Optužnica protiv kulture krivo je napisana. Ponovno živimo 1972. godinu

Trećeg kolovoza godine 1969. u kulturnom je podlistku beogradske Borbe izišao po utjecaju vjerojatno najpoznatiji tekst cjelokupne jugoslavenske filmske kritike. Naslov tog teksta bio je “Crni talas u našem filmu”, a autor mu je bio esejist, prozaik i antologičar srpske patriotske poezije, čovjek pod imenom Vladimir Jovičić.

Tog ljeta 1969. kraju je išlo najsjajnije razdoblje jugoslavenske kulture. Tih su godina snimljeni najveći klasici jugoslavenske kinematografije. Te zime nepoznati vojvođanski kinoamater pod imenom Želimir Žilnik vratio se iz Berlina sa Zlatnim medvjedom za film “Rani radovi”, a samo koji mjesec potom u kinima će se pojaviti i najvažniji hrvatski crnovalovski film, Papićeve “Lisice”. U tih ludih nekoliko godina pijane slobode jugofilm je otvorio sve tabue jugoslavenskog društva, od poslijeratnih egzekucija (“Tri”, “Podne”), preko represije poratnih vlasti (“Zaseda”), pa do Informbiroa (“Sveti pesak”, “Lisice”). Jugoslavenski filmovi bili su bezobrazni, bezgranično slobodni i dobri. Oni su ujedno, premda to nije najbitnije, u tom času bili i svjetska moda. A osjećanje osvojene slobode nije stajalo samo na granicama filma.

Tog kolovoza komunist i patriot Jovičić objavit će u Borbi tekst koji će objasniti sve ono što se tadašnjoj konzervativnoj partijskoj politici u tom i takvom filmu nije sviđalo. Ujedno, objavit će tekst koji će povijesti filma podariti kovanicu “crni val”.

Jovičićev tekst nije bio povod, ali jest bio simptom onoga što će se dogoditi s jugoslavenskom kulturom u sljedeće 3-4 godine. Tih mjeseci počet će prve institucionalne zabrane “crnih” filmova. U sljedeće dvije godine i u Hrvatskoj i u Srbiji past će relativno liberalna partijska rukovodstva. Dvadesetak mjeseci kasnije dogodit će se afera “Plastični Isus”, a crni će val biti razjuren, uz otkaze profesorima, te zatvorsku kaznu za režisera Lazara Stojanovića. U kulturi počinju sedamdesete. Počinje razdoblje u kojem će jedan sistem u krizi početi pumpati svoju legitimaciju kroz velebnu oficijelnu umjetnost. Počinju se dizati veliki, skupi (i čarobno lijepi) spomenički kompleksi, počinju se snimati partizanski spektakli s holivudskim zvijezdama, a veteranska organizacija SUBNOR – šačica politički konzervativnih starčića – opet počinje davati mišljenja o kulturnim proizvodima i politici. Vlast i ideologija, koje su ideale i legitimaciju pogubile negdje putem, pokušale su ih umjetno bildati ideološki pravovjernim umjetničkim megaprojektima.

Mislim da ste do ove točke poantu već shvatili. Naime, mi smo po kulturnoj putanji opet u 1972.

Opet živimo u zemlji koja je izišla iz rata, a od tog je rata prošlo četvrt stoljeća. Živimo opet u društvu koje je pod političkom i ideološkom dominacijom jedne stranke, a ona je na tom ratu sagradila “državotvorni” legitimitet. Živimo – također – u društvu u kojem “subnor” u vidu šatora iz Savske, Zorica Gregurić i Željka Glasnovića opet hoće voditi kulturnu politiku. Živimo u društvu koje je cinično i duboko razočarano, koje je umjesto nacionalnog pastoralnog cvjetnjaka dobilo tranzicijski kapitalizam. Svi se manje-više pretvaramo da su ratovi i borbe imali smisla, iako, naravno, znamo da nisu. Živimo stoga u društvu koje nevjericu u svoj konstitutivni narativ počinje pumpati velebnom oficijelnom umjetnošću. Čak su i oblici kako se to radi isti. Opet se posvuda ziđu ratni herojski spomenici. Opet se snimaju ratni spektakli u kojima narodnog heroja glumi holivudska zvijezda. Onda je ta zvijezda bio Richard Burton, danas je to Goran Višnjić, a film u kojem on glumi press služba HRT-a je već prije prve klape nazvala “remek-djelom”.

