Na ovaj način će Žan Pol Sartr potvrditi ono što je Kjerkegor² još na početku egzistencijalizma kao filozofskog pravca utvrdio – da je individua važnija od strukture, tj. da se i Ja pitam o načinu na koji će društvo kako jedinstvo svih svojih članova ponaosob uspješno funkcionisati.

„Individua zahtijeva svoje ispunjenje kao individua, priznanje svog konkretnog bića, a ne objektivno razjašnjenje univerzalne strukture.“ ¹

Naš zadatak je da na osnovu glavnih kvaliteta koja je Sartr pripisao čovjeku u svojoj filozofiji egzistencijalizma izvedemo pregled kojim ćemo jasno i prezicno predstaviti angažovanog, čovjeku orijentisanog Sartra u savremenoj filozofiji egzistencije, a na osnovu kapitalnog djela Biće i Ništavilo.

Položaj čovjeka će Sartr kroz prizmu svoga egzistencijalnog korpusa predstaviti pomoću sljedećih odrednica: egzistencija, esencija, negacija, sloboda, loša vjera, svijest, biće-za-sebe, prisutnost sebi, vremenitost, transcedencija, kao i biće-za-drugog.

Prije Bića

„Biće jeste. Biće jeste po sebi. Biće jeste ono što jeste.“³ U uvodu svog Bića i Ništavila, Sartr nam objašnjava pomenute formulacije kao osnove o kojima će govoriti u naredna dva toma te pokušati predstaviti kako ontološki i gnoseološki dokaz svoje postavke tako i temelj za svoju sopstvenu filozofiju, a pri tom se pozivajući na fenomene i postavke tri osnovna filozofa Huserla, Hegela i Hajdegera.

Naime, ova tri mislioca zaokupiće Sartrovu pažnju te će im posvetiti dovoljno prostora na kraju prvog toma Bića i Ništavila gdje će razračunati sa filozofskim postavkama svakog ponaosob. Tako će uspostaviti osnovu za svoju sopstvenu filozofiju, dokazujući srednji put između dva tasa dotašanje vage na kojoj se pojedinac nalazi – to su tasovi solipsizma i svemogućeg Boga.

Za Huserla, drugi će po Sartrovim riječima biti samo sloj konstitutivnih značenja, te pošto ta značenja pripadaju samom tom objektu, tako ona predstavljaju i garanciju njegove objektivnosti. Ipak, iako mu Sartr pridaje značaj, smatra da je drugi jednake važnosti za konstituciju kako moga Ja tako i jastva onog drugog.

Međutim, problem nastaje kada zaista želimo spoznati onog drugog:

„Ono što treba da dostignem je drugi, ali ne takav kakav je u saznanju koje on stiče o sebi – što je nemoguće. To bi u stvari predstavljalo unutrašnju identifikaciju sebe sama sa drugim.“ ⁴

Malo blaži će biti u odnosu prema Hegelu kada kaže da će Hegel u Fenomenologiji duha saopštiti jednu prihvatljiviju istinu, a ta je da je pojavljivanje drugog neophodno ne samo za konstituciju svijeta i mog empirijskog ja nego i egzistencije kao svijesti, odnosno samosvijesti ⁵. Problem mene i drugog ovdje je malo jasniji – moje Jastvo isključuje drugog upravo zbog toga što jesam jastvo a isto tako drugi poništava mene jer je sopstvo, pa se tako i ovdje upliće Ništavilo kao jedna međa između mene i drugog, iako ne konstitutivno već pojmovno.

Citiraće Hegela te reći – ja sam jedno biće za sebe samo preko drugog i tako napraviti postepeni napredak od solipsističke pozicije ka mogućnosti komunikacije Ja i drugog. Ovdje Sartr pravi oštar rez, te odvaja saznanje i metodsku spoznaju kao uslov odnošenja mene sa drugim, a uvodi odnosno ostavlja odnos bivstvovanja sa bivstvovanjem kao jedini bitan odnos mene sa drugim.

Na kraju, preostao je obračun sa Hajdegerom, te će mu ustupiti pravo presijecanja Gordijevog čvora, tako što će Hajdeger naspram Huserla i Hegela krenuti ne od kartezijanskog mislećeg cogita već od ljudske stvarnosti kao osnove kojom se zasniva sopstvena ljudska stvarnost. Ukratko rečeno – dotadašnje za-biće postaje sa-biće.

