Oslanjajući se na starogrčki mit o Pandori, Labud Dragić nam predstavlja zbirku priča koju sačinjava pet cjelina, pa ipak sama zbirka svojim motivima može da tvori, uslovno rečeno, nadcjelinu svojim sadržajem.

„Pandorini vetrovi“, kako glasi ime zbirke, u sebi već nose ime koje sugeriše sve nepovoljnosti i zlo koje može da kruži unaokolo zagađujući time ne samo čovječanstvo, već prevashodno pojedinca kao osnovu društva.

Glavna tema zbirke je kritika svih negativnih pojava jugoslovenskog socijalističkog društva i onoga što je ostalo ili nastalo njegovim raspadom. Naročito se akcentuje vrijeme bombardovanja kao vrhunac, odnosno scenario koji se nije mogao izbjeći, imajući u vidu sve što mu je prethodilo.

Upravo taj motiv bombardovanja, autor oslikava kao nešto neizbježno i očekivano, pa se u pričama sa bombardovanjem živi kao da je to nešto najnormalnije. Ipak, bombardovanje ne treba posmatrati samo kao odliku rata i ratnog stanja, već to treba posmatrati kao društvenu pojavu u kontekstu šire slike, jer mi smo bombardovani negativnostima svake vrste, sa raznih strana, od medija, preko odnosa na radnom mjestu do porodičnih i prijateljskih veza.

Kritika marksističkog društva i postsocijalističke epohe, odnosno vremena tranzicije, prelama se kroz prizmu radnih i međuljudskih odnosa. Pokazuje se sav sunovrat društva u kome najgori zauzimaju najviše pozicije, dok se istovremeno zadržavaju radne navike i birokratski aparat kao brana stečenih pozicija.

Sam autor vrlo dobro primjećuje u ljudima nedostatak želje za borbom, kao da postoji letargija i prepuštanje sudbini.

„Neka je prokleto mirovanje – to drugo ime smrti“, kaže autor. Mirenje sa sudbinom, tj. sa postojećim lošim stanjem jednako je smrt. On kritikuje „partizane“, odnosno penzionere ’90-ih što mirno čekaju u redovima bez ikakve svijesti o pobuni, iako su u mladosti bili spremni da daju i život za bolji svijet.

„Rat je bio u toku. Ako ne onaj prvi onda replika ili obeležavanje trenutaka iz prošle godine. Venci su se kovitlali sa rečima „pobeda“, odavana je pošta mrtvima. O izdajnicima se govorilo prezrivo – s ponosom o pobednicima.

Mrtvima je bilo svejedno. Možda su bili jedini izvesni pobednici. Stvari će se ionako razjasniti na Strašnom sudu. Ko ne veruje videće.“

Priče nisu pisane strogo realistički, pa se može primjetiti veliki uticaj satire jake domanovićevske note. Upravo taj način pisanja, daje nijansu iščašenosti, oneobičavajući postupak pisanja alegorijskim slikama čime ove priče dodatno dobijaju na težini.

Međutim, treba istaći i to da kritika marksističke ideologije od strane autora u pojedinim momentima više je zasnovana na emocionalnom stanovištu nego na racionalnom tumačenju stanja. To je, naravno, autorovo pravo, ali se onda na pojedinim mjestima gubi zamajac i objektivni sud. To neminovno dovodi do suženja vidika i sindroma konjskih naočara.

Za razliku od izvornog mita gdje je nada pratilac svakog zla, „Pandorini vetrovi“ ne donose nužno taj zaključak. Dok se u mitu radi o zlu stvorenom od strane bogova i zatvorenom u kutiju koja nije trebala biti otvorena, dotle se u ovim pričama stvari postavljaju malo prizemnije i govori se o ljudima i ljudskom karakteru koji proizvodi zlo.

Ljudska borba svedena na egzistencijalizam, ovdje je prikazana kao pokušaj da se opstane tik iznad vode i ništa više.

Možda je greška u čovjeku kao biću sa manom u dizajnu? Možda, ali snaga leži upravo u prevazilaženju te mane. Međutim, društvo kao da je zapalo u sudbinski ćorsokak gdje ga od potpune propasti održavaju samo slučajevi puke sreće. Ali dokle?

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  Goran Došen, Književnost, Labud Dragić, Pandorini vetrovi, Priče, Priče, poezija, putopisi, putopisi