Rene Magrit i psihološke dimenzije eliminacije lica

Rene Magrit i psihološke dimenzije eliminacije lica u njegovim djelima

Nakon vizuelnog uvoda u ovu temu s Magritovim “Praznim potpisom” osvrnula bih se iz psihoanalitičke perspektive, u vrlo kratkom crtama, na jedan od vrlo izraženih ikonografskih motiva u likovnom opusu Renea Magrita. Tačno je da je nadrealizam nastao kao reakcija na I Svjetski rat, da mu je nastojanje bilo suočiti čovjeka i s apsurdom, u nastojanju da ga spasi od banaliziranja života. No u svakom ličnom izrazu, tako i Magritovom, moguće je iznaći specifičnosti koje uslovljava, obilježava životni put stvaraoca. To je već podrućje psihoanalitičkog izučavanja i nastojanja da se iznađu veze i značenja s onim “danas” i onim od “nekad”.

Kada je imao nepunih 14 godina njegova majka počinila je samoubistvo utapanjem u rijeku. Više nego jasno je da se ovakva teška životna zbivanja impregniraju u psihu u vidu snažne traume. U životnom razdoblju kada se još uvijek formira ličnost takav pečat svakako da će u značajnoj mjeri, neki put i sasvim očito, usmjeravati život, lične preokupacije, i opće viđenje, doživljaj svijeta i vlastitog mjesta u njemu samom.

Vrlo čest motiv u Magritovom opusu jeste eliminacja lica. Vjerovatno mnogo poznatija slika ovog slikara je Sin čovjeka, koja za razliku od Velikog rata predočava mušku figuru, no nanovo – lična obilježja, ‘vidljivost’ sina čovjeka -izostaju:

Dubinskom psihološkom tumačenju moglo bi se prići iz više uglova. Ta u Magritovom opusu toliko naznačena nemogućnost da se bude viđen, ili da može da se vidi, svakako nameće ideju o sljepilu. Njegovo značenje u intrapsihičkim dimenzijama razmatrao je još Frojd u publikacijama o kralju Edipu gdje sljepilo interpretira kao simbolički ekvivalent kastracije kao kazne za one koji teže incestuoznoj intimnosti s majčinskom figurom. Obzirom na, za četrnaestogodišnje dijete izuzetno agresivnu i nenadnu smrt majke, Regine B. Magrit, jasno je da ovakav odnos inducira brojne konflikte kojih se vrlo teško razriješiti u docnijem odraslom dobu. Pridružujući ovome i logičan zaključak, da je majka imala prilično nestabilnu psihičku strukturu te stoga izgradila i sličan odnos sa sinom u njegovim ranijim godinama (psihičke tegobe koje kulminiraju suicidom) za očekivati je da bol, razočarenja, strahovanja i nadanja, te konačnu traumu odvajanja slikar docnije reprezentira i u svom vizuelnom radu. Da li je na taj način pokušavao ovladati starom traumom? Odgovor je svakako, bar djelomično potvrdan.

Još jedan značajan element ostaje utisnut u intrapsihičko ustrojstvo djeteta čiji roditelj je izvršio samoubistvo. To je rizik od auto-destruktivnog ponašanja. Neki neki put ovo biva zatomljeno “blokiranjem” agresivnog impulsa – uspostavljanjem rigidnih ponašanja. Dio rigidnosti svakako se ogleda i u pomenutom Magritovom motivu – izostavljanju lica sa svojih slika:

Možda je to zbog čudne “nepomičnosti” u njegovim slikama. Možda je uzrok specifičnost motiva kojima se koristi. No svakako je tačno da njegova djela rijetko koga ostavljaju ravnodušnim. Poruka, najčešće u vidu čudnog osjećanja nalik tjeskobi, prije nego utonuća u blaženstvo estetskog doživljaja ono je što u uobičajenom gledaocu izazivaju djela ovog nadrealiste. Poželimo da se nešto pokrene, da to vrijeme, zbivanje ne stoji tek tako. Ali, kretanje, promjena najčešće nisu niti naznačeni. Ova temporana fiksiranost također je tipična za osobe koje su doživjele snažne traume tokom razdoblja djetinjstva ili puberteta.

Neobično, no ne i sasvim neočekivano, da psihoanaliza može ponuditi toliko okvira za tumačenje jednog umjetničkog djela. Naravno da to nije jedini i kompletan put, način. No, dragocjenost ovakvih “špekulacija” svakako nije zanemarljiva.

Na pitanje – da li je “ludilo” tj. psihička bolest, poremećaj (nazovite to kako god želite) nužno da bi se bilo “velikim umjetnikom”- odgovor je kategorički negativan!

I za kraj, digitalna reprodukcija još jedne od Magritovih slika, nešto manje uznemirujuća od prethodne: