iz 1977. godine čija se radnja događa upravo u doba Napoleonskih ratova, ali njegova prava bitka s Napoleonom ipak je stigla nekoliko desetljeća kasnije. Srećom, Ridley u tom sukobu nije abdicirao, i to je zapravo najbolja moguća preporuka za gledanje ovog filma jer Napoleon, složit ćete se, uistinu nije lagan suparnik za nikoga, pa tako ni za starog majstora režije.

Fascinantan, omražen, voljen, sve je to bio Napoleon, tako da je bilo bitno izbjeći zamke koje su uvijek prijetnja kada je riječ o filmovima koji tematiziraju život važne povijesne ličnosti. Napoleon u tom pogledu nije film o trijumfu, bez obzira koliko sam Napoleon jest dominantna ličnost, posebice na ratnom polju. Umjesto toga, Scott kroz film cijelo vrijeme pokušava poput kirurga doprijeti u Napoleonov mozak, odnosno misli koje se kriju ispod onog divovskog šešira, i to tako da poput metka izbjegava uobičajene herojske slike, pobjedničke klišej govore, odnosno sve uobičajene konvencije biografskog filma. Prvi kadar u kojem vidimo Napoleona vraća nas u vrijeme Francuske revolucije, točnije na dan pogubljenja Marije Antoanete. U njegovom pogledu kao da se oslikava sve ono što će i obilježiti njegov život – ambiciju, neobuzdani ego, sumnju, lojalnost. Svi ti kontradiktorni elementi između postelje i bojnog polja zapravo najbolje i opisuju sam film, odnosno kompleksnost samog Napoleonovog lika i (ne)djela. Ono što mi se u tim prvim kadrovima najviše svidjelo definitivno je vizualna naracija kroz koju smo, bez ikakve posebne najave, bili suočeni s prikazom nasilja. Sve te scene izgledaju veliko, epski, ali nam ih je Scott opet uspio intimnije približiti, i to prvenstveno kroz krupne kadrove s puno (neugodnih) detalja. Na taj način sam osjetio prirodnost ne samo trenutka, već i likova koje gledamo, uključujući, što je najbitnije, i samog Napoleona.

Glavna uloga u filmu pripala je Joaquinu Phoenixu za kojeg ćemo se, vjerujem, svi složiti kako je riječ o jednom od najboljih glumaca današnjice. Joaquin se nikada nije bojao preuzeti rizik kada su u pitanju likovi koje glumi tako da je improvizacija kada je u pitanju Napoleon, posebno u karakternom smislu gdje postoji tisuću različitih verzija, zapravo trebala biti njegovo najjače oružje, da se prigodno izrazim. Jer, ispod svog tog paravana, Napoleon je bio duboko ranjiv. Njegova snažna osobnost više je djelovala kao dio predstave, pa mi je bilo uistinu zanimljivo gledati tu njegovu podvojenu ličnost, a koja mi se kasnije preslikala i općenito na sam doživljaj filma. Na taj način Scott kao da stvara sukob kod gledatelja. Jer, dok s jedne strane gledamo intimnost odnosa, odnosno privrženost koju je Napoleon imao prema supruzi Josephine, s druge (ratne) strane upoznajemo monstruma čija je želja za moći uzrokovala toliko boli, patnje i smrti milijuna ljudi. Napoleon ratnik i Napoleon ljubavnik dvije su različite osobe. I dok je na ratnom polju bio arogantan, pun samopouzdanja, posebice u samom početku, kroz odnos s Josephine djelovao je kao da je ispao iz showa Ljubav je na selu ili razmaženo derište koje ne može dobiti čokoladu. Briljantan taktičar koji je istovremeno mamin sin koji koristi dječje uvrede za neprijatelja. Pa ipak, poveznica između ta dva svijeta definitivno se oslikava kroz njegovu opsesiju, odnosno bolje rečeno žudnju prema Josephine a koja je bila toliko velika kao i žudnja za osvajanjem svijeta. Upravo je zbog toga Napoleon u Josephine vidio sigurnost i moć koja mu je bila toliko potrebna.

