Alhemija se, koliko znamo, iz raspoloživih povijesnih izvora prakticirala u Europi od 13. do 17. stoljeća. Međutim, mnoštvo izvora i njihov simboličko-mitski jezik otežavaju istraživanje alkemije Zapada kao povijesne pojave. Uglavnom, drevni tekstovi navode Egipat kao domovinu “kraljevske umjetnosti”. Helenistička i kasnija tradicija upućuju na boga Thota (Hermes Trismegistos u srednjovjekovnoj alkemijskoj tradiciji), koji je ljude mitske prošlosti podučavao toj velikoj znanosti.
Vrlo je teško razumjeti što je bila alkemija u Egiptu jer Egipćani nisu običnim ljudima razotkrivali misterije kojima su podučavali u hramovima. U kasnijem razdoblju, kada je kraj Egipta bio očit, izgleda da su svećenici namjerno uništili svaki vid operativnog znanja praktične magije, uključivo i alkemiju kao jednu od njezinih grana. Ostaci izvorne egipatske alkemije nalaze se, vjerojatno, razasuti u fragmentima starih mitova (kao u mitu o Ozirisu, kojeg je njegov brat Set zatvorio u sarkofag i zapečatio olovom) i u zagonetnom simboličkom jeziku zidnih slikarija i boja sačuvanih u grobnicama.
Alkemičari u Grčkoj, pitagorejci i Platon ponovno su kompilirali stari sustav “podudarnosti” između univerzalnih principa (brojeva) i različitih planova Prirode. Srednjovjekovni alkemičari smatrali su Platonova Timaja jednim od glavnih alkemijskih tekstova, a grčke bogove su u velikoj mjeri koristili u simboličkim prikazima “Velikog Djela”.
U razdoblju helenizma pojavio se takozvani Corpus Hermeticum, pripisan bogu Thotu, koji uključuje dobro poznate tekstove kao što su Pimander, Asklepije i Smaragdna ploča.
Padom Rimskog Carstva tradicija alkemije sklonila se na Bliski istok. Arapi su preveli brojne grčke filozofske i znanstvene spise, uključivo neke koji su se ticali alkemije.
Najpoznatiji arapski alkemičar Jabir Ibn Hayyan (721. – 815. g.) osnovao je školu kojoj se pripisuje na stotine rasprava o alkemiji. Ime Jabir postalo je toliko cijenjeno da je, naprimjer, jedan slavni talijanski alkemičar u 13. stoljeću koristio ime Geber kao pseudonim, što je latinska varijanta imena Jabir. Geber je bio autor vrlo cijenjenog alkemijskog teksta Summa Perfectionis.
Kada je zapadna Europa obnovila svoje trgovačke veze s Bliskim istokom, alkemijski tekstovi ponovno su počeli kolati Zapadom. Uz Bizant i možda Siciliju, i arapska je Španjolska služila kao ulazna vrata za stare tradicije, što je ponovno omogućilo kolanje znanja arterijama starog kontinenta koji je spavao svoj srednji vijek. Druge tradicije navode da su, nakon što je Istok obnovio trgovačke veze sa Zapadom u kasnom srednjem vijeku, Europljani imali pristup izvorima mudrosti u Kini, gdje se alkemija prakticirala tisućama godina i očuvala u pravcu koji povijesno poznajemo kao taoizam.
Tri su agensa posredstvom kojih alkemičar ostvaruje svoje djelo: Lapis philosophorum (filozofski kamen), Alkahest (univerzalno otapalo) i Elixir vital (eliksir života).
Smaragdna ploča
Prema H. P. Blavatsky, jedini izvorni spis iz takozvanih “hermetičkih spisa” bila je slavna Smaragdna ploča pripisivana Hermesu Trismegistosu. Teško je pripisati ovaj traktat nekom autoru ili određenom razdoblju zato što posjedujemo samo njegove latinske i arapske prijevode, a jedine poveznice koje imamo s Hermesom Trismegistosom su stare legende, od kojih je većina simboličke naravi. U članku pod naslovom Alkemija u 19. stoljeću H. P. Blavatsky objašnjava poteškoće koje nastaju kada se ovu raspravu želi pripisati samo jednom autoru: “Nije li nam Avicena rekao da je Smaragdna ploča, najdrevnija alkemijska rasprava, pronađena na tijelu Hermesovu, koje je prije nekoliko stoljeća u Hebronu sahranila Sara, žena Abrahamova. Međutim ‘Hermes’ nikad nije bilo ime osobe, već generička titula, što je analogno upotrebi termina ‘neoplatonički’ u drevnim vremenima ili termina ‘teozof’ danas. Što uopće znamo o Hermesu Trismegistosu, triput velikom? U Platonovo vrijeme, Hermes je bio poistovjećivan s egipatskim Thotom. Međutim, riječ thot ne znači samo ‘inteligencija’, nego i ‘skupina’ ili ‘škola’.”
Zapravo je Thot-Hermes samo personifikacija pojma Glas (ili svetog učenja) svećeničke kaste u Egiptu, glas velikog hijerofanta. H. P. Blavatsky također spominje da su alkemijska znanja izgubljena na Zapadu ostala zakopana u inicijatskim kriptama antičkog Istoka te da je sve do 19. stoljeća sve u vezi alkemije zacijelo uvezeno iz Kine, a zatim pretvoreno u “hermetičke spise”.
U gotovo svim alkemijskim tekstovima nalazimo barem dva moguća ključa za tumačenje simbola i alegorija. Prvi se odnosi na pretvaranje metala iz nižeg, kaotičnog stanja, u više, stabilnije i plemenitije stanje. Drugi se ključ odnosi na preobrazbu “kaotičnih” ili animalnih elemenata kod ljudi u one uzvišenije. Prevladavanje plemenitih elemenata nad onim nagonskim pretvorilo bi pojedinca u “zlatnog čovjeka” (Platon, Država, legenda o metalima).
