Papir ili domena, pitanje je sad?
Naslovljeno pitanje, čitaocima – posebno mladima – će izgledati čudno, smiješno, akoli ne i neumjesno, pa ću odmah iznijeti svoje mišljenje, kako bi ih potaknuo na razmišljanje. U kapitalističkom društvu, s gledišta pisca tekstova, papiru svakako dajem prednost. Jasno mi je da su premnogi već nakon ovih redaka prestali čitati, prvenstveno uvrijeđeni omalovažavanjem medija na kojemu ih se sve više izražava, i apriornom pomisli na ideologizaciju problema(?) koji s ideologijom nema(?) veze. Jeli baš tako? Većinu svjetskog stanovništva još uvijek čine vjernici sviju fela. Da vidimo kakav je njihov odnos prema svojim pokojnicima; pristup koji će eventualno preostale čitatelje navesti na odustajanje od slijeđenja teksta, iako im nije manjkalo dobre volje. Ovaj je načisto šandrcnuo, počeo je miješati ideologije, vjere i bogtepitaj kamo će još dospjeti u svojim razmatranjima koja s naslovom nemaju nikakve veze. Kako se nadam da je ma i samo jedan ustrajao, pokušat ću objasniti stvar.
Primjerice, kršćani koji vjeruju u postojanje duše, ustraju na vjeri da ona napušta tijelo u času smrti (neki se čak zaklinju kako njena težina iznosi 21 gram), a ono što preostaje je naprosto običan omotač, do jučerašnje prebivalište njeno, baš kao što je školjka dom nekog mekušca. Hrpa mesa, kostiju i inih organskih tvari, prepuštenih bakterijama i crvima za hranu (teško je to zanijekati, kad se vidi što je preostalo od pokojnika). Pa ipak, svakodnevno, sedmično, mjesečno, ili barem na Dan mrtvih, obilaze tu hrpu istrunule organske tvari, koju će u razgovorima minorizirati u odnosu na dušu, stanara koji je zauvijek napustio svoj stan. Da, da, sjećanje – reći će najzadrtiji – no moramo li se baš pred kostima ukopanima u zemlju prisjećati? Ne bi li to jednostavnije i dostojanstvenije bilo raditi kod kuće, u spokoju, miru i tišini doma u kojem ste zajedno prebivali, pred uvojkom odrezane kose pokojnikove, ili urnom pepela koju čuvate na posebnom mjestu? Ne tražim čitateljev odgovor, tek ukazujem na robovanje formi, plitkoću razmišljanja, i konačno – nesvijesne relikte totemizma, slično reliktima kanibalizma kad se u bogomolji jede „tijelo Isusovo“, a svećenik ispija „krv Njegovu“. Teško će netko smoći snage to priznati.
Kakve to veze ima s temom, a napose s kapitalizmom, treba tek odgonentnuti. Groblja su prepuna grobova za uređenje kojih nitko više komunalcima ne plaća „grobarinu“, pa ih resi upozorenje da će – ukoliko je do nekog roka ne plate – kosti njihovih najmilijih biti prebačene u zajedničku (neću reći masovnu, jer to odmah pobuđuje teške asocijacije, ali to je to) grobnicu. Dakle, zalud vaša hodočašća na grobove najmilijih, zalud vaša vjera koju iskazujete pred ukopanim mrtvim ostacima nečega što je nekada bilo ljudsko biće; nema li para, nema ni muzike! Novac je odnio pobjedu nad vašom vjerom, nad vjerovanjem da iskazujete poštovanje na svetome mjestu, ustvari odlagalištu kostiju najmilijih, ljuštura lišenih ikakve duše (uostalom, ne bi li djelovanjem gravitacije pala na tlo, tamo gdje je pokojnik izdahnuo)! „Sveto“ mjesto, ispražnjeno od kostiju vaših predaka, postalo je „sveto“ drugim zakupnicima parcele, barem tako dugo dok bude plaćana grobarina!
