Franco Beradi Bifo italijanski je teoretičar marksizma koji se u radu uglavnom fokusirao na ulogu medija i informacijskih tehnologija u post-industrijskom kapitalizmu. Bio je dio projekta Radio Alice, prve italijanske piratske radio stanice, te učesnik političkog pokreta Autonomia. Napisao je više od dvadeset knjiga, a jedan od suradnika mu je bio Felix Guattari. Ove godine Franco Berardi Bifo je bio jedan od učesnika Otvorenog univerziteta. Za Tačno.net Berardi govori o paradoksima medijske ere u kojoj živimo, prirodi novinarstva, kontroli nad informacijama, cyber prostorima, slobodi, subjektivitetu, mikropolitičkim grupiranjima, Syrizi, izazovAdd Newima ljevice te kontroverzama oko Yanisa Varoufakisa.

Felix Guattari, Vaš prijatelj i mislilac na čijem ste djelu radili je pisao o post-medijskoj eri. Ali, nije li danas riječ o hiper-medijskoj eri ili su to dvije strane istog fenomena? 

Na Vaše pitanje je teško odgovoriti. Reći ću Vam i zašto. Sjećam se da je Guattari napisao članak o post-medijskoj eri početkom osamdesetih. Bio sam iznenađen i pitao sam ga zašto govori o post-medijskom kada postoji potpuna najezda medija i medijska sfera raste i raste. Rekao mi je da je tako budući da idemo ka nekom obliku konvergencije svih vrsta medija u neku vrstu mreže, a znate da internet nije bio u upotrebi osamdesetih godina ali je riječ réseau ili mreža bila u značajnoj upotrebi kod Guattarija i njegovih prijatelja. Rekao mi je da će mreža stvoriti uslove za to da se prodre čak i s onu stranu ere medija. U ovome je bio u potpunosti upravu, mreža i internet, da se ispravno izrazim, su potpuno nadišli mnoštvo medija.

Problem je što je Guattarijeva ideja, koja je također bila i moja i ideja cyber kulture uopće osamdesetih kada smo govorili o mreži kao stanju ili post-medijskom stanju, a pod tim mislim na prevazilaženje medijacije među ljudima i na stanje stvarnog dijeljenja… No, je li to istinito? Je li to lažno? Odgovor dolazi od Jeana Baudrillarda koji je, kao što znate, imao mnogo mračniju viziju budućnosti i nije očekivao ostvarenje novog sretnog stanja i baš zato nije post-medija već hiper-medija. U ovom smislu bih rekao da u posljednjih trideset godina ne živimo u post-medijskoj realnosti već mnogo više u, kako Vi kažete, hiper-medijskoj realnosti. Istovremeno, ne želim na neki način kriviti Guattarija jer je on izražavo utopiju, mogućnost ako hoćete tako. Tako da, post-medijski i hiper-medijski ne znače isto. Post-medijski bi značilo ponad medijacije, povratak dijeljenju. Hiper-medijski znači prosto više, više, više. Ova dva načina su danas suprotna, ali su živjela skupa u filozofskoj mašti osamdesetih godina.

Rasprostranjene su i diskusije o prirodi novinarstva danas. Možemo li napraviti neku vrstu analogije i reći da živimo u post-novinarskoj eri? 

Ako novinarstvo jeste, kao što je nekoć bilo, individualistička ili dimenzija buržoaske individualnosti onda je novinarstvo završeno, na mnogo načina je završeno jer više vi kao novinari ne odlučujete o tome šta je važno. Infosfera, protok dominantnih informacija, odlučuje za vas. Očito još uvijek postoji ideja novinarske slobode ali ona je sve više i više neka vrsta oaze, sretnog prostora slobode u medijskoj eri u kojoj novinarstvo više nije postojeća stvar. U isto vrijeme tržišni nivo i nivo razmjene informacija na mreži su potpuno promijenili odnos između čitatelja i pisca. Kao što znamo novine, a kada kažem novinar ja i mislim na novine koje i dalje kupujem svaki dan i ljudi me gledaju kao potpunog čudaka… Internet, ne bih rekao da je ukinuo rad novinara već je bitno reducirao lične intervencije profesionalaca koji se zovu novinarima.

Je li se ova era o kojoj govorimo pretvorila u neku vrstu Fukoovog panoptikuma, virtuelnog? I je li pomenuti način slobodnog protoka informacija zapravo druga riječ za potpunu kontrolu?

