Tenet i Vrijeme – Recenzija koja tek treba biti napisana, ali koja već jeste napisana
Ovo je recenzija Tenet-a, novog filma Kristofera Nolana koji je izašao prije nekog vremena i potrebno je jasno napisati šta nam to Nolan pokazuje u filmu…
Hajde da napravimo recenziju za film koji još nije izašao, ili jeste. Paradoks. U čemu je problem? Možda u vremenu. To je osnovni problem, to je i glavni akter, glavna radnja ovog filma. Ne treba nam potpuni sadržaj da bismo to primjetili. Ako sada pročitate prvi pasus on će biti pogrešan, on je osnovna logičko-vremenska greška. Ne može postojati ono što se još nije dogodilo. Ili može? Takođe, uzmite prvi pasus kada film izađe (26.8.2020) i neće biti nikakvih problema. Zašto? Stvar je perspektive, vrijeme je već tu, i nije. Kako? Ne pokušavaj da razumiješ, osjeti.
Vrijeme – strašan problem – koje najveći umovi pokušavaju da shvate već vijekovima. Fizičari, filozofi, teolozi, vrijeme je uvijek problem. Čovjeku najveći neprijatelj, prolaznost iliti vrijeme, smrt. Vrijeme, skrivenost koja se osjeća ali koja se ne razumije. Ne pokušavaj da razumiješ već da osjetiš. Ako ga pokušaš razumjeti, ono se skriva, ako ne, ono je tu, prisutno. Sveti Avgustin piše:
Šta je, dakle, vrijeme? Dok me niko ne pita, ja znam; kad bi, pak, valjalo da to objasnim – ja ne znam. Ne pokušavaj da ga razumiješ, osjeti ga.
Nolan često ekranizuje vrijeme, indirektno, ali nikad ovako vidljivo kao u Tenet-u. Vrijeme se u Tenet-u pojavljuje direktno, kao objekat koji obuzima, koji se pojavljuje. U ranijim filmovima vrijeme je indirektno, uvijek izviranje skrivenog sa strane. Memento (2000), psihološko cijepanje memorije i stvarnosti, anti-kauzalnost, propadanje morala i identiteta. Memento je film-palindrom, početak je kraj, kraj je početak; Inception (2010), duboko vrijeme, ono koje se sažima, ide u dubinu psihičkog, usporava se ka singularitetu. U Interstellar-u (2014) relativističko, fizikalno-prostorno. Vrijeme koje guta (etten – tenet), crne rupe i guljenje tijela-duha glavnog aktera. Vrijeme u ljubavi, koja nadilazi prostor do penta dimenzije. Dunkirk (2017), Vrijeme koje se hrani tijelima. Iskustvo prožimajućeg vremena, trijada vazduh, voda, kopno sa vatrom koja prožima, i gdje se daje različit protok vremena (sat, dan, sedmica) u sinhroniji filmskog trojedinstva. U Tenet-u, vrijeme je palindrom, perspektivizam parcijalnih objekata (scena sa automobilima i vožnjom naprijed-nazad). Ali, takođe, vrijeme je u Tenet-u pojava koja se pojavljuje zajedno sa parcijalnim objektima. Vrijeme je prikazano kao akter. Vrijeme se proteže, pojavljuje se, obuzima, zateže. Tenet je tense of time.
Delez, sa jedne strane, i Tarkovski sa druge, vrijeme pokazuju kao suštinu filma, kao umjetnosti. Slika koja se kreće, mozaik u vremenu, vajanje vremena. Sadržaj je slika koja se razlikuje, ona se mijenja. Ta promjena je vrijeme, ono čvrsto koje je direktno uhvaćeno kinematografom. Film, prva umjetnost koja hvata, bilježi i čuva vrijeme. Nolan fetišizira vrijeme, pravi od njega dio filma, jednog od aktera. Vajanje vremena se kod Nolan-a pojavljuje na dosta mjesta direktno, postavljeno kao dio samog filma. Parcijalni objekat je i čovjek, biće u vremenu, biće obuzeto vremenom. Možda je čitava istorija i nagon čovječanstva u želji da se savlada najveći neprijatelj, Vrijeme samo. Ono vrijeme koje odnosi voljene, otvara vrata smrti, anihilacija bića. Može li se čitava religija svesti na borbu protiv vremena? Nauka koja nas ekstenzuje u vremenu. Umjetnost, vječno u konačnom. Eh, besmrtnosti!
Čovjek se kao parcijalni objekat ( objekat prostora) u Tenet-u pojavljuje izuzet (maska kao skrivenost od vremena), bori se sa drugim parcijalnim objektima. Otuda čitava dramatizacija, špijunska i akcijska igra. Zabava za mase, čuđenje, nabor čela, igra mind-blowing-a, i konačno razrješenje (explained). Palindrom nema početak, on je perspektiva. Sa jedne strane vrijeme se pojavljuje, sa druge strane, nestaje. Nolan spaja parcijalne objekte koji se u određenom trenutku pojavljuju, u drugom nestaju. Film, traka njegova, trka slika i kadrova, koja na istu podlogu postavlja perspektive, različite parcijale vremena koji se sukobljavaju, pletu, grade igru dramatizacije.
Vrijeme uvijek ostaje po strani, skriva se, ubija iza paravana, pokreće a ne biva pokrenuto. Ono jeste pokretnost. Film je vrijeme u vremenu. Tenet je film o vremenu kao glavnom akteru. Tenet je načelo (princip), vrijeme je načelo, osnovna prožetost kretanja, njegova suština. Ne pokušavaj da ga razumiješ, osjeti ga. Počni da gledaš vrijeme na novi način. Počni da gledaš umjetnost na novi način. Ne pokušavaj da je razumiješ, osjeti.
“Time has come for a new protagonist,
Time has come for a new kind of mission”
Za P.U.L.S.E Srećko Kovačević
Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E
Tenet i Vrijeme – recenzija za budući film added by Srećko Kovačević on
View all posts by Srećko Kovačević →