Fokner kroz velike književne epohe

Fokner kroz velike književne epohe

Satovi ubijaju vreme… Vreme je mrtvo u onom trenutku kada ga te male stvarčice otklikaju. Vreme oživi jedino kada satovi stanu.

Da li ljudi ubijaju kniževnost? Da li je književnost mrtva u onom trenutku kada postane zarobljena siluetama ljudi? Da li bi književnost oživela kada bi ljudi nestali?

Da li svaki sat predstavlja različito vreme?

Faulkner je ušao u radnju u čijem se izlogu nalazio određeni broj satova, a sa njima i određeni broj vremena, različitih vremena. Svaki od tih satova je imao istu onu potvrdu i protivrečnu uverljivost, koju je imao i Faulknerov sat, bez ijedne kazaljke. Jedan drugome su poricali tačnost. On je mogao da čuje njegov sat, kako kuca negde u njegovom džepu, čak iako niko nije mogao da ga vidi, koji čak ne bi bio u stanju ništa da kaže i kada bi ga neko mogao videti.

Koliko buke i besa ima u životima književnih junaka? Da li bi život imao smisla bez buke i besa? Da li bi knjiga bila pročitana do kraja da se kroz korice ne čuje buka i bes? Da li mi živimo bajku punu buke i besa?

Da li je junak senka, koja neprestano prati pisca, čak i kada Sunca nestane? Umorna i tiha senka zariva prste u njihova leđa i ostavlja otiske zenica u bedrima njihovim. Tada se opet bude senke, mimoilaze se, razgovaraju svojim ramenima, dok se laktovi i bubrezi stidljivo grle. Tako su neiscrpne dok ih njihov tvorac gleda, tople su dok ih sluša i neizmerno hladne ostaju u toj toplini. Razmišljam o tome da li je Nebo senka Zemlji, ili je Zemlja senka Nebu? Plavetnilo parafrazira citate Dostojevskog, utvrđuje zločin i umiruje kaznu što se kažnjava grehovima i oprašta sebi iste. On želi da iskaže neme reči i razgovetne poglede, on bi da prećuti, a da nama dozvoli da govorimo. Reči postaju bića koja bivstvuju u jeku tišine, što vrište mutne i jasne, i umiru pune života, dok se besprestano rađaju. Te senke bivaju samo njegove, samo naše, i mada znam da to nije samo, i da uz njih nikada nećemo biti sami. Ta senka ne umire zajedno sa nama, jer ona je tu čak i kada Sunca nema, ona se suprotstavlja vremenu, i na kraju pobeđuje.

Najveća nepodudarnost između ideje i zbilje je vreme; proticanje vremena kao trajanja. Roman svoju unutrašnju strukturu gradi na različitim vremenskim koncepcijama: trajanja, relativizma, trenutka… Čitava unutrašnja radnja romana nije ništa drugo nego performans različitih borbi protiv neumoljive moći vremena. Ako iz toga proizilazi da je u romanu jedan od osnovnih motivacijskih pokretača psihologija, za raliku od epa gde junake pokreće etička dimenzija njihove ličnosti, jasno je da roman kao takav u sebi uvek nosi elemente utopije. On je književni oblik odsutnosti, i to u dvostrukom smislu: junak romana niti ima svoje mesto, niti ima svoje vreme jer živi naizmenično i u prošlosti i u budućnosti. Prostor romana je prostor psihologije koji je kroz fabulu ili događaje natopljen totalitetom vremena, pa je stoga moguće da se u njemu prikazuju različiti vremenski obrasci, bilo kroz njegovu unutrašnju strukturu, bilo kroz različite doživljaje junaka.