Ulogu Josephine u filmu je portretirala meni prekrasna Vanessa Kirby, a koju sam prvi put primijetio u filmu „Pieces of a Woman“. Scott inače u svojim filmovima voli jake i snažne žene. Sjetimo se samo poručnice Ripley, Thelme i Louise pa i ako hoćete Patrizie Reggiani u „House of Gucci“. Kada je u pitanju Josephine, onda moram reći kako mi je ona bila puno intrigantnija od samog Napoleona. Možda je to bila i Scottova namjera. Ona će čak u jednom trenutku i reći  Napoleonu: „ti si ništa bez mene.“ No, ako samo pogledamo životni put koji je Josephine prošla od života u bogatoj plemićkoj obitelji preko jedva izbjegnutog pogubljenja za vrijeme Francuske revolucije pa sve do statusa carice koji je dobila u vrijeme sklapanja braka s Napoleonom, onda vam je jasnije zašto je Scott toliki fokus stavio upravo na nju. Ovo je, dakle, neka vrsta putovanja u kojem otkrivamo pravu Josephine. Kirby je kao Josehine prekrasna, ali nije to ona klasična ljepota, već jednostavno ima ono nešto graciozno u sebi što je teško i opisati riječima, tako da lako možete shvatiti i Napoleonovu opsjednutost. Ona je bila njegova slabost i to se u svakom njihovom zajedničkom kadru osjeti.

Kada su u pitanju Josephine i Napoleon moram reći kako su se meni najviše svidjele njihove međusobne psihološke igrice. Posebno mi je bio zanimljiv njihov uvrnut smisao za humor ali i neka vrsta seksualne perverzije. Vanessi i Joaquinu itekako pristaju takve scene i zbilja je prava šteta da ih nije bilo više. Meni su osobno najdraži trenuci u kojima se oni samo gledaju. I dok na prvi pogled takva scena djeluje tiho, mirno i povučeno, ono što sam osjećao gledajući ih na velikom platnu bilo je sve suprotno od toga. Naime, tenzija u njihovim očima, posebice kada je u pitanju Josephine, toliko je snažna i moćna da doslovno moraš uživati u tom njihovom međusobnom perverznom mučenju koje isijava iz običnog pogleda. Kirby je u tom smislu puno nepredvidljivija i baš zato mi je bila toliko zanimljiva, posebice u prvom dijelu filma. Napoleon je s druge strane djetinjast, pa čak i kada osvaja svijet svejedno joj piše pisma koja više djeluju kao da ih je pisalo dijete iz vrtića, a ne odrastao čovjek koji želi na taj način osvojiti ženu na koju je ranjiv, osjetljiv i očaran. No, ono što je mene najviše zanimalo svakako je njen pogled prema Napoleonu. Činjenica jest da mu je s reputacijom koja mu je rasla na bojnom polju i ona davala sve više pažnje, ali nikada do kraja nismo saznali što je ona zapravo osjećala prema njemu. Potrebu? Pažnju? Ljubav? I to je ono što me tijekom cijelog gledanja filma, posebno kada su u pitanju njih dvoje, najviše intrigiralo. Slično je kada je u pitanju Napoleon. Jer, iako ga je seksualno privlačila te joj nije mogao odoljeti, jednostavno se osjeti kako je u njegovoj prirodi ipak postojalo nešto puno više.

No, koliko god bile zanimljive sve te njihove igrice, a jesu, moram priznati kako sam po pitanju samog Napoleona, i to kroz karakter koji nam je prikazao Joaquin Phoenix, ipak više uživao na ratnom bojištu. Zbilja je impresivan način na koji nam je Phoenix uspio približiti ambicioznost koja mu je istovremeno bila snaga ali i konačno prokletstvo. Vizualna naracija ovdje posebno dolazi do izražaja, posebno kada su u pitanju ratne scene. Napoleonova pobjeda u opsadi Toulona 1793. godine na neki je način pokazala njegovu drskost i neustrašivost. Scott u svakoj pojedinoj rekonstrukciji osvajanja kao da simbolično prikazuje Napoleonov karakter. U toj savršeno režiranoj sceni tako osjećamo simbiozu slike i zvuka. Moć kroz zvuk probadanja mača tjera Napoleona naprijed. Sve se to prenijelo i na mene, pa sam tako bez problema uživao u krvoproliću bez obzira na brutalnost na koju nisam bio spreman. Slično sam doživio i bitku kod Austerlitza, a kojoj sam također, bez grižnje savjesti, gledao širom otvorenih očiju. Imao sam dojam kao da sam u kazalištu i da gledam savršeno režirani balet. Elegancija i glamuroznost koju je Scott postigao u tim trenucima naprosto je hipnotizirajuća. Isto to vrijedi i kada je u pitanju kreativnost u borbi, primjerice kod stvaranja ljudskih kvadrata kao dio taktike. Naprosto, svaka je bitka drugačije postavljena i svaka posebno zadivljuje.

