Baština istorijskih gradova

Arhitektonska baština „predstavlja svjedočanstvo određene civilizacije, nekog značajnog doba razvoja“ (Venecijanska povelja). Baština grada među svim vrstama arhitektonske baštine ostvaruje to svjedočenje na najpotpuniji način. Ipak, u istorijama arhitekture i umjetnosti, posebno u širokoj lepezi publikacija o spomenicima kulture, pojedinačne građevine čine osnovnu građu, a grad je često „zaboravljen.“

Grad je najvrijednije djelo ljudskog stvaranja. U gradu ljudska zajednica obezbijeđuje svoju prostu i proširenu reprodukciju, ostvaruje potrebe i aspiracije. Grad je svojevrstan organizam. Živi zajedno s ljudima koji u njemu ostvaruju podjelu rada, razmjenu dobara i znanja, zajedno odlučuju. Za razliku od drugih dobara arhitektonske baštine grad nije završena građevina. Nastaje u raznim vremenima, gradi se u raznovrsnim vidovima, mijenja ili dopunjuje namjene, dograđuje se, pa i ruši, u zavisnosti od društvenog razvoja.

Baština grada nije identična gradu. Baštinu čine vrijedni dijelovi grada i građevine koji su odoljeli vremenu i koje su očuvali sljedbenici. Očuvanje tih dijelova zavisilo je od graditeljskog materijala, ali i od kontinuiteta društva; gdje je kontinuitet prekinut, baština je urušena.

Urbanistička baština na najbolji način svjedoči o cjelini života naroda i zemlje. To je kvalitet koji je razlikuje od baštine pojedinačnih građevina. Građevine, ma koliko vrijedne, fragmenti su života, a u baštini grada one čine cjelinu koja daje značenje i vrijednost svakoj od njih. Pojedinačne građevine često umiru; izgube namjenu, rekonstruišu ih ili sruše, a gradovi ne umiru, sem izuzetno. Stoga, baština grada najčešće odslikava život grada u istorijskom kontinuitetu. Sa istorijom grada, mogli bismo reći, počinje istorija civilizacije, isto kao i sa pismenošću. Očuvani kontinuitet grada vremenom rađa urbanu kulturu stanovnika i nju, na najbolji način, izražava „ličnost“ grada. Gradovi čuvaju duh mjesta i često su likovno prepoznatljivi. Građani grada koji čuva istoriju identifikuju se sa gradom; njegov graditeljski red i vrijednosti postaju njihova „svojina“.

Baština gradova svjedoči i o evoluciji grada. Grad je nastajao u punom skladu s prirodom. Izvorna namjena grada bila je da bude bezbijedno mjesto ljudske egzistencije. Stoga je morao da ima vodu, plodnu zemlju ili more za hranu, šumu za vatru, da bude zdravo mjesto zaklonjeno od vjetrova i izloženo suncu. Kada su ljudi morali da utvrđuju staništa davali su primat mjestu koje je podobno za odbranu. Međuzavisnost grada i prirode je imperativ, budući da ona izražava prirodu čovjeka. Baština novijeg vremena ukazuje da se odstupa od ovog imperativa i to ugrožava izvornu namjenu grada.

Grad nema jednog graditelja, kao što nema ni pojedinačnog vlasnika. Generacija koja živi u gradu samo je njegov čuvar, a ne posjednik. Baština grada je zajednička baština svih generacija; nijednu ne isključuje, a obogaćuje svaku narednu

Helenska arhitektura kao izvor i uzor

Temelji evropske urbane istorije očuvani su u graditeljskim ostacima helenske civilizacije. Na tlu južnoslovenskih zemalja ostatke helenskih gradova nalazimo na veoma malom području, na jugu i na otocima, ali su dovoljni da potvrde da je prostor ovih zemalja pripadao kolijevci evropske civilizacije.

