Deset filmova gdje je zvuk odigrao ključnu ulogu

Deset filmova gdje je zvuk odigrao ključnu ulogu – Balkanska publika već je dobro upoznata sa starom boljkom dizajna zvuka u domaćim filmovima.

Srećom, talentovani režiseri, glumačke gromade i sjajni scenaristi digli su prosjek, pa se pored snobovskih komentara studenata režije “uf jest loš zvuk u “Ko to tamo peva” rijetko ko osvrne na tehničke nedostatke tonskog zapisa.

Iako je zlatno doba jugoslovenske kinematografije odavno prošlo, a moderna vremena donijela tehnička poboljšanja, mi ćemo se u ovoj listi posvetiti filmovima gdje dizajn zvuka igra krucijalnu ulogu.

10. “The Conversation” (Francis Ford Copolla, 1974.)

Privatni detektiv, kojeg tumači Džin Hekman (Gene Hackman) specijalizovan za prisluškivanje, pokuša snimiti razgovor između muškarca i žene. Ovaj razgovor je izuzetno teško snimiti, zbog čega detektiv koristi nekoliko mikrofona i kaseta da uhvati zvuk.

Tokom ovog zadatka, u njemu se budi sumnja da su muškarac i žena izloženi opasnosti. Njegov uposlenik možda planira da ih ubije. Detektiv se sada nalazi u moralnoj dilemi dok pokušava shvatiti o čemu je zapravo razgovor koji tajno snima.

Unutar ove priče, Valter Murč (Walter Murch) je upotrebio zvuk na nevjerovatno izvanredan i inovativan način. Podigao je ljestvicu za sektor zvuka, a filmu je dao dimenziju koja ne bi mogla biti postignuta niti jednim drugim medijumom. U jednom članku za “Streching Sound”, Murč objašnjava pojedinosti iz filma: “Želio sam stvoriti zvuk koji pokazuje subjektivnost glavnog lika dok pokušava shaviti relanost koju spoznaje samo kroz fragmente razgovora”.

Zajedno s njim i mi čujemo te fragmente i pitamo se ista pitanja, sve uz pomoć zvuka koji je Murč stvorio. Zvuk “The Conversation”-a je moćan dokaz zvuka koji tjera publiku da doživi zaplet kroz suvjektivan pogled glavnog lika.

09. “Three Colors: Blue” (Krzysztof Kieślowski, 1993.)

Žena preživi strašnu saobraćajnu nesreću u kojoj poginu muž i ćerka. Kad se probudi iz nesreće, suočava se sa bolom gubitka najvoljenijih i pokuša pobjeći od strašne stvarnosti.Prodaje kuću u kojoj je živjela sa porodicom i izbjegava sve vezano za muža – poznatog kompozitora.

Ali od prošlosti se ne može pobjeći, i tako ona pronalazi nekoliko ljudi koji su imali veze s njenim suprugom, te otkriva njegovu aferu. Upoznajući ljude, odluči da komponuje sopstvenu muziku, koja simboliše njen preporod i novi početak.

Preobražajni luk žene i psihološki proces koji je nevjerovatno kompleksan, pronašao je svoj glas kroz medijum zvuka i muzike. Oni kao da se pojavljuju iz uma žene, opsjedačjući je koliko i njena prošlost.

Veza između protagonistkinje i muzike iz sopstvenog uma, razvija se zajedno s njenom relacijom sa prošlim iskustvima, a kada konačno napiše komad vidimo i kako se taj odnos mijenja.

08. “Stalker” (Andrei Tarkovsky, 1985.)

Jedno od mnogih remek djela Tarkovskog i među zadnjim filmovima koje je snimio, govori o putovanju trojice muškaraca u Zonu, da bi ispunili svoje najdublje želje. Muškarce kroz Zonu vodi Stalker, jedini od njih koji zna pravi put kroz Zonu.

Kroz njihovo putovanje, razgovore i iskustva u Zoni, stvarnost je transformisana i pomjerena, kao i njihova precepcija života kao i njih samih.

