Tom Vejts je Amerika koja nas je privlačila. Sjedeći u kafiću na vrhu jedne beogradske zgrade što nadgleda trg koji se izgleda rekonstruiše posljednjih stotinu i pedeset godina (ime mu se svakako rekonstruiše svakom promjenom ideološke paradigme) i slušajući jedan od najboljih “tribjut” bendova na ovim prostorima, nametnula mi se sljedeća misao: “Lijepo bi bilo napisati jedan tekst o Tomu Vejtsu.” Naravno, tu misao je pratila ona koja joj odmah oponira, jer šta bih bio da nisam hodajuća vulgarizovana hegelovština odnosa teze i antiteze, kojoj doduše nekako uvijek zafali sinteza.

Tako sam zaključio da od toga neće biti ništa, jer naravno da se na Velikim pričama do sada pisalo o velikom Tomu. Ne velikom muzičaru, ne velikom tekstopiscu, ne velikom autoru, jer Vejts prevazilazi te okvire različitih disciplina, prosto je kao pojava velik, veliki Tom Vejts.

Po tome što uopšte čitate ovaj tekst i preživljavate moje uvode koji najčešće nemaju veze sa samom temom, pogodili ste – teksta o Vejtsu ipak nije bilo. To je onda otvorilo pitanje – koji je razlog, koje je opravdanje da se baš sada napiše nešto o njemu? Srećom, iste te večeri dok sam slušao sjajne domaće muzičare kako izvode “Walking Spanish”, odnekud mi je sinula misao da je prije pedeset godina izašao njegov prvi album “The Heart of the Saturday Night”.

Odlično! Sjajan povod – pedeset godina prvog albuma, i to kakvog! A i svirka kojoj prisustvujem dešava se u subotu. Jedna kratka internet pretraga kaže da je taj album izašao sredinom oktobra, tako da je čak i mjesec pogođen. Odlično, sve se složilo. Samo što nije.

Sljedeća pjesma koju tribjut bend izvodi je čuvena “Martha”, sa još čuvenije ploče “Closing Time”, albuma koji je, kao što svaki poznavalac zna, stvarno prvi, i koji pritom nije izašao u oktobru, već u aprilu. No, Hegel će tu opet priskočiti u pomoć onom čuvenom “tim gore po činjenice”, pa ćemo prosto reći – povod teksta je pedeset godina od drugog albuma Tom Vejtsa, koji je po mnogo čemu ikoničan, sjajan i važan za savremenu kulturu.

Nijedna od pjesama sa ovog albuma ne bi ušla u izbor za deset najboljih Tomovih pjesama. Sam album nije njegov najbolji, nije čak ni drugi, ma nije ni treći. To su, bez jasnog rasporeda nesumnjivo “Small Change”, “Rain Dogs” i “Frank’s Wild Years” uz “honourable mention” “Mule Variations”. A opet je važan, opet je vrijedan, opet predstavlja suštinu Vejtsove diskografije, suštinu onoga što on predstavlja nama danas, u svojoj već poodmakloj starosti.

Dočeka vas odmah na početku sa “New Coat of Paint”, u kojoj se smjenjuju bluz i džez tonovi dok vam se ispreda priča o šminkanju jednog para pred izlazak. Smjenjuju se “San Diego Serenade”, “Semi Suite”, pa nas preko depresivne “Fumblin’ with the Blues” vodi do dna čaše, zapravo boce, koja se nalazi u “Drunk on the Moon” i do posljednje, koja dijeli dio sa naslovom albuma “Ghosts of the Saturday Night”. Ta pjesma je zapravo “obris onoga što će doći”, pjesma u kojoj je Vejts više “govornik” nego pjevač i koja nam daje zaključak na sve ono što smo ranije čuli.

Sam album je u stvari skup slika jednog noćnog izlaska. U njemu su iskustva starog i novog para, čovjeka koji je usamljen, čovjeka slomljenog srca, vesele grupe ljudi kao i one koja umjesto veselja nosi u sebi melanholiju. Atmosferičnost nam kroz zvuke instrumenata crta prigušena gradska svjetla, prljave ulice i čiste stolove koje će akteri s vremenom uprljati prosutim alkoholom i pepelom sa cigareta ali osim te scenografije, njegovi stihovi nam donose i nešto drugo. Donose nam melanholiju i sjetu koja tinja u srcima svih tih neimenovanih aktera, donose nam sivilo ponavljanja istih naučenih obrazaca kroz koje tražimo da nam bude lijepo, da nam bude smisleno, da nešto postignemo u tom društvenom konstruktu poznatom kao “noćni izlazak subotom veče”.

Tu se i nalazi prvi odgovor na pitanje “zašto je Tom veliki?”. Njegove pjesme, koje su nerijetko napisane vrlo “prizemnim” jezikom, pune jeftinih fazona, koje za temu imaju proste, svakodnevne predmete i priče, govore daleko više nego što bi se reklo na prvi pogled. Ako ga želimo uporediti sa nekim drugim muzičarima, najčešće će se nametnuti čuveni kantautori kao što su Dilan, Kejv, Koen itd. Samo, koliko god pokušavali, ne možemo mu naći mjesto ni u tom, ni u jednom drugom društvu. Prosto, ti stihovi su naizgled prosti, kao da ih je mogao napisati bilo ko (ali nije!) i čini se da Vejts piše sa istim žarom o noćnom izlasku, staroj metli i đavolu.

