Devet milijardi imena Boga

U priči „Devet milijardi božjih imena“ Artur Klark opisuje neobičnu situaciju sa početke ere računara u kojoj jedan tibetanski samostan poručuje tada najsavremeniji računar Mark V. Lama objašnjava da će računar koristiti za ispisivanje svih 9 milijardi imena Boga za šta bi im ručno bilo potrebno 15.000 godina. Računar će im skratiti taj mukotrpan posao na samo 100 dana, a u tu svrhu sa računarom na Tibet dolaze i dva inženjera koji sa podsmehom gledaju na ceo zadatak. Tek pred kraj boravka u samostanu inženjerima otkrivaju svrhu rituala. Lama im objašnjava da je pronalaženje svih imena Boga ujedno i obuhvatanje suštine sveta pa će se dovršavanjem njihove misije iscrpiti i svrha postojanja posle čega će svet nestati. Inženjeri na lamino priznanje gledaju sa jednakim podsmehom, ali odlučuju da organizuju odlazak tako da ne budu prisutni kada se ispišu poslednja imena i izbegnu neprijatnu situaciju u kojoj će se lama naći kada smak sveta izostane.

Dok su inženjeri u tihoj noći napuštali samostan u njemu je vladala tišina narušena jedino zvukom teleprintera koji je dovršavao niz svih imena Boga…

Možda bi se zvuk teleprintera i razlikovao od zvuka pisaće mašine iz teoreme beskonačnog majmuna, ali jezgro ideje je prilično slično. Ovu teoremu je detaljno opisao matematičar Emil Borel 1913. mada je Horhe Borhes pratio trag ideje kroz dela Bleza Paskala sve do Cicerona i Aristotela. Teorema primećuje da ukoliko sednemo majmuna za pisaću mašinu i čekamo dok udara nasumično po njoj, posle dovoljno dugog strpljivog čekanja majmun će sasvim sigurno napisati i neku smislenu reč. Može se pokazati da ukoliko bismo imali na raspolaganju vremenski interval neuporedivo veći od starosti svemira, mogli bismo očekivati da među majmunskim pisanijama pronađemo slučajno otkucano i neko Šekspirovo delo.

Deluje kao da je potpuno nebitno da li je majmun u stanju da nasumično kuckajući ispiše Hamleta dok pored njega nema nikoga da to pročita, a tako jednostavno možemo napasti i ideju iz Klarkove priče, jer postojanje spiska božjih imena nam ne deluje bitno ukoliko bar ljudska svest ne prođe kroz njegov sadržaj. Ipak, današnji razvoj računara koji su daleko moćniji od Klarkovog Mark V računara, zajedno sa veštačkom inteligencijom, dovodi do daleko komplikovanije situacije.

Fizičar i jedan od osnivača Instituta za budućnost čovečanstva, Maks Tegmark, u svojoj knjizi iz 2017. godine „Život 3.0“, obrazlaže svoja čvrsta uverenja u to da će uskoro doći do razvoja opšte veštačke inteligencije. Takva veštačka inteligencija bi mogla zameniti čoveka u svim delatnostima pa bi i bavljenje naukom i potraga za istinama za kojima čovek traga vekovima mogla biti prepuštena njenim nadmoćnim algoritmima. Osim toga Tegmark se poziva na teoriju integrisanih informacija neurologa Đulija Toninija. Toninijeva teorija opisuje svest kao poseban način na koji je strukturisan algoritam obrade informacija, pa bi čak i veštački napravljena inteligencija, ukoliko ispunjava određene parametre, mogla zameniti čoveka ne samo po veštini obrade informacija već i po pitanju svesti.

Nobelovac Rodžer Penrouz odbija ovakvo razumevanje tvrdeći da ljudska svest nije izračunljiva, odnosno da se svest ne može opisati algoritmom bez obzira koliko kvalitetan ili kompleksan bio. On tvrdi da je svest potpuno drugačiji fenomen koji i dalje ne razumemo dovoljno. Svoje stanovište brani teorijom koju je predložio zajedno sa neurologom Stjuartom Hamerofom. Njihove pretpostavke se pozivaju na postojanje fenomena unutar mikrotubula neurona mozga koji tek kvantnim procesima omogućavaju postojanje svesti i time brane Penrouzovo romantičnije viđenje sveta.