Pa eto, polako se bližimo naslovnoj temi. Što je piscu značajnije, objavljivati po elektronskim portalima ili biti objavljen na mediju koji nikako da izumre, mada mu mnogi zalud proriču takvu sudbinu – na papiru štampanoj knjizi. Pisac piše da iza sebe – jer ljudi su smrtni, a i pisac je čovjek – ostavi potomcima traga o sebi i svojim razmišljanjima, ne samo o svijetu u kojem je prebivao, već o cjelokupnosti koja obuhvaća svu prošlost i budućnost još k tome. Pisac je – ne kažem baš svaki – živ dok žive njegova djela, a u sjećanjima svojih najbližih sve dok ih ne zamete vjetar zaborava. Bilo zato jer nije ostavio potomstvo, bilo naprosto stoga što sjećanja blijede djelovanjem erozije vremena. ‘Ajd’ mi recite, tko se od vas sjeća, a još manje plače za svojim precima od prije jednog vijeka, da ne spominjem sva minula stoljeća? Pretpostavimo da ste pisac koji je izdao knjigu u, recimo, 300 primjeraka (za bivšu državu više nego bijedna naklada). Ukoliko je djelo samizdat koji ste sami financirali, vlasnik ste cjelokupnog izdanja čije ste primjerke poklonili knjižnicama, prijateljima, dijelove moguće uspjeli prodati, ili pak je to učinio neki izdavač – ukoliko vam je sjekira upala u med. Tristotinjak primjeraka vašeg djela otisnutog na papiru raspršilo se širom svijeta, ili barem njegovog dijela – regije, odnosno zavičaja u kojemu živite. Moguće vas je u međuvremenu snašla tragedija, pa je požar progutao vaš dom, a s njime i primjerke koje niste još nikome „utrapili“, no malo je vjerojatno da se isto desilo baš svim vlasnicima vaše kupljene/poklonjene knjige, bilo radi požara, potresa, poplave, vulkanskih erupcija, pa i knjigocidno raspoloženih ljudi poput uspaljenih hrvatina, njemačkih nacista, ili inkvizicije, primjerice. U svim tim nedaćama, uvijek preživi po koji primjerak papirnate knjige, čvrsto se opirući uništenju sjećanja na autora.
A sada, pretpostavimo da objavljute po elektronskim portalima. Izdavač, često vlasnik portala ili bloga, mora zakupiti domenu koje je vlasnik samo privremeno – sve dok plaća zakup. On je naprosto „podstanar“ kod pravog vlasnika prostora na kojemu objavljuje, i plaća „stanarinu“. Kad to zaboravi, slijedi mu opomena da obnovi zakup, a ako je kojim slučajem umro te nitko ne nastavlja voditi njegov portal/blog, ma kako on bio kvalitetan i posjećen, domena se ukida, odnosno – nudi na prodaju novom zakupcu. Ispražnjena domena postala je prazna grobnica vaših radova, baš poput grobova vaših predaka! Isto se zbiva ukoliko davatelj domene iz bilo kojeg razloga (propasti ili promjene poslovnog interesa, recimo) jednostavno ukine prostor koji iznajmljuje. Briga njega za išta više sem svoje zarade, a kamoli za nadobudneže koji se nastoje ovjekovječiti na digitalnoj platformi. Ukoliko niste poskidali objavljene tekstove, oni su naprosto iščezli, mrtvi poput spominjanih pokojnika, a ništa ne mijenja na stvari ako ste ih sačuvali, jer im sudbina zavisi od nečije zainteresiranosti da mrtve bitove objavi – otisnute na papir – „urbi et orbi“. Uglavnom, šanse da vas radovi objavljeni po elektronskim medijima nadžive, su više nego mršave. Sasvim će se sigurno naći neki pametnjaković s primjedbom, da nije valjda kapitalista (hm, poduzetnik) lud da na svoju štetu financira nečiju žudnju za besmrtnošću, ali takva primjedba se ustvari okreće protiv njega, odnosno sistema. Sustava koji se bazira na beskrupuloznoj odanosti sebi i svojim materijalnim probicima, dok je sve ostalo tek prolazna „tekućica“, vrijedna samo ukoliko se može oploditi u korist pojedinca. Jasno je da ne mislim kako netko treba propasti zarad tuđih ambicija, ali upravo paradigma sebičnosti je utkana u kapitalistički sustav, što se može promijeniti samo promjenom sistema i njegovih aksioma. Drugim riječima, treba težiti sustavu u kojem će i vuk biti sit, i koze cijele, odnosno – da budu zadovoljeni različiti interesi, bez gubitaka jednih na račun drugih. To može učiniti samo društvena briga o cjelini sustava. Ipak, svijet je još prepun ljudi koji smisao vide samo u reliktnoj, (socijal)darvinističkoj borbi isključivo za vlastite interese.
