Koje je čovjekovo mjesto u prirodi, i koja je njegova odgovornost za istu biće pitanja koja će se problematizirati u nastavku teksta. No prije odgovaranja na ta pitanja, želim se zapitati kada je krenulo na loše po planetu Zemlju? Kada je čovjek postao zli sin svoje majke Zemlje? Nekad je odnos čovjeka i prirode, opisivan kao bajka, u kojoj čovjeka uzima od Zemlje osnovno što mu treba, ne narušavajući pri tome ko zna koliko dugo uspostavljen prirodni tok dešavanja na Zemlji.

Jedno je sigurno, priroda može bez čovjeka, a čovjek bez prirode ne može. Kada je taj aksiom zaboravljen? Možemo reći da su stvari po planetu Zemlju krenule loše, onda kada je čovjek počeo da zloupotrebljava moći svoga razuma. Pogrešno interpretirana učenja prosjvetiteljstva i industrijska revolucija, su doprinijele tome da čovjek izgubi osjećaj dužnosti i krivice za svoja djela koja čini spram prirode.

Bavljenje primjenjenom etikom i samo promišljanje filozofije, a da u probleme navedenih disciplina ne uvrstimo i problem odnosa čovjeka prema životnoj sredini bilo bi nepotpuno i nezahvalno prema samim tim disciplinama. Stoga se takva razmatranja svakako trebaju uzeti u obzir te se spram njih treba odnositi sa posebnom pažnjom.

Možemo reći, ukoliko je to ikako moguće zamisliti, čovjekov razvoj bi išao u skroz drugom pravcu bez postojanja životinja. Ovakvo ustrojstvo života u kojima se razni i čudni oblici života susreću u životnoj sredini doprinose i tome da jedni oblici života imaju sudbinski značaj i uticaj na živote drugih vrsta. Tema ovog teksta biće dakle odnos čovjeka (razumne životinje) spram intelektualno inferiornijim vrstama – životinjama.

Ako čovjeka shvatimo na način prethodnog opisa – razumna životinja, otkrivamo sam smisao propitivanja odnosa čovjeka spram životinjama. Dakle razum je taj koji ne samo što pravi razliku u intelktualnom smislu čovjeka i drugih životinja, već i onaj koji nam kao takvima – razumnima – nameće imperativ stalnog propitivanja našeg odnosa spram svijetu u kojem živimo.

Prije nego dalje nastavimo u izlaganje teksta, htio bih samo naglasiti da onda kao čovjeka definiram kao razumnu životinju, ne mislim da su životinje lišene razuma i osjećaja, već da je riječ o nižem ustrojstvu njihova nervnog sistema. Time ne pokušavam degradirati bićevnost životinja, koju neki u historiji ljudske misli svode na puki stroj lišen osjećaja, te se pri tome razmahujući razumom kao karakteristikom datom od Boga, kao posebitost zamo za nas, ovdje i sada, a da pri tome ne omađijani moćima razuma ne uviđaju nesreću i težinu zadatka (biti čovjekom) – zadatka razumnje životinje, da se kao biće obdareno najjačim oružjem – razumom – odnose ljudski spram cjelokupnoj životnoj sredini.

Stoga govor o odnosu čovjeka spram životne sredine i životinja se nameće iz dva razloga: dosadašnja djela autora iz cjelokupne historije filozofije, koja su doprinijela problematizicaiji ovog problema, te sama aktuelnost teme danas, odnosno potrea da se ukaže na čovjekov bahat odnos spram svome okruženju, a pod okruženjem treba da mislimo na prirodu uzetu u opštem značenju te riječi.

Bioetika

Bioetika je etičko učenje o odnosu čovjeka sa svijetom oko sebe. Znanstvena disciplina koja se bavi odnosom čovjeka prema životu i prirodi. Jedan od prirarnih ciljeva bioetike je pronaći društveni konsenzus o pitanjima čovjekova odnosa spram prirode, s ciljem osiguranja moralnog temelja za utvrđivanje normativnih pravila za odgovoran pristup prirodi i životu (zakone, konvencije, etičke sudove i odluke).

Koncept bioetike pokriva golemo područje, od odgovornog korištenja bioloških resursa, postizanja sveobuhvatne zaštite vrsta, odgovornog odnosa prema životinja u prehrambenoj i istraživačkoj industriji, i njihovim pravima. Pod pravima životinja podrazumijeva se da životinje zaslužuju određeni pristup koji uključuje u sebi pitanje šta je ono što je u njihovom najboljem interesu. Na taj način shvaćena prava životinja insistiraju na tome da životinje nisu naša svojina koju možemo tek tako bez odgovornosti koristiti – za ishranu, odjeću, zabavu ili eksperimentisanje.

Teorije o dobrobiti životinja prihvaćaju da životinje imaju prava, no dozvoljavaju da im ta prava budu uskraćena tako dugo dok postoje dobrobiti za čovjeka, za koje se smatra da opravdavaju takvu žrtvu. Prava životinja znače da životinje, kao i ljudi imaju prava koja ne mogu biti žrtvovana ili uskraćena, samo zato jer bi to moglo koristiti drugima. Životinje i trebale imati pravo da se prema njima odnosimo s poštovanjem , pravo na tjelesni integritet i pravo na slobodu kretanja. Kršenje ovih prava nije moralno opravdano, bez obzira na potencijalne benefite koje ljudi smatraju da imaju. 

Bioetika i sama etika životinja kao znanstvena disciplina kao znanstvena disciplina je itekako mlada, i njena istraživanja počinju tek u prošlom stoljeću, iako na rasprave o razumnosti životinja nailazimo već kod grčkih filozofa, primjerice Pitagore. Još u staroj Grčkoj se postojala različita stanovišta naspram moralnog statusa životinja, vjerovanja da se ljudi i životinje dijele i razmjenjuju duše, da niti niti životinje ni ljudi nemaju dušu, ili da i ljudi i životinje imaju dušu, samo su duše životinja na nižem razvojom stepenu. No najzastupljenije vjerovanje starih Grka bilo je da životinje postoje za dobrobit ljudi i da ih isti mogu iskorištavati. Etička razmišljanja o odnosu čovjeka prema prirodi i drugim živim bićima ipak su plod modernijih vremena.

Za PULSE Senad Arnaut

dunjalucar.wordpress.com/2019/04/22/covjek-zli-sin-majke-zemlje/

Upute na tekst:

Peter Singer: Praktična etika
Konrad Lorenz: Osam smrtnih grijeha

  Bioetika, Filozofija, priroda