O toj Penrouzovoj želji da se otrese ideje mogućnosti konačnog iscrpljivanja sveta svedoči Džon Horgan koji je opisao razgovor sa Penrouzom iz 1989. godine u svojoj knjizi „Kraj nauke“. Penrouzu, kao velikom fizičaru, Horgan tada postavlja pitanje o mogućnosti formulisanja teorije svega na šta mu Penrouz odgovara da on verovanje u skorašnju formulaciju teorije svega smatra pesimističkim pogledom na svet. Horgan ga iznenađeno pita šta je pesimistično u tome da onaj koji traga za istinom smatra da se ta istina može dosegnuti, što mu Penrouz jednostavno objašnjava: „Rešavanje zagonetke je divan posao, ali ako se one sve reše, to bi moglo biti dosadno.“

Iako je bio ateista, Artur Klark je odlučio da u svojoj priči da za pravo monasima kako bi mu to obezbedilo dramatičan kraj priče. Priča se završava tako što inženjeri, spuštajući se sa planine kroz noć, shvataju da bi računar trebalo da je ispunio svoj zadatak, tada se okreću i vide kako samostan nestaje u ogromnoj buktinji. Dok zaprepašćeno gledaju ka buktinji ne primećuju da se zvezde na nebu gase jedna po jedna.

Izvor: Paralaksa

Devet milijardi božjih imena

Doktor Wagner se uspio suzdržati. To je bilo pohvalno. Zatim je rekao:

– Vaša molba je malo zbunjujuća. Koliko ja znam, ovo je prvi put da tibetanski samostan traži elektronsko računalo. Ne želim biti znatiželjan, ali nikad ne bih pomislio da takvoj ustanovi može biti potreban taj stroj. Smijem li vas pitati što želite raditi s njim?

Lama popravi skute svoje svilene odjeće i stavi na stol automatsko računalo pomoću kojeg je upravo obavio pretvorbu funti u dolare.

– Vaše računalo tipa 5, ako je vjerovati vašem katalogu, može obaviti sve matematičke operacije do 10 decimala. Ali mene zanimaju slova, a ne brojke. Molim vas da preustrojite izlazni krug na način da tiska slova, a ne nizove brojki.

– Ne razumijem…

– Otkad je, prije više od tri stoljeća, osnovan naš samostan, posvetili smo se jednom poslu. Taj vam se posao može činiti čudnim pa vas molim da me saslušate potpuno otvorena duha.

– U redu.

– Jednostavno je. Sastavljamo listu svih mogućih Božjih imena.

– Molim?

Lama nepokolebljivo nastavi:

– Imamo odlične razloge da vjerujemo da se sva ta imena sastoje od samo devet slova našeg alfabeta.

– I to radite već tri stoljeća?

– Da. Procijenili smo da bi nam bilo potrebno petnaest tisuća godina da dovršimo svoj zadatak.

Doktor ispusti pomalo iscrpljen zvižduk:

– O. K., sad vidim zašto želite unajmiti jedan od naših strojeva. Ali koji je cilj te operacije?

Lama oklijevaše djelić sekunde, i Wagner se uplaši da je uvrijedio tog neobičnog klijenta koji je upravo stigao s dugog putovanja Lhasa-New York, s elektronskim računalom i katalogom Kompanije za elektronska računala u džepu svoje odjeće od šafrana.

– Nazovite to ritualom ako želite, reče lama, ali to je temeljna komponenta naše vjere. Imena kao što su Više Biće, Bog, Jupiter, Jehova, Alah, itd., samo su oznake koje su izmislili ljudi. Filozofska razmišljanja, odviše složena da bi ih ovdje iznosio, dovela su nas do sigurnosti da se među svim mogućim razmještajima i kombinacijama slova nalaze prava Božja imena. Naš je cilj, dakle, da sva ta imena pronađemo i popišemo.

– Razumijem. Počeli ste s A.A.A.A.A.A.A.A.A i završit ćete sa Z.Z.Z.Z.Z.Z.Z.Z.Z.

– Samo što koristimo svoj vlastiti alfabet. Dakako, bit će vam jednostavno preustrojiti električni pisaći stroj na način da koristi naš alfabet. Ali više će vas zanimati problem podešavanja specijalnih strujnih krugova koji će unaprijed eliminirati beskorisne kombinacije. Na primjer, niti jedno slovo ne smije se ponoviti više od tri puta u nizu.

– Tri? Želite reći dva.

– Ne. Tri. Ali potpuno objašnjenje oduzelo bi previše vremena, čak i kada biste razumjeli naš jezik.

Wagner brzo reče:

– Dakako, dakako, nastavite.

