Dionysos, Nietzsche, Jim Morrison

(u susret Proljeću)

„Do you know the warm progress

Under the stars?

Do you know we exist?

Have you forgotten the keys

To the kingdom

Have you been born yet

   & are you alive?

Let’s reinvent the gods, all the myths

Of the ages

Celebrate symbols from deep elder forests“

 

James D. Morrison – An American Prayer

 

Doorsi (The Doors) su predstavljali mračniju, intelektualnu stranu pokreta koji je započeo u zemljama Zapada, prvenstveno u Americi i Velikoj Britaniji – takozvanog “hipi pokreta”. Oni su stajali između poznatog i nepoznatog, pozivajući druge da otvore vlastita vrata ka beskonačnosti značenja. Simbolika vrata  preuzeta je iz knjige poezije „The Marriage of Heaven and Hell“ engleskog pjesnika Williama Blakea koji kaže:

“If the doors of perception were cleansed, every thing would appear to man as it is, infinite./ For man has closed himself up, till he sees all things thro’ narrow chinks of his cavern.”[1] (Blake, 2007: 170).

Gledajući svijet kroz bilo kakav okvir znači isključiti sve druge mogućnosti, ograničiti vid i vlastitu mogućnost spoznaje. Ograničavanje vlastita identiteta na neku konačnu definiciju znači negaciju identiteta – “if you name me, you negate me”. Identitet je nešto promjenjivo i Jim se njime igra: on je i šaman, i Kralj guštera, i Dioniz, erotski političar, apokaliptičar seksa – mnogo toga i ništa. Identitet kao ni realnost nisu stabilne strukture nego otvorene, fluidne i uvijek u pokretu – beskonačne. Spoznavanje sebe znači istraživanje svijesti. Po uzoru na A. Huxleya i njegovo vlastito iskustvo sa meskalinom (koje je opisao u djelu pod nazivom „The Doors of Perception“ aludirajući tako na već navedeni citat), Jim pomoću opijata eksperimetiše sa vlastitom sviješću, proširujući je da bi spoznao svijet unutar sebe i vanjski svijet. „Drugs are a bet w/ your mind.“ (Wilderness, 1988: 78), baš kao i alkohol – “novo vino” – čovjekov dobrotvor i uništavatelj. Na putu ka spoznaji, Jim se prepušta misteriju, nepoznatom, fasciniran mrakom, opasnošću, smrću. Prigrljenje smrti u formi radosti destrukcije i odbijanja bijega od smrti bili su njegovi načini uklanjanja represije. Život se afirmisao u igri, a „sve igre sadrže ideju smrti“[2] (Morrison, 15). Da bi se živjelo treba prigrliti i smrt i patnju jer, kako kaže, bol čini da se osjećaš više živim a život boli više od smrti. U igri uobrazilje, Jim smatra da ne postoji pogrešan ili ispravan način da se dođe do spoznaje – svako treba da ide vlastitim putem,  a mogućnosti su beskonačne. Morrisonova namjera dekonstrukcije svijeta i nanovnog kreiranja po nekim aspektima je zajednička sa drugim subkulturama njegova vremena, međutim glavna razlika je u tome što Morrison (re)kreira svijet unutar vlastite imaginacije a ono vanjsko je izraz unutrašnjeg, dok su ostale subkulture njegova vremena sadržavale ideju kolektivne rekonstrukcije svijeta. (U jednom intervjuu iz 1970. Jim govori o hipi pokretu kao o „Dionizijskoj reakciji, ali veoma naivnoj i neplodnoj”.)[3] Njegova riječ nije govorila u ime nekog kolektiva – ona se obraćala pojedincu!