Možemo reći da je carstvo transparentnosti carstvo potpune kontrole. U isto vrijeme mislim da ne bismo trebali kriviti novi svijet komunikacija. Trebali bismo znati ponovno izmisliti slobodu u novim uslovima. Problem je, rekao bih, još i skriveniji od problema slobode, transparentnosti, itd. Pravi problem je masovno fabrikovanje ljudskog uma, rastuća relevantnost automatizama u vezama među ljudima i vezama između ljudskih bića i mreže. Radi se o zamjeni ljudskog izbora neizbježnim alternativama. Kada uđete u stvarnost tih komunikacija, suočavate se s tim da niste vi birali nego ste odabrani. Razmislite o facebooku, je li dobar ili loš, ne želim razmišljati na taj način. Problem je što facebook ima sve dominantije mjesto na internetu. Mladi ljudi, skoro pa djeca, misle da poznaju internet ali nikada nisu vidjeli ekran bez tog slova “f” i bez te plave boje. Vidite, oni ulaze na facebook kao da je on sam internet. A to znači da se protokoli komunikacije standardiziraju. Birate prijatelj-nije prijatelj; sviđa mi se-ne sviđa mi se. Korporacija je sve pripremila i proces komunikacije postaje put za automatizam. To ne ukida mogućnost slobode već je ostavlja skrivenom negdje. Neko može pronaći slobodu. Nije u tome problem. Problem je da 99 posto populacije nikada neće znati da sloboda postoji. 

Govorili ste o “tehnološkom zamišljanju budućnosti” i njenoj “mračnoj strani”. Kako tu misao pozicionirate u ovu eru i cyber prostor o kojima smo govorili? 

Ako ponovo razmislim o povijesti zadnjih četrdeset godina u književnosti, filmu i filozofiji jasno vidim da je zamišljanje tehnologije bilo dvostruko i mi možemo ponovo iscrtati povijest znanstvene fantastike ali i filozofiju osamdesetih. Uvijek se sjećam osamdesetih kao veoma važnog doba za mene, ne samo iz ličnih razloga, već zato što smo osamdesetih otkrili mogućnosti tehnološkog načina politke i komunikacija. Osamdesetih godina ste imali cijeli svijet utopijske, slobodarske mašte a s druge strane ste imali djela poput Blade runnera i distopijskog zamišljanja budućnosti. U smislu odnosa Guattarija i Baudrilarda postoji isto takva vrsta alternative. Ne mislim da su utopije bili ispravne ili neispravne, ili da su distopije bile ispravne ili neispravne. Stvarnost u kojoj živimo je simultana utopijska stvarnost bezgraničnog bogastva za sve, i istovremeno je distopijska stvarnost u kojoj je to moguće bogatstvo skriveno i učinjeno nevidljivim dominantnim formama, djelovanjem dominantnog gestalta kapitalizma. Ova forma istovremeno proizvodi mogućnosti ali i sprječavanje ili onemogućavanje shvatanja tih mogućnosti. 

Ljudi često piratske pokrete shvataju kao nekakav prazni spektakl. No, ne radi li se u tome o pravom političkom činu?

 Mislite na piratske medije kakvo je bilo moje iskustvo s Radio Alice…

Da… 

Učestvovao sam u dva, možda tri, iskustva piratskih medija ili medijskog aktivizma ako želite. Jedno je bio iskustvo s radiom sedamdesetih, drugo je bilo učešće u cyber kulturi osamdesetih, a treće je bio telestreet eksperiment s početka ovog milenija. I svaki put piratsko iskustvo anticipira nešto i otvara mogućnost slobode, autonomije – draže mi je reći – autonomije od moći itd. Poenta je u tome da je piratska komunikacija nekada ilegalna ili prosto alternativna, paralelna i underground komunikacija koja može napredovati samo ako je u pozitivnoj vezi s tehnološkim postignućima ili kulturalnim tendencijama. Ako je piratski mediji prosto kršenje pravila, može biti interesantan eksperimennt ali će umrijeti. Ako je anticipacija nečega što već postoji upisano u trenutnu tehnološku stvarnost i u trenutnu realnost društvenog nesvjesnog koje će postati demonskim u budućnosti… Naprimjer, moje lično iskustvo, piratske radio stanice sedamdesetih su bile korisna anticipacija jer je sva ideja išla u smjeru slamanja državnog monopola i anticipiranju postmoderne kulture osamdesetih, itd. i zapravo su se ove radio stanice umnožile. Ako se osvrnem na iskustvo telestreet u kojem sam učestvovao početkom stoljeća vidim da je ono u određenom smislu bilo neuspješno. Pokušali smo se suprostaviti Berlusconijevoj dominaciji u medijima stvaranjem alternativne televizije. Međutim, to nije postiglo svrhu jer je, tri godine kasnije, YouTube potpuno preuzeo prostor televizuelnih komunikacija pa je YouTube ubio telestreet ali i na određeni način Berlusconija također.