Strašno je puno podudarnosti između vremena Delićeve “Sutjeske” i vremena Vrdoljakova “Generala”. Ono što je u toj (ne)jednadžbi jedino dosad nedostajalo bio je manifest optužnice, tekst koji bi odgovarao Jovičićevu “Crnom talasu u našem filmu”.

Sad smo i takav tekst konačno dobili.

Taj je tekst ovog utorka napisao Ivica Šola, kolumnist splitske Slobodne Dalmacije, osebujan novinski autor koji je inače sklon pisati o knjigama koje nije čitao, filmovima koje nije gledao, te o stvarima koje ne poznaje. Ovaj put Šola se u tekstu “Da, i nama je puk’o film” laća suvremene hrvatske filmske produkcije i ispisuje joj dijagnozu koja se manje-više podudara s onom partijskog portparola Jovičića iz 1969. Podudarnost između ta dva teksta toliko je sablasna da bi Jovičićev i Šolin tekst slobodno mogli na ekspertizu Vlatku Silobrčiću i Ivici Đikiću.

I Šola i Jovičić filmaše i filmove optužuju da namjerno biraju samo negativne strane svojih društava. Jovičić tako piše da su crnovalovci “tematski opsednuti mračnim prilikama, nasiljem, skarednim prizorima, socijalnom bedom, rugobama”, a Šola piše kako se hrvatski film svodi na “gledanja tuđe bijede, bijede ljudskog roda kao takvog”. Jovičić uočava da su opsesije filmaša 60-ih “patološke prirode”, a i Šoli smeta što “većina filmova … bavi se hrvatskim društvom i državom kao … patološkim fenomenom”. Šola veli da se promoviraju filmovi koji “Hrvatsku i Hrvate prikazuju kao nacifašiste, supijanu smrdljivu rulju”, dok Jovičića peče što Aleksandar Petrović vojvođansko selo prikazuje kao “do guše ogrezlo u alkoholu, prljavštini i zatucanosti, u moralnoj raspojasanosti i zlu”. Jovičiću smeta što se u prikazu rata i poraća naglasak stavlja na kukavičluk, nasilje i represiju, kao što Šoli smeta što se o ratu 90-ih “u velikom broju filmova govori samo kroz prizmu hrvatskih zločina”. Jovičić crnovalovcima prigovara što “nisu poštovali ni najnotornije istine ovog naroda”, a Šola im prigovara “podle falsifikate”. Posebno mu smeta što filmove s tim “falsifikatima” filmaši “prikazuju diljem svijeta”, a to je ono što je 1969. mučilo i Jovičića. On tada piše kako novi srpski i jugoslavenski filmovi samo “oponašaju ono što se prodaje na svjetskom tržištu” te da su “klasični importni artikli”.

I partijsko-patriotski ideolog iz 1969., kao i nacionalno-katolički ideolog iz 2017. za saveznika u svojoj ideološkoj optužnici pozivaju običnog čovu, malog gledatelja kojem se takvo što ne sviđa. Jovičić tvrdi da su crnovalovski filmovi pridonijeli otuđivanju jugoslavenske publike od domaćeg filma i time ga financijski unazadili, a Šola (doduše, s faktografskog stanovišta diskutabilno – no Šola nije čovjek koji mnogo haje za fakte) piše da “publika bježi od takve ‘umjetnosti’”, da “hrvatski film Hrvati ne vole”, da su “kina prazna”, a publika je “najbolji filmski kritičar”. Obojica autora imaju potrebu nadodati da njihovi tekstovi nisu geste cenzure, sačuvajbože. Tako Jovičić piše da on nije protiv društvene kritike nego samo protiv “pokušaja da se odbaci sve što je pozitivno”, a Šola piše kako “nitko ne kaže da film ne bi trebao pokazivati devijantne strane društva i ljudi, pa i bliže povijesti, dapače”. Ali, piše on, kada film “čini samo (!) to”, onda predstavlja “lažnu jednodimenzionalnost u definiranju složenosti života”, a “sloboda stvaralaštva se degeneriše od istine”. To posljednje nije napisao Šola nego Jovičić, no – priznat ćete i sami – došli smo do točke kad je to teško i razlikovati. Dva teksta iz 1969. i 2017. toliko su ideološki i sadržajno podudarna da bismo ih, kad bismo ispremiješali citate, mogli razlučiti samo po tome što Jovičić piše ekavicom.