Muzika je bila dobar /jedini prijatelj, izvor inspiracije; „muzika kao hipnotički val zvuka“ ostavljala bi ga slobodnim da napiše bilo šta što bi mu u tom trenutku prošlo kroz glavu. „Music inflames temperament.“ Ista stvar je bila i na koncertima: „jednostavno pratiš vibracije gledalaca i muzike – i tu stvaraš umjetnost.“[4] Na sceni je Jim sam bio umjetnost – performativna, dionizijska, umjetnost vođena unutrašnjim, umjetnost u divljem plesu sa životom. Igra. Ono što muzika pruža jeste sigurnost i poticaj na izražavanje svijesti kroz, u Jimovom slučaju, poeziju. Njegova prva knjiga poezije (1969.) nosi naziv „The Lords / Notes on Vision“, popraćena drugim sveskom poezije pod nazivom „The New Creatures“ (1969). Njegov prvijenac čine djela proročke forme i sadržaja, sa temom seksa, sljepila, modernog života, grada, snova, teatra, gledaoca, šamanizma, kinematografije. Pjesme su pisane slobodnih stihom, ne sadrže naslov i čitamo ih kao jedan tok svijesti; sličnog senzibiliteta, pjesme se nadovezuju jedna na drugu, nadopunjujući se, a često nailazimo na po jednu rečenicu koja je pored sve bjeline papira samoodrživa zbog snage Vizije! Iz poezije se očituje snažan uticaj Rimbauda, njegov zahtjev za “življenjem umjetnosti”.

U pismu Paul Demeniy-u (1871.) Arthur Rimbaud piše prozu o budućnosti poezije gdje kaže:

„Ono što čovjek koji hoće da bude pjesnik mora prije svega ostalog da prouči jeste njegova sopstvena i potpuna svijest; on istražuje svoju dušu, on je nadzire, iskušava je, izučava je. Čim je upozna, on treba da je njeguje; […] Ali, stvar je u tome da svoju dušu treba učiniti čudovišnom: poput trgovaca djecom, nego šta! Zamislite čovjeka koji sebi po licu sadi i njeguje bradavice.

Kažem da treba biti vidovit, učiniti sebe vidovitim.

Pjesnik postaje vidovit pribjegavajući dugom, ogromnom i smišljenom rastrojavanju svih čula. Svim oblicima ljubavi, patnje, ludila; on istražuje sam sebe, on kroz sebe cijedi sve otrove, da bi sačuvao samo kvintsencije. Neopisivo mučenje u kome […] on postaje više nego iko veliki bolesnik, veliki zločinac, veliki prokletnik, – i vrhovni Učenjak! – Jer on stiže do neznanog!“ (2004)

Morrison je prihvatio na sebe odgovornost vidovnjaka a to je značilo sljepilo za vanjski svijet; „Ništa. Vanjski zrak/ peče mi oči./ Izvadit ću ih/ i osloboditi se žarenja.“[5] (Morrison, 1996: 37). Okreće se prema sebi, uvlači i duboko gleda u sebe, prepušta se imaginaciji, ekstazi, nepoznatom.

„Zalaži se da dođe do sporazuma s „Vanjskim“,/ stapajući se s njim, pretvarajući ga u unutrašnje. Ja/ neću izaći, morate ući k meni. U moj vrt-maternicu/ iz koje zurim. Tu mogu sagraditi/ svemir unutar lubanje, da bih se natjecao sa stvarnosti.“ [6] (Morrison: 71).

Na putu ka unutrašnjem, Jim sebe vidi kao šamana – vizionara i izlječitelja. Kroz njegov odnos prema mitu i šamanizmu očituje se i odnos prema vanjskom svijetu, prema ljudima, prema kolektivu. Ljudi su bili bolesni, Amerika je bila bolesna, bez duše – potreban je ne sveštenik nego šaman = onaj koji vraća dušu. Kroz težnju da probudi ljude iz stanja tromosti, on ih zapravo vraća u prošlost, ka arhajskom čovjeku, želeći da današnjeg modernog čovjeka izliječi od „bolesti linearne historije“ (Coupe, 1997: 50). Otud se priziva moć rituala, obnavlja se mudrost arhajske ceremonije: kroz nesklad i haos do čišćeg, slobodnijeg carstva.

„Načelo seanse: izliječiti bolest. Određeno bi raspoloženje

moglo prevladati u jednom narodu opterećenog povijesnim

događajima ili umiranjem u ružnoj krajini. Oni traže

oslobađanje od sudbine, smrti, straha. Traže

posjedovanje, posjet bogova i moćnika, povraćaj

životnih izvora od demonskih posjednika. Ozdravljenje

se postiže ekstazom. Izliječiti bolest ili

spriječiti njezinu pojavu, oživjeti bolesnika i povratiti

ono ukradeno, dušu.“[8] (Morrison, 1996: 131).