Helenske gradove osnivaju koloni koji su odlučili da napuste svoje prenaseljene gradove-matice i nađu nove naseobine (na primjer, na Jadranu) ili nastaju naseljavanjem na atraktivnim mjestima uz glavne saobraćajnice (na primjer, u Makedoniji). Pripadaju rijetkim gradovima koje na ovom tlu nisu podizali osvajači.

Helenska civilizacija je sljedbenik istočno-mediteranskih civilizacija. Njeno osnovno obilježje su gradovi – države. Nastaje između 1100. i 700. godine prije n.e.; najstariji poznati datum je 776. godina kada su održane prve Olimpijske igre. Uspon i snagu dobija u vrijeme kad Atina ujedinjuje Atiku (560. g. prije n.e.), a Sparta stvara savez na Peloponezu sa ostalim gradovima-državama (oko 550. prije n.e.). Svijet helenske civilizacije izvire iz života ljudi i ne postoji izvan tog života. Jedan od njenih ugaonih kamenova je politeistička religija koju obilježava više bogava, koji imaju ljudska svojstva i opstoje u uzajamnoj toleranciji; nisi ni svemoćni, ni nepogriješivi. Njihova religija nije zasnovana na „nadnaravnoj“ objavi, niti je bila institucionalizovana, pa bogovi nisu imali duhovnu vlast nad ljudima, ni izaslanike na zemlji (svešteničku hijerarhiju). Ljudi ne djeluju u ime bogova, pa nema vjerskih ratova i inkvizicije, niti očekivanja božje milosti da žive u raju ili ispaštaju u paklu. Živjeli su po nazorima i zakonima koje su sami stvorili. Slijedili su filozofe, a ne sveštenike. Parafrazirajući Flobera mogli bismo reći da, budući da prirodne sile Heleni nisu smatrali natprirodnim, a da Hrista još nije bilo, to je bilo doba kad je postojao samo čovjek. Državu su zasnivali na slobodi građana, nauku na činjenicama, filozofiju na istini, arhitekturu na graditeljskom redu, umjetnost na idealu lijepog. Nikad se, kao u to vrijeme, nije na jednom mjestu stekla plejada stvaralačkih ličnosti koje su čovječanstvu ostavile trajne vrijednosti u demokratskoj upravi državom, u nauci i filozofiji, u literaturi, arhitekturi i vajarstvu. To je vrijeme Talesa, Hipodama, Aristotela i Platona, Perikla, Iktinosa, Polikleta i Fidije. Savremeno doba odužilo se njihovim ostvarenjima time što je vrijeme helenske civilizacije nazvalo klasičnim dobom. To jeste bilo vrijeme ropstva, ali između helenskog ropstva i srednjovjekovnog kmetstva postoji razlika u statusu. Graditeljski program koji je prihvatila helenska civilizacija u osnovi je trajno ostao program arhitekture, a arhitektonski rječnik (na primjer, stup, stilski određen) postao je uzorom. Arhitektura i gradograditeljstvo Helena ostvarivali su besprijekornost u dispoziciji, konstrukciji i obliku građevina, u osnovi grada i njihovom razmještaju u njemu. Te građevine i gradovi ostali su ne samo uzor, nego i izvor potonjim arhitektonskim izrazima. Godine 264. prije n.e. Sicilija (Magna Graecia) postala je rimska provincija, a 146. godine prije n.e. rimske provincije postaju i Atika i Peloponez.

U osvajačkim pohodima Aleksandar Veliki, učenik Aristotelov, ruši stara carstva, zasniva nove monumentalne gradove i stvara imperiju od Inda do Gibraltara. Civilna uprava ostavljena je domorocima, trgovina, jedinstvena moneta i vojska objedinjuju imperiju, koja će trajati do prvog stoljeća prije n.e. Helenska kultura prelazi svoje granice, integriše se sa kulturama Istoka i nastaje helenistička civilizacija sa zajedničkim grčkim jezikom, čije će vrijednosti opstati i poslije Aleksandrove smrti.

