Čovjek koji nije mogao šutjeti

Vijest da je nedavno, točnije u mjesecu svibnju tekuće godine, jedan film napravio podvig na svjetski možda najbitnijem i najrazvikanijem filmskom festivalu, onom u francuskom Cannesu, pod palmama što njišu grane, prošla je začuđujuće zapaženo. U doba kada ozbiljni filmovi više ne zanimaju ni ozbiljne filmofile ( hvala glupizacijo svijeta), u doba kada ozbiljne glumice i glumci skoro da nemaju što odglumiti ( hvala glupizacijo svijeta) i kada su glavne vijesti ravne znanstvenoj fantastici / dječijoj retorici (hvala glupizacijo svijeta) i samo spominjanje te vijesti hvale je vrijedan podvig.

Film uglavnom do sada zapaženog dokumentariste, zagrebačkog redatelja Nebojše Slijepčevića, pod nazivom Čovjek koji nije mogao šutjeti / The man who could not remain silent, s Goranom Bogdanom u glavnoj a zapravo sporednoj ulozi,  osvojio je tu Zlatnu palmu što njiše granu i to za najbolji kratkometražni film te time ostvario najveći hrvatski filmski uspjeh od samostalnosti. Pridružio se tako Dušanu Vukotiću koji je osvojio Oscara za svoj animirani film te Kusturicama, Petrovićima i Tanovićima s bivših zajedničkih prostora koji su osvajali i Oscare i Zlatne palme i Grand prixe, uglavnom ušao je u Aleju slavnih.

Njegova slava neće graničiti s onom napirlitane Maje Šuput koja se krevelji u lošem šou jedne komercijalne televizije, niti će biti usporedna s veličanstvenošću modnog izričaja jednog Modnog mačka, no svakodnevni hrvatski trash na stranu, ozbiljan je to uspjeh.

Zlatna palma, pa makar i ona kratkog metra, Slijepčeviću će osigurati vjerujem i mnoge skorašnje projekte te je samo nebo granica.

Vratimo se na sam film. Četrnaestominutno, usudim se reći gotovo hladnokrvno filmsko čudo koje pogađa metu s velike udaljenosti, ravnonišanski, u srce i mozak u isto vrijeme, što je budimo realni skoro nemoguće, desio se danas, 35 godina nakon početka velikog balkanskog sukoba, kad smo mislili da je više nemoguće.

To je kratka priča o čovjeku koji nije izigravao heroja već je jednostavno bio čovjek a u luda i nestabilna vremena postao je i više od toga, heroj, žrtva, mučenik, a o čovjeku s velikim slovima da i ne govorimo.

Njegovo ime do ovog filma ne bi značilo ništa nikome od nas. Tomo Buzov, Hrvat iz Kaštela, tada umirovljeni vojnik tek se našao u vlaku u jednom sasvim običnom vagonu s par drugih ljudi, ženom s walkmenom na ušima, djevojčicom s knjigom u rukama, čovjekom bez dokumenata, starcem koji je odživio svoje te muškarcem srednjih godina koji se nećka. Nećkator u dobroj nervoznoj ulozi velikog glumca Gorana Bogdana, glavni je lik filma, no glavni junak filma baš je taj naš Tomo Buzov ( Dragan Mićanović) koji postaje heroj, mučenik, žrtva i čovjek s velikim slovima.

