Film, nasilje i empatija – U potrazi sa Osobom u filmu „The Lobster“

What crabs? Are you mad? What crabs? Ah! Yes. Well, yes… The crabs are men. And so? Where did I get that idea? Real men, good and beautiful, on all the balconies of the centuries. As for me, I was crawling in the yard; I imagined I heard them speaking: ‘Brother, what’s that?’ That was me. Me the Crab….

– J.P. Sartre, The Condemned of Altona.

Veoma je teško zamisliti igrane dugometražne filmove, ma kojeg oni žanra bili, bez nasilja ili smrti. Kroz historijat filma ovo bi vjerojatno bili dva najviše korištena motiva, ali ono što je istinski zanimljivo za njih je način na koji gledateljstvo reagira na njih. Uzmimo filmove Alfreda Hitchcocka za ovaj početni primjer. Gledajući  film “Psycho” smrt Marion Cane i detektiva Miltona nas zastrašuje i zgražava kao i sudbina ubojice Normana Batesa. Na smrt gospođe Thorwald u filmu “Rear Window” smo ravnodušni, kao i na samo uhapšenje njenog muža ubojice Larsa Thorwalda. U filmu “Rope”  priča o nasilju mijenja svoj karakter kako film odmiče, te iz početne apatične pozicije prema smrti Davida Kentleya pomjeramo se prema empatiji dok suprotno vrijedi za sudbinu njegovih ubojica Brandona i Philipa. Kako to nasilje i smrt funkcioniraju u filmovima da nam je u određenim momentima sudbina likova zanemarljiva dok u drugim momentima se saživljavamo s njima?

Ono što postavlja kriterije hoće li filmski lik biti žaljen ili zanemaren zbog sudbe koja ga je snašla je ustvari koliko je taj lik “osoba” u filmu. Osoba  je bilo koja jedinka (ne nužno ljudske vrste) koja je:

(1.) racionalna

(2.) samosvjesna,

(3.) sposobna da razumije koncept sebe kao individue s prošlošću i budućnosti..

Stoga možemo da kažemo kako je realno da ne osjećamo empatiju prema likovima kada su oni svedeni na sirove instinkte, ne posjeduju razvijenu svijesti o postojanju, s pomanjkanjem volje za promišljanjem o prošlosti te bez planova u budućnosti. Pojasnimo ovaj koncept na primjeru filma “The Lobster” Yorgosa Lanthimosa.

Radnja filma “The Lobster” smještena je u bliskoj budućnosti gdje svi ljudi zakonski moraju da imaju životne partnere. Svi samci i oni koji ostanu bez partnera, bivaju upućeni u instituciju u kojoj imaju 45 dana da pronađu partnere u suprotnom će biti pretvoreni u životinju prema njihovom izboru. Kroz ovu jedinstvenu priču te melankolični svijet svojim racionalnim djelovanjem vodi nas protagonista David (Colin Farrell) dok traži životnog suputnika.

U uvodnoj sceni filma svjedočimo ubojstvu magarca, rukom žene o kojoj ništa ne znamo. Ova scena nas ostavlja emotivno pasivnim, mi ne znamo tko je žena te koji je njen motiv ubojstva, u pitanju je ubojstvo magarca koji nije posjedovao karakteristike osobe stoga bez problema prihvatimo ono što smo vidjeli te idemo dalje. U narednoj sceni redatelj nas upoznaje s protagonistom te ga gradi kao osobu kroz niz dijaloga s osobljem hotela.

David nam tako govori o svojoj bivšoj te bratu te ima za cilj da pronađe partnericu (3.), on već zna koja životinja želi postati ako ne uspije (2.) i bez pogovora prihvata tu sudbinu (1.). Uvjerili smo se da David jeste formiran kao osoba ali šta je s ostalim likovima?

Yorgosova izgradnja sekundarnih likova odvija se u narednim scenama počevši pogledom kroz Davidov prozor na ljude koji love „odbjegle“. Mi nismo vezani za „odbjegle“, prihvatili smo pravila distopije s Davidom te gledamo na njih podjednako kao na životinje, nema žaljenja nad njima, nema zgroženosti zbog toga što ih drugi ljudi love i mijenjaju njihove živote za nekoliko dana vlastitih. U pratećim scenama u hotelu pred nama se javlja čitav spektar likova koji su u istom programu s Davidom. Već u njihovom imenovanju osjeti se kontrast u odnosu na protagonistu, tako su oni imenovani kao: „Lisping Man“, „Bandaged Loner“,  „Nosebleed Woman“, „Heartless Woman“. U pitanju je gomila svrhovito monotonim likovima vođenim strahom, željom za pripadnošću te požudama, koje upoznajemo samo kao skup njihovih fizičkih defektivnih osobina kao i detaljnom analizom društvenih normi koje ti likovi uzimaju a priori. To je ono što je izrazito zanimljivo,  svaka od ovih osoba je samosvjesna i razumije sebe u prostorno vremenskom konceptu ali da li su oni racionalni?

Možda je to najviše očito u liku „Heartless Woman“ koja sabire dane lovom na „odbjegle“, dijelom zbog želje da što duže živi (3.), razumije kakav dojam ostavlja na druge i nije je sram niti strah toga (2.) ali tek kada David skupi hrabrosti da joj priđe pokazuje se da njen racio izostaje. Ona je vođena priprostim instinktima, njen poriv za ubistvom je čin čistog užitka. U momentu u kojem ona ubije Davidovog brata, u liku psa, mi smo zgroženi zbog naše direktne konekcije s protagonistom (za razliku od magarca iz prve scene s kojim nemamo nikakve konekcije). S druge strane mi opravdavamo njegov groteskni čin.  „Heartless Woman“ nije kompletna osoba, stoga njena smrt nije tragična niti shvaćena kao loše djelovanje.

„The Lobster“ je film jedne osobe i gomile bića koja imaju manje ili više potencijala da budu osobe. Kada biće nanosi osobi bol osjećamo zgroženost zbog činova negativca, ako osoba nanosi biću bol to nam je prihvatljivo (te u filmovima dosta često likovi doživljavaju dekonstrukciju s osobe na biće ili već u startu bivaju nepotpuno građeni kako bi ovaj princip funkcionirao). S druge strane u filmovima je veoma rijetka pojava da osoba nanosi bol osobi, a još rjeđe da je u pitanju samoozljeđivanje, te smo šokirani krajem Yorgosovog filma, David je osoba, sa kojom se  saživljavamo i ne očekujemo da tragično završi. Sve u svemu biti osoba u filmu očito nosi podjednaku emotivnu i tragičnu težinu kao biti stvarna osoba.

Za P.U.L.S.E Arman Fatić 

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Arman Fatić, Film, The Lobster, Yorgos Lanthimos