Poenta ovog pristupa je da drugi nije predmet nego niti još jedno oruđe među ostalima, da smo mi ne u frontalnoj opoziciji, nego u indirektnoj međuzavisnosti, pri čemu za Hajdegera postojanje u stvari znači postajanje.

Negacija

Odbacivši kantijansko apstraktno stanovište subjekta ali ne dokazavši ni sa-biće, Sartr ide dalje. Svoj ontološki dokaz on izvodi iz prerefleksivnog bića percipiensa – „Svaka svijest je svijest o nečem .“⁶ I ovdje će nam Sartr i predstaviti svoj pojam Ništavila, pa tako imamo naše postojanje koje će svijest o svom postojanju imati samo naspram nečega što nema postojanje odnosno naspram nečega što Sartr označava odnosno imenuje kao Ništavilo. Pa da čujemo i samog Sartra:

„Ako, dakle, želimo da biće fenomena po svaku cijenu učinimo ovisnim o svijesti, predmet mora da se razlikuje od svijesti ne svojim prisustvom nego svojim odsustvom, ne svojom punoćom nego svojim ništavilom.“⁷

Ne-biće ili nedostatak je suštinska odlika ništavila. Ono čime će jedan objekat, odnosno jedan predmet postati subjektiva te se odsustvo zamijeniti prisustvom jeste punoća bivstvovanja.

Sartr razlikuje dvije vrste negacije, odnosno ono-što-nije. Imamo spoljašnju i unutrašnju negaciju. Prva negacija se uspostavlja kao pojava koja se odvija između dva bića označujući pri tome predmet i to je sve:

„Negacija je kao kategorijalna i idealna veza koju uspostavljam između njih a da ih ni u čemu ne promijenim, da ih ni najmanjim kvalitetom niti obogatim niti osiromašim: oni nisu čak ni dodirnuti ovom negativnom sintezom.“ ⁸

Sljedeća vrsta negacije jeste ova za koju Sartr navodi dva primera, dvije rečenice – Ja nisam bogat, i – Ja nisam lijep. Ovdje je sada na snazi ipak promjena kvaliteta i to njegovog opadanje konkretno u ova dva slučaja, pri tome bitno mijenjajući unutrašnje ustrojstvo sa svojevrsnom prazninom, odnosno rečeno Sartrovim riječima:

„Pod unutrašnjom negacijom podrazumijevamo jedan takav odnos između dva bića da ono koje je poreknuto od drugog određuje drugo svojom odsutnošću u srcu njegove suštine.“ ⁹

Ovakav odnos je suštinski jer jedno biće upućuje na drugo upravo kroz pomenutu odsutnost.

Pored navedenih oblika negiranja bića, nedostatnost koju osjećam u meni odnosno koju čovjek osjeća u ovom svijetu Sartr će objasniti i prokazati uz pomoć kako on to oslovljava zrna istine koju sadrži intelektualistička iluzija o nespoznatljivosti predmeta po sebi (misleći pri tome na Kanta) – da mi u stvari možemo misliti o nečemu samo kada to nešto oslovimo kao predmet. A ono što nikada nećemo biti u stanju to je postati predmetom sami za sebe. I ovdje se možemo vratiti na primjer unutrašnje negacije pa reći da je unutrašnja negacija konkretna ontološka veza, za razliku od spoljašnje, predmetima orijentisane.

A naspram ne-prisutnog koje može uslovljavati čak i moje potpuno negiranje stoji prisutnost, a Sartr nam time daje rješenje za crnilo koje se nadvija nad egzistencijalizmom koji se obično procjenjuje kao neozbiljna filozofija koja u svemu vidi besmisao – a to je da je ovdje riječ o zasnivanju mene ne kroz odsustvo koje do te mjere osjećam u sebi da me apsolutno paralizira i ne mogu nastaviti svoj život dalje, već u prisutnosti i to onoj apsolutnog jednog prozračnog bića, tj. mene, koja spoznajem spoznato.

Sloboda

„Dakle, u svakom trenutku bačeni smo u svijet i angažovani.“¹⁰ govori Sartr. Sartr će govoriti o čovjekovoj slobodi kao jednom od glavnih temelja cjelokupnih mogućnosti, vrijednosti i uopšte određenja čovjeka kao mislećeg bića.

