Budeći se iz “zimskog sna”, nezadovoljni kako smo proveli vrijeme, često sebi dajemo riječ da ćemo dolaskom proljeća okrenuti novi list. I tada stvarno sve krene drugačije.

Početi iznova nije tako lako. U pravilu, u tim situacijama nisu dovoljne samo dobre namjere, jer tek što se primimo posla, odmah počne djelovati prirodni zakon ciklusa. Poslije početnog razdoblja promjena i velikog napora usmjerenog na mijenjanje nečega u životu, nastupa sljedeća faza i mi se zaustavljamo klonuli, bez snage da savladamo prve teškoće i prvu pobunu vlastite osobnosti koja teško popušta preodgajanju.

I to se ponavlja iz ciklusa u ciklus: poslije dobrog početka i uzleta slijedi pad i povratak u stanje u kojem smo bili prije.

U svim sličnim situacijama dolazi do izražaja jedan bitan faktor koji istovremeno predstavlja bit problema i polaznu točku za njegovo rješenje: za dostizanje čak i elementarne unutarnje stabilnosti, smirenja i snage, potrebno je da naš život dobije optimalni ritam koji će omogućiti izražavanje najfinijih osobina našeg bića.

Mnogima je nepostojanje životnog ritma osobit problem: odsutnošću ritma može se objasniti zašto ne činimo mnogo toga što bismo željeli činiti, zašto propuštamo ono što smo tako dugo čekali, zašto nismo ostvarili ono što nam je sudbina odredila.

Godinama živimo prema umjetnom ritmu koji se sastoji od mnoštva ustaljenih navika, stereotipa, ego­ističnih želja, kompleksa i strahova. No postupno počinjemo osjećati da ovaj umjetni ritam guši i ograničava našu istinsku prirodu i da nas vodi tome da postanemo bića “po navici”. Zato se taj tijek zbivanja mora korjenito promijeniti. Kada se napušta stari ritam, najvažnije je ne dozvoliti stanje izgubljenosti, malodušnosti, kaosa i pasivnosti. Potrebno je pronaći novi ritam i pritom ga tako izgraditi da bude utemeljen na onome zbog čega i prelazimo na njega – na našim najvišim snovima, nadama i težnjama.

Pri uspostavi bilo kojeg ritma neophodno je jedno svojstvo bez kojeg ovaj proces postaje neostvariv: ustrajnost. Ako se zapitamo od čega se sastoji svaki ritam, vidjet ćemo da se on temelji na ustrajnom nastojanju na svim planovima bića – na planu djelovanja, mišljenja, osjećaja, ideja i stvaralačkih sposobnosti. Umjesto jednog velikog napora i kratkotrajnog poleta nakon čega nastupa nedjelovanje i inercija, bolje je činiti male, ali ustrajne korake koji će tijekom dužeg ili kraćeg vremena dovesti do ostvarenja našeg zamišljenog cilja.

Ustrajnost u naporu i djelovanju te ritam kao rezultat toga, ključ je koji otvara vrata prema višim kvalitetama, vrlinama i sposobnostima.

Male tajne svakodnevnog ritma

Kao i sve u prirodi, i naš organizam treba ritam koji će mu pomoći da se pripremi za nadolazeća zbivanja i situacije te lakše prijeđe iz jedne faze ciklusa u drugu. Zbog toga je jako važno imati ritam u odlasku na počinak i ustajanju, ritam u uzimanju hrane, u održavanju tjelesne higijene. Podjednako je važno imati ritam i u opuštanju: jednostavni fizički poslovi, vježbe ili tek šetnje ne samo da vježbaju tijelo, nego duši omogućuju smirenje i odmor.

Na ovakvo ustrajno djelovanje naš će organizam uzvratiti otkrivanjem dubokih potencijala i rezervi čije postojanje nismo niti naslućivali, a koji su probuđeni samo kao odgovor na nastojanje koje smo iskazali.

Kako pobijediti umor

Ustrajnost je potrebna i u reguliranju naše energije, ritmu rada i odmora. Svoj rad moramo organizirati tako da se razdoblja aktivnosti izmjenjuju s razdobljima odmora.