Šamani su nekada, zajedno sa sveštenicima i vračevima, igrali veliku ulogu u religioznom životu čovjeka. Šamani, za razliku od ostalih mistika, nisu nasljeđivali moć, oni su prolazili kroz obuku – putem snova, bolesti ili inicijatičkog obreda; dok su sveštenici upražnjavali određene obrede, šamani su doživljavali neposredno iskustvo natprirodnih sila (Eliade, 1985: 227). U snovima se pronalazi sveti put i uspostavljaju neposredni odnosi sa bogovima, duhovima i dušama predaka; ukida se istorijsko vrijeme i pronalazi mitsko, što budućem šamanu omogućuje da prisustvuje počecima svijeta, da postane savremenik kako kosmogonije, tako i prvobitnih mitskih otkrovljenja. Najčešće se sanjaju duhovi i preci ili čuju njihovi glasovi/pjesme; primaju se inicijatička pravila i saznanje koji će predmeti biti potrebni za šamansko liječenje. Duhovi se, prema mnogim tradicijama, pojavljuju u obliku životinja koji onda postaju njihovi duhovi-zaštitari. (97) Prema sjevernoameričkom šamanizmu, svaki pojedinac bio je u mogućnosti da i sam pridobije izvjesne mađijsko-religiozne moći koji bi ga učinile sposobnim za vizije. „Ali jedino šaman uspijeva da ovlada tehnikom koja mu omogućuje ekstatična putovanja po volji.“ (226) San, bolest ili inicijatički obred – središnji element ostaje uvijek isti: simbolička smrt (kroz produženu nesvjesticu) i vaskrsenje, uz komadanje tijela u različitim oblicima (siječenje, otvaranje trbuha itd.) (65). Šamanska liječenja ritual su u pravom smislu te riječi i zanimljivo je to da je i publika (oni koji su bili okupljeni oko bolesnika) također sudjelovali u jednom dijelu rituala: šaman bi počeo pjevati pjesmu koju bi mu njegov duh-zaštitar signalizirao i publika bi je pratila sve do šamanovog utonuća u ekstatično stanje. Šamani su „profesionalni histerici“ (Morrison: 129.).

Suzi Gablik smatra da je „umjetnik kao šaman“ (kao figura mistika, sveštenika i političara koja je postala vizionar i izlječitelj) u mogućnosti da vrati umjetnost u dodir sa svetim izvorima i da kroz vlastitu transformaciju razvije ne samo novi oblik umjetnosti, nego novi način življenja (vidi Coupe: 51). U tom smislu, Jim jeste bio šaman: na koncertu kao jednoj vrsti rituala, ceremonije, on predvodi; „osjetilna panika,/ namjerno izazvana drogama, napjevima, plesom,/ baca šamana u trans./ Izmijenjenog glasa,/ grčevitih kretnji. Ponaša se kao luđak.“ [9] (Morrison, 1996: 129). Njegove kretnje (kao jedna vrsta performativnog iskaza) signaliziraju pojavu satira-Dioniza koji je došao da propovijeda život kroz igru i muziku: sa kobrom na lijevoj i leopardom na desnoj strani, Jim prograšava početak Nježne parade.

„Okupili smo se unutar ovog drevnog

i suludog teatra

Da bismo širili našu strast za životom

i pobjegli od uskovitlane mudrosti

ulica.“

Da bi mogli živjeti sa spoznajom o strahotama i užasima postojanja, sa svom patnjom koja je dio života, Grci su morali stvoriti Olimpske bogove – bio je to njihov porod snova – a grčki bogovi su opravdavali ljudski život time što su ga sami živili (Nietsche, 1983: 33). Grci su se osjetili povezanim s prirodom, s njenim nagonima, uronjeni u ljepotu privida, nalazeći spas u prividu: „[Apolon] nam, uznositim kretnjama, pokazuje kako je nužan cio svijet muke da bi u njemu pojedinac bio ponukan na stvaranje spasonosnih vizija, da bi potom, utonuo u motrenje istih…“ (37). Apolonijski nagon se izražavao kroz likovne umjetnosti i jedan dio poezije, vođen snom, lijepim prividom. San kao čovjekova kreacija jeste i njegova inspiracija: promatrajući slike on tumači život. Otuda Apolon stoji kao predstavnik božanske svjetlosti i sjaja, proročnik i božanska sila načela individualizacije. Dionizijski nagon, s druge strane, potiče na stvaranje muzike kojom se, zajedno s igrom i plesom, slavi život. Dioniz je bog svijeta opoja i otuda se dionizijski porivi bude pred nadolazećim proljećem kada se sve budi da život slavi ili pod utjecajem kakvog narkotičkog pića; uz ples i pjesmu čovjek se očituje članom jednog višeg zajedništva; iz njegovih kretnji govori opčinjenost, „čovjek se ćuti Bogom“. On nije kreator, on sam je umjetničko djelo (23-27).

