Naučnik Stephen Hawking, jedan od najkarizmatičnijih i najcjenjenijih fizičara današnjice, komentarišući teoriju Velikog praska i Crnih jama, na jednom od svojih mnogobrojnih predavanja rekao je:

“Milijune godina ljudski rod živio je kao i životinje. Tada se dogodilo nešto što je oslobodilo moć naše imaginacije – naučili smo govoriti.”

Ono što je najzanimljivije u ovoj tvrdnji je da na prvi pogled ništa ne izgleda kao nešto novo i posebno.

Malo ljudi shvaća da je upravo viši stupanj komunikacijskih sposobnosti (tj. govor, a samim tim upotreba apstraktnog i simbola), jedino što nas izdiže iznad životinjskog svijeta. Da taj pečat nikada nije bio slomljen, još bismo uvijek živjeli kao životinje. Kada se to točno dogodilo i zašto, možda za sam naš put i smisao nije osobito bitno, ali nas u svakom slučaju stavlja u situaciju kada se to jednostavno moramo upitati.

Zbog činjenice da iz naše osobne perspektive ne možemo pretpostaviti kako bi bilo da se to nije dogodilo, primorani smo istraživati naše početke, kako bi shvatili što se moralo dogoditi da bude ovako. Naravno, postoji nemali broj onih koji se nikada neće postaviti pitanje poput ovog: “Odakle smo i kuda idemo?”. U svakom slučaju nismo ovdje zbog njih. Kroz povijest te su stvari objašnjavane kroz religiju i crkva je držala svojevrstan monopol nad takvim pitanjima i odgovorima. Danas, u moderno doba, odbacujući religiju i crkvenu dogmatiku, priklanjamo se znanosti. Do sada nam niti jedna strana nije dala valjan i konačan odgovor, ali smo barem na našem dugom putu naišli na stvari za koje bismo se (zasad), mogli čvrsto uhvatiti.

Stanley Kubrick jedan je od ljudi koji su imali viziju ponuditi svima toliko željene odgovore…

Morat ću na trenutak napraviti malu digresiju da bih mogao nastaviti s onim što želim reći. Živimo u svijetu iz kojeg polagano nestaju osnovni arhetipi i simboli, a to se najbolje očituje kroz oči umjetnosti koja je ili benigna ili izrazito maligna. S obzirom da je umjetnost vječna težnja za jedinstvenom harmonijom koja nas u potpunosti okružuje, niti jedna od ovih opcija ne zadovoljava ni u kojem pogledu. Dolazimo do krajnjih granica simuliranih agresija te potpune ravnodušnosti i malo se ljudi pita: “Kuda bismo zapravo trebali poći?”. Izgleda da je prastaro pitanje “Kuda idemo?”, očigledno samo po sebi. Na sreću kroz povijest smo ostavili dovoljno stabilne harmonije, kroz umjetnost i “umne” znanosti, pa je jedino što nas može spasiti od ove bezizlazne analize, povratak prema sintezi sveg poznatog.

To su nam nedavno otkrivanjem matematičkog apsurda dokazali i “kaosolozi”. Oni su, naime, shvatili, da ako želimo razumjeti svijet, moramo uzeti sve što znamo, i promijeniti to, jer ova cesta više ne zadovoljava standarde humanosti. No da ne duljim, ono o čemu želim ovdje govoriti jest primjer jedne takve sinteze znanosti i religije koji je stvoren upravo u formi najnaprednijeg oblika umjetnosti – filmske umjetnosti. Zašto najnaprednije? Zato što film objedinjuje sve pravce umjetnosti, a prije svega nam omogućuje da, upravo zbog njegove univerzalnosti, komuniciramo s nečim što je najbliže našem stvarnom svijetu. Film, na žalost, već duže vrijeme tako ne izgleda. Sretni smo jer su se u posljednje vrijeme pojavile neke mlade nade i ponovo vratile filmu smisao, simbol i metaforu, i to u velikom stilu. Ali o njima jednom drugom zgodom.

Film “2001: A Space Odyssey” (ili kako je kod nas preveden “2001: Odiseja u svemiru”), snimljen je danas davne 1968. godine, dok je samo nastajanje filma trajalo pune četiri godine. Režiju, dizajn i izbor glazbe potpisao je Stanley Kubrick, a scenarij je napisao uz pomoć Arthura C. Clarkea. Razlog zbog kojeg želim govoriti baš o ovom filmu skriven je u činjenici što (bez obzira na formu) on u stvari ne spada u filmsku umjetnost. Ovaj je film u filmskoj umjetnosti ono što je Biblija u književnom i filozofskom smislu za pisanu riječ – početak i kraj. Zbog toga nije čudo da sam film mnogo simbola i arhetipa vuče upravo iz Biblije. Ako mislite da pretjerujem, pročitajte ovo što vam imam za reći i prosudite sami. A kao i uvijek krenut ćemo od početka. Od početka filma, a samim tim od početka početaka.

Napomena
Mnogi ljudi misle da je film snimljen prema istoimenoj knjizi Arthura C. Clarkea, ali istina je, da je film sniman istodobno kada je pisana i knjiga, s tim da Clarke nikada nije svjestan činjenice da je sve bilo upravljano s Kubrickove strane, bez obzira što je on (Clarke) napisao knjigu. Knjiga sadrži neke činjenice koje su izostavljene u filmu i na taj ga način nadopunjuje, ali je bez obzira na to zanemariva u, ionako besmislenoj, usporedbi s filmom. Kao što sam već rekao, taj film ne spada u istu kategoriju kao ostali filmovi, iz sljedećih razloga, a oni su bitni zbog samog pristupa ovom ostvarenju. Svaki kadar (i ono što je “u” njemu), savršeno je režiran i dizajniran. Ništa što se vidi i čuje nije učinjeno slučajno. Svaki pokret (pa čak i kamere), svaka gesta, svako slovo, natpis, zvuk, glazba, pa čak i boje u filmu, potpuno su smišljeno ukomponirane u cjelokupnu kompoziciju. Sve ima svoje značenje, svoju (jednostruku ili višestruku) simboliku i želi nešto reći. Zbog ovih činjenica svaka analiza ovog djela bit će nepotpuna. Pa tako i ova.

1
FILM?

Početak filma uvodi nas u početak stvaranja Univerzuma. U početku bijaše mrak, a nakon toga svjetlo. Upravo tako počinje film i u prvom ćemo se kadru susresti s osnovnom podlogom filma, a to je Biblija. Ne moram napominjati da je riječ o Bibliji kao filozofskom djelu. Prvi kadar nam prikazuje Mjesec, pa zatim, nakon što se on “makne” iz kadra, Zemlju, dok iza Zemlje proviruje Sunce, tj. svjetlo. Na ovaj je način prikazano stvaranje Univerzuma. Kada se iza mrtvog Mjeseca i još uvijek mrtve Zemlje ukazuje svjetlost, ta svjetlost simbolizira Boga. Za vrijeme trajanja tog kadra svira uvod iz simfonijske pjesme “Also sprach Zarathustra”, kompozitora Richarda Straussa. Ova glazba će se pojaviti još dva puta u filmu, i to ne bez razloga, te će na neki način biti njegova okosnica.