Uspostavljanje takvog ritma istovremeno je i praktična vježba tijekom koje se učimo optimalno rasporediti svoje snage i rezerve. Kad nas usred neke aktivnosti iznenada snađe “nepredviđeni” umor i iscrpljenost, znat ćemo da treba izdržati jednu minutu više kako bismo završili rad i moći ćemo za to pronaći potrebnu energiju. Dok budemo nastojali “izdržati do kraja”, držat će nas misao da nas poslije napornog rada čeka planirani i zasluženi odmor tijekom kojeg ćemo regenerirati tijelo i obnoviti snagu za novu aktivnost.

Emocionalni ciklusi

Ustrajnost na području emocija sastoji se u sposobnosti reguliranja i kontrole triju stanja naše psihe. Tko nije doživio krajnosti u raspoloženjima? Postoji razdoblje “sveopćeg dobrog raspoloženja” tijekom kojeg osjećamo snažni polet, sve vidimo ružičasto, sve nam se čini lijepim i obećavajućim. Tijekom ovog razdoblja vrlo često oslabe budnost, oprez i objektivnost u prosuđivanju pa u ljudima i događajima ne vidimo ono što jesu, nego ono što bismo željeli vidjeti. Uza sve prednosti ovog razdoblja, potreban je oprez u prosudbama kako zbog neobjektivnosti ne bismo donijeli preuranjene zaključke i učinili prenagljene korake koji bi mogli završiti lošim posljedicama.

Druga je krajnost razdoblje “sveopćeg lošeg raspoloženja” tijekom kojeg, ponekad i bez ozbiljnog razloga, osjećamo duboku emocionalnu izmoždenost, depresiju i pasivnost. Sve nam se čini sivim, teškim i dosadnim, imamo utisak da sva naša djela beznadno propadaju, nedostaci ljudi koji nas okružuju izgledaju veliki, u svemu vidimo samo ono crno i loše. Netragom je nestala naša životna radost, energija, optimizam, naša vjera u ljude. Ovo razdoblje karakterizira neobje­ktivnost u prosudbama, ishitrenost u zaključcima i nesigurnost u postupcima. Zbog našeg pesimizma, zbog toga što tada ljude, stvari i događaje vidimo isključivo u crnoj boji, ono moguće proglašavamo nemogućim, a rješivo nerješivim.

Između ovih dviju krajnosti postoji razdoblje potpune emocionalne ravnodušnosti i neosjetljivosti tijekom kojeg prestajemo doživljavati, osjećati i reagirati.

Ustrajnim naporom moramo kontrolirati sva tri emocionalna stanja. Naš zadatak je da u razdoblju “sveopćeg dobrog raspoloženja” pokažemo malo više opreza, budnosti i objektivnosti u prosudbama. Isto tako u razdoblju “crnog raspoloženja” treba pokazati više entuzijazma, energičnosti i elementarne dobrote. U razdoblju emocionalne ravnodušnosti bilo bi dobro imati otvorene oči, uši i srce, kako poslije ne bismo žalili za onim što nismo ni vidjeli ni čuli, i što smo zbog klonulog srca propustili.

Moramo znati da naš posao i naš odnos prema ljudima ne smiju ovisiti o promjenama našeg raspoloženja. Emocionalna se stabilnost postiže ustrajnim naporom koji iskazujemo u pobjeđivanju lošeg raspoloženja, osobito u onim aktivnostima i situacijama u kojima od našeg ponovo probuđenog entuzijazma, nade i vjere ovisi sudbina naših snova, sudbina drugih ljudi i naša vlastita sudbina.

Misli također treba kontrolirati

Svijet naših misli, to beskonačno i nepresušno vrelo, uvijek odražava našu percepciju vidljive i nevidljive stvarnosti, naš odnos prema ljudima i zbivanjima, prisutnost ili nedostatak dubokog razumijevanja zakonitosti i smisla postojanja. Iako bi, idealno, naše mišljenje trebalo biti garancija istinitog i objektivnog opažanja svega postojećeg, u praksi vrlo često sve zna biti potpuno suprotno: naše misli postaju izvor iluzija i neobjektivnog viđenja svijeta i događaja.

Ovdje ustrajnost napora treba biti usmjerena na to da naučimo izbjeći najomiljenije i najopasnije zamke u koje tako često upadamo. Ove zamke javljaju se kao “cikličke” ideje, ili jednostavno rečeno “kruženja”. Svaki put kada osjetimo da se nalazimo u vlasti “kruženja” koje nas dovodi do jednih te istih ograničenih zaključaka i reakcija, moramo pokazati upornost i snagom volje razbiti taj začarani krug. Umjesto da se stalno iznova vraćamo na istu temu i u beskraj prevrćemo iste misli održavajući tako jedno te isto stanje uma i srca – treba učiniti napor i stati.