Ono što je veoma bitno jeste shvatiti smisao onog što nam se pred-stavlja, što nam nameće vrijednosti ali ne opet same po sebi nego upravo one za koje je moje biće spremno da spozna, pa će nam tako reći i šta je to zapravo jedna vrijednost:

„Ona se dakle, ne otkriva kontemplativnoj intuiciji koja bi je shvatala kao nešto što jeste vrijednost i tome joj oduzela pravo na moju slobodu.“ ¹¹

Sa slobodom i kroz slobodu čovjek je u stanju da razabere koje mogućnosti su mu na raspolaganju te konsekventno tome koje on zapravo poteze, onako kako to nemirujući Sartr od nas hoće, čovjek može da preduzima kada su u pitanju rad, svijet i smrt. I ovdje će pred tom silinom zvanom sloboda čovjek osjetiti strijepnju. To će Sartr, poput i ostalih egzistencijalista koji osjećaju tu rupu u čovjeku, odnosno čovjeka u biću, označiti baš sa Ništavilom.

„I ovo djelo je jedna mogućnost povodom koje mogu da osjećam strepnju: ono je zaista moja mogućnost i ne znam da li ću ga sutra nastaviti; moja sloboda u odnosu na njega sutra može da pokaže svoju ništujuću moć.“ ¹²

Ono što je potrebno jeste ostvaren odnos – odnos između mene i onoga što stoji naspram mene, odnosno potrebno je da pronađem svoju suštinu, sa jedne strane, a s druge je ipak

potrebno sučeljiti tu istu suštinu sa Ništavilom koje tek treba da otkrijem, baš kao i svoju suštinu, jer to Ništavilo je odgovorno za odvajanje moje slobode od moje suštine.

Slobode bez angažovanja nema. Bar ne za Sartra. I to samo za njega lično.

Sa slobodom neodvojivo povezana jest moja angažovanost. Sartr će o tome reći da ukoliko svijet jeste neposredno sa svojom nužnošću te ga se to ne tiče, kao ni postojanje Boga, ono što ga se tiče i što bi se trebalo ticati (ako ćemo uopšte koristiti glaglo trebati u nekom moralizatorskom nagovještaju), jeste da sam ja angažovana u ovom svijetu.

„Angažovan sam, zapravo, u svijetu vrijednosti.“ ¹³

„U svakom slučaju možemo odmah na početku reći da pod egzistencijalizom razumijemo nauku koja čini ljudski život mogućim, i osim toga, objavljuje da svaka istina i svaka akcija uključuju sredinu i ljudsku subjektivnost.“ ¹⁴

Termini akcija, sredina i ljudska subjektivnost će definisati Sartra kao angažovanog engzistencijalistu čija sloboda je u njegovim, lično njegovim rukama. I kao što je definisao sam pravac egzistencijalizma, da on polazi od subjektivnosti, od mene, odnosno da egzistencija prethodi esenciji¹⁵ tako će reći i za čovjek i njegovu slobodu da je čovjek u stvari „ nije ništa drugo nego ono što od sebe čini“¹⁶ .

I pod ovim će nam detaljno i objasniti u nastavku šta tačno podrazumijeva ovo uzimanje sudbine pod svoje. To bi bilo pridavanje većeg značaja čovjkeu nego bilo kojem stvorenom predmetu ili stvorenju, dakle u jednom pozitivnom, antropocentričnom ili antropološkom kontekstu ako hoćete, te da čovjek u stvari svooju budućnost drži u svojim rukama. Upravo zbog te svoje subjektivnosti odnosno nepredodređenosti kojom se teistički mislioci jednostrano podređuju kao stvorena bića onome odozgo.

Dakle:

„Čovjek je ponajprije projekt koji sebe subjektivno živi umjesto da bude mahovina, gnjiloća ili cvjetača; ništa ne egzistira prije tog projekta; ništa nije na inteligibilnom nebu, i čovjek će ponajprije biti ono što je projektirao da bude.“ ¹⁷

Da sumiramo – čovjek je odgovoran za svoje izbore.

Loša vjera

„Loša vjera, ili još poznatije, samoobmana je jedna Sartrova formulacija koja je prevazišla okvire njegove filozofije i postala čuvena krilatica obilato korištena u književnosti, umjetnosti, pa i u svakodnevnom govoru. Zbog čega je taj pojam postao toliko popularan u nefilozofskim krugovima? Kad sam u lošoj vjeri to, otprilike, u jednom svakodnevnom govoru znači da sam sebe obmanjujem, da sam sebe varam, da iznalazim različite racionalizacije za svoje postupke.“¹⁸

Sartr će u glavi drugoj Bića i Ništavila, prvog toma govoriti o lošoj vjeri, o terminu koji je skovao kako bi objasnio da je moguće imati negativan odnos ne samo prema svijetu nego i prema samima sebi. Na ovom svijetu postoje ljudi koji će od rođenja do smri biti jedno veliko NE. Jedno od takvih ponašanja jeste ironija. Čovjek u ironiji poništava ono što postavlja i to bi bio jedan od primjera negativiteta koji pored negativnosti prema svijetu sadrži i ostale vrste negativnosti. Ovo upravljanje loše svijesti prema samom sebi, dakle prema unutra, ne prema vani, Sartr će nazvati lošom vjerom. I ovdje odmah treba da razlikujemo lašca od nekoga ko je u lošoj vjeri.