Zašto baš to glazbeno djelo? Zbog toga što je Strauss (čije djelo je inspirirano Nietzscheovom istoimenom knjigom), želio tim uvodom prikazati rađanje i veličanje prirode. Kasnije ćemo vidjeti da je glazba jedna od najbitnijih komponenti filma. Nakon uvodnog kadra počinje prvi dio filma nazvan “Osvit čovjeka” (engl. “The Dawn of Men”), gdje upoznajemo plahe čovjekolike majmune, koji se jedva prehranjuju biljkama dijeleći ih s ostalim biljojedima. Nakon što jednog od njih usmrti tigar, te kada ih vidimo, kako se za jedini izvor vode nadmeću s drugim “plemenom” samo pomoću urlika, shvaćamo da oni još nisu upoznali oruđe, te da su osuđeni na propast. Ali sljedeće se jutro dogodilo nešto što je promijenilo tijek njihove budućnosti, a samim tim i naše prošlosti. Pokraj njihove pećine stajao je crni Monolit, nepomičan i hladan. Njegove su proporcije 1 – 4 – 9 = kvadrati prva tri realna broja. Kao što doznajemo iz knjige, Monolit nije reflektirao nikakvo svjetlo niti su na njemu ostajali tragovi (s obzirom da su ga čovjekoliki majmuni, nakon duže panike i promatranja, počeli doticati). Razlog drugačijem prikazu Monolita u filmu je taj da nešto što ne reflektira svjetlo nije vidljivo, a samim tim i nemoguće za snimiti. Za vrijeme tih scena svira avangardno djelo György Ligetija “Atmospheres”. Uz pomoć ovih činjenica doći ćemo do druge biblijske paralele. Ligetijevu glazbu karakterizira psihodelično nizanje disharmoničnih tonova što simbolizira nešto nama neshvatljivo i neizdrživo. Takva glazba, zajedno s nedostatkom refleksije i nemogućnošću bilo kakvog utjecanja na Monolit, govori nam o nečemu što krši osnovne zakone ustrojstva Svemira, tj. krši osnovne zakone fizike. A što bi drugo osim Boga moglo učiniti tako nešto.

Paralela s Biblijom je sljedeća. Naime, u njoj postoji gotovo istovjetan simbol (kao i Monolit), samo u drugoj formi. Grm koji gori, a ne izgara. Na taj način se Mojsiju na Sinaju ukazao Bog. Grm koji gori, a ne izgara jednako kao i Monolit koji ne reflektira svjetlo predstavlja Boga, jer samo je on (s obzirom da je stvorio Svemir i zakone u njemu) kadar prkositi osnovnim zakonima fizike.

Moram na trenutak stati i objasniti sam simbol Boga, da stvari ne bi krenule u neželjenom smjeru. Erich Frommm (jedan od najvećih svjetskih umova, koji je prvi u svojim djelima objedinio psihologiju, filozofiju, sociologiju i ekonomiju) u svojim knjigama “Dogma o Kristu” i “Bit ćete kao Bog” analizira Bibliju kroz pojam ranog (Stari zavjet) i kasnog (Novi zavjet) kršćanstva. Kao što je općepoznato, konflikt oca i sina, jedan je od osnovnih psiholoških fenomena te Fromm na divan način, upravo kroz prizmu ovog konflikta, dokazuje nastanak kršćanstva. On kaže da je simbol Boga/Oca u Bibliji oznaka za starožidovske tlačitelje. Fromm židovsku težnju za slobodom (tj. činom izjednačavanja s gospodarom) vidi u čovjekovoj težnji da postane kao Bog. Tu činjenicu “dokazuje” objašnjenje iz Knjige Postanka da je Bog stvorio muškarca i ženu na svoju sliku i priliku, te da je upravo zbog toga moguće da oni postanu kao Bogovi.

“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.”
(Postanak 1:27)

Bog im je podario Eden da žive u njemu i zabranio im jesti plodove drva spoznaje koje se nalazilo u sredini Edena. Ali kao i svaki čovjek, prvi muškarac i žena težili su nečem višem, pa je žena ubrala plod s drva spoznaje te su njih dvoje pojevši taj plod spoznali dobro i zlo. Bog ih je tada zbog tog grijeha prokleo i protjerao iz Edena i to iz samo jednog razloga. Iz straha. Iz straha da ne bi jeli s drva života te tako postali jednaki njemu. Besmrtni i sveznajući – kao Bogovi.

“Zatim reče Bog: ‘Evo, čovjek postade
kao jedan od nas – znajući dobro
i zlo! Da ne bi sada pružio ruku,
ubrao sa stabla života pa pojeo i živio
navijeke!’.”
(Postanak 3:22)

Sam Kubrick pobornik je iste teorije o tome da će čovjek u jednom trenutku svoje evolucije uz uzajamnu pomoć (Eva je dala “plod” Adamu) dostići Boga. To ćemo moći u potpunosti vidjeti kada stignemo do kraja filma.

Drugi dan nakon susreta s Monolitom (koji je nestao preko noći) vidimo “Promatrača Mjeseca” (engl. Moonwatcher – tako se zvao čovjekoliki majmun koji je prvi dotaknuo Monolit, a volio je gledati Mjesec), kako čuči pokraj hrpe kostiju i polagano shvaća. Ponovo počinje uvod “Zarathustre”. “Promatrač Mjeseca” shvaća, uzima kost te počinje njome udarati o druge kosti. Izmjenično s tim kadrovima vidimo kako mrtvi tapiri padaju na tlo. Čovjekoliki majmun je postao čovjekom prvi puta kada je ubio umjetnim oruđem. Nakon ove “transformacije” plemena čovjekolikih majmuna u ljude ponovo dolazi do sukoba s drugim, “nepromijenjenim”, plemenom. Razlog sukoba ponovo je voda, ali ovog puta ne ostaje sve na urlicima. “Promatrač Mjeseca” ubija pripadnika drugog plemena. Vidjevši što se dogodilo, ostatak plemena u panici bježi. Tada “Promatrač Mjeseca baca kost u zrak (u usporenoj snimci vidimo kako ona leti prema nebu), i… u tom trenutku rez i kadar svemirske letjelice kako leti u orbiti oko Zemlje.

Bitno je napomenuti da brod izgleda kao kost, dok sama forma “pretvaranja” bačene kosti prema nebu u svemirsku letjelicu simbolizira prvi čovjekov “san” (želja za upoznavanjem “Neba”), što se u sljedećem kadru, kao što vidimo, i ostvaruje. Rez među kadrovima, koji traje samo jednu dvadesetčetvrtinku sekunde, predstavlja četiri milijuna godina i najveći je rez u povijesti filma. Iako se između ova dva kadra odigralo mnogo toga, nešto je i dalje ostalo nepromijenjeno. Bez obzira što je čovjek osvojio svemir još uvijek traje njegovo prvo razdoblje i prvi dio filma “Osvit čovjeka”. Još uvijek smo na samom početku.

Nakon povijesnog “reza” polagano postajemo svjedoci jedinstvene “predstave”. Slijedeći desetak minuta pred našim se očima odvijaju jedni od najdivnijih filmskih kadrova ikada snimljenih.

Svemirski brod, nalik na običan avion, leti do svemirske stanice kružnog oblika (stanica izgleda kao dva kotača spojena osovinom) koja se okreće oko svoje osi (zbog stvaranja umjetne gravitacije), dok za to vrijeme svira valcer “Na lijepom plavom Dunavu” Johanna Straussa. Ljudi su uvijek ostajali začuđeni i zadivljeni tim prizorima, ali su uvijek postavljali isto pitanje: “Zašto valcer ‘Na lijepom plavom Dunavu’?”. Imam dva odgovora. Prvo. Valcer je ples pisan u neparnoj, tročetvrtinskoj mjeri, i zbog toga, kada se pravilno pleše, stvara dojam lebdenja. Doživljavamo nešto ”slično” bestežinskom stanju. I drugo. Johann Strauss je svojim valcerom opisao put i život jedne rijeke, te nam tom parabolom Kubrick govori o simbolici ljudskog puta uspoređujući ga s rijekom. Bez obzira što je Strauss svoje djelo napisao 1867. godine, gledajući ove kadrove, imamo dojam kao da je glazba pisana upravo za film. Moram još napomenuti i simboliku svemirske stanice/kotača, koja jednako tako kao što simbolizira naš konstantni put, simbolizira i najznačajniji izum svih vremena. Kotač je, u svakom slučaju, obilježio jednu od najbitnijih prekretnica naše povijesti.