Herakleja (Heraclea Lyncaestis, IV st. prije n.e.) zapadno od Bitolja, glavnog grada bogatog područja Linkestide, koji je podigao Filip II Makedonski. U II stoljeću prije n.e. osvajaju ga Rimljani i važan je centar na via Egnacia (Egnatia). Grad, veličine 4 do 5 ha, utvrđen je gradskim zidinama i nadvisuje ga akropola; značajno je vojno sjedište. Iz rimskog razdoblja očuvani su ostaci teatra, termi i mnogih drugih zgrada.

Helenska baština izražava jasnu zamisao o gradu

Ostaci helenskih gradova, iako skromni, omogućuju nam da pratimo urbanističku baštinu u kontinuitetu od praistorije i da sagledamo gradograditeljstvo helenske civilizacije kao maticu koja će odrediti rimsko gradograditeljstvo. Ostaci Ise, Farosa ili Stobija, kao i gradova u Grčkoj, Maloj Aziji ili na Siciliji, otkrivaju nam da se grad podiže prema jasnoj graditeljskoj zamisli. Građeni su na brižno odabranom mjestu i u punom skladu s prirodnim uslovima, pa su ga zato trajno očuvali. Osnove gradova su srodne i zasnivaju se na podjeli grada na ulice i dijelove; glavne zgrade su iste i slično su razmještene. Dosljedno se uvažava mjerilo čovjeka i gradi prema pravilima. Helensko graditeljstvo preuzima gradograditeljsku praksu iz Azije i Egipta i podiže grad helenske civilizacije, prilagođen njoj svojstvenim društvenim odnosima.

Graditelji, odnosno osnivači helenskih gradova (ekisti), ostavili su bogatu baštinu istorodnih gradova. Mnogima izgleda neobično da nisu nađeni crteži po kojima su građeni. Graditeljima crteži nisu bili potrebni, jer zamisao grada nije proisticala iz plana. Proisticala je iz ideje o društvu koja se izražava u ideji o gradu. Graditelji, osnivači grada, identifikuju se s tom idejom, nose je u sebi i ponavljaju je bez teškoća. U helenskoj civilizaciji, u dobroj mjeri to će biti i u rimskoj, grad, kad se zasniva, nije pasivni izraz društvenog razvoja, nego se posredstvom grada nastoji urediti društvo, zajedno s njegovim ustanovama. Da bi to postigli, osnivači su „prenosili“ „svoj” grad, a najjednostavniji, najsigurniji način da to postignu bio je da na izabrano zemljište nanesu pravougaonu mrežu ulica (sličan postupak se primenjuje i u obradi zemljišta plugom), raspodjele zemljište i potom razmjeste glavne građevine. To nam omogućuje da pravilan način gradnje grada nazovemo graditeljskim redom, a da pravila smatramo sredstvom koja obezbijeđuju da se red ostvari. L. Mamford ističe da je time „u najkraćem mogućem vremenu sve dovedeno u red … svakog je stavljao u jednak položaj … strancu je omogućavao da se osjeća kao kod kuće…“ i navodi da su takav red prihvatili arhitekti Aleksandra Velikog (70 novih gradova), Rimljani prilikom osnivanja svojih kolonija, Španci koji grade gradove u Novom svijetu prema rešetkastoj osnovi sa plazom u sredini, a ta osnova bila je prihvaćena i prilikom gradnje novih gradova u Sjevernoj Americi, od sjevera do juga. Podrazumijeva se da grad zasnovan na graditeljskom redu ne isključuje, niti umanjuje vrijednosti grada koji nastaje spontano. I jedni i drugi postoje, svjedočeći o organskom nastanku gradova i nastanku zasnovanom na regulama. Oba izražavaju stanje u razvoju društva.