Naime, lažov laže svjesno i vrlo dobro zna da postoji neka korist od njegovog laganja, cilj i potpuno je svjestan svih svojih akcija, dok njegovo lažno djelovanje traje. Čovjek u lošoj vjeri pak nije svjestan da je obmanut, dakle da u stvari laže ne nikoga drugoga do li samog sebe. U lošoj vjeri je pak ključno skrivanje istine od samog sebe, dok u laži to nije slučaj, lažov je uvijek vrlo dobro upoznat sa svim dijelovima svoga lažnog projekta te zna tačno o čemu se radi i sebe neće obmanuti iako mu za cilj jeste da njegovu laž drugi priznaju kao istinu.

Odnosno:

„Subjekt se tako vara o smislu svojih ponašanja: shvata ih u njihovom konkretnom postojanju, ali ne nikada u njuhovoj istini, jednostavno zato što ih ne može izvesti iz prvobitne situacije i iz psihičke konstitucije koje mu ostaju tuđe.“ ¹⁹

Sartr je ovdje bio na tragu Frojda, koji je takođe jedan od uticaja pod kojim Sartr piše, te će u ovom konkretnom slučaju lošu vjeru referisati na id, nagone odnosno na ono nesvesno, neosviješteno, dakle, kao na nešto što će čovjek u lošoj vjeri konstatovati kao da postoji, ali neće može ići danje od toga, ne može prodrijeti do svjesnog.

Svijest

Na tragu loše vjere Sartr dolazi do svijesti kao takođe jedne od bitnih odlika Sartrovog čovjeka. Svijest je u lošoj vjeri obmanuta, ona kao da i ne postoji kod čovjeka koji je u lošoj vjeri, odnosno dok svijest koja ne samo postoji odnosno može da konstatuje svoje postojanje, ona se za razliku od obmanute svijesti jer se može dovesti u istinu, ona postaje.

„Istina je, u izvjesnom smislu, da moja svijest bar jeste, ako se pod tim podrazumijeva da je ona za drugog dio totaliteta bivstvovanja o kom sudovi mogu da budu donešeni.“ ²⁰

Biće moje svijesti je svijest o bivstvovanju. Postajanje svijesti je to koje nam može objasniti ne samo lošu vjeru, tj. nemogućnost bivanja u istini onoga ko je u lošoj vjeri nego i stanje u kojem se ja naspram drugog nalazim kada treba da postanem ono što do tada nisam bio. Jer ovo postajanje označava jedno stanje u kojem ja još nisam ono što jesam a tek ili treba da budem ili ne. Međutim, ovdje ćemo u priznanju onoga što se postavlja sada kao zadatak pred sviješću, a to je iskrenost prema samoj sebi, što je maltene nemoguće pogotovo akda to tražimo od drugog, jer i iskrenost prema samom sebi je jedva moguća – doći do toga da sebi damo temenj te pohrlimo u sferu slobode i dobre volje.

Problem kod svijesti je sljedeći – onog momenta kada priznam sebi, odnosno budem iskren – da jesam ono što jesam, na primjer tužna žena – tada pravim odmak, po automatizmu i ja više nisam tužna nego postavljam slobodu naspram moga tužnog stanja. Sa ovim priznanjem ja sam na jedan način izliječena, u svojoj slobodi i spremna da radim sa svojom budućnošću kao sa svojim projektom – meni je sve dozvoljeno.

Biće-za-sebe

Negacija nas je vodila na slobodu, sloboda na lošu vjeru, loša vjera na biće svijesti a sada ćemo se pozabaviti sa samim bićem.

Ovdje će za početak Sartr pribjeći svome analiziranju dekartovskog kogita, kojem ne pridaje značaj koji mu je Dekart pridavao, jer kako Sartr navodi „zato što je htio da bez niti vodilje pređe od ovog funkcionalnog aspekta na egzistencijalnu dijalektiku, pao je u supstancijalističku grešku“²¹ te će kogito Sartr upotrebiti kako bi nas postavio u poziciju iz koje možemo da pitamo o biću te da se opskrbimo dijalektičkim instrumentom, što Sartr ne oduzma kogitu, već mu upravo pridaje baš taj značaj – da uz pomoć njega hodimo ka totalitetu bivstvovanja. Bivstvovanja koje sačinjava ljudsku stvarnost.