Napoleon je film koji vizualno ostavlja gledatelja bez daha, ali ono što tu vizualnost čini posebno moćnom definitivno je prikaz unutarnjeg stanja Napoleona, bilo da se radi o pobjedi ili porazu. Prethodno sam spomenuo bitke koje su ocrtavale njegovu drskost, moćan ego, a koji nije samo prikazan na bojnom polju, već i kroz trenutak kada sam sebe proglasi carem. Zanimljivo je kako Scott koristi obično vrijeme kao oružje za prikaz psihološkog stanja lika. Primjerice, kada je riječ o bitci kod Waterlooa, oblaci i kiša kao da preslikavaju unutarnji nemir Napoleona. Ta bitka zapravo je bila dio njegove osobne drame. Doslovno sam u tim trenucima mogao osjetiti klaustrofobiju koja ga je (u)gušila nakon što je shvatio da mu se bliži kraj. Scott za još snažniji dojam koristi jako puno krupnih kadrova, a što psihičko i fizičko nasilje istovremeno čini privlačnim i zastrašujućim. Također, želim istaknuti, bez obzira koliko povjesničari na to prigovarali, simboličan trenutak sudara dvaju svjetova kada Napoleon skine šešir dok s divljenjem gleda u lijes faraona. Taj kontrapunkt između tadašnjeg modernog i drevnog naprosto je vrijedan divljenja.

Scottova umjetnička ruka, što ne čudi jer je i završio umjetničku školu, u ovom je filmu itekako došla do izražaja. Njegova topovska pornografija u kojoj uživamo kroz impresivne kadrove krvi, znoja i suza definitivno su razlog zbog kojeg bi trebali pogledati film. Pa ipak, moram se osvrnuti i na nekoliko stvari koje su me zasmetale. Primjerice, prije svake borbe, bez obzira koliko one impresivno izgledale, mi jednostavno nemamo nikakvu dramsku narativnu pripremu. Bez obzira što film traje preko dva i pol sata, stekao sam dojam kako Scott prebacuje radnju bez ikakvog reda. Na taj način kao da gledamo nasumične scene bez ikakve povezanosti. Najbolji primjer je Napoleonov odnos prema Rusiji, a što je, složit ćete se, jako bitan dio njegovog života. Pa ga tako u jednom trenutku gledamo kako Ruse vidi kao prijatelje, da bismo onda, bez ikakvog objašnjena, bili prebačeni na scenu u kojoj Napoleon maršira prema Moskvi. Također, neki se likovi istovremenu pojavljuju i nestaju bez ikakvog objašnjena.

Dramske scene, naime, itekako su bitne za emotivno povezivanje s onim što nam slijedi, i to ne samo kada je u pitanju ratno bojište, već i kada je riječ o ljubavnom odnosu između Napoleona i Josephine. Također, Phoenix, ma koliko god bio uvjerljiv kao Napoleon kao da nije u potpunosti uspio pronaći balans između bizarnosti, satire te epskog spektakla u kojeg ga je ubacio Scott. No, možda mi sve ove mane budu zanemarive nakon što izađe redateljska verzija filma u trajanju od četiri sata. Iskreno, to mi baš ide na živce jer imam osjećaj kao da ćemo tek onda pogledati pravi film. Ne bih imao ništa protiv da smo odmah tu verziju vidjeli u kinu, jer sam siguran kako bi pravi kino filmofili bez problema uživali u filmu bez obzira na trajanje.

Od trenutka kada je najavljen, Napoleon mi je postao jedan od najočekivanijih filmova godine. Iskreno, ne mogu reći da mi je u potpunosti opravdao očekivanja, ali definitivno me nije niti razočarao. Činjenica kako veliki Ridley Scott, a koji je zakoračio u deveto desetljeće života, i dalje snima ovakve epske priče svakako je vrijedna svakog divljenja i poštovanja. Pa ipak, kada je u pitanju Napoleon treba biti realan i reći kako Scott, u metaforičkom smislu, nije prošao bez poraza. Možda ga nakon gledanja nećete proglasiti carem, no svakako je puno bitnije da ga barem nećete ni protjerati u egzil na Svetu Helenu. To je za mene sasvim dovoljno. I da, Napoleon je definitivno film koji je stvoren za veliko platno i kojeg morate doživjeti u kinu, na prvoj filmofilskoj crti.

Jure Pepur

Izvor: Kinoljubac

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E