U srcu tame – kompozitor Đerđ Ligeti

U srcu tame – kompozitor Đerđ Ligeti – Do dvadesetog je stoljeća umjetnost nastojala stvoriti harmoniju, konstruirati djelić svemira u kojem je sve povezano i u odnosu. Time se pokušalo ostvariti doživljaj jedinstva i stabilnosti u nestabilnim vremenima.

Početkom dvadesetog stoljeća glazba, baš kao i drugi umjetnički mediji, sve se manje bave povezivanjem i konstrukcijom svijeta, a sve više njegovom dekonstrukcijom. Neizrecivi užasi i stradanja prvog i drugog svjetskog rata uništili su povjerenje umjetnika u lijepo, u harmoniju i jedinstvo. Umjetnost se sada bavi tumačenjem nestabilnosti, dekonstrukcijom svih stabilnih sustava, od čovjeka do prirode. Iz perspektive moderne umjetnosti s početka dvadesetog stoljeća, cjelovitost i stabilnost nisu realni, stvarni. Stvarne pojave samo su raspad i fragmentacija. Jedina su istina kriza i kaos!

Slikarstvo tu krizu, kaos i fragmentaciju nastoji izraziti kroz kubizam, fovizam, poentilizam, ekspresionizam, apstrakciju, nadrealizam, enformel… U glazbi to su atonalnost, aleatorika, mikropolifonija, dodekafonija, minimalizam…

Umjetnici atonalnosti i disharmonije govore o slomljenom pojedincu koji živi u slomljenom društvu. U tome se klasična umjetnost razlikuje od moderne i postmoderne.

Što je klasična glazba?

Cilj je klasične glazbe vratiti vjeru pojedinca u harmoniju i jedinstvo svijeta. Doživljaj cjelovitosti i povezanosti u klasičnoj se glazbi nastoji ostvariti kroz glazbeni tonalitet. Skladba je harmonična ako svi instrumenti rezoniraju na istoj frekvenciji ili na višekratnicima te frekvencije. Tada kažemo da su instrumenti u istom tonalitetu, oni rezoniraju skupa, oni su u odnosu. Cijeli je orkestar tada jedno!

Ljudsko biće također živi kroz odnos, kroz prepoznavanje, kroz empatijsku rezonanciju. Empatijska rezonancija može se opisati riječima – Ti vidiš da ja vidim da vidiš da te vidim… i tako u beskonačnost. To je krug uzajamnog prepoznavanja bez kojeg bi život bio nemoguć.

Srce majke i djeteta kuca istim ritmom, točno do djelića sekunde. Neonatolozi su pokazali kako je dovoljno da se majka i dijete pogledaju, da im se ritam srca uskladi, sinhronizira. Kad su majka i dijete u empatičnom odnosu, frekvencija je njihovog srca ista. U životinjskom svijetu također postoji usklađenost ritma srca majke i mladunčeta, ali ovdje se to postiže putem fizičkog kontakta, dodirom. Ljudi su jedina bića koja se povezuju pogledom i empatijom.

Obitelj je takav prostor potpunog sklada i harmonije u kojem su svi povezani i žive kroz odnos. Obitelj je prostor empatijske rezonancije, u kojem je svaki član svjestan onog drugog i na njega reagira. Smisao empatije, uzajamnog prepoznavanja, nije ništa drugo nego unutarnje povezivanje svih članova obitelji. Bez empatije obitelj se raspada, postaje disfunkcionalna, a skupa s njom raspadaju se, fragmentiraju i svi njeni članovi. Umjesto reda, harmonije, dolazi nered, kaos. Zato nam treba glazba. Ona nas vraća u stanje posvemašnje povezanosti i jedinstva. Glazba nas povezuje sa svijetom, ali nas povezuje i unutar nas samih. Glazba je povratak kući.

Svaka melodija klasične glazbe počinje tako što prvo odredi dominantnu frekvenciju koja se proteže čitavom skladbom. Svi su tonovi akorda u klasičnoj glazbi višekratnici osnovnog tona, što znači da rezoniraju s osnovnim tonom. Svi su instrumenti orkestra dio veće cjeline i svaki od njih titra istim vibracijom. U igri majke i djeteta empatijska je rezonancija to što majku i dijete povezuje u jednu cjelinu. Majka prepoznaje namjeru svog djeteta i reagira na nju. Dijete opet prepoznaje majčinu reakciju i beskonačni niz odraza majke u djetetu i djeteta u majci može se nastaviti.

Neki se puta u njihovoj igri dogodi nesporazum, nerazumijevanje, kao da se odsvirao pogrešan ton koji ne pripada tom tonalitetu, toj harmoniji. Majka je pogrešno protumačila namjeru svog djeteta i harmonija je narušena. Možda se morala javiti na telefon ili upaliti svjetlo. Iako je bila odsutna samo trenutak, za dijete je to čitava vječnost. Majka je tada stranac, nema je. Srećom, na kraju igre majka i dijete se ponovo sretnu, prepoznaju, harmonija se na kraju ipak uspostavi. Majka i dijete opet su jedno.