Trebali se tome čuditi? Je li zbilja toliko čudno da su jedan srpski partijski “metlobojac” i antologičar patriotske poezije iz 1969., te jedan hrvatski nacionalističko-klerikalni kolumnist iz 2017. napisali jedan te isti tekst? Nimalo! Jer, u ovoj priči ne igraju crveno i crno. Točka razdvajanja između dviju strana u sukobu ni ‘69. ni ‘17. nije ona lijevih i desnih. Točka razmimoilaženja je suštinsko razumijevanje kulture. Da li je, naime, posao kulture da se prilagodi ideološkim preferencijama većine, da kitnjasto opjeva vladajuću ideologiju i zalijeva već postojeće predrasude (odnosno “notorne istine našeg naroda”). Ili je posao kulture da se “notornim istinama našeg naroda” popiša u šešir, da bude đavolji odvjetnik koji na čovjeka i društvo baca reflektorski snop iz drugog i neočekivanog kuta, tjerajući gledatelja (čitatelja…) na proces koji nije uvijek lijep: samospoznaje.

Što se Šole tiče, on na to ima odgovor, a taj odgovor vjerojatno je podudaran onom koji je ‘69. ispisao Vladimir Jovičić: “ako neki dopuste slobodu jednostavno da bi negirali sve što postoji samo da bi istaknuli sebe – onda je posve prirodno da i njihove ambicije trebaju biti zanijekane”. Jovičić je time 1969. izrekao točno ono što smo u posljednje dvije godine čuli, s raznim varijacijama, od Ive Banca i Sande Hamm, Ivana Aralice i Josipa Jurčevića, od subnora iz Savske i od domoljubnih filologa. Ako neki sebi “dopuštaju slobodu” da “negiraju sve što postoji” (to jest – da imaju nepopularno mišljenje), onda ih treba “zanijekati”, a to “nijekanje” u praksi znači da neće dobivati javne pare. Te pare su – naime – za one koji “poštuju notorne istine”, a koje su to istine odredit ćemo – naravno – mi. Tako izgleda prijedlog novovjeke kulturne politike koji izlaže današnji Jovičićev klon u novovjekoj verziji Borbe.

Ima li razlika između ‘69. i danas? Ima, naravno. Jedna je ta što Lazar Stojanović danas ne bi dospio u zatvor, iako kad čovjek gleda Olivera Frljića i Poljake, ni to nije isključeno.

Postoji i druga. Naime, kad im je dojadila crna, kritička umjetnost, i kad su se latili toga da svoj nahereni kulturni legitimitet tapeciraju kipovima i spektaklima, komunisti su bar za taj posao birali darovite ljude. Birali su Krvavca i Bulajića, Vojina Bakića, Džamonju i Miodraga Živkovića. Danas, subnorovski mentalitet i vladajuća ideologija imitiraju ljušturu i formu, ali tu formu – zaostalu i regresivnu baš kao i 70-ih – nažalost ispunjavaju antitalenti. Mjera Šoline kulture su cementni kipeki Tuđmana, te Jakov Sedlar. Oni su estetska mjera i obzor onoga što nam slijedi kad “uđemo u 1973.”. Dakle, kad Šolina kulturna rekonkvista svoj posao – dovrši.

Piše: Jurica Pavičić (Jutarnji)

Izvor: Radio Gornji Grad

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  crni talas, Društvo, Film, Politika