Ovakav opis opravdava tezu da Jim na sceni jeste bio umjetnost. Prateći svoje nagone, kao pjesnik bježi u carstvo snova i imaginaciju, u vlastite vizije i tamo uči o sebi i ljepoti; kao izvođač (performer), on slijedi svoje dionizijske nagone i u opčinjenosti sebe vidi kao satira, kao Dioniza, on sam je odraz pra-boli. To se jasno očituje u njegovim nastupima: grčevite kretnje, mutan pogled, bolni krici koji se probijaju duboko – strašni, uznemirujući, teški. Kao dionizijski umjetnik, pjesnik-Jim napušta svoju subjektivnost, „postaje jedno s Pra-Jednim, s njegovim bolom i proturječjem, te proizvodi odslik tog Pra-Jednog“ (40). On jeste i subjekt i objekt, u isti mah pjesnik, glumac, gledatelj. Otuda za Morrisona umjetnost ne znači bijeg od užasa egzistencije, već suočenje s užasom! Njegova poezija govori o ljepoti strašnog i haotičnog, nepoznatog i bola. Destrukcija postaje dio kreacije: „Razdvojiti, pročistiti, ponovno sastaviti.“[10] (Morrison, 1996: 149).

Jednom iskušan zanos dionizijskog stanja koji otvara ponor zaborava između svijeta svakodnevne zbilje i svijeta dionizijske zbilje, stvara gađenje prema svijetu realnosti i u opasnosti je da čezne za budističkim nijekanjem volje. U tome je dionizijski čovjek sličan Hamletu: obojica su spoznali i gadi im se djelovati „jer njihovi postupci ne mogu ništa izmijeniti u vječnoj biti stvari, njima je smiješno ili sramotno što se od njih očekuje da ponovno urede već rasklimani svijet. Spoznaja ubija djelovanje, za djelovanje treba biti obavijen iluzijom. […] Svjestan jednom sagledane istine, čovjek sad posvuda vidi samo ono užasno ili apsurdnost bitka.“ (Nietzsche, 1983: 52). U takvom bezvoljnom stanju prilazi umjetnost kao iscjeliteljica koja nudi „uzvišeno kao umjetničko kroćenje užasnog, i komično kao umjetničko pražnjenje od odvratnosti apsurdnog.“ (53). Upravo zbog ovakve spoznaje, gledanja kroz optiku apsurdnog, Morrison nas poziva na igru i ples. Prepeke koje vidimo su iluzorne, “ljudi ne treba da se dijele na glumce i gledaoce” (opet po uzoru na grčku tragediju koja nastaje iz dva kora koja su stajala sa suprotnih strana, okupljena oko raskomadanog Dionizovog tijela; a za grčkog je posjetioca tragični doživljaj na sceni bio stvaran koliko i kamenje na kom je sjedio). Zaboravili smo da se igramo, a kada igra (a play) umre, ona postaje Igra (the Game) (Morrison, 1996: 12). Onda to postaje igra moćnika, igra vladajućih, igra sveštenika, igra roditelja, igra „prijatelja“. U intervjuu sa Lizzie James[11], Morrison govori o slobodi i o tome kako nas sve stvari koje dolaze spolja zapravo ograničavaju i pokušavaju kontrolisati – čak kontrolišu i naše osjećaje jer očekuju, projektuju sebe kroz nas, tražeći od nas da budemo ono što oni očekuju od nas da budemo – a ne ono što stvarno jesmo. Za Jima je to suptilno ubistvo. Iako se na Kralja guštera gledalo kao na spasitelja, u neku ruku i mesiju – on to nije bio, on je odbijao da to bude. On je bio Učitelj; nisu mogli tražiti da neko drugi za njih osvaja slobodu, jer to bi opet značilo ovisnost o nekome. Da bi se čovjekov oslobodio, treba da se suoči sa svojim najdubljim strahom – strah tada nestaje i ti si slobodan, slobodan da budeš ono što osjećaš, veli Jim.