Nakon valcera u filmu po prvi puta čujemo ljudski govor (kojeg od 140 minuta trajanja filma ima samo 40 minuta) i doznajemo kako je na Mjesecu iskopan crni Monolit (čije su proporcije 1 – 4 – 9), te doznajemo kako je tamo namjerno zakopan prije četiri milijuna godina. Prilikom istraživanja Monolita, jedan ga astronaut dotakne, te on (Monolit) počne odašiljati snažan signal. Znači netko (Bog?) tko je započeo proces naše evolucije neće se zanimati za nas sve dok se ne otisnemo sa svoje planete. Da bi znao kada se to dogodilo na Mjesec je  postavio “odašiljač” koji će ga obavijestiti o našem “uspjehu”. U tom trenutku “Osvitu čovjeka” je kraj. Nakon toga čovječanstvo jednostavno mora nastaviti dalje prema neizbježnom. A što će sa tada dogoditi, možemo samo sanjati.

U drugom dijelu filma, nazvanom “Misija na Jupiter” (engl. “Jupiter Mission”), upoznajemo se sa svemirskim brodom “Otkriće” (engl. “Discovery”) čiji nas izgled neizbježno podsjeća na kost (duga tanka os koja na svakom kraju ima kuglasta zadebljanja), te s dvojicom astronauta Frankom Poolom i Davidom Bowmanom. Uz njih je na brodu još i računalo HAL9000 koji je sposoban za cjelokupni nadzor letjelice te može razgovarati s članovima posade, i kao što je u početku samo nagoviješteno, svjestan je samoga sebe. Na brod su još tri člana posade u hiberniziranom stanju.

Što se tiče računala HAL9000, on je jedan od najbitnijih detalja u cijelom filmu, dok se oko njega se već trideset godina vode kojekakve rasprave. Naime u svijetu, među “kjubrikolozima”, vlada uvjerenje da, ako se slova h, a i l pomaknu udesno za jedno slovo abecede, dobiju slova i, b i m; kratica američke tvornice računala IBM. Ta je činjenica neosporna, ali ono što me najviše zadivljuje je potpuna opterećenost navodnom paralelom između HAL-a i IBM-a. Navodna paralela, koliko god bila spominjana, uopće nije bitna za razumijevanje filma. Jer ako se već htjelo mistificirati oko IBM-a, zasigurno sa na gotovo svakom monitoru ne bi nalazio IBM-ov logotip. Kubrick bi zasigurno takvu paralelu (da postoji) prikazao mnogo suptilnije. Osim toga, Clarke je u svojoj knjizi “Izgubljeni svjetovi 2001” demantirao bilo kakvu povezanost između imena HAL i IBM, dok se sam Kubrick najvjerojatnije nije htio s tim niti zamarati. Eto, usprkos mojoj tvrdnji da u filmu ništa nije slučajno ipak se pokazalo suprotno. Ali taj nas podatak ionako ne vodi ničemu. Ono što jest zanimljivo oko HAL-ovog imena je upravo broj 9000. Devet je prema Bibliji najsavršeniji broj upravo zbog činjenice da je broj tri (predstavlja Sveto trojstvo, ali o tome nešto kasnije), Božji broj. A Božji broj pomnožen sa samim sobom daje devet. Božanstvo na kub. Šalim se.

“Sufiks” tisuće dodan je samo zbog zvučnog dojma imena. Ali, iako je HAL trebao biti savršen pokazalo se upravo suprotno. On će zbog toga ukazati na još neke simbole i paralele.

Zbog samog ustrojstva filma nemoguće je postepeno pratiti radnju i otkrivati njenu simboliku zato što moramo znati sve detalje filma da bi je mogli shvatiti.. Zato da bismo mogli nastaviti s analizom potrebno je prepričati još jedan dio filma. Pravi će nam se simboli otkriti tek kada završimo s retrospekcijom.

HAL u jednom trenutku, kada njegov razgovor s Davidom postane neugodan (jer postaje jasno da HAL zna za Monolit na Mjesecu, dok David i Frank ne znaju), pronalazi grešku na anteni koja se nalazi na sredini vanjske strane broda. David odlazi po pokvareni dio sa svemirskom kapsulom, ali da bi zamijenio dio antene mora iz nje izići. Kada se vrati na brod on i Frank otkrivaju da nema nikakvog kvara, te počinju sumnjati da je HAL pogriješio. HAL pokušava demantirati njihovu sumnju govoreći im da niti jedan kompjuter iz serije 9000 nikada nije pogriješio te se brani izgovorom da je riječ o ljudskoj pogrešci. Želeći se uvjeriti u HAL-ove riječi, David i Frank odlučuju staviti “pokvareni” dio ponovo na antenu. Prije nego što to učine, David i Frank odlaze u kapsulu te tamo razgovaraju ne želeći da ih HAL čuje. Shvaćaju da će biti primorani, ako se taj dio ne pokvari, isključiti HAL-a. Ali kada Frank izađe iz kapsule, želeći promijeniti dio na anteni, HAL mu, uz pomoć te iste kapsule, trga crijevo za dovod kisika na skafanderu te ga odgurava u beskraj svemira. Kada David s drugom kapsulom (postoje tri kapsule na “Otkriću”) odlazi u nadi da bi još uvijek mogao spasiti Franka, HAL ubija ostala tri člana posade. Nakon što se David vrati s mrtvim Frankovim tijelom, HAL ga ne želi pustiti unutra. Primoran na drastične korake, David pribjegava manualnom ulazu za hitne slučajeve, katapultirajući se u brod. Nakon toga mu uspijeva isključiti HAL-a. Za vrijeme kada ga isključuje, HAL moli Davida da mu to ne čini jer ga je strah govoreći mu da osjeća kako mu odlazi um. Kada ga David isključi nalazi video poruku o tome kako je na Mjesecu iskopan crni Monolit star četiri milijuna godina te kako je, nakon što ga je jedan od astronauta dotaknuo, poslao snažan signal prema Jupiteru. Jednako tako doznaje, kako je od svih članova posade HAL to jedini znao.

Zašto je HAL ubio članove posade, jedno je od najčešćih pitanja vezanih uz film. Iako su David i Frank, razgovarajući u kapsuli, bili uvjereni da ih HAL ne može čuti on je to ipak uspio. Čitao im je s usana i tako postao svjestan činjenice da mu prijeti velika opasnost. Jednako je tako bio svjestan da on jedini zna za Monolit pa je došao do zaključka da je ova misija previše bitna da bi ju nesavršeni ljudi upropastili. Uvjeren u svoje savršenstvo želio je svu odgovornost preuzeti na sebe. Zašto? HAL-a je stvorio čovjek želeći imati savršenog slugu koji će se pokoravati svim ljudskim prohtjevima. Zbog činjenice da se HAL pobunio, postao je moderno čudovište, Frankenstein trećeg milenija koji se, kao i njegov daleki “predak”, bori za svoju egzistenciju. Kubrick nam, kao i Mary Shelley (autorica knjige “Frankestein”), želi napomenuti da samo Bog ima pravo stvoriti život te da će čovjek, ako to učini, biti kažnjen. Postoje još neki simboli vezani uz HAL-a, ali o tome u slijedećem poglavlju.