Helenska civilizacija bila je predodređena, ako tako možemo reći, da koncept društva izrazi u konceptu grada, jer se zasnivala na gradu–državi. Njena nauka i filozofija pružaju nam o tome dokaze. Tako je, na primjer, Hipodam svoje tumačenje „o najboljem obliku uređenja države“ vidio – kako navodi Aristotel (budući da Hipodamova izvorna filozofija nije poznata) – „u podeli gradova na ulice i prosekao je ulice u Pireju“, u određenoj veličini grada, u „zemljištu koje je podelio na sveto, zajedničko i privatno“, dabome i u zakonima. Hipodamova ideja o gradu ostvarena je i očuvala se u pravougaonoj mreži ulica, ključnim građevinama, gradskim četvrtima i blokovima kuća njegovog rodnog Mileta (nakon što je srušen u ratovima s Perzijom).

Stobi (II st. prije n.e.), kod Velesa, na raskršću vardarskog puta i puta Jadran–Herakleja–Serdica (Sofija); podignut u ilirskoj Peoniji postaje značajan u vrijeme Filipa V. Rimljani ga osvajaju i postaje municipijum, potom sjedište dijela provincije Makedonije (Salutaris). Očuvana je osnova helenskog grada, koji u vrijeme Rima dobija polukružni trg, teatar, terme, više javnih i stambenih palata, od kojih su neke bogato ukrašene podnim mozaicima, freskama i skulpturama, ulice sa trijemom, kao i vodovod, česme i kanalizaciju.

Aristotel i Platon o gradu

Aristotel je bio konceptualniji. U svom djelu Politika, zastupao je uvjerenje da red u prirodi i red u idejama treba da se izrazi i redom u gradu. On utvrđuje povezanost uređenja države i grada i nalazi da „na primjer, oligarhiji i monarhiji odgovara akropola, demokratiji ravničarsko naselje, a aristokratiji ni jedno ni drugo već više utvrđenih mesta“. Utvrđuje i kriterije za smještaj grada i to je, u prvom redu, „zdravo mesto“, zatim ukazuje na njegovu orijentaciju (ka istoku), na položaj hrama, mjesto trga. Misao o gradu razvija i u pogledu „rasporeda građanskih kuća“ i ističe da se „smatra da je (grad) lepši i pogodniji za obavljanje poslova ako su ulice skroz prosečene po novijem i po Hipodamovom sistemu. Naprotiv, za bezbednost u ratu bolji je raspored kao što je bio u staro doba … Stoga treba kombinovati oba sistema … i ne treba ceo grad da bude prosečen, već samo pojedini delovi i kvartovi.“

Platon zastupa veoma jasnu ideju o gradu, manje u djelu Država, a, što je indikativno, već više o tome govori u Zakonima: „Osnivač grada neka odabere među svim mestima koja stoje na raspolaganju ono mesto koje ima i ostale prednosti za grad. Zatim, sve treba da se podeli na dvanaest delova.“ Svaki od dvanaest dijelova ovog zemljišta žrebom pripada jednom od dvanaest bogova i po njemu dobija ime; to je plemenska zajednica. „I grad, takođe, treba podeliti na dvanaest delova upravo onako kako je bila podeljena i ostala zemlja. Svako neka dobije dva stana, jedan blizu centra, a drugi blizu periferije.“ Ravnopravni dijelovi grada dijele se žrebom na broj domaćinstava (predlaže broj 5 040, kad je moguće, zato što je prilikom utvrđivanja prava i obaveza, i prilikom ugovora, djeljiv sa svim brojevima od jedan do deset), a ravnopravnost se vidi i u nastojanju da sve kuće imaju „jednak položaj i jednak izgled prema ulici“. Ideju o gradu Platon dalje razvija: „Novi grad … mora da uzme celokupnu brigu o građenju u svoje ruke … Hramove treba podizati oko trga, a ceo grad treba izgraditi u krugu na uzvišenijim mestima radi bezbednosti i čistoće. Pored hramova treba graditi zgrade za državne ustanove i sudove…“ Podvlači da je „veoma prijatno za oko ako čitav grad izgleda kao jedna kuća“, ali i da „nijedan privatnik ne zahvati nimalo od javnog zemljišta“. Ne zaboravlja da podvuče da „kada čuvari zakona u tome steknu iskustvo, neka sve to onda unesu u zakone”.