Daklem, kapital je našao još jedan od bezbrojnih načina, računajući na naš površni pristup, samozadovoljstvo aktualnom „popularnošću“, na zaborav ili nezainteresiranost potomaka, da na račun toga grabi profit, preprodajući elektronski prostor bez obzira na kvalitetu njegove popunjenosti. Jer, vi ste samo privremeni vlasnik njegov (dok ga plaćate), metoda koja se sve više upotrebljava i prilikom „prodaje“ kompjuterskih programa. Ne kupujete ih, već samo zakupljujete; njihovim vlasnikom ostaje firma koja beskrajno zarađuje, cijedeći naivnog kupca koji umišlja kako je njihov vlasnik. Ukoliko godišnje ne obnovite zakup, vaš progam je tek hrpa beskorisnih bitova s kojom se možete „slikati“. Istina jeste, da elektronski mediji omogućuju veći prostor širenju tekstova (slika i tonskih priloga, dakako), olakšavaju upoznavanje s njima i njihovu razmjenu, oni su svakako demokratskiji od štampanih (jer su dostupniji), ali su – služeći interesima kapitala – mnogo smrtonosniji po vaše radove od onih tiskanih. Trajnost objava na njima, usporediva je s trajanjem individualnih života autora, ukoliko isti imaju dovoljno novaca za njihovo održavanje. Mnogima je to sasvim dovoljno, ali neki će moguće ipak shvatiti zašto prednost dajem papirnatim pred elektronskim medijima (a nisam jedini), ne ulazeći još više u detalje (poput manje zamornog čitanja duljih tekstova, primjerice). Ili, kao što sam svojevremeno pisao:
„Ako zanemarimo način zapisivanja, već uzmemo samo u obzir medij na kojem se jezičke formulacije bilježe, mnogi informatičari i „kompjuteraši“ izražavaju skepsu da bi digitalni zapisi posjedovali trajnost piramida i zapisa po njihovim zidovima ili glinenim pločicama. Dovoljan je jedan totalni nuklearni rat, da elektromagnetski impulsi izbrišu sve digitalne zapise sa naših čipova i magnetskih medija. Tehnološkim napretkom kao da sve više hodamo po oštrici britve, odnosno sve bliže rubu provalije u koju možemo nepovratno upasti.“
To tek toliko, ukoliko ne shvaćate blaži scenarij, da za relativno kratko vrijeme nećete moći čitati digitalne tekstove, ukoliko nemate čitač zastarjelih nosilaca podataka (koliko vas može pročitati podatke koje ste čuvali na 8, 5¼, 3½ ili 3-inčnoj mikrodisketi, primjerice?), dok će knjiga uvijek biti čitljiva, i lako reproducibilna običnom fotokopirkom.
Pišem od mladih dana, prvo poeziju na papiriće, što sam u samizdatu objavio tek desetljećima kasnije, poslije sam nešto malo objavljivao u dva-tri tiskana medija, da bih tek na nagovor poznate lingvistice počeo isto raditi po elektronskima, koje sam uglavnom podcjenjivao. No, omalovažavao ih ili ne, moj – za mnoge konzervativni – zaključak da više cijenim i favoriziram stari, dobri papir, koji lako plamti na 451˚F ali ga je ipak teško uništiti, je za mene neupitan. Uvjeren sam da će radovi objavljeni samo na elektronskim medijima teško nadživjeti autore, bez obzira na kvalitetu. A posve sam siguran, da su Aristotel ili Platon objavljivali na elektronskim medijima, ne bi do danas ostalo ni traga velebnim djelima, niti bismo poznavali njihove tvorce.
Tekst je objavljen na portalu PCNEN
Prenet je na portalima:
Papir ili domena, pitanje je sad? added by Ladislav Babić on
View all posts by Ladislav Babić →