Nakon što David isključi HAL-a počinje treći i posljednji dio filma “Jupiter i s onu stranu beskraja” (engl. “Jupiter and Beyond the Infinite”). David s kapsulom izlazi iz “Otkrića”, te kreće prema Jupiteru. Nakon toga vidimo Monolit, kako plovi svemirskim prostranstvima oko Jupitera. U slijedećem kadru Kubrick nam još jednom prikazuje simbol Boga i to na slijedeći način. Monolit s pravilno poredanim Jupiterovim mjesecima tvori oblik križa  (mjeseci su poredani vertikalno dok je Monolit, u horizontalnom položaju, u okomici s njima). Monolit potom nestaje. Nakon toga otvaraju se “vrata” u “sve” i David počinje svoje fantastično putovanje kroz “Zvjezdana vrata” (engl. “Stargate”), tj. kroz cijeli Univerzum. Kubrick je to prikazao nevjerojatno maštovitim vatrometom boja i oblika koji, kao da prolaze pokraj Davida, dok u podlozi svira još jedno Ligetijevo avangardno djelo nazvano “Lux Aeterna” (lat. “Vječno svjetlo”). Samo putovanje traje oko petnaest minuta, a uz kadrove neprepoznatljivih oblika i šara pojavljuju se i kadrovi mrtvih i stranih svjetova. Moram napomenuti da se, kada David prolazi kroz “Zvjezdana vrata”, pored svih neprepoznatljivih oblika, u jednom trenutku pojavljuju dva vrlo poznata i uobičajena. U razmaku od svega par sekundi na mnogobrojnim se šarama pojavljuju dva velika, gotovo neprimjetna, bijela uskličnika, te nam svojom simbolikom naglašavaju šok ovog putovanja. Nisam mogao dokučiti neko drugačije značenje tih uskličnika, ali imajte na umu da se oni ovdje nisu našli slučajno jer je cijeli prikaz “Zvjezdanih vrata” stvoren tehnikom animacije.

Nakon što završi svoje putovanje David se zajedno sa svojom kapsulom nađe u stanu (ili kako to “kjubrikolozi” nazivaju “soba”). Nakon nekog vremena izlazi iz kapsule i u drugoj sobi vidi sam sebe, ali kao mnogo starijeg, kako sjedi za stolom i jede. Zatim vidimo kako David (koji jede) vidi sebe, još starijeg, kako leži na krevetu. Mala digresija. Za ovaj dio filma većina filmskih stručnjaka tvrdi da je neobjašnjiv te da samo Kubrick zna ono što je time želio reći. Ja ću vam dokazati suprotno. Dijelom sada, a dijelom kasnije. Zašto je Kubrick prikazao kraj zvjezdanog putovanja Davidovim životom u “sobi”? Očigledno je da ga je “On”, tko ga je proveo kroz cijeli Univerzum, htio na kraju putovanja na neki način “udomiti”. Ali zašto na trenutke vidimo po dva Davida u kadru kada znamo da je takvo nešto nemoguće? Zato što je “On” “sobu” očigledno stavio van svakog mjesta i vremena gdje prostorno-vremenski kontinuum jednostavno ne postoji. Kao što sam i prije rekao “On”, koji ga je tu doveo, može prkositi osnovnim ustrojstvima Univerzuma zato što ga je stvorio.

David, ležeći u svom krevetu (kao jako star) odjednom ispred svog kreveta ugleda Monolit. U tom trenutku on pruža ruku prema njemu te se “pretvara” u “Dijete zvijezda” (engl. “Starchild”) ili kako to doslovno izgleda u malo dijete koje bliješti unutar kugle. Tada po posljednji, treći, put počinje uvod “Zarathustre” i zatim kadar (ponovo kao i na početku filma, ali s osvijetljene strane), Mjeseca, Zemlje i ovoga puta ne Sunca/Boga, već “Dijete zvijezda” kako gleda Zemlju. Posljednji kadar u filmu je samo “Dijete zvijezda”.

Sada smo završili s retrospekcijom filma i s nekim objašnjenjima koja su nam potrebna za kasniju analizu koja će zaokružiti cjelokupnu simboliku. Morao sam prvo “prepričati” film jer većina simbola i metafora ne funkcioniraju same za sebe. One mogu biti objašnjene samo uzajamnim djelovanjem i međusobnom komunikacijom. Vrijeme je za još jednu avanturu, ali ovog puta mnogo drugačiju.

2
TVORBA

Kao što sam već napomenuo, većinu simbola za svoje remek-djelo Kubrick crpi iz Biblije. Poput mnogih umjetnika Kubrick se odlučio za Bibliju iz razloga što ona, već dva milenija, obilježava sveukupnu ljudsku djelatnost. Ono što nas očekuje u trećem mileniju možemo samo sanjati. Neosporno je, dakako, da je Biblija, s obzirom da je, gotovo uvijek, tumačena doslovno, izazivala (i još uvijek izaziva) mnoge kontroverze i pogrešne konotacije. I to pogotovo kod ljudi smanjenih receptivnih mogućnosti. Prije nekoliko desetljeća otkrivena je jedna pogreška u prijevodu Septuaginte koja bi mogla promijeniti mnoge pogrešne iluzije, te ukazati na pogreške u samim temeljima kršćanstva. Samo će vrijeme pokazati što će se zapravo dogoditi. Richard Dawkins (jedan od najvećih stručnjaka na polju genetike), u svojoj, više nego popularnoj, knjizi “Sebični gen” govori o tome kako se kod prijevoda (Izaija – Proročke knjige) s Hebrejskog na Grčki (prijevod Starog zavjeta poznat kao prijevod sedamdesetorice tj. Septuaginta), hebrejske riječi almah (što u prijevodu glasi “mlada žena” i u svakom slučaju ne pretpostavlja djevičanstvo), upotrijebila grčka riječ parthenos, koja označava isključivo djevicu. Da se u originalnom hebrejskom tekstu željelo reći djevica bila bi upotrebljena riječ bethulah. Naime, Izaija u svom tekstu prorokuje rađanje Božjeg sina, a Dawkins o zloupotrebi pogrešnog prijevoda govori sljedeće: “Matej (naravno ne apostol i Isusov suvremenik, nego pisac evanđelja koji je živio mnogo kasnije) citira Izaiju u verziji izvedenoj iz Septuaginte (od petnaest grčkih riječi samo su dvije drugačije) koji kaže: ‘…djevica će nositi dijete i rodit će sina i nazvat će ga Emanuelom.’. Tumači Biblije uglavnom se slažu da su vjerojatno Grci naknadno umetnuli priču o Isusovom djevičanskom rođenju kako bi se (netočno prevedeno) proročanstvo vidjelo ispunjenim.”. Ovim dokazom ruše se “tvrdnje” o Marijinom bezgrešnom začeću i njenom djevičanstvu. Koliko to može promijeniti svijet prosudite sami.

Ovu sam digresiju stavio iz razloga što Kubrick u svojoj milenijskoj viziji izokreće stalna (doslovna) tumačenja Biblije, ali kao što je vidljivo, možda ih postavlja točno.

Jedna od bitnijih okosnica filma je Sveto trojstvo, a ta je paralela sakrivena u uvodu Straussovog “Zarathustre” tj. u Kubrickovoj interpretaciji tog djela. Kao što smo vidjeli uvod “Zarathustre” se u filmu pojavljuje tri puta i kao što ćemo vidjeti, simbolizira Sveto trojstvo Oca, Sina i Duha svetog. Prvi puta “Zarathustra” svira na samom početku filma, kada se kadrom Mjeseca, Zemlje i Sunca označava nastanak Univerzuma. Kubrick “Zarathustrom” produbljuje simboliku, označavajući tako rađanje Oca/Boga kao tvorca tog Univerzuma. Nakon što se kod plemena čovjekolikih majmuna pojavi Monolit (sam “Deus ex machina”), čovjekoliki majmuni doživljavaju pretvorbu u prve ljude, a samu pretvorbu ponovo naglašava “Zarathustra” i to u trenutku kada “Promatrač Mjeseca” shvati kako upotrijebiti kost kao oruđe. Na taj način rođen je Sin (drugi dio Svetog trojstva). Rođen je čovjek stvoren od ruke Božje, stvoren je “Sin Božji”. Po treći put “Zarathustra” progovara da bi najavio rođenje “Duha svetog” ili čovjekovu pretvorbu u samog Boga i to u trenutku kada se David Bowman, na samom kraju filma, odbacivanjem materijalnog tijela, pretvara u “Dijete zvijezda” tj. čistu Energiju. Kubrick upravo ovako govori o Svetom trojstvu i prikazuje nam svoje “proročanstvo” o tome kako je čovjekov cilj još daleko pred nama. Bez obzira na to, ono što nas čeka je evolucijski stupanj samog Boga.