Guattari je pisao o mikropolitičkim grupiranjima. S druge strane Žižek je izveo da su takve akcije “ekscesi političke korektnosti”. Šta Vi mislite? 

Znate, Žižekova kritika Guattarija, mislim na knjigu “Organi bez tijela”, je zanimljiva i s aspekta današnjice mogu reći da je Žižek bio upravu. Koncept rizoma, neoliberalne dominacije itd… Problem je što Deleuze i Guattari nisu pisali sada već prije pedeset godina. Pa Žižek u tom smislu nije upravu, nije shvatio koncept rizoma, da uzmemo samo jedan primjer, kao ni beskonačno umnožavanje komunikacije i života, poduzimljivosti. Danas je to svakako politička korektnost, ali prije pedeset godina to je bilo stvaranje mogućnosti koja je bila potpuno nepredvidiva, neodređena i nismo mogli znati u kojem će smijeru ići. Mogla je postati nova norma kapitalizma, što danas znamo da jeste, ali mogla je biti i slobodarsko razaranje kapitalističke moći.

Ja mislim na Žižekovo razmatranje u “Paralaksi”, ne na direktnu referencu na Guattarija. Bilo mi je zanimljivo promisliti između ove dvije mogućnosti shvatanja mikrogrupiranja i djelovanja….

Ja sam se referirao na drugu knjigu koja podriva tijelo bez organa. Mislim da je Žižek u onome što tvrdi istovremeno i upravu i nije upravu. On ispravno kritizira s tačke gledišta današnjice nešto što bi ipak trebalo shvatiti u drugačijem kontekstu. U svakom slučaju, mislim da je to zanimljivo ali Deluze i Guattari i dalje ostaju moja glavna filozofska referenca i mislim da nemamo isto vrednovanje kao pedeset godina ranije. Radi se o potpuno drugačijem shvatanju njihovih koncepata. Deleuze i Guattari nam kažu da, kada pročitamo knigu, ne uzimamo je za istinu već je ona samo kutija s alatima stoga je potrebno uzeti koncept i koristiti ga u situaciji, u povijesno specifičnoj situaciji.

Jedno od Vaših polja interesovanja je odnos medija i subjektiviteta. Često se čuje kako mediji danas proizvode subjektivitet. Vjerujete li u to? I da se malo odmaknemo od stereotipnog, možete li to povezati s fenomenološkom jezgrom subjektivnosti? 

Želim biti pedantan. Mediji uvijek proizvode subjektivnost, problem je je li ona dobra ili loša, je li autonomna ili potčinjena. Koncept subjekta i subjektiviteta je, kao što znate, dvosmislen. Jer, kada kažete subjekt možete misliti na ono što je mislio Heidegger… Ali, zaboravimo to. Hajdemo govoriti o subjektivitetu u slobodnom smislu. Subjektivnost može biti jedinstvena i autonomna ili može biti potčinjena forma postojanja koja nije sposobna pronaći svoj autonomni put. Mediji mogu stvoriti oba vida subjektiviteta i to zavisi u najmanju ruku od konteksta. U povijesti su mediji nekada mogli emancipirati djelovanje pojedinaca i društvenih grupa. Problem je šta sada uraditi s moći, i kada kažem “sada” mislim na period preopterećenosti informacijama, u doba ubrzanja i hiper-ubrzanja medija. U ovom dobu imam osjećaj, mislim i strah, da nijedna medijska akcija nije korisna jer možete učiniti šta hoćete i samo ćete učestvovati u bijelom šumu hiper-medijske ere koju smo pomenuli. U toj situaciji, jedina mogućnost otvaranja puta za slobodnu pojedinačnost je vjerovatno šutnja. Prekinite taj bijeli šum i počnite iznova tražeći stvari i kušajući život izvan polja medijacije. Je li to moguće? Ne znam. To je veliki problem medijskog aktivizma danas. Možete učiniti šta god želite, ovo je važno jer se radi o beskorisnosti medijskih akcija budući da se ulazi u polje bijelog šuma.