U tome i leži njegov genij, jer niti jedna riječ koju upotrebljava nije grandiozna, lakirana, ispolirana. Sve hrapave, potrošene, izbledjele, sve su kao njegov glas. I opet, uprkos svemu tome, te njegove proste riječi, ti jednostavno napisani stihovi nas direktno gađaju i u srce i dušu, budeći nam najdublja, najtoplija ali i najmračnija osjećanja koja imamo, inspirišući nas da mislimo baš na te teme o kojima pjeva, tjerajući nas da duboko osjećamo sve što želimo, ali i sve što se bojimo da osjetimo.

To je prva stvar zbog koje je Tom velik. A za njom ide i druga. Ne samo što su riječi tako proste, prosto je i njihovo izvođenje. Reći da je Tom dobar pjevač bila bi tolika laž da bi Pinokiov nos stigao do Mjeseca. Čuvena je recenzija koja je Vejtsov glas opisala kao nešto ostavljeno da se topi u posudi punoj burbona, pa onda mjesecima dimljeno u pušionici, te na kraju biva izvučeno na ulicu i pregaženo kolima. Mislim da nam recenzent poručuje da nije baš najsjajniji vokalista.

Instrumentalisti koji ga prate uvijek su bili vrhunski, ali njihove role su pozadinske, nema tu virtuoznih solaža niti ičeg sličnog. Zato je cijela diskografija Tom Vejtsa dokaz da je umjetničko djelo nešto daleko više od prostog spoja svojih osnovnih činilaca, da u sadejstvu stihova, glasa i instrumenata, onda kada to sadejstvo postigne vrhunac, postoji posebna magija koja čini da je djelo poseban entitet, nešto onostrano, nešto što prevazilazi svakog ko je bio dio toga. Tako je i Tomovo stvaralaštvo nešto veće od njega samog, veće od “sume njegovih djelova”, nešto što ne bi funkcionisalo da je pjevano ljepšim glasom, pisano kitnjastije, odsvirano uz više ukrasa.

Ipak, treća stvar zbog koje je Tom veliki je najvažnija i ona proizilazi iz prve dvije. Upravo zbog toga što niko nije kao on, što niko nije stvarao takvu muziku i što je ona pritom uvijek bila daleko više od onoga što naizgled piše i kako zvuči, uticaj koji je ostavio je nemjerljiv. Taj uticaj nije izrodio nijednog novog Vejtsa, jer se takav ne može ponoviti, ali je inspirisao knjige, zbirke, filmove. I onda, kada spojimo njegovo stvaralaštvo sa djelima Džeka Keruaka, Kormaka Mekartija, Džona Stajnbeka, vidimo da je Tom Vejts zapravo paradigmatična i suštinska Amerika, makar ona Amerika koja nas je uvijek privlačila.

Mnogi bi željeli da SAD prikažu kao šljašteći svetionik opjevan u Sinatrinom “New York, New York”, Džejms Braunovom “Living in America” ili mnogim Elvisovim numerama, ali to je samo jedna slika. Onu drugu, mračniju i depresivniju nalazimo kod svih koji su govorili o ratovima i krvožednosti, o nejednakosti i siromaštvu, o nepravdi, zvali se oni Vudi Gatri, Nil Jang ili Bob Dilan. U nekom praznom prostoru, nekoj čistini između ove dvije međe, između dva saluna grada na preriji, nalazi se upravo Tom. Ni muzičar ni pisac ni glumac, a zapravo sve to, zapravo više od toga, zapravo Tom.

U tih sedamnaest albuma se sve to američko nalazi. Nalaze se i prljave i čiste, ali svakako široke ulice, zamračeni, zadimljeni klubovi i poluprazni loši restorani. Tu su i siromašni i zaboravljeni likovi iz romana “O miševima i ljudima” opjevani u “Cold Cold Ground” i “Anywhere I Lay my Head”, tu je duboka i iskrena vjera iz pjesme “Come on up to the House” kao i ona površna i blasfemična iz “Chocolate Jesus”. Đavo uvijek vreba, nekad iz rupe (“Way Down in the Hole”), nekad iz ugla (“Black Wings”), a nekad odasvud na albumu “The Black Rider”.

Zato, čekajući još jednu subotu, gledajući ka još jednoj boci alkohola koju treba isprazniti, ka uličnim svjetiljkama koje će se u zoru ugasiti, ne ostaje mi drugo do da, na pedeset godina ovog velikog albuma izrazim zahvalnost što sam živio u eri jednog neponovljivog stvaraoca. Sjedinivši u sebi naizgled priprost (a zapravo kompleksan) duh cirkuskog izvođača, lucidnu prirodu ludog pjesnika sa mnogostrukim inkarnacijama putujućeg trgovca, TV proroka i ciničnog barmena, otvorio nam je prozor u razne živote. To su životi koje bismo možda živjeli ali se ne usuđujemo, životi koje bismo probali na dan, životi koje bismo samo posmatrali, bilo da se nad njima zgražavamo ili da im se divimo.

Zbog svega toga Tom je jedinstven i nije nam potreban jubilej da bismo tu jedinstvenost ponovo istakli. Svakako, možemo pljesnuti rukama, otisnuti se u Singapur, jer gdje god da spustimo glavu nam je dom. Španskim hodom, na Trgu ujedinjenja, ostaje da mi, pokisli psi, odigramo još jedan tango dok se ne ukočimo, ili makar ne odemo u hladno, hladno tle. Ili tamo, ili u kuću u kojoj niko ne živi.

Stefan Đukić

Izvor: Velike priče

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

  Muzika, Stefan Đukić, Tom Waits, Velike priče