Transformacijski luk je reflektovan prije, prije svega vizuelnim remek djelima od kadrova, ali takođe i zvukom. Iako filmovi nisu primarno poznati po dizajnu zvuka, obiluju paletama koje stvaraju imerzivno iskustvo. Tarkovski je htio stvoriti snoliko iskustvo svojim filmovima gdje je stvarnost transfigurisana, s toga je atmosfera bila primarno mjesto fokusa za njega.

Jedan od glavnih alata da bi se stvorila atmosfera je zvuk, koji Tarkovski koristi svjesno. U “Stalker”, vidimo i ČUJEMO scene gdje je raspoloženje potpuno nerealistično ali izgrađeno kroz zvuke prirode i vode, vjetra i zemlje konstantno pune maštu zvukovnim elementima.

07. “Raging Bull” (Martin Scorsese, 1977.)

Džejk LaMota (Jake LaMotta) je talentovan bokser i mučenik društva, a kroz “Raging Bull” vidimo njegov profesionalni i socijalni uspon i pad. Ambiciozan, tvrdoglav i impulsivan, vidimo ga kako se oženi i postane šampion. Ovo naravno, ne traje vječno, i on propadne u spiralu samodestrukcije i toksičnosti, na kraju ostajući sam sa svojim slomljenim bićem.

Skorsezijevi filmovi uvijek donose veliku transformaciju lika u sjajnom ritmu, koji se odnosi ne samo na vizuelnu montažu nego i na zvuk. On je jedan od režisera koji svjesno koristi zvuk kao narativni alat.

Zna kad treba biti tih, kad treba biti pakleno haotičan i kad i kako koristiti muziku. LaMotine borbe su sjajan primjer kako se skupa prikazuje subjektivnost lika, ali i gradi nevjerovatna atmosfera i ritam i to primarnom upotrebom zvuka.

06. “Idi i smotri” (Elem Klimov, 1985.)

Pomalo je ironično kako filmovi koji radikalno brane mir najčešće budu prepuni nasilja. “Come and See” je jedan takav film, u kom 14-ogodišnji dječak služi kao medij za prikaz svih užasa rata.

Film je izrazio iskustvo rata kroz oči djeteta. To implicira prijeteće prisustvo, haotičnu destruktuvnost i posttraumatski osjećaj koji zvuk filma savršeno predstavlja. To je stalni izvor užasnog iskustva koje nam “Come and See” pruža.

Sjajna scena u kojoj svi elementi mogu da se čuju je napad u šumi, kada prijetnja vreba i sve je bliže, iako dječak to ne primjeti. Uništenje prikazano kroz strašni zvuk eksplozije i trenutak nastajanja bijele buke koja insinuira gubitak sluha kod malog protagoniste, uvjerljivo i brutalno predstavljaju tragediju rata. Još jedan primjer emocionalnog stanja evociranog primarnom upotrebom zvuka.

05. “Wings of Desire” (Wim Wenders, 1987.)

Baziran po romanu austrijskog pisca Pitera Handkea (Peter Handke), “Wings Of Desire”, je jedan od filmova koji su su Vimu Vendersu donijeli internacionalno priznanje koje i dan danas ima.

Dva anđela lutaju Berlinom. Imaju samo jednu dužnost: spasiti ljudski život tako što će im pružiti blagostanje u satima agonije i očaja. Ljudi ih ne mogu vidjeti, a s njima komuniciraju indirektno. Izolovani su od ljudskosti svojom besmrtnom prirodom. Međutim jedan od anđela, želi da se osjeti živim i postepeno otkriva šta to znači biti čovjek. Razmišlja da se odrekne besmrtnosti da bi postao ljudsko biće.

Ali, šta to zapravo znači – biti ljudsko biće? Soren Kjerkegar je rekao da je čovječanstvo sinteza uma i tijela; rekao je da anđeli ne bi mogli biti ljudi prosto jer su besmrtni, s toga nikad ne bi mogli iskusiti egzistencijalni užas.

Da bi stvorio ovo izolovano iskustvo prema čovječanstvu iz prespektive anđela, Venders se oslonio, više na zvuk nego na sliku. Kroz suptilne tehnike i moćan dizajn zvuka, iskustvo ljudskosti i neljudskosti je predstavljeno davanjem pažnje minornim i svakodnevnim aktivnostima običnih ljudi.