I Aristotel i Platon raspravljaju o veličini grada- države, jer ona za njih nije kvantitativna kategorija, nego izražava prirodne imperative i, u skladu s njima, ideju o društvu. Aristotel sagleda veličinu grada u širem kontekstu: „Postoji izvesna mera u odnosu na veličinu grada-države, kao uostalom i za sve drugo – životinje, biljke, oruđe. Svako od ovih bića odnosno stvari imaće svoju punu snagu ako nije ni premalo ni preveliko. … Ako država ima premalo stanovnika neće moći da bude ekonomski nezavisna, a ako ima previše stanovnika … neće biti grad-država…“ Svoj stav rezimira ovako: „Jasno je, prema tome, da je najbolja granica stanovništva nekog grada najveći broj građana sposobnih da za dovolje životne potrebe, ali da se taj broj ipak može da obuhvati pogledom.“ I Platon grad ograničava slično – na područje dokle može da dopre ljudski glas.

Leon Omo nastoji da upotpuni ove ideje o gradu. On ističe da se gradograditeljstvu u Heladi, još od IV stoljeću prije n.e., pristupalo „iz dvostrukog ugla, filozofije i medicine“ i, osim Aristotela i Platona, navodi Anaksagoru, koga smatra prvim teoretičarem gradograditeljstva i Hipokrata koji temeljno mjesto daje zahtjevima higijene – što mu je i pripadalo kao „ocu medicine”.

Helenska civilizacija nije jedino istorijsko razdoblje u kojem su se velike ideje o društvu izrazile i u ideji o gradu. To će se ponoviti u vrijeme velikih promjena koje su podstakle aspiracije ljudi i otvarale perspektive društva. U vrijeme prosvjetiteljskih ideja građanskog društva (XVIII stoljeće) i ideja utopijskog socijalizma nastajali su idealni gradovi Roberta Ovena, Šarla Furijea, Viktora Konsiderana, ostajući ugaoni kamenovi u baštini velikih ideja o gradu. Njihova shvatanja blagotvorno će djelovati na ideje i izgradnju gradova urbanističke avangarde Sovjetskog Saveza dvadesetih godina, kao i na arhitekte oko CIAM-a, sredinom dvadesetog stoljeća. Ni jedni ni drugi nisu uspjeli, jer su ideja o gradu i ideja o društvu išle putevima koji su bili divergentni.

Indikativno je da arhitekturu helenske civilizacije istoričari nisu nazvali stilom, kao što to nisu učinili ni s rimskom, odnosno vizantijskom, koja je slijedi. Očigledno, ona je više od stila, jer izražava ideju grada- države i njenih ustanova. Ona je praroditelj romanike, gotike, renesanse, baroka i ostalih stilova do savremenog doba. Nije jedno od razdoblja u evoluciji arhitektonskih stilova, ona je njihova kolijevka.

Stari Grad (Pharos, oko 385. god. prije n.e.) na Hvaru, kolonija jonskih Parana, podignuta između zaštićene luke i plodnog polja. Očuvani su gradski zidovi; idealna shema ukazuje na kvadratni raster i uporedne komunikacije od kojih dvije glavne, pod pravim uglom, izviru iz gradskih vrata, sa javnim prostorom u njihovom stjecištu; grad se razvio uzduž obale i čuva vrijednu arhitektonsku baštinu iz kasnijih razdoblja.

Sledeći nastavak

Autor Branislav Krstić

Danas online

  Arhitektura, Feljtoni, Istorija