A kako se europski koncept cogita uklapa u ovo? 

Shvatam zašto kažete europski, jer on znači Zapadni kao osnovni epistemološki uslov Zapadne misli i kulture. Kada Deluze i Guattari govore o rizomu oni idu ponad dominacije cogita. Dominacija cogita je stvorila uslov za jednu stvar: za dominaciju uma nad tijelom, za podređivanje ženske percepcije svijeta i stvorila je apsolutizaciju kapitalističke kulture, čak bih rekao bjelačke kulture u antropološkom smislu. Hoćemo li prevazići dominaciju cogita? Nisam siguran, alternativa nije jasna u ovom trenutku jer s jedne strane hiper-medijsko doba stvara mogućnost hiper-dominacije informacija nad društvenim tijelom i društvenom imaginacijom. Ali, moglo bi biti da hiper-cirkulacija znakova, informacija, slika itd. do određene mjere provocira neku eksploziju dominacije cogita. U ovom trenutku mi ne znamo, naprimjer, moć riječi. Da li oni znaju šta rade? Vjerovantno ne. Ako pogledate američku hegemoniju koja je posljednja primjena tehnološkog cogita, vidite da je to potpuni neuspjeh. Nisu bili u stanju upravljati globalnom ekonomijom, ratom itd. Vjerovatno smo u nekakvom treptaju posljednje eksplozije dominacije. 

Rekli ste da je Syriza bila “supstitucija za pokret”. Možemo li reći da je ona paradigmatski otkrila dvije mogućnosti ljevice: ljevice kao zbira lijepih riječi (Tsipras) i ljevice kao stvarne opasnosti za tržište (Varoufakis). I glede Varoufakisa, vidimo da on danas govori svugdje i izaziva kontroverze s naplaćivanjem. Možemo li reći da je ovo otvaranje mogućnosti Varoufakisu da govori svuda zapravo njegovo konačno ušutkavanje i izvođenje iz prvotnog domena djelovanja? 

Teško je reći jer govorite o nečemu što se događa sada. S jedne strane bih rekao da je Tsiprasova predaja prosto izdaja. S druge strane, ne krivim Tsiprasa što se predao jer je on prosto razotkrio istinu. A to je da su u vremenu finansijskog kapitalizma ljudska volja i politička akcija svedene na ništa, na nulu. Ne možemo učiniti ništa, samo možemo prihvatiti dominaciju. Sjetite se njegovog pitanja: “Želite li moju jaknu?”. Tako da, u određenom smislu, iskustvo Syrize je bilo prosvjetljujuće, očajničko ali prosvjetljujuće. A onda dolazi Varoufakis. Ne krivim ga jer nekada uzima novac. Bili smo skupa u Berlinu, govorili pred tri hiljade ljudi i on je dobio honorar baš kao i ja oko pet stotina eura. Kada smo otišli u Rim na italijansku televiziju s jednim užasno glupim čovjekom koji se zove Fabio Facio, Varoufakis je tražio 25.000 eura i bio je potpuno upravu. Slažem se s uzimanjem što više novca u takvom tipu skandala. Također, zato što on podržava veliku mrežu aktivista, i problem nije u tome. Problem je, pitam se hoće li Varoufakis biti u stanju da ode dalje od proglašavanja situacije bez izlaza u čemu je bio veoma precizan i veoma efektan. Ali, kada treba predložiti nešto novo, meni se dopada Varoufakis, ali moram reći da on ne govori ništa novo jer nova riječ ne može biti rečena u polju politike. Koje je to polje, domena, prostor u kojem se mogu javiti nove mogućnosti? Ne znam. Ono što znam jeste da je prostor politike okončan. To znam. A ne znam da li će to dalje biti polje jezičkog djelovanja, postpolitičkog instrumenta. Ovo je instrument bijega. Ovo je bježanje od svih. Ne mogu kriviti Varoufakisa jer on nije filozof, a mi sada trebamo filozofe a ne političare.

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak

Tačno

Tekstovi iz sociologije na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Franco Berardi Bifo, marksizam, Sociologija