U prethodnoj tematskoj cjelini smo govorili o svijesti čija je najznačajnija karakteristika u stvari dekompresija bivstvovanja, odnosno drugačije rečeno, svijest je nemoguće odrediti kao jednu koincidenciju sa sobom, te na tom tragu dolazimo do kogita, onog prerefleksivnog kogita koje ostaje unutar same svijesti ali koje je zaslužno da se krene dalje, iz svijesti ka samim stvarima.

Ovdje nastaje pitanje kako razlučiti prerefleksivno od refleksivnog, tj. kako napraviti taj odmak subjekta od sebe samog, jer taj odmak je lako napraviti u prostiru, u vremenu odnosno u stvarnosti, ali kada je riječ o biću svijesti ta pukotina koja treba da nastane da bi se subjekt od sebe samog odvojio jeste upravo ništavilo sa svojom ništujućom moći ( o ništvilu i negaciji smo govorili u jednom od prethodnih poglavlja). Ništavilo o kojem je ovdje riječ nije, dakle NE POSTOJI, ono je BILO, dakle ne može da nas određuje u ovom trenutku i zbog toga ipak ne može da do kraja uništi biće-za-sebe koje mora biti jedinstveno biće-za-sebe, jer bi u suprotnom preraslo u biće-po-sebi, odnosno neku stvar izvana. U srcu samog bića-za-sebe nalazi se ništavilo koje to biće nije, odnosno:

„Ništavilo je uvijek jedno drugdje. Biće za sebe je prisiljeno da uvijek egzistira samo u formi jednog drugdje u odnosu prema samom sebi, da egzistira kao jedno biće koje se neprestano prožima nestalnošću bivstvovanja.“ ²²

Ništavilo je rupa bivstvovanja, rupa kojoj biće-po-sebi radom na sebi postaje biće-za-sebe, odnosno sama svijest i jedino ništavilo može da od bića-po-sebi proizvede biće-za-sebe. A ljudska stvarnost je ta preko koje ništavilo dolazi do bića-po-sebi, ali i tu ima uslov- egzistencija mora biti originalan projekat vlastitog ništavila.

Nadalje, biće-za-sebe Sartr će raščlanjeno dovesti u vezu sa sljedećim terminima – prisutnost sebi, vremenitost i transcedencija, o čemu ćemo kratko predstaviti svaku strukturu ponaosob.

Prisutnost sebi

Kako smo već naznačili, jedan od uticaja na Sarta je imao Sigmund Frojd i upravo će kada govori o biću-za-sebe kao jastvu, odnosno o mome Ja govoriti u vezi sa egom, jednom od kategorija Frojdove psihologije, govoreći nam da biće-za-sebe jednostavno jeste, te se on ne može dovoditi u vezu sa jednim egom osim po svojoj neosviještenosti, jer ego je u stvari biće-po-sebi.

Sopstvo će nam uvijek ostati u nemogućnosti da nastani svijest. A kada govorimo o personalizaciji te svijesti, ona će postati personalna u prisutnosti samoj sebi. I ovdje dolazimo i do pojma ličnosti koji će se definisati kao slobodan odnos sa samim sobom.

Vremenitost

Sartr će nam o vremenitosti u njenom trojstvu (prošlost-sadašnjost-budućnost) reći da na nju treba da gledamo kao na totalitet koji će svakom svom dijelu ponaosob da dominira i da da značenje. Prošlost ima biće, ali biće koje ne postoji više, prošlost je prošla po-sebi, sadašnjost je za-sebe i u opoziciji naspram bića prošlog koje više nije i budućeg koje nije još a samo po sebi predstavlja samo jedan trena koji bi se u Sartrovoj analizi identifikovao sa ništavilom. Odnosno:

„Moja sadašnjost je prisutno bivstvovanje. Prisutnost čemu?“ ²³

Prisutnost o kojoj Sartr govori je ontološka i zahtijeva istodobnost odnosno istovremenu prisutnost bića-za-sebe i bića-po-sebi koji jedno naspram drugih jesu prisutni za, samo u ontološki zasnovanoh istodobnosti. A prisutnost bića-za-sebe koje je prisutno svakom biću-po-sebi jeste ujedno i uslov totaliteta bića-po-sebi.