– Lako ćete prilagoditi vaše automatsko računalo tom cilju. Pomoću odgovarajućeg programa stroj te vrste može zamijeniti jedna slova drugima i otisnuti rezultat. Tako će, mirno zaključi lama, ono za što bi nam bilo potrebno još petnaest tisuća godina biti gotovo u sto dana.

Doktor Wagner je osjećao kako gubi vezu sa stvarnošću. Prozori zgrade ublažavali su buku i svjetla New Yorka. Bio je prenesen u drukčiji svijet. Tamo, u svom dalekom planinskom utočištu, generaciju za generacijom, tibetanski svećenici već tri stotine godina sastavljaju svoju listu imena koja nemaju smisla… Znači da ljudskoj ludosti nema granica? Ali doktor Wagner nije smio izraziti svoje misli. Mušterija je uvijek u pravu…

On odgovori:

– Ne sumnjam da možemo preustrojiti stroj tipa 5 na način da tiska takve liste. Više me zabrinjava njegovo instaliranje i održavanje. Osim toga, neće ga biti lako dostaviti na Tibet.

– To mi možemo srediti. Odvojeni dijelovi odviše su krhkih dimenzija da bi bili transportirani avionom. Osim toga, upravo smo zbog toga odabrali vaš stroj. Pošaljite dijelove u Indiju, a za ostalo ćemo se mi pobrinuti.

– Želite li angažirati dvojicu naših inženjera?

– Da, da instaliraju stroj i da ga nadziru tih sto dana.

– Obavijestit ću upravu za kadrove, reče Wagner pišući nešto u svoj notes. Ali moramo riješiti još dva pitanja…

Prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, lama je iz svog džepa izvadio tanak list papira:

– Ovo je ovjereno stanje mog računa u Azijskoj banci.

– Zahvaljujem. Savršeno… Ali, ako dopuštate, drugo pitanje je toliko elementarno da ga oklijevam spomenuti. Često se događa da zaboravimo očite stvari… Imate li izvor električne energije?

– Imamo generator Diesel električne snage 50 kW, 110 volti. Postavljen je prije pet godina i radi ispravno. Olakšava nam život u samostanu. Nabavili smo ga prije svega da bi se mlinovi za molitve mogli okretati.

– Oh! da, naravno, mogao sam pretpostaviti…

Pogled s ograde bio je vrtoglav, ali čovjek se na sve navikne.

Prošlo je šest mjeseci i Georges Hanley više nije bio zadivljen visinom od šest stotina metara vertikale koja je razdvajala ograđeni samostan od polja u nizini. Naslonjen na stijene koje je vjetar zaoblio, inženjer je sumornim pogledom promatrao daleke planine čija imena nije znao. Operacija Božje ime, kako ju je okrstio šaljivčina iz Kompanije, bila je zasigurno najgori luđački posao u kojem je ikad sudjelovao. Tjedan za tjednom, preustrojeni stroj tipa 5 ispisivao je na tisuće listove papira nevjerojatnim umjetnim jezikom. Strpljivo i neumoljivo, računalo je grupiralo slova tibetanskog alfabeta u svim mogućim kombinacijama, crpeći niz za nizom. Svećenici su izrezivali neke riječi čim bi izašle iz električnog pisaćeg stroja i predano ih lijepili u ogromne zapisnike. Za tjedan dana posao će biti završen. Hanley nije znao pomoću kojeg tajnog računa su zaključili da ne treba proučavati skupine od deset, dvadeset, stotinu, tisuću slova, i uopće nije želio znati. Ponekad je u svojim noćnim morama sanjao da je veliki lama odjednom odlučio još više zakomplicirati operaciju i da će posao trajati do 2060. godine. Taj je čudak djelovao potpuno kadar to učiniti.

Velika drvena vrata su se zalupila. Chuk je došao da mu se pridruži na terasi. Chuk je po običaju pušio cigaru: postao je popularan među lamama dijeleći im havane. “Ti su tipovi možda potpuno ludi” – pomisli Hanley – “ali nisu puritanci. Česte ekspedicije u selo ipak su im bile od neke koristi… “

– Slušaj, Georges – reče Chuk – imamo problem.

– Stroj se pokvario?

– Ne.

Chuk sjedne na ogradu. To je bilo iznenađujuće jer se inače bojao vrtoglavice.

– Upravo sam otkrio cilj operacije.

– Ali već ga znamo!

– Znali smo što svećenici žele uraditi, ali nismo znali zašto.

– Pih! to su luđaci…

– Slušaj, Georges, stari mi je upravo objasnio. Misle da će, kad popišu sva imena (a prema njihovom mišljenju ima ih oko devet milijardi) božanski cilj biti postignut. Ljudska će rasa postići ono zbog čega je stvorena.