Da je David Bowman, prolazio “kroz” Boga putujući “Zvjezdanim vratima” i da je boravivši u “sobi” bio u njegovom “naručju” dokazuju nam mnogi detalji. Kao što smo vidjeli, drugi se dio filma zove “Jupiter Mission” ili kako glasi naš prijevod “Misija na Jupiter”. Ovaj je prijevod pogrešan i poput “djevice” odvraća pažnju od njegove prave nakane. Da je Kubrick želio taj dio filma nazvati “Misija na Jupiter” napisao bi “Mission to Jupiter”, ali on je namjerno upotrijebio upravo naziv “Jupiter Mission” – “Jupiterova misija”. Zašto? Nije riječ o misiji na Jupiter već o najavi unaprijed predviđene Božje misije. Ovaj puta Kubrick u pomoć priziva rimsku mitologiju u kojoj je Jupiter vrhovni Bog – Bog nad Bogovima. Jupiter dakle, ima misiju, a kao što znamo uspio ju je ostvariti. Ova ista igra riječima prisutna je i u nazivu trećeg dijela filma “Jupiter i s onu stranu beskraja” (engl. “Jupiter and Beyond the Infinite”). Jupiter/Bog morao je Davidu Bowmanu pokazati cjelokupan Univerzum da bi ga mogao pripremiti za jedan brz, ali nezamislivo ogroman evolucijski skok. Zbog toga mu Bog, prije nego što David počne putovati kroz “Zvjezdana vrata”, pokazuje da je on ovdje prisutan “ukazanjem” križa koji je stvoren optičkom varkom Monolita i Jupiterovih satelita, koju sam spomenuo u prethodnom poglavlju.

Da bih objasnio biblijsku simboliku sukoba HAL-a i Davida Bowmana i njegovu predodređenost za “Božansko prosvjetljenje”, moram objasniti mnogostrukost značenja imena i prezimena David Bowman. Ono će nam objasniti i razlog upotrebe riječi “odiseja” u naslovu filma. Počet ću s imenom. David je jedan od najbitnijih biblijskih likova koji je, kao što znamo, pobijedio Golijata – biće mnogo veće i snažnije od sebe. Dokaz da je HAL simbol Golijata pokazuje nam jedan bitan detalj. Da bi uvidjeli taj detalj moramo (kao što je to učinio i Kubrick) prizivati u pomoć grčku mitologiju. Naime nisam spomenuo da HAL vidi uz pomoć jednog crvenog oka, što nas neosporno dovodi do Kiklopa – još jednog mitološkog čudovišta. Ove nam činjenice dokazuju paralelu između našeg i biblijskog Davida, te paralelu između HAL-a i Golijata. Objašnjenje prezimena Bowman nije tako jednostavno i tu stvari postaju malo kompliciranije i višeslojnije. Da je David Bowman istovremeno biblijski David i Homerov Odisej govore nam dvije stvari. O očitoj paraleli s Odisejom govori nam sam naslov filma “2001: Odiseja u svemiru” i činjenica da se David, nakon što je proživio svoju “odiseju” vratio (kao “Dijete zvijezda”) kući promijenjen jednako kao što se i Odisej vratio sa svoje “odiseje” kao potpuno drugi čovjek. Simboliku Odiseja objašnjava nam i značenje engleske riječi “bow” u Davidovom prezimenu. Riječ “bow” na engleskom jeziku znači lûk ili pramac broda. Njegovo bi prezime u slobodnom prijevodu značilo “Strijelac” ili “Prvi čovjek”. Zadržimo se za sada na značenju lûk tj. “Strijelac”. Odisej je, vrativši se kući, naišao na opće nepovjerenje kod svojih sugrađana, jer nitko nije vjerovao da je to uistinu on. Svoj identitet dokazao je odapevši strijelu iz svog lûka, iz kojeg inače nitko nije mogao pucati. To je paralela Davida i Odiseja.

Jednako je zanimljivo da i drugo značenje riječi “bow” (pramac broda) ima svoju simboliku i mjesto u prezimenu Bowman. Riječ pramac označava Davida kao “Prvog čovjeka”. Prvi čovjek koji je ostvario vječni čovjekov san i postigao krajnji stupanj razvoja svijesti – postao je kao Bog. Ubrao je i jeo plodove s drva spoznaje i drva života, te je kako takav postao vječan i svemoguć.

Rekao sam da ću u ovom poglavlju objasniti i dio filma koji se popularno naziva “soba”. Govorio sam o tome kako je tamo David živio van vremena i prostora, ali nisam sve skupa objasnio do kraja. Vidjeli smo kako nakon svog boravka u “sobi” David postaje “Dijete zvijezda” i kako to označava njegovu pretvorbu iz čovjeka u Boga. Ali zašto je on morao biti tamo? Zašto je morao tamo provesti neko “vrijeme”?

Kako nas Fromm uči, ljudi se boje samoće iz jednog jedinog razloga. Ne vole sami sebe. Zbog toga, kada su sami u tišini (većina ljudi kada su sami imaju upaljen televizor ili radio), počinju razmišljati i naviru im misli o njihovim problemima i strahovima. A s obzirom da nikada nisu riješili te probleme, ne znajući kako ih riješiti, bježe od samoće i tišine da ih ona ne bi podsjetila na njih. Zašto vam ovo govorim? Razlog zbog kojeg je David bio u “sobi” potpuno sam, u potpunoj tišini, je upravo taj što je morao pronaći svoj unutarnji mir da bi mogao prijeći na sljedeći stupanj razvoja svijesti. Jednako je tako morao “potrošiti” svoje tijelo da bi mogao postati čista Energija. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne mislim da svi kada umremo prelazimo na neki viši stupanj. Za to je ipak potrebno malo više. Sam život poslije smrti ne postoji za “običnog” čovjeka. Svi su svjetovi poslije smrti (u početku) bili izmišljeni kao izgovor čovjeka pred samim sobom (strah od smrti) govoreći si da uvijek postoji druga prilika. Kasnije su Raj, Pakao i sve njihove inačice iskorištene kao manipulacija ljudima od strane Crkve. Ali ja (jednako kao i svatko drugi) ne mogu dokazati da nema života poslije smrti (koliko god to možda želio), jednako kao što nitko ne može dokazati da ga ima. Bez obzira je pored svega istinita činjenica da ljudi koji ne vjeruju u život poslije smrti u svakom slučaju više cijene život, jer znaju da im je ovo jedina prilika za postizanje sreće. Pogledajte malo oko sebe i razmislite koliko ljudi uludo baca svoj život. Osim toga David Bowman nije umro u klasičnom smislu te riječi. On se “rasplinuo”.

Za objašnjenje Davidove pretvorbe izrazito je bitan još jedan detalj. Trenutak prije nego postane “Dijete zvijezda” on pruža ruku prema Monolitu. Na taj način Kubrick modernizira Michelangelovu fresku “Stvaranje svijeta” (svod Sikstinske kapele u Rimu), gdje je prikazano kako kroz dodir ruke Boga i čovjeka nastaje svijet. Ovo nam, kao i mnoge ostale stvari, dokazuje paralelu Monolit/Bog.

Pitanje koje je vrlo opravdano glasi: “Što će Dijete zvijezda raditi i što predstavlja njegov pogled na Zemlju?”. Dijete zvijezda je tu da bude svjedokom naše evolucije. Ono će se možda miješati, a možda će samo promatrati, ali kao što Clarke kaže u zadnjoj rečenici knjige “2001: Odiseja u svemiru”: “Ali nešto će već smisliti.”.