Sve promjene u harmoniji odnosa majke i djeteta odgovaraju izmjenama harmonije u klasičnoj glazbi. Na početku skladbe harmonija je savršena. Već poslije nekoliko taktova harmonija je narušena, čuju se tonovi koji kao da ne pripadaju tom tonalitetu, a oni koji pripadaju ne čuju se. Harmonija je u krizi, ne znamo više koji je osnovni ton, onaj koji povezuje čitavu skladbu. Postoji mogućnost da se cijela glazbena struktura raspadne, fragmentira. U publici to stvara bolnu napetost, anksioznost i tjeskobu, narušen je doživljaj cjelovitosti, a baš je cjelovitost to što smo htjeli glazbom postići. Srećom, u klasičnoj glazbi ta kriza ne traje predugo. Melodija se opet vraća na osnovni ton, harmonija je ponovo uspostavljena, cjelovitost je sačuvana. Orkestar je opet jedno.

Na kraju igre majke i djeteta, baš kao i na kraju skladbe, ostvarena harmonija i jedinstvo veća je nego na samom početku! Odnos majke i djeteta, baš kao i odnos tonova u skladbi, preživio je mnoge krize i nesporazume, uspone i padove, no na kraju je dokazao svoju snagu. Osjećaj zajedništva i pripadanja učvrstio se.

Zadatak je klasične glazbe i klasične harmonije ostvariti doživljaj jedinstva.

Moderna i postmoderna glazba

Moderno možemo odrediti kao otpor, reakciju da se čovjek odredi tradicijski, klasično, a postmoderno možemo odrediti kao otpor da se čovjek odredi uopće. Klasična umjetnost vidi smisao života u jedinstvu s prirodom i s drugim ljudima. Klasična harmonija u glazbi, kao i klasična kompozicija u slikarstvu, čovjeka smještaju u okvir društva, kulture i obitelji. Izvan tog okvira čovjeka nema, on ne postoji.

Međutim, što ako čovjek želi napustiti svoju obitelj, promijeniti svoje društvo, odustati od svoje kulture? Ako želi živjeti izvan okvira? Tradicionalna, klasična umjetnost, ne može prepoznati i ne želi prihvatiti takvog čovjeka. Za njega nema mjesta u klasičnoj umjetnosti. Napustiti obitelj, baš kao i odustati od svoje kulture ili nacije, znači odustati od harmonije, ne biti u tonalitetu. Prihvatiti drugu kulturu, ući u drugo društvo znači izdati vlastitu kulturu, vlastitu tradiciju. U tradicionalnoj, klasičnoj umjetnosti zato nema mjesta za Drugost. Drugost je uvijek izvan tonaliteta, ne rezonira istom frekvencijom.

Zato zvuk Drugosti nikada ne može biti lijep, harmoničan. Ja i Drugi, to su dva tona različite frekvencije, različite boje. Obitelj je jedinstvo, ali što ako želimo napustiti obitelj, naći drugu? Jedinstvo i harmonija se ruše, na njihovo mjesto dolazi nered, kaos. Zato tradicionalno, klasično društvo neće dozvoliti odlazak. Dijete ne smije napustiti obitelj, ono mora biti jedno i mora biti isto s drugima.

Klasična umjetnost može stvoriti doživljaj jedinstva i harmonije, ali ne može pomoći u odrastanju, u odvajanju od obitelji, tradicije. Klasična harmonija ne poznaje note koje mogu opisati autentičnost i vlastitu, drugačiju, perspektivu. U klasičnoj glazbi svi smo zarobljeni, iz nje nema izlaza. Zvuk susreta s Drugim može opisati jedino moderna i postmoderna glazba! Skladatelji dvadesetog stoljeća znaju kako je obitelj zamka, baš kao što je i tradicija zamka. Misliti isto, biti jedno, nije život. Zato u njihovoj glazbi ne postoji jedan tonalitet, jedna harmonija. Njihova je glazba atonalna, disharmonična. Dva različita tona, dvije različite frekvencije mogu doći jedna uz drugu iako nisu višekratnici, iako uopće ne rezoniraju.

Skladatelji dvadesetog stoljeća Arnold Schöenbreg, Alban Berg, Anton Webern, John Cage, Luciano Berio i drugi, koriste atonalnost, serijalizam i dodekafoniju u pokušaju da stvore glazbu bez dominantnog tona, glazbu u kojoj su svi tonovi ravnopravni.

Zanimljivo je koliko duboko totalitarna, fašistička društva, ne podnose modernu umjetnost. Društva koja se organiziraju oko tradicije, nacionalnosti i obitelji, ukratko oko jedinstva i istosti, ne trpe modernu umjetnost, u njoj vide samo zlo. Poznato je kako su mnogi moderni umjetnici u vremenu nacističke Njemačke zaglavili u logorima ili su bili protjerani. Nacija, država, obitelj, u totalitarnom, patrijarhalnom sustavu treba biti jedno i misliti isto. Tom cilju može poslužiti samo tradicionalna i “uzvišena” klasična umjetnost. To je umjetnost hijerarhije.