Vlak u kojem se voze naša lica zaustavljen je od strane paravojne srpske formacije (Beli orlovi) na prostoru ratne BIH (selo Štrpci) te se oni potpuno predatorski i suludo sruče na putnike provjeravajući njihovu nacionalnost iz dokumenata. Nakon što se utvrdi da mladić iz vagona nema dokumente, u njegovu obranu htjede stati i naš nećkator Dragan (Bogdan), čovjek od krvi i mesa, ali nema on tu odvažnost, hrabrost. Čovjek je ali valjda ne onaj koji treba postati heroj, mučenik ili žrtva. Tada se čovjek do prozora, kroz koji se vidi do tada prostodušno bosansko selo (ime mu nije niti bitno) dok na stoliću leži tek popijena ili dopijena kava iz šalica kakve su se tada koristile, sad posve retro, javlja i pita srpske paravojnike zašto su zaustavili vlak, zašto je bitno koje su nacije i vjere ljudi te koju slavu slave, da mu zove starješine jer je on bivši vojnik i tako se ne postupa. Taj odvažni čovjek, po glasu naš ili vaš voljeni otac kojem vjerujemo,  netom je popio ili dopio svoju kavu, iz šalice kakvih danas više nema,  nema više ni takvih zastora na vlaku ispod kojih se pružao pogled na kakvo pitoreskno bosansko selo kakvih isto više nema, taj odvažni čovjek tu se ustao i pošao za paravojnim licem koje vodi u ishodište koje nije znano možda samo djevojčici koja i dalje mirno sjedi u vagonu s početka priče.

Naš nevoljko pomoćljivi i slabašni Dragan, u izvedbi Gorana Bogdana, nije manje čovjek jer je ostao u vagonu, ne iskazavši hrabrost, nije manje čovjek jer je ostao u vagonu s djevojčicom, s djevojkom koja sluša Denis i Denis na walkmenu, ili s mladićem kojeg je Buzov spasio. Naš Dragan predstavlja metaforički svakog od nas koji nismo heroji, koji nismo ljudi s velikim slovima. Mi smo ljudi koji će živjeti ali neće raditi herojske činove niti dizati revolucije, za to su ipak tek rijetki kadri. Buzov je jedan od tih rijetkih, pa je mirno pošao za paravojnikom tamo u budućnost koju neće imati.

I doista kada razmislimo o narodima s prostora bivše države najviše ih je bilo poput našega Dragana, nit vrti nit mimo, onih koji su znali da se dešava kraval, da se dešava Frankensteinov bal, no koji su ostali sjediti mirno poput lutkice, mirno poput lutkice za bal. ( I često su mirno poput lutkice tako krenuli i poslušno u rat). Da li ih osuđivati? Da li ih zvati kukavicama? Ni sama ne znam. Sve je to relativno.

Naš Buzov, naš stvarni junak, odigrao je tu stvar pravedno poput superheroja Supermana ili ne znam ti ja Batmana, samo je krv ovaj put bila prava, ona prodorno crvena, opipljiva i mokra, možda gusta. I o tome rijetko razmišljamo. Da je na tom Balkanu 1990-ih tekla prava gusta crvena krv.  A krv je svaka ista, duše su te koje se razlikuju, duše su te koje čine priču smislenom.

I ovaj je film kratak a precizan, bez previše detalja, gotovo dokumentaran, sa smislom za pravi kadar, onaj ubojstveni o kojem razmišljamo dugo nakon. Moram priznati da je tako bez ikakvog kreveljenja, bez prave vidljive krvi, bez uplakanih očiju i trunke vidljivog masakra ispričana prava horor priča. Tko bi rekao da jedan walkmen na ušima djevojke,  glas Marine Perazić u pozadini dok pjeva Sobu 23, jedna knjiga u rukama djevojčice, dva tri bojažljiva pogleda i jedan stameni upitni pogled ka agresoru mogu ispričati tu balkansku priču tako dobro, tako duboko, tako stvarnosno. A to nije bio nimalo lak zadatak.

Bravo Slijepčeviću, jedva čekamo dugometarac igrane forme.

BTW isti redatelj režirao je i nezaboravni hit film Gangster te voli, crowdpleaser o imotskom Gangsteru, Nedjeljku Babiću, čovjeku koji je prije Tindera dogovorao brakove i dejtove. Također je i režirao Srbenku, koja prati rad na predstavi Olivera Frljića, Aleksandra Zec, posvećenu ubijenoj srpskoj djevojčici Aleksandri u Zagrebu 1991. godine.

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

  Film, Ivana Perić, Kanski festival, kratkometražni film, Nebojša Slijepčević, Zlatna palma