Ukoliko želimo da takvi napori postanu djelotvorni, oni moraju biti odlučni i ustrajni. Osim snage volje potrebna je i iskrena težnja da naši zaključci odgovaraju istini i ispravnosti, a ne našim željama. Potrebna je istinska i stalna spremnost da ne stavljamo sebe i svoje interese u prvi plan. Očito je da ustrajnost na planu mišljenja mora sezati mnogo dublje. Ona je povezana s neprekidnom borbom s vlastitim egoizmom u kojoj snažna, iskrena ljubav i istinska dobrota imaju ne samo važnu, nego presudnu ulogu. Uostalom, kao uvijek i u svemu.

Što se tiče sposobnosti organizacije i kontrole vremena, uspjeh na ovom planu znači vještinu određivanja prioriteta. Mnogo toga ne uspijevamo učiniti i često važnije poslove ostavljamo za kraj. Do toga dolazi upravo zato što nemamo naviku svaki dan postaviti pitanje što je važno, a što nevažno, što može, a što ne može čekati, što se mora rješavati odmah, a što postupno. Ustrajni napori ovog tipa rezultirat će pravilnim pristupom našim poslovima i obavezama, započeto ćemo privesti kraju i nećemo propustiti trenutke pogodne za optimalno rješavanje problema. Tako ćemo izbjeći pogreške da na situacije reagiramo ili prerano ili prekasno.

Neophodno nadahnuće

Ustrajnost u nastojanjima nema granica i zato ćemo ukazati samo na neke, za nas najvažnije i najaktualnije aspekte.

Potreban nam je stalni izvor nadahnuća kao duhovna hrana, i to u određenom ritmu. Moramo sebi omogućiti povratak izvorima kako bismo mogli činiti nove korake, biti u “svom elementu”, iskazivati sposobnosti i težnje duboko skrivene u nama. Potrebno je znati zastati kako bismo osjetili sami sebe i ponovo se sjetili onih velikih ideja i snova kojima teži naša istinska priroda. Ustrajnost u impulsima nadahnuća sadrži u sebi pokušaj prisjećanja na to tko smo, otkuda smo došli i kamo idemo.

Još jedan za nas vrlo važan aspekt je ustrajnost u stalnom širenju horizonata, a za to je potreban svakodnevni ili bar povremeni, ali ritmični napor u spoznavanju i dubljem shvaćanju zakonitosti i smisla postojanja. To ne znači skupiti još informacija; to znači činiti stalni napor u promišljanju o onome što već znamo i probijati put k novoj spoznaji i novim horizontima koji će na kraju postati mnogo manje apstraktni.

Klasici drevne mudrosti ostavili su nam u nasljedstvo toliko lijepih i jednostavnih načina upoznavanja samoga sebe. Ustrajnost na duhovnom planu očituje se u drevnoj praksi: svaki dan, najčešće prije spavanja, promisliti o proteklom danu, a svako jutro odabrati vanjska i nutarnja pitanja na kojima ćemo raditi. Govorimo o vrlo dubokoj svakodnevnoj analizi u kojoj se razmatraju ne samo vanjski poslovi i obaveze, nego u prvom redu vrline, mane i drugi aktualni aspekti našeg unutarnjeg života i našeg odnosa prema svijetu koji nas okružuje. Trebamo obratiti pažnju na ono što smo uspjeli i što nismo uspjeli izraziti, u kojoj mjeri i u kojem obliku, koji su problemi i prepreke pritom nastali, kakvu pouku smo izvukli iz događaja tijekom dana.

Dakle, ustrajnost na duhovnom planu pretpostavlja i pokušaj da se svaki dan izvrši makar malo djelo putem kojeg bi se uspjeli malo uzdići.

Ponekad smo previše ravnodušni prema svemu. Možda zato što predugo ostajemo isti, predugo smo bez promjene. Ustrajnost u mijenjanju, ustrajnost u preporađanju tajna je koju ne treba objašnjavati riječima. Tko kroz to prolazi, taj zna.

Autor: Jelena Sikirić

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

  individualna psihologija, Nova Akropola, Psihologija, životni ritam