Transcedencija

Sartr ipak ne ostaje samo na negativitetu nego će u ovom dijelu pokušati objasniti da zapravo trebamo otkriti kakav je izvorni odnos ljudske stvarnosti sa bićem fenomena ili bićem-po-sebi. Ovdje se utvrđuje ono što je do sada u ontološko-spoznajnoj teoriji Sartr iznio u svojoj filozofiji a to je da se kako idealistička tako i realistička objašnjenja odbacuju te da nam treba biti jasno da svijest ne može konstruisati transcedentno niti da može objektivirati nešto što dolaze iz nje same, tj. iz svoje subjektivnosti.

Saznanje koje pri tom Sartr spominje kao ono kojem je dato da pronađe rješenje odnosno treći izlaz jeste intuicija, intuitivno saznanje i ono predstavlja događaj:

„Saznanje je apsolutan i prvobitan događaj; to je apsolutno izbijanje Bića-za-sebe usred bića, izvan bića i polazeći od bića koje ono nije, kao negacija ovoga bića i ništovanje sebe.“²⁴

Dedukcija, rasuđivanje i raspravljanje ostaju kao pomoćna sredstva dok se ne dostigne ovaj stadij. I sada u ovom smislu meni kao čovjeku, odnosno biću-za-sebe dat je svijet, tj. prisutan je, kao biće-po-sebi, a ono što me rastavlja od svijeta jeste upravo ništa .

Sada nam ostaje zadatak koji Sartr postavlja biću-za-sebe a taj glasi: ljudska stvarnost²⁵ treba da bude za-sebe-za-drugog, o čemu ćemo više saznati u narednom poglavlju.

Biće-za-drugog

Dakle, Sartr nam je otkrio sljedeće – ljudska stvarnost je biće-za-sebe. U ontološkoj strukturi koju nam je on dao imamo moje biće, to je ovo biće-za sebe, a imamo i još jedno biće, to je biće koje nije-za-mene. Biće-za-sebe odnosno ja imam potrebu za drugim da bih sebe u potpunosti shvatio i taj drugi jeste biće-za-drugog.

Egzistencija drugog je za Sartra itekako jedan veliki dokaz ne samo postojanja nas samih nego i potvrda naše podvojenosti na dušu i tijelo, odnosno na svijest i tijelo, te komunikacije sa istim takvim podvojenim bićem-za-drugog. Tijelo pripada totalitetu ljudske stvarnosti i kao takvo ono je sastavni ulog naše komunikacije sa drugim. Odvojeno tijelo se ne može posmatrati a isto tako se ljudska stvarnost ne može svesti samo na svijest, stoga kada drugi stupa u komunikaciju sa nama odnosno mi sa njim mi najprije treba da savladamo tijelo kao jednu gustinu²⁶ , kako navodi Sartr, a onda i dušu što sasvim sigurno govori o našoj odvojenosti.

Odnos bića-za-sebe i bića-za-drugog kreće se u ovom smjeru – riječ je o bivstvovanju-u paru-sa-drugim gdje ja ipak tog drugog, htjela ja to ili ne vidim kao predmet. Moj predmet, ako hoćete, gdje mi je potpuno jasno da sama sebi nikad neću biti taj predmet:

„Ja ne mogu da budem predmet za sebe sama, jer jesam ono što jesam; oslanjajući se samo na svoja sredstva, refleksivan napor prema podvajanju završava u neuspjehu; ja uvijek shvatam sam sebe.“ ²⁷

Čovjekove misli, osjećaji, želje i na kraju tijelo, koje je dugo vremena zapostavljeno te u potpunosti skrajnuto, još od početaka hrišćanske ere pa sve do 60-ih godina prošlog vijeka (tzv. hipi revolucije) – Sartr ne samo dovodi u pitanje nego ih hrabro i oštro izaziva da se suprostave svemu onome što ih je do tada tjeralo da se ne pokazuju, prikazuju i da li osnovano ili ne – te da zauzmu mjesto kako u ontološkoj a još više u spoznajnoj teoriji unutar samog filozofskog diskursa.

Završićemo sa ovim – drugi je za mene biće za koje sam ja predmet, preko kojeg ja doživljavam svoju objektivnost, a doživljavajući drugog kao čist subjekt ja ću preko njega pokušati sebe da shvatim kao predmet.

Za P.U.L.S.E: Ana Galić

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  egzistencijalizam, Filozofija, Kjerkegor, Žan Pol Sartr