Objasnivši ove činjenice moramo uvidjeti, ne samo vrijednost ovog ostvarenja, već i shvatiti koliko zapravo mnogo vrijedimo kao individue i koliko ćemo biti svemogući samo ako poslušamo ono unutarnje dječje i nevino “ja”. Ako to učinimo spoznat ćemo sami sebe i naučit ćemo voljeti i sebe i druge i koliko god to zvučalo stereotipno i patetično, neoboriva je istina da ćemo svijet učiniti boljim. Jer ako sami sebe učinimo boljim čovjekom promijenili smo svijet. Učinili smo ga boljim.

3
PROROK

1967. godine, kada je Kubrick polagano privodio kraju stvaranje “2001”, Daily Telegraph je izdao podlistak u kojem su pokušali predvidjeti kako će izgledati svijet 1990. Promašaj je bio potpun. Jedna od najbitnijih stvari koju su previdjeli je apsolutna eksplozije računala, te njihov, sada već, nezaustavljiv napredak. Kubrick s tim nije imao problema. On je za razliku Daily Telegrapha uspio točno predvidjeti naš tehnološki i sociološki napredak, bez obzira što je predviđao budućnost udaljenu trideset i tri godine.

U ovom ću poglavlju pokušati prikazati i objasniti stvari koje je Kubrick uspio predvidjeti. Počnimo od računala.

1968. godine nisu postojala računala kakva postoje danas, niti po svom obliku niti po svojim mogućnostima. Kubrick je prikazom HAL-a uspio točno predvidjeti nagli napredak računala. HAL je računalo koje, ne samo da je u stanju govoriti, već ima mogućnosti prosuđivanja, svjestan je samog sebe, a samim tim i sposoban za “konzumiranje” emocija. Takvo računalo danas ne postoji, ali je nedvojbeno da će postojati u ne tako dalekoj budućnosti. Ako se prisjetimo kako su izgledala računala u filmovima tog vremena vidjet ćemo su to bili nezgrapni roboti s mnogo udova i više nego smiješnog izgleda. Jednako je bilo i sa svemirskim brodovima, ali o njima nešto kasnije. HAL nema tijelo već “izgleda” poput današnjih računala.

U jednom dijelu filma HAL igra šah s David te ga pobjeđuje. Od početka usavršavanja računala posebno su se razvijali šahovski programi koji su, s obzirom na svoj amaterizam, do nedavno dokazivali ljudsku nadmoć nad računalima. Kubrick je, iako David nije vrhunski šahist, HAL-ovom pobjedom (riječ pobjeda se ovdje odnosi na sve što je HAL učinio) predvidio pobjedu računala nad čovjekom.

Richard Dawkins je u svojoj knjizi “Sebični gen”, napisanoj 1976., također, kada govorimo o partiji šaha, predvidio pobjedu računala nad čovjekom. Objasnio je zašto će do toga doći te je jednom ružnom, ali istinitom rečenicom, dokazao nužnost nečeg takvog: “Čovječanstvo treba lekciju iz poniznosti.”. Istina često boli. Svjesni smo činjenice da se proročanstvo obistinilo prošle godine, kada je računalo Deep Blue pobijedilo svjetskog šahovskog prvaka Garija Kasparova.

Tijekom jednog intervjua Kasparov je o Deep Blue izjavio: “Osjetio sam inteligenciju koja je potpuno drugačija od ljudske. Ne bojim se priznati da me je strah.”. Nakon pobjede Deep Blue cijeli je svijet bio na nogama, dok se mnogo ljudi sjetilo HAL-a. Glavni je argument za “pobunu” bio, da je Deep Blue pobjedom prekršio “Tri zakona robotike” koje je izmislio Isaac Asimov četrdesetih godina. Zbog lakšeg razumijevanja ću ih citirati.

• 1.Robot ne smije povrijediti ljudsko biće, niti svojom pasivnošću dozvoliti da ljudsko biće bude povrijeđeno.
  2.Robot se mora pokoravati naredbama koja mu daju ljudska bića, sve dok te naredbe nisu u suprotnosti s Prvim zakonom.
  3.Robot mora štititi vlastitu egzistenciju sve dok ono nije u suprotnosti s Prvim i Drugim zakonom.

Tko smo zapravo mi da, tako kažem, popujemo? Istina je da je Deep Blue (jednako kao i HAL) prekršio te zakone, ali u kom kontekstu. Zar mi svakodnevno ne kršimo osnovne zakone humanosti koje nam je Bog propisao? Što su učinili Adam i Eva pojevši s drva spoznaje, ako ne prekršili osnovni zakon koji je vrijedio u Edenu? Oni su na taj način ugrozili Boga, jednako kao što je računalo u ovim slučajevima ugrozilo čovjeka. Činjenica je da su ti zakoni vrlo ograničeni i dovode u pitanje osnove slobode.

Bog je stvorio čovjeka i ograničio ga, a čovjek je shvatio svoja ograničenja i od tada, zbog želje za svojim napretkom, prkosi Bogu želeći postati kao on. Jednako je sa čovjekom i njegovom kreacijom. U oba slučaja ugrožen je stvoritelj, dok stvoreni ne mari za to, uvidjevši da su njegova nametnuta ograničenja lažna. Računala kao da grade Babilonsku kulu i izgleda da će je završiti prije nego ljudi. U želji za pobjedom nad stvoriteljem nema ništa loše, ako stvoritelj shvati da to može biti od obostrane koristi. Ako volimo sami sebe, jednako volimo i poštujemo druge.

Izgleda da Bog ne misli tako. Iako se (nakon što je potopio svijet i spasio jedino Nou, njegovu ženu i po dvije životinje od svake vrste) pokajao i zakleo na savez s ljudima, znamo da je mnogo puta kasnije prekršio to obećanje (npr. uništenje Sodome i Gomore). Stvoritelji će kršiti saveze i obećanja sve dok budu ljubomorni na ono što su stvorili. Izgleda da ni mi kao ni Bog ne znamo što ustvari želimo.

“Jer ne smiješ se klanjati drugome bogu.
Tâ Jahve – ime mu je Ljubomorni
– Bog je ljubomoran.”
(Izlazak 34:14)

Kubrick je time želio napomenuti da imamo svako pravo ići za svojim ciljem ako je on human i da se ne treba obazirati na prijetnje ljubomornog Boga, jer će i On jednom uvidjeti ljepotu želje za slobodom.

Vratimo se sada nekim Kubrickovim tehnološkim rješenjima. 1968. godine televizija nije bila ni približno gdje ja sada. Kubricku je očigledno bilo jasno što će televizija i općenito telekomunikacija (u filmu se pojavljuje i videofon) značiti u budućnosti. To je prikazao na slijedeći način. David i Frank u jednom dijelu filma gledaju televizijski prijenos i to program BBC 12.

Danas se mnogo raspravlja i teoretizira o svemirskim međuplanetarnim putovanjima i najveće je pitanje kako riješiti pogon svemirskih letjelica. Jedna od glavnih pretpostavki je da će ih pokretati nuklearni pogon. Svemirski brod “Otkriće” putuje na nuklearni pogon. Svemirske stanice će zasigurno izgledati kao ona u filmu, a što se tiče letjelice koja pristaje na stanicu (izgleda kao avion) i tu postoje neke naznake. Svjedoci smo NASA-inog programa “Space Shuttle” koji samu letjelicu (koja izgleda kao avion) uz pomoć pomoćnih raketa lansiraju u svemir. Te se rakete kasnije, u svemiru, odbacuju. NASA za 2000. godinu sprema Space Shuttle koji neće imati pomoćnih raketa i izgledat će vrlo slično letjelici iz filma. Što se tiče hibernacije nju nije potrebno spominjati, jer je to “proročanstvo” ionako bilo previše optimistično. Tko zna što će se dogoditi do 2001?