Jim se suprotstavljao racionalnosti modernog svijeta, utemeljenim moralnim i etičkim načelima i vrijednostima, pozivajući ljude da se oslobode društvenog ugnjetavanja, provocirajući ih i testirajući njihove granice. Jim nije priznavao nijedan autoritet. Porodica, prije svih, bila je vid represije. Ubiti oca i voditi ljubav sa vlastitom majkom znači ubiti one stvari koje su usađene u tebe, koje si naslijedio, koje nisu tvoje vlastite i vraćanje u prvobitno stanje unutar majčine utrobe. Incest je način pobjede nad prirodom: „jer čime bi se moglo prisiliti prirodu da više ne čuva svoje tajne ako ne pobjedonosnim suprotstavljanjem, tj. neprirodnim“ (Nietzsche, 1983: 61). Nietzsche govoriti o „Mitu o Edipu“ kao o dionizijskoj mudrosti koja, gurajući prirodu u ponor uništenja, i sama mora osjetiti rasap prirode. Ovakav jedan čin simbolizuje simboličku smrt pojedinca i vraćanje u čisto stanje egzistencije. Tek tada možemo da sami sebe porodimo.

„Nema više „plesača“, opsjednutih./ Raskol ljudi na glumca i gledaoca/ središnja je činjenica našeg vremena. Opsjednuti smo/ herojima koji žive za nas i koje mi kažnjavamo./ Kad bi sva radija i televizije lišili/ njihovih izvora energije, sve knjige i slike/ spalili sutra, sve predstave i kina zatvorili,/ sve umjetnosti zastupničkog postojanja…// Zadovoljavamo se onim što nam je „dato“ u traganju za/ dojmovima. Preobraženi smo iz ludog/ tijela što pleše po padinama brda u par očiju/ što zure u mrak.“ (Morrison, 1996: 45). [12]

Jim Morrison je nosio ideju Renesanse, teret zadatka preporoda grčke umjetnosti, ali i puno dalje od nje. Poznato nam je Morrisonova fascinacija Nietzscheom, njegovom filozofijom života, jer smo je mogli vidjeti na djelu, čuti kroz govor (fr. parole), osjetili kroz muziku, pokret, vrisak… Ali, dobar učenik treba da prevaziđe svog učitelja, da sam Učiteljem postane. Otud za razliku od Nietzschea koji kroz svoja djela želi da porodi nešto tragično, nešto u isto vrijeme i apolonijsko i dionizijsko, da pruži neku vrstu metafizičke utjehe svojim čitaocima, Jim sam bio je otjelovljenje grčke tragedije. Sa vitkim tijelom, kudravom kosom i lijepim crtama lica sličio je Apolonu samom, dok je iz njega progovarao Dioniz, sama pra-bol, opčinjenost koja je vodila do hipnotičkog plesa, transa, smrti i ponovnog rođenja. Nietzsche je smatrao da su samo rijetki sposobni da razumiju njegovo učenje, njegovog Zaratustru i da prate njegov put – put ka nad-čovjeku kroz prevrednovanje svih stvari i uz pomoć volje za moć – Jim je, provocirajući i gurajući granice realnosti, pozivao svakog pojedinca da se oslobode okova, kroz igru i imaginaciju, kroz suočenje sa strahom i prihvatanjem smrti. Svi imamo Dioniza u sebi, samo trebamo pogledati ispod Majinog vela i uvidjeti beskonačne mogućnosti života. Ako život jeste apsurdan, zašto onda jadikovati nad njim kada se možemo igrati?! Revolucija počinje iznutra – tek kad čovjek upozna sebe, doći će do promjene. Zato „O veliki stvoritelju bića// udijeli nam još jedan sat da/ prikažemo naše umijeće/ i usavršimo naše živote.“ Treba se osloboditi samsare, vječnog kruženja, vječne smjene godišnjih doba, dana i noći, života i smrti.