Sve alkemijske rasprave, bilo izražene u književnom bilo u grafičkom obliku, koriste simbole i alegorije. Stoga će, kao i u bilo kojem simboličkom sustavu, postojati različiti ključevi tumačenja koji će olakšati razumijevanje na različitim razinama. Za početnike će i puko utvrđivanje točnih izvora biti naporan zadatak. Prema H. P. Blavatsky, “budući da u Europi ima više lažnih nego istinitih spisa, i sam Hermes bi se našao izgubljen.”
Alkemijsko djelo
Tri su agensa posredstvom kojih alkemičar ostvaruje svoje djelo: Lapis philosophorum (filozofski kamen), Alkahest (univerzalno otapalo) i Elixir vital (eliksir života).
Eliksir života obnavlja fizičko tijelo i produžuje ljudski život. H. P. Blavatsky razlikuje mali od velikog eliksira. Onaj koji se koristi na fizičkom planu povezuje se s pretvorbom metala i obnovom mladosti. “Veliki eliksir” je simboličke naravi i daje najveći mogući dar: svjesnu besmrtnost u duhu, nirvanu kroz sve cikluse koja prethodi paranirvani ili apsolutnom sjedinjenju s Jedinom Esencijom.
U mističnom smislu filozofski kamen simbolizira preobrazbu čovjekove niže prirode u najvišu i božansku.
Alkahest je omogućavao da se sve stvari rastope da bi se uklonile sve nečistoće. Bio je agens na koji se misli u alkemijskoj definiciji “solve et coagula” (razrijedi i zgusni). U jednom mističnom smislu, bio je Vrhovno Biće, sjedinjenje koje uklanja sve nečistoće i vraća elemente njihovoj prvotnoj biti.
Filozofski kamen omogućavao je pretvorbu neplemenitih metala u zlato. “U mističnom smislu, međutim, filozofski kamen simbolizira preobrazbu čovjekove niže prirode u najvišu i božansku” 1.
Traženje praiskonske materije temeljni je dio procesa učenja u alkemiji. Praiskonska tvar je materija u nediferenciranom stanju, prakrti na sanskrtu. To nije materija u kaotičnom stanju, poput olova ili većine materijala koji nas okružuju. Praiskonska materija je bezoblična, ali može poprimiti bilo koji oblik koji joj se da.
ČETIRI ALKEMIJSKA ELEMENTA
U alkemijskim tekstovima ili slikama četiriju elemenata, četiri elementa su predstavljena preko brojnih tipičnih simbola. Titus Burckhardt objašnjava da je “prema hermetičkoj tradiciji, prirodan poredak elemenata predstavljen ili križem čija središnja točka odgovara kvintesenciji ili koncentričnim krugovima, a u tom slučaju Zemlja je središnja točka, a Vatra vanjski krug. Može se prikazati i sastavnim elementima “Salomonova pečata”, koji se prikazuje kao preklapanje dvaju jednakostraničnih trokutova. Trokut s vrhom prema gore odgovara Vatri, a trokut s vrhom prema dolje Vodi. Gornji dio trokuta koji predstavlja Vatru zajedno s vodoravnom stranom drugog trokuta, predstavlja element Zrak, dok isti simbol na suprotnoj strani, okrenut prema dolje, simbolizira element Zemlje. Kompletan Salomonov pečat simbolizira sintezu svih elemenata i, prema tome, spoj svih suprotnosti.”
Iz praiskonske materije, kroz svoju prvu diferencijaciju eter koji ispunjava sav prostor, proizlaze četiri elementa, iz kojih proizlaze i svi oblici materije u tjelesnom svijetu.
Alkemijski koncept četiriju elemenata može se povezati s hinduističkim konceptima Sankhya škole, “bhutas” i “tanmatras”, gdje svaki element materijalnog svijeta ima svoj komplement u spoznajnom svijetu subjekta.
U kozmološkoj shemi, metali proizlaze iz četiriju elemenata. Postoji sedam metala ili “zemaljskih” planeta, kako ih često nazivaju zbog činjenice da svaki predstavlja fizičku kristalizaciju energije koja proizlazi iz sedam astroloških planeta. Metali se “rađaju” evolucijskim procesom, tj. svaki od njih “sazrijeva” unutar Zemlje, pod utjecajem odgovarajućeg planeta. Njihovi su znakovi isti kao i znakovi planeta: zlato odgovara Suncu, srebro Mjesecu, živa planetu Merkuru, bakar Veneri, željezo Marsu, kositar Jupiteru i olovo Saturnu.
Proces pretvaranja elemenata događa se u uzastopnim etapama, od kojih se u alkemijskim tekstovima spominju tri, sedam, dvanaest, pa čak i dvadeset i jedan. Djelo započinje, kao što je već spomenuto, pripravljanjem materije prime ili pripravljanjem žive sa sumporom i soli, što se prikazivalo u “atanoru” (posudi-peći u kojoj se pripremao eliksir). Kao što zlato i srebro predstavljaju statičnu kristalizaciju Sunca i Mjeseca, sumpor i živa su aktivne ili dinamične manifestacije dviju suprotnih snaga.
Platon je podučavao da postoje ljudi od zlata, srebra, bronce i željeza. Također se osvrnuo na mogućnost legura ili smjesa metala u dušama te na pretvorbe kroz inicijacijsko-pedagoški postupak, u kojemu upravo i leži važnost ove stare velike znanosti.