György Ligeti

Ligeti je skladatelj koji bi sigurno zaglavio u logorima fašističke Njemačke, no većem dijelu njegove obitelji to se zaista i dogodilo. Njegova bi glazba sigurno bila proglašena “bolesnom” i “izdajničkom” jer ne potiče na nacionalno jedinstvo i tradiciju. Njegova glazba ne posjeduje onaj posebni, izdvojeni, tonalitet, onaj uzvišeni ton koji se proteže čitavom skladbom. Stoga ne može poslužiti kao himna poglavaru ili kao vojnički marš koji motivira ljude na militarizaciju društva. Njegova glazba, upravo suprotno, motivira ljude na susret s Drugim, koji je posve različit od mene, a ipak neusporedivo bolji i veći od mene!

Što je u njegovoj glazbi tako “užasno”?

Ligeti koristi tzv. mikropolifoniju, zvučne grozdove i zvučne klastere. Drugim riječima, tonovi u njegovim skladbama nisu višekratnici osnovnog tona pa ne mogu ni rezonirati na bilo koji način. Svaki je ton osnovni, jednako “dobar” kao i bilo koji drugi. Slušalac se nema za što uhvatiti. Čim se u toj zvučnoj masi i oformi nekakva glazbena struktura, hijerarhija, istog se trena ona dekonstruira. Ta glazba ne poznaje hijerarhiju, nema tonova koji zvuče bolje ili lošije, nema početka ili kraja. Tko je čitao filozofe Deleuzea i Guattarija sada može razumjeti njihov svijet rhizoma, korijenja, kao otpor patrijarhatu i kapitalizmu. Svijet rhizoma nije svijet stabala, u njemu nema hijerarhije. Ne raste u visinu već u širinu.

Mikrointervali Ligetijeve glazbe stvaraju pravi zvučni zid koji nadire prema slušaocu. Kako nema strukture, zvuk se ne može prepoznati, ne može objasniti, ne može ga se razumjeti. Zvučni zid ulazi u naš svijet, a mi nemamo načina da se od njega obranimo. Racionalizacija, redukcija, reifikacija, te uobičajene obrane našeg uma od Drugog, ovdje su nemoćne. Glazba je apsolutni Drugi kojeg ne možemo svesti na nešto poznato, nešto razumljivo. Drugi je stoga ovdje jači od nas, dolazi ispred nas i iznad nas, ne preostaje nam ništa drugo nego da prihvatimo njegovo postojanje. Ligetijeva je glazba ovdje najbolji lijek protiv narcizma koji uvijek nastoji potisnuti i poreći važnost Drugog, svesti ga na nešto poznato, na nešto svakodnevno.

Srce tame

Upravo zato što Drugog ne možemo potisnuti, poreći, ni svesti na poznato, prisiljeni smo prihvatiti njegovo postojanje. On ulazi u naš prostor, ulazi u naše tijelo, ulazi u naš svijet intime. Kako se pri tome osjećamo?

Tada gubimo sve! Gubimo kontrolu, nadzor kojeg smo imali nad našim tijelom, našom intimom. Gubimo doživljaj sebe kao posebne, izdvojene jedinke, koja posjeduje onu jedinu, posebnu perspektivu. Ulaskom Drugog u naš prostor mi priznajemo vlastitu ograničenost, osjećamo vlastiti kraj. Koji je to osjećaj? Koji je to zvuk?

To je zvuk smrti! Zvuk toplinske smrti svemira kada se galaksije, zvijezde, planete i atomi lome na komade. Vrijeme i prostor gube značenje, okreću se sami u sebe, sami sebe proždiru. To je zvuk apsolutnog mraka, guste tame, crne rupe svemira. Nema jezika koji to može opisati, i sam jezik se lomi na riječi, na slova, na znakove bez smisla. To je zvuk Drugog!

Zvuk Drugog nije harmonija, nije tonalitet, on ne počinje, niti završava. Bach, Mozart, Beethoven nisu čuli zvuk Drugog, čuli su samo zvuk poznatog, zvuk svijeta. Otkrili su Boga, ali Bog je jedinstvo, harmonija, obitelj. Bog je ono poznato. Drugi o kojem pričam ovdje, neizrecivo je iznad toga. Zvuk Drugog nije ljudski zvuk jer Drugi nije čovjek. Ako kažemo – Čovjek, već smo ga ograničili, sveli na poznato. Takav je zvuk Drugog, posvemašnji mrak, gusta tama crne rupe. Tamo nema života. Zvuk Drugoga je i zvuk naše smrti.

Psihoterapija

Psihoterapiju ne možemo tumačiti klasičnom glazbom, klasičnom harmonijom. To nije mjesto gdje se isto misli, gdje se traži jedinstvo. To je susret dviju perspektiva, posve različitih. Psihoterapija je stoga prostor gdje se ruše svjetovi, gdje se galaksije lome. Psihoterapija je mjesto umiranja, mjesto smrti, kako kaže psihoanalitičar George Atwood.