Čovek je izmislio datume i časovnike. Činjenica da se stalno pitamo kakav je položaj kazaljki na jednom proizvoljnom brojčaniku, jeste znak intelektualne funkcije. Da bi se došlo do pravog vremena, treba napustiti tu izmišljenu meru koja ništa ne meri. Gest Kventina, koji razbija svoj časovnik, ima simboličnu vrednost; on nam omogućava pristup u vreme bez časovnika. Faulkner uspeva da ubedljivo ostvari nadmoć psihološkog vremena nad satnim vremenom, da iskaže neuhvatljive sadržaje normalne i pomućene ljudske svesti, kao i da centralni lik romana oživi isključivo kroz fragmente misaonih i emocionalnih tokova svesti ostalih likova. Po tome je Faulkner savršeni primer modernističkog pisca, koji je sa čvrste obale realizma zakoračio unazad u romantiku, fantastiku i melodramu, a unapred u psihološki roman višestruke tačke gledišta, asocijacija i toka svesti, u poetski roman metafore i prostorne forme, pa čak i u maniristički roman opsednut jezikom u kojem strukturalni principi naracije teže da postignu samostalnost.

Vreme je kod Faulknera jedan od najjačih motiva, bilo da se javlja kao tema, stilska slika, ili kao element psihološkog zapleta. Postoji u dva vida: etape spoljašnjeg, merivog, objektivnog toka događanja jasno su označene objektivnim pojavama i odnosima, ali u svesti samih junaka vreme često ne postoji, svet je doživljen kao nepromenljiva konstanta, formirana u času poraza u građanskom ratu, uz osiromašenje, ukidanje ropstva i navalu beskrupuloznih profitera sa Severa. Građanski rat je za Faulknerovog tragičnog junaka najvažniji, herojski i istovremeno traumatični, istorijski događaj. Za ljude Joknapatofe, koji su opsednuti sećanjima na građanski rat, vreme predstavlja pretnju. Sadašnjost polako odmiče, uništavajući stari poredak, jučerašnji društveni, religiozni i etički kod, ali ne stvara nove vrednosti.

Svet romaneskne proze prikazuje junake koji su na različite načine uslovljeni vremenom kao bitnim određenjem njihove ličnosti. Vreme ih određuje i održava u životu. Tako su Balzacovi, Stendhalovi, Flaubertovi junaci položeni u istorijsku osu biografskog vremena, smešteni u ispravni sat čije kazaljke idu samo napred, dok na primer Proustov junak, kao i Faulknerov ne poznaje kategoriju biografskog vremena, nego se razvija mimo njega, u nekom simultanom trenutku između prošlosti i sadašnjosti, smešten u satu čije kazaljke idu napred, pa se vraćaju unazad.

William Faulkner

Autor vreme može da računa sa pozicije nekog lika ili pak sa svojih pozicija. U prvom slučaju autorovo vreme (koje ulazi u osnovno pripovedanje) podudara se sa subjektivnim računanjem vremena kojeg se pridržava neki lik. Tako na primer Tolstoj u Ani Karenjini može da temporalnu osu uspostavlja sa pozicije Ane, da bi kasnije, kada se pripovedanje prebacuje na Levina, pripovedač prihvatio njegovu tačku gledišta. Na taj način narator može da menja svoje pozicije zauzimajući tačku gledišta čas jednog čas drugog lika, a može da se služi i svojom vremenskom pozicijom. Ta mogućnost kombinovanja tačke gledišta određuje mogućnost usložavanja temporalne strukture, a time i usložnjavanja same kompozicije romana. U ovakvim slučajevima postoji dvostruka perspektiva i onda je vrlo važno odrediti u kojem su odnosu pripovedač i likovi (pripovedač može znati više nego likovi, manje od njih ili isto koliko i oni; on može biti sveznajući pripovedač koji ne učestvuje u radnji ili da pripoveda sa jednog ili nekoliko gledišta likova). To spajanje različitih vremenskih planova dobija se pomoću spajanja tačke gledišta opisivanog i tačke gledišta lica koje opisuje. Znači, različite se vremenske pozicije različito mogu kombinovati. S jedne strane može se sukcesivno menjati pozicija od događaja do događaja – čas s jedne čas s druge tačke gledišta, kao što to radi Flaubert. Opis jedne epizode može se dati istovremeno i sa nekoliko pozicija a da pri tome ne predstavlja rezultat neposrednosti, nego sintezu raznih tački gledišta, njihovo slivanje u jedno, kao što imamo primer kod Faulknera u Kriku i bijesu.