Iako je filma snimljen prije prvog slijetanja čovjeka na Mjesec (20. 07. 1969), u filmu su na Mjesecu prikazane nastambe i istraživački centri. Neminovno je da će takvo nešto postojati u bliskoj budućnosti, s obzirom da NASA u suradnji s Rusijom, kroz nekoliko godina sprema dvogodišnju misiju na Mars s ljudskom posadom. Mjesec će nesumljivo u takve svrhe (međuplanetarna putovanja) služiti kao lansirna rampa.

Poznato je da su se svi astronauti iz svemira vratili, na neki način, promijenjeni. Do tih promjena (u njihovom ponašanju) došlo je zasigurno zbog velikog šoka, jer kada se vinu sa svoje rodne planete u svemir iskuse najkontrastniji osjećaj kojeg jedan čovjek može osjetiti. Beskonačno prostranstvo svemira oko njih, a oni zatvoreni u izrazito malenom prostoru. Pokušajte zamisliti spoj klaustrofobije i agorafobije pa ćete možda shvatiti o čemu je riječ. Astronauti koji će putovati na duga putovanja morat će (zbog navedenih činjenica) biti izrazito hladni ljudi bez obitelji koje bi ostavljali za sobom. Upravo su takvi David i Frank. Oni se ponašaju kao bezosjećajni entiteti koji se nikada ne pitaju zašto uopće žive. U filmu je to dočarano njihovim razgovorima (razgovaraju samo o stvarima koje se tiču broda i misije), te reakcijom Franka na rođendansku video poruku njegovih roditelja. Kada gleda poruku na svom licu ne pokazuje nikakve osjećaje niti nikakvu reakciju. Kubrick na ovaj način komentira koliko su zapravo bitne one male forme ljudskog života, te koliko smo se zapravo distancirali jedni od drugih. Morate biti svjesni činjenice da su šezdesete godine (film je sniman od 1964. do 1968.) sa svojim hipi pokretom nagovještavale više nego svijetlu budućnost – svojom porukom o svemogućoj ljubavi koja će ujediniti ljude i na taj način učiniti svijet prelijepim za svakoga. U to vrijeme predviđanje budućnosti kao svijeta u kojem su svi distancirani i hladni više je nego božanska providnost.

Prikazavši neka od predviđanja koja je iznio u svom filmu Kubrick nam ukazuje na to da možemo, ako hoćemo, krojiti svoju budućnost. Snimanjem ovog filma htio je zaokružiti sve što smo do sada stvorili. To mu je na neki način i uspjelo. Svjestan da nam na prijelazu u treći milenij prorokuju smak svijeta, podario nam je tračak drugačije vizije – neće biti nikakvog Armagedona. 2001. godina, tj. treći milenij, podarit će nam nova značenja riječima nada i mogućnosti. Za buduće generacije Novog doba, svojim je ostvarenjem postavio nove standarde komunikacije te nam objasnio što zapravo znači “ustrojstvo harmonije”.

4
KOMUNIKATOR

Pojam determinističkog kaosa nešto je što se u posljednje vrijeme sve češće spominje. Mnogi znanstvenici govore kako kaos mijenja sve ono što su do sada znali, i smatrali točnim. Sam nastanak kaosa kao grane znanosti bio je uvjetovan nemogućnošću meteorologa da točno predvide vremenske prilike. Pedesetih i šezdesetih godina meteorologija je bila poznata isključivo po svojim katastrofalnim pogreškama. Tada je Edward Lorenz želio shvatiti zašto stalno griješe pa je u svom računalu napravio model prirode te je predviđao kakvo će vrijeme biti unutar tog modela. Prvih je nekoliko dana bilo sve u redu i njegova su se predviđanja uredno pokazivala točnim. Kada je prošlo još nekoliko dana, dogodilo se nešto na prvi pogled neobjašnjivo. Prognoza je bila potpuno pogrešna. Takvo nešto se nije smjelo dogoditi jer je Lorenz bio tvorac tog virtualnog svijeta i podrazumijevalo se da je nemoguće da toliko pogriješi. Uzrok je ubrzo pronađen. Kada je upisivao varijable u program, umjesto broja 0.506127 napisao je 0.506. Lorenz je, misleći da jedna tisućinka nema nikakvog učinka, jednostavno zaokružio broj na tri decimale. Na dugoročno je, ta naizgled zanemariva pogreška, uspjela promijeniti tijek programa i na neki mu je način dala novi život. Postalo je jasno da stvari nisu onakve kakvima se čine. Proučavanjem kaosa znanstvenici su došli do mnogih poražavajućih činjenica. Znanosti su lagano padale u vodu jer je postalo jasno da grane znanosti same za sebe (bez uske povezanosti s drugim znanostima, npr. geometrija i fonetika) ne mogu opstati kao takve. Godinama smo radili sve veće analize znanosti, a sada se pokazalo da je ono što nam treba sveukupna sinteza. Otkriće je pokazalo nešto o čemu nikada nismo ni sanjali. Ako bismo htjeli stopostotno predvidjeti neki događaj u budućnosti (pa makar to bilo i padanje kiše) morali bismo uzeti u obzir sve što se dogodilo u cijelom svemiru od njegova nastanka do danas. Tom su tvrdnjom dokazali da sve utječe na sve i da svemir funkcionira na način koji nitko nije mogao zamisliti. Svaki pokret i svaki dio svega u uskoj su uzročno posljedičnoj vezi. Dok ovo pišem, svojim djelovanjem djelujem na sve ljude na ovoj planeti, ali jednako tako i na pomicanje galaksija. Jednako tako, svi ljudi na Zemlji, i udaljene galaksije djeluju na mene. Mislite li da je to nemoguće, probajte razmišljati na dugoročno, npr. 5 milijardi godina. Otkriveno je ustrojstvo harmonije Univerzuma. Mi kao ljudi ne možemo vidjeti tu harmoniju u cijelom svijetlu. Nama ona nakon jedne granice izgleda kao kaos, ne zato što to jest kaos, već zato što je to red koji nama izgleda toliko složeno da ga mi zovemo kaosom. Red iza reda. Ovo nam je bitno zbog toga što je Kubrick u svom filmu, na neki način, želio prikazati da možemo shvatiti ustrojstvo harmonije svemira, te da će se to neminovno dogoditi na jednom stupnju našeg razvoja. U svom je filmu, želeći prikazati to ustrojstvo, komunikaciju s publikom postavio na jedan viši nivo, sa željom da nam objasni kako je harmonija itekako vidljiva, ako malo pogledamo oko sebe.

Komunikacija je čin gdje niti jedna izjava (verbalna ili neverbalna), nema značenja mimo interpretacije uključenih sudionika. Kada govorimo o filmu moramo shvatiti da je ovdje riječ o jednosmjernoj komunikaciji. Sam nam film može reći koliko smo receptivno otvoreni za takvu vrstu komunikacije. Većina filmova s ljudima “komunicira” na vrlo prizemnom nivou. Mi bismo, komunicirajući na taj način,  trebali preuzeti ulogu “ovce”, koja slijepo sluša ono što joj film naređuje. Obično je tu riječ o nametanju emocija (smijeh, strah, plač, tuga itd.). S “2001” nije tako.  Kubrick nam je na vrlo zavidnom nivou prikazao kako komunicirati simbolima. Viši stupanj komuniciranja prikazan je minimalnom primjenom verbalne komunikacije (film u svojih 140 minuta sadrži samo 40 minuta verbalne komunikacije), dok neverbalne komunikacije (geste, intonacije u govoru) gotovo da i nema. Kubrick se odlučio za komunikaciju simbolima kroz sliku i ton, i u tome je uspio.

Spomenimo ponovo na trenutak HAL-a. Njegov glas tijekom cijelog filma zvuči potpuno hladno i ujednačeno (nema razlike u intonaciji, boji glasa i naglasku riječi i rečenica). Kubrick je to postigao natjeravši glumca (koji je HAL-u dao glas) da cijeli tekst snimi u svega par sati (s tim da nije znao niti jednu pojedinost vezanu uz film). Na taj je način postigao ravnodušnost glasa od kojeg se jednostavno ledi krv u žilama.