– I što onda? Očekuju da se ubijemo?

– To je nepotrebno. Kad lista bude gotova, Bog će se umiješati i sve će biti svršeno.

– Kad završimo, doći će smak svijeta?

Chuk se nervozno nasmija.

– To sam i ja rekao starom. On me je pogledao na čudan način, kao što profesor pogleda izuzetno glupog đaka, i rekao mi je: Oh! to neće biti tako beznačajno!…

Georges razmisli na trenutak.

– Taj tip očito ima velike ideje – reče, – ali što to mijenja? Znamo da su oni luđaci.

– Da. Ali zar ne vidiš što se može dogoditi? Ako lista bude gotova, a trube anđela Gabrijela u tibetanskoj verziji se ne oglase, oni mogu odlučiti da smo za to krivi mi. Na kraju krajeva, služe se našim strojem. To mi se ne sviđa…

– Pratim te…, – reče polako Georges, – ali vidio sam i drugačijih od njega. Kad sam bio dječak, u Louisiani, imali smo propovjednika koji je bio najavio kraj svijeta iduće nedjelje. Stotine ljudi mu je povjerovalo. Neki su čak prodali kuću. Ali iduće se nedjelje nitko nije razbjesnio. Ljudi su jednostavno mislili da se malo prevario u računu, i mnogi od njih su i dalje vjernici.

– Ako nisi primijetio, upozoravam te da nismo u Louisiani. Nas dvojica smo sami među stotinama redovnika. Ja ih obožavam, ali više bih volio biti negdje drugdje kad veliki lama shvati da operacija nije uspjela.

– Postoji rješenje. Mala bezazlena sabotaža. Avion stiže za tjedan dana, a stroj će za četiri dana završiti svoj posao, pod uvjetom da radi 24 sata na dan. Dosta je da nešto popravljamo dva-tri dana. Ako to dobro organiziramo, mogli bismo biti na aerodromu kad zadnje ime izađe iz stroja.

Sedam dan kasnije, dok su mali planinski poniji silazili spiralnom stazom, Hanley reče:

– Pomalo mi je žao. Ne bježim zbog straha, nego zbog tuge. Ne bih volio vidjeti lica tih čestitih ljudi kad se stroj zaustavi.

– Po mom mišljenju, reče Chuk, oni su dobro prozreli da mi bježimo, i bilo im je svejedno. Sada znaju u kojoj je mjeri stroj automatski i da ga nije potrebno nadgledati. A misle da poslije ne postoji.

Georges se okrene na svom sedlu i baci pogled. Samostanske zgrade ocrtavale su se smeđom siluetom na zalazećem suncu. Mala svjetla zasvjetlucala bi s vremena na vrijeme pod tamnom masom zidova, poput okna na brodu koji plovi. Električne svjetiljke obješene na strujni krug stroja broj 5. Što će biti s električnim računalom? pitao se Georges. Hoće li ga redovnici uništiti u svom bijesu i razočaranju? Ili će sve započeti ispočetka? Kao da je još bio tamo, vidio je što se u tom trenutku događa na planini iza zidova. Veliki lama i njegovi pomoćnici pregledavali su listove papira, dok su novaci izrezivali barokna imena i lijepili ih u golemu bilježnicu. I sve se to odvijalo u pobožnoj tišini. Čuli su se samo udarci stroja, koji je poput lagane kiše kuckao po papiru. Računalo, koje je radilo kombinacije od tisuću slova u sekundi, bilo je za to vrijeme potpuno tiho…

Chukov glas prekinuo je njegovo sanjarenje.

– Evo ga! Kako ga je lijepo vidjeti!

Stari transportni avion DC 3 nalik na sitan srebrni križ upravo se spustio na mali improvizirani aerodrom. Taj prizor izazva kod njih želju da popiju veliki gutljaj ledenog viskija. Chuk započne pjevati, ali ubrzo prestane. Planine ga nisu poticale.

Georges pogleda na sat.

– Za sat vremena bit ćemo na uzletištu, reče. I nadoda:

– Misliš li da je računanje gotovo?

Chuk ne odgovori i Georges podigne glavu. Vidio je izrazito bijelo Chukovo lice, okrenuto prema nebu.

– Pogledaj, promrmlja Chuk.

Georges podigne pogled. Iznad njih su se posljednji put, u tišini visina, jedna po jedna, gasile zvijezde…

Arthur C. Clarke