I Nietzsche je slavio budizam kao jedinu doslovno pozitivističku “religiju” koja počiva na istančanoj sposobnosti za bol i produhovljenosti, koja slavi lutalački život, umjerenost u svemu, poštivanje tuđeg, dobrotu, neovisnost. Buda nas uči hladnom i objektivnom sagledavanju problema, a najviši cilj je odsustvo svake želje (vidi Nietzsche, 2011: 33-36). Četiri su plemenite istine prema Budi:

1) Patnja postoji;

2) Patnje nastaje iz žudnje i neznanja;

3) Prestanak patnje znači oslobađanje od maye;

4) Osmostruka staza put je do prestanka patnje, a to znači: ispravno razmišljanje, ispravan stav, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravan život, ispravno nastojanje, ispravna usredotočenost, ispravna svjesnost.

„Moći Joge: Učiniti sebe nevidljivim ili malim./ Postati ogroman i dosegnuti najudaljenije stvari./ Promijeniti prirodne zakone. Smjestiti se bilo kamo/ u vrijeme ili prostor. Prizvati mrtve./ Ushititi osjetila i opaziti nepristupačne likove,/ ili događaje u drugim svjetovima, u najdubljoj/ nutrini vlastite svijesti, ili tuđih svijesti.“

Jim je umro sa dvadeset i sedam a mislio je i govorio kao kakav starac. Vrijeme je relativno i dalje, a mudrost Dalekog istoka besmrtna. Sve je tako jednostavno – a do jednostavnosti treba narasti.

„Još se niste tražili: umjesto toga našli ste mene.

Tako čine svi vjernici; stoga se tako malo dobija od svih vjera.

Sada vas pozivam da izgubite mene i nađete sebe…“

Niče, F.W. „Ecce homo“

za P.U.L.S.E: Ines Selimović

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

[1] Vrlo jasna je poveznica između Blake-ove slike i Platonove alegorije o pećini.

[2] „All games contain the idea of death.“ (14)

[3] Interview with James Douglas Morrison, Canadian Broadcasting Co. May 27th 1970, track#1 The Lost Interview Tapes, Featuring Jim Morrison Vol. 1, Bright Midnight 2004

[4] The Doors Live at „PBS Critique“ 1969. Dostupno na YouTube kanalu na linku: https://www.youtube.com/watch?v=Gtz795e3_Uw

[5] „Nothing. The air outside/ burns my eyes. I’ll pull them out/ and get rid of the burning.“ (36)

Za više informacija o vezi između A. Rimbauda i J. Morrisona konsultujte knjigu „Rimbaud and Jim Morrison: The Rebel as Poet“ autora Wallaca Fowlia.

[6] „Urge to come to terms with the „Outside“, by/ absorbing, interiorizing it. I won’t come out,/ you must come in to me. Into my womb-garden where I peer out. Where I can construct a univerze/ within the skull, to rival the real.“ (70)

[8] „Principle of seance: to cure illness. A mood / might overtake a people burdened by historical/ events or dying in a bad landscape. They seek/ deliverance from doom, death, dread. Seek/ possesion, the visit of gods and powers, a rewinning/ of the life-souce from deamon possessors. The/ cure is culled from ecstasy. Cure illness or/ prevent its visit, revive the sick, and regain/ stolen soul.“ (130)

[9] „In the seanse, the shaman led. A sensuous panis,/ deliberately evoked through drugs, chants, dancing,/ hurls the shaman into trance. Changed voice,/ convulsive movement. He acts like a madman. These/ professional hysterics, chosen precisely for their/ psychotic leaning, were once esteemed. They/ mediated between man and spirit-world. Their mental/ travels formed the crux of the religious life of/ the tribe.“ (128)

[10] „Seperate, purify, reunite.“ (148)

[11] James, Lizzie. Interview With Jim Morrison.

[12] “There are no longer ”dancers”, the possessed./ The cleavage of men into actor and spectators/ is the central fact of our time. We are obsessed/ with heroes who live for us and whom we punish./ If all the radios and televisions were deprived/ of their sources of power, all books and paintings/ burned tomorrow, all shows and cinemas closed, all the arts of vicarious existence…// We are content in the ”given” in sensation’s/ quest. We have been metamorphosised from a mad/ body dancing on hillsides to a pair of eyes/ staring in the dark.” (44)

  apolonijsko, dionizijsko, Ines Selimović, Jim Morrison, Nietzsche, percepcija, Priče, Priče, poezija, putopisi, putopisi, šamanizam, The Doors