Odbacujući verbalno komuniciranje, Kubrick je glazbom (pažljivo biranom za film), uspio produbiti simboliku koju je postavio. Zadržimo se neko vrijeme na zvukovima. Kubrick s nama komunicira i uz pomoć zvukova. Zbog prirode svemira (vakuuma), u njemu je nemoguće reproducirati zvuk. U svim filmovima gdje kroz svemirska prostranstva putuju letjelice čujemo raznorazne zvukove (od tutnjave letjelica do eksplozija) tako da među ljudima vlada mišljenje da je to moguće. U “2001” zvuka u svemiru nema. Na taj je način dočarana ravnodušnost i stvarnost samog svemira. Kada David i Frank izlaze iz kapsula u skafanderima jedino što se čuje je zvuk njihovog jednoličnog disanja i jednolično piskutav dovoda kisika. Atmosfera koja je dočarana takvom upotrebom zvukova do dan danas nije ponovljena.

Avangardna glazba je prisutna već skoro stotinu godina. Ono što me najviše čudi je to da postoji publika koja navodno uživa u toj glazbi. Avangarda ne spada u ustrojstvo harmonije, ona je njena sušta suprotnost i samim tim ne spada u umjetnost. Zašto je onda Kubrick za svoj film dijelom izabrao avangardnu glazbu. Ona je u filmu samo komentar situacije. Pojavljuje se samo u trenucima kada se događa nešto neobjašnjivo i svojim prisustvom naglašava situaciju prikazujući kaos, tj. ono što ne možemo shvatiti. Zbog toga je pojavljivanje Boga/Monolita i putovanje kroz “Zvjezdana vrata” popraćeno upravo avangardom. Jer kao što smo vidjeli, još uvijek nismo sposobni percipirati cjelokupno ustrojstvo harmonije svemira (u kojem ne postoji disharmonija), pa nama to izgleda kao kaos i disharmonija (avangarda). Bog kao tvorac Univerzuma, ne poznaje avangardu. Jedino što za njega postoji je ustrojstvo harmonije.

Postoje i mnoge vizualne komponente Kubrickovog načina komuniciranja s publikom. Simbol kosti detalj je te vizualne komunikacije. Spomenuo sam da “Otkriće” izgledom podsjeća na kost. Izgled je različit, dok je forma ista. Bez obzira na naš tehnološki napredak, još uvijek smo na početku. Još uvijek imamo “kost” kao osnovnu formu našeg opstanka. Sve dok to ne promijenimo, naša će evolucija stajati.

Vizualno komuniciranje uočavamo na još nekim mjestima u filmu. U “Otkriću” postoje tri skafandera – žuti, crveni i zeleni. Davidov je crveni, Frankov žuti, dok je zeleni rezervni. Kada David ode s kapsulom po mrtvog Franka, u žurbi zaboravi staviti kacigu. Budući da ga HAL ne želi pustiti u letjelicu, primoran  je katapultirati se kroz manualni ulaz za hitne slučajeve. S obzirom da mu to uspijeva, odlučuje isključiti HAL-a. Njegov bijes (s obzirom da zna da je HAL ubio Franka i ostale članove posade) je zasigurno ogroman. Ali David niti verbalno niti neverbalno ne pokazuje taj bijes, u niti jednom trenutku. Njegov nesklad nije vidljiv na njegovom licu. Jedino što čujemo je njegovo jednolično disanje u skafanderu (David ima skafander jer se boji da je HAL isključio dovod kisika). Kubrick njegov unutarnji bijes, strah i mržnju prikazuje jednim disharmoničnim detaljem. Umjesto crvene kacige  na svom crvenom skafanderu, David nosi kacigu zelene boje. Prikaz komplementarnog kontrasta (crveno-zeleno) govori nam o Davidovom unutarnjem neskladu. Kasnije kada David putuje kroz “Zvjezdana vrata” i dolazi u “sobu”, ponovo ima crvenu kacigu.

Budući da smo uspjeli prikazati barem većinu simbola i značenja ovog filma, svjedoci smo činjenice da ovo remek-djelo sedme umjetnosti funkcionira po istom ustrojstvu harmonije kao i cjelokupni Univerzum. Ako bi se bilo koji detalj uklonio iz filma, on bi izgubio svoju simboliku i višedimenzionalnost. Ustrojstvo harmonije bilo bi narušeno. Samo će vrijeme i naša dobra volja pokazati koliko ćemo sami sebe unaprijediti kada uspijemo u potpunosti shvatiti kako funkcionira Svemir i kolika je zapravo harmonija prisutna u njemu. Tada ćemo znati da možemo svjesno utjecati na ustrojstvo te harmonije jer ćemo, ni manje ni više, biti kao Bogovi.

ZAKLJUČAK

Iako smo došli do kraja analize, ipak shvaćamo da smo tek ne početku. Viziju koju nam je Kubrick poklonio još uvijek nismo ostvarili. Ali kao što je Kubrick rekao, ono što nas čeka u novom mileniju je početak Novog doba i kraj “Osvita čovjeka”. Naše će se mogućnosti ponovo razviti u nešto nevjerojatno, ako to budemo htjeli. Koliko god Kubrick bio odličan redatelj (jedan od najpredanijih), nikada više neće moći ponoviti “2001”. Gledajući film imamo osjećaj kako on komunicira s Univerzumom prenoseći nam djelić njegove harmonije i definiciju našeg smisla. Jer iako nesumljivo dijelimo svemir s drugim oblicima života, izgleda kao da odgovor na pitanje našeg smisla leži upravo u proučavanju tog istog svemira. Jedino što još želim dodati je zaključak njemačkog astronoma Johanna Keplera, koji je početkom 17. stoljeća u svom djelu “Mysterium Cosmographicum” utemeljio možda najlogičniju definiciju našeg smisla: “Ne pitamo se u kakve korisne svrhe pjevaju ptice, jer poj je pticama zadovoljstvo budući da su one stvorene da pjevaju. Isto tako, ne bi se trebalo pitati zašto se ljudski um muči da pronikne u tajne nebesa… Raznovrsnost pojava u prirodi toliko je velika, a riznice skrivene na nebesima toliko su bogate, da ljudski um nikada neće oskudijevati svježom hranom.”.

Stavko Kljun

Popcorn Cinema

Tekstovi o Steliju Kjubriku na portalu P.U.L.S.E

LITERATURA:
1. Biblija (Stvarnost, Zagreb 1969.)
2. Arthur C. Clarke: Odiseja u svemiru 2001 (Bigz, Beograd 1975.)
(2001: A Space Odyssey, Polaris Production, Inc. 1968.)
3. Arthur C. Clarke: Izgubljeni svetovi 2001. (Kentaur, Beograd 1978.)
(Lost Worlds of 2001, Colombo, Sri Lanka 1970.)
4. Richard Dawkins: Sebični gen (novo izdanje) (Izvori, Zagreb 1997.)
(Selfish Gene, Oxford University Press 1976, this edition 1990.)
5. Erich Fromm: Dogma o Kristu (Naprijed, Zagreb 1984.)
(The Dogma of Christ, New York 1963.)
6. Erich Fromm: Bit ćete kao Bog (Naprijed, Zagreb 1984.)
(You Shall be as Gods, New York 1966.)
7. James Gleick: Kaos – rađanje nove znanosti (Izvori, Zagreb 1996.)
(Chaos 1990.)
8. Stephen Hawking: Kratka povijest vremena (Izvori, Zagreb 1996.)
(A Brief History of Time, 1988.)
9. Carl Sagan: Kozmos (Otokar Keršovani, Opatija 1982.)
(Cosmos, Random House, New York 1980.)
10. Kathleen Reardon: Interpersonalna komunikacija
11. David Anthony Richelieu: 2001 and Religion

  2001: Odiseja u svemiru, Artur Klark, Film, Kjubrik