04. “The Godfather” (Francis Ford Coppola , 1972.)

Jedan od filmova koji uspješno kombinuje umjetnički i komercijalni uspjeh. “Kum” je film u kom Kopola i njegovi saradnici (uključujući i legendarnog Valter Murča) donose punu kapu kreativnosti.

Film pokazuje transformaciju kroz koju prolazi Majkl Korleone dok ulazi u mračni svijet zločina i preuzima kontrolu i odgovornost za očevu porodicu. On je prvi predstavljen i lik je koji želi da udalji kriminal od porodice, ali završi kao sušta suprotnost svojih namjera.

“Kum” predstavlja dubok psihološki preobražaj i pun je prepreka koje likovi prelaze. Murč je pronašao način da pored snažnog vizuelnog izražaja donese i zvučni.

Ako se sjetimo scene u kojoj Majkl mora ubiti Soloza: ovdje je Murč koristio nedijegetski zvuk voza, da bi dočarao važnost trenutka i akcije. Scenaristički, to je tačka nakon koje lik nikada više neće biti isti, a savršeno je prikazano uz upotrebu zvuka.

03. “Psiho” (Alfred Hitchcock, 1960.)

“Psiho” je bio jedan od najuspješnijih filmova pod režijom legendarnog Alfreda Hičkoka. Serija ubistava se desi kod hotela koji vodi Norman Bejts. Hičkok je predstavio revolucionaran narativ – ubistvo glavnog lika na sredini filma.

Motel postaje mjesto prepuno prijetnji. Mnoge tajne su skrivene unutra, ali i u Normanu Bejtsu, i svaki put kad neko uđe unutra, takođe ulazi i u zonu opasnosti i misterije.

Preciznom slikovnom tehnikom, mizanscenom i montažom, Hičkok je stvorio ovu atmosferu, ali zvuk je najzaslužniji za konačan pečat. Kreativna upotreba zvuka u “Psihu” seže od nedijegetskog dijaloga do nezaboravnog saundtreka.

Hičkok uspjeva da spoji zvuk i muziku da bi pojačao dramsku tenziju i da bi šokirao gledaoca.

02. “Berberian Sound Studio” (Peter Strickland, 2012.)

Zvuk i njegova filmska konstrukcija, mnogima ostaju misterija. Dok se ostale sfere produkcije demistifikuju, laici i dalje malo znaju o specifičnostima tog posla. Upravo zbog toga je “Berberian Sound Studio” toliko svjež. Radnja je smještena u studio za snimanje zvuka za đalo (giallo) filmove. Saznajemo da lubenica može služiti za zvuk ubadanja čovjeka, a glavica salate zvuk utopljenika u vodi.

“Berberian Sound Studio” je teza o vještačkom kvalitetu zvuka na filmu. Nikada ne vidimo scene na kojima likovi rade, ali iako vidimo lubenice, znamo da je na ekranu festival krvi. Svi zvukovi, posebno u hororima, su više u našoj glavi nego u filmskoj stvarnosti i to ovaj film uspješno prikazuje.

01. “Blow Out ” (Brian De Palma, 1981.)

Džon Travolta (John Travolta) igra kao profesionalni dizajner zvulnih efekata, koji slučajno snimi ubistvo. Niti jedan drugi film nije se bavio mehanikom dizajna zvuka na tako dubok način. Priča počinje kao lažni slešer (slasher) film, koji prekida tonski sektor, jer vrisak glumice nije bio kvalitetan.

Vrlo smiješna scena koja funkcioniše i kao komedijski predah, ali takođe pokazuje i površnost zvučne konstrukcije u filmu. Vrisak, nož, koračanje lika, svaki elemnt ovog lažnog filma su obrađeni i snimljeni zasebno, koristeći direktan zvuk kao jedinu referencu.

Stil i sadržaj su nerazdvojni u “Blow Out” i interakcija između slike i zvuka može se analizirati u svakom aspektu, i u samom filmu, ali i u percepciji stvarnog života. Rijetko koji film se bavio zvukom na konceptualan način, kao “Blow Out” režisera Brajana De Palme.