Selidba je jedna teška i ozbiljna stvar. Prvo se pokrenu srce i nervi, a onda i cijela kuća i snaga, i to takvom silinom koja najviše podsjeća na noć okeana. Zapravo, na njegovu plimu i oseku. Sva težina stvarnog i imaginarnog nezaustavljivo se pokreće u plavećem ritmu…

I biva tako: spasi se onaj koji ima najbolju genetsku navigaciju, oči i čula. Spasi se i onaj koji nije ostavljen sam, već je imao nekog uz sebe. No, dio kupača zanesen mjesecom, zauvijek ostane rasut na „plaži života“, dok se drugi dio,  zauvijek izgubi za neke druge ljude, plaže, život…

Eto i ja, odrasla u pitomini trava i boja gorskih kanjona, odlučih da se sa ostalim ukućanima novobeogradskog stana, sa pogledom na Avalski toranj, preselim na obale Dunava, te se tako spoji  jedan od mnogih krugova naših životnih ciklusa. Da, spasih se ; pomislih: privremeno, do nekog novog izlaza… pomogoše mi neki dragi ljudi i moja neizostavna literatura, koja mi se uvijek nalazila kao „dobri patuljak“, kad me počnu spopadati izokrenutosti i nedovršenosti  svega i svačega, po gornjim, vidljivom slojevima, koji i nijesu imali neki naročiti značaj, a ipak za mene su bili ona potrebna i nametnuta mjera. Tada bi moja literatura, iz starog kofera, odmah izvlačila određene slike i prilike, koje su imale tajni smisao, za koji su znali samo stari vlasnici tog blaga ili oni posvjećeniji mu. Za mene, kao naslednicu kofera, na početku je bio intrigantan način: kako to ona  profinjuje tegobu pokreta, razblažuje umor,  razgrće zatrpane emocije…

No, kako živimo na podneblju na kojem živimo – plitkoj, uprljanoj površini, ništa nam više ne može biti strano i čudno, mogu samo da nas lecnu neka pitanja od strane našeg najmlađeg potomstva. Tako, taman kad se dan drugi, i najteži ,naše selidbe završio, a ja sva sretna sa šoljom kafe u rukama, sjedoh da se odmorim u sred haosa od nabacanih stvari, oglasi se moj juniorski dvojac pitanjem:

– A kako to mama, da nas pokradu, kad na kamionu piše ime firme?

Odgovorih im bez trunke razmišljanja, a i dovoljno za njihove uši:

– Lako! Vidjeli ste koliko je to bilo lako. Ovdje je prevara brz i unosan posao. Nijesu oni ni trepnuli dok su nas posmatrali kao novu lovinu, trebali smo mi njih unaprijed prijaviti – našalih  se od muke.

Teško mi je bilo i zamisliti kako će se moje drage stvari naći po nekim prašinjarnicama i buvljacima, obesmisleno ćuškane i prevrtane , možda će samo neke imati malo sreće da se ponovo smjeste kod nekoga, na neku policu ili škrinju.

Razmišljala sam o svojoj deci, koliko su još mladi, ili koliko već mogu da shvate od života i toga šta bih ja njima zapravo rekla, a mogla bih im reći kad bih bila sigurna da bi me pravilno razumjeli,  jer to svakako moraju naučiti, ako hoće da postanu strpljivi i ispravni ljudi, da imaju šansu jednoga dana da teže duhovnoj ili božanskoj egzistenciji. Ipak,  neka mi kočnica utiša glas pa započeh bezglasni monolog:  kako je pogrešna ova brzina  života kojim mi sada živimo u materijalnoj stvarnosti, i kako nam je potrebno mnogo veće znanje i snaga za dane kada naiđe ta sila života, koja je u stanju da nas potpuno poremeti i izbaci sa životnog puta,  a pritom nepripremljeni, od brzine ritma,  za znanje koje ima moć  da stvara nove, humanije, slike svijeta…

Ali za dobro juniora vratih se na sistematičnije objašnjavanje ovdašnjeg potonuća i izvrnuća, pa opet počeh k’o neki evropski izaslanik za neuređene prostore…

– Da, ovakvih bezočnih krađa nema, ili ima vrlo malo u uređenim društvima razvijenih zemalja i to što vi učite ovdje u osnovnoj školi o pravima i obavezama, tamo to nije gradivo za predmetnu ocjenu, nego žive s njim i primjenjuju ga  onda kad im  zatreba. A, onaj ko krši ta pravila bude strogo kažnjen, nema tamo: možda prođe, imam strika u sudnici ili policiji!

Onda se po ko zna koji put vratih na zemlju u kojoj sam živjela i koja je meni bila primjer uređenosti svega i svačega, a za koju su moji klinci znali iz mnogih priča i fotografija. Ne mogah odoljeti da im ne kažem, a i neka znaju, kako bi tamo naša selidba izgledala. Počeh pomalo sjetno dočaravati selidbeni događaj:

– Radnici bi sve pažljivo odvajali i nosili u posebna pakovanja- slike, lomljive stvari, knjige, namještaj, a mi bi  u nekom slobodnom  kutku ili na terasi jeli neku voćnu tortu i pili kafu i sok, i ne bi ni razmišljali o selidbi, sve dok nas oni ne bi pozvali da im se pridružimo u odlasku. Dobili bi u ruke spisak svake i najmanje stvari, i besplatan osmjeh na kraju računice…!

I tako, dok je trajala moja zanesenost holandskim životom, njih je, srećom, napustila briga o ružnim događajima, te se oni brzinski vratiše na njima važniju zabrinutost, oko datuma uvođenja interneta u novi stan. Njih je oduševljavala brzina pisanja i brisanja, kao i smjenjivanje muzike i filmova; dok sam ja lagano slušala stare ploče V. Visockog  i T. Vejca , na još starijem „Pionirovom“ gramofonu, i bila potpuno svjesna da smo se i mi i događaji premještali samo po površini naših prolaznosti, a da, zapravo, imamo mnogo kompleksnije, unutrašnje selidbe koje se odvijaju svakog dana, sata, minuta. Jer tamo je naš pravi život, život iznutra koji je u stanju, ako je probuđen, da nam dotakne svaki organ kako bi ga uznio na viši stepenik života. I u tom svekolikom prostranstvu niko još ne sazna – gdje se nalaze granice selidbi? Ali za jedno obilježeno  mjesto u seljenju, naše sljepočnice su ga približno registrovale…!

Tih dana i magla je imala svoju najgušću sjenku. Dunav i „Venecija“ su i dalje bili tamo gdje sam ih nekada davno ostavila. A kratka razdaljina između N. Beograda i Zemuna, u ovoj jesenjoj selidbi, postala je dugo putovanje u noć…

za Pulse: Olga Blažova

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

  Književnost, Olga Blaževa, Priče i pesme