Karakter u romanu proizilazi iz radnje i čini se da on na neki način čak i presudno bira vlastitu sudbinu (karakter je sudbina), jer je prihvaćena konvencija prema kojoj se glavni junak razlikuje od drugih. Tipični primer takve strukturalne organizacije su romani Stedhala Crveno i crno, Flaubertov Madame Bovary i Zločin i kazna F. M. Dostojevskog. Ni kod Stendhala, ni kod Flauberta a ni kod Dostojevskog, a ovaj poslednji je svojom temporalnom organizacijom bliži modernizmu nego realizmu, ne postoje događaji koji sa stanovišta uzroka i posledica u romanu nisu objašnjeni. Njihove pobude ukorenjene su duboko u psihološkim ili voljnim osnovama njihovog bića, a isto to se dešava i sa Faulknerovim junacima.

Rođenje junaka, detinjstvo, mladalačko doba, prva ljubav, ambicija, smrt  je zapravo roman 19. veka, dok od 20. veka, sudbina romana nije ništa drugo do istorija destrukcije biografije, njeno metatekstualno preispisivanje kao oblika ličnog postojanja, njeno, reklo bi se katastrofično uništenje.

Romani Prousta, Kafke ili Faulknera oblikuju prostor svojih romana kao dramski skup trenutaka koji se u svesti ili sećanju prelamaju bez precizne lokalizacije vremena, tj. kao neko simultano postojanje prošlosti i budućnosti viđeno u njihovoj sadašnjosti.

The Sound and The Fury

Roman modernizma na neki način pravi destrukciju istorijskobiografskog vremena uvodeći pojam „elastičnosti“ vremenskih dimenzija: vreme se zgušnjava ili razređuje prema potrebi romanopisca ili subjektivnom osećaju njegovih junaka. Roman više ne zanima događaj, nije predmet opisivanja ono što se dogodilo (kao kod Stendhala), nego tek indikacije upućuju na neko zbivanje, kao što je u Kafkinom Procesu i Faulknerovom Kriku i besu. Roman više nema ni pravog početka ni pravog kraja, on počinje bilo kad i bilo kad se završava. Junake više ne pratimo od njihovog rođenja kroz sve životne faze do smrti, nego ih susrećemo u odsudnim trenucima njihovih odluka, dilema, beznađa.

Romani Kafke, Prousta, Joyca, Camusa ne priznaju jednoznačnost istine i vanjski izgled u kome se ispoljava, kod njih jedan te isti događaj ne može različito da odjekuje u duši svakog aktera, kao što se to dešava u Faulknerovom Kriku i besu.

Proust, Kafka, Camus, Joyc, Faulkner razbijaju uzročnoposledičnu osnovu tradicionalne estetike, da bi svaki pisac prema svom osjećanju realiteta ponudio svoju formu koja bi, bar približno, iskazivala dramu iskazivanja. Igre vremenom, svojstvene modernizmu, nalaze primenu u različitim poetikama. Dok kazaljke kod Prousta, pokrenute oprugama sećanja, idu unazad, a kod Džojsa i Faulknera, zavitlane snagom asocijacija, jure kao poludele u različitim pravcima, kazaljke se kod Kafke zaustavljaju i ostaju nepokretne.

Satovi ubijaju vreme, a vreme ubija nas, nakon što nas okuje svojim teškim lancima. Vreme je jedina stvar protiv koje čovek ne može i jedina stvar koju ne može zaustaviti. Kada bismo pokidali sve kazaljke ovoga sveta, zaustavili bismo satove, ali ne i vreme.

Za P.U.L.S.E Teodora Perović

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Literatura:

William Faulkner, Buka i bes, NOLIT, Beograd, 1961.

Radojka Vukčević, Fokner i mit, Univerzitet Crne Gore, Podgorica, 1997.

Sreten Marić, O Prustu i Fokneru, Službeni glasnik, Beograd, 2010.

Milivoj Solar, Mit o avangardi i mit o dekadenciji, NOLIT, Beograd, 1985.

Stendal, Crveno i crno, Sarajevo, 1971.

Franc Kafka, Proces, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1981.

  1. M. Dostojevski, Idiot, Nova knjiga, Beograd, 2010.

Gistav Flober, Gospođa Bovari, NOLIT, Beograd, 1964.

Džejms Džojs, Uliks, CID, Podgorica, 2001.

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments