Jozef K. kao postmoderni lik i uzgojeno poslušno tijelo

Iako postoje mnoga tumačenja Kafkina romana Proces, čemu u prilog ide činjenica kako isti predstavlja plodno tlo za takvo što, s obzirom na to da Kafka kombinira elemente nekoliko književnih vrsta, pa je ovaj roman zahvalan za teoretski osvrt ali i esencijalna tumačenja. Ja sam za zadatak uzela, ipak, obrazloženje hibridnog modela ovog romana, ono modernističko koje koketira sa postmodernom na jedan vrlo neposredan, ali vidljiv način.

Kafka, kao jedan moderan pisac, ali pisac na margini, stvara priču, gotovo proročki, o modernu čovjeku koji je također marginaliziran, pa se može reći da ova pozicija njega kao pisca, ali i pozicija junaka – na jedan efikasan način učestvuju u stvaranju poetike Procesa. Način na koji Jozef K. ”vrši” radnju, način na koji se kreće kroz priču, način na koji robuje velikoj istini i za kojom traga uvelike ukazuju na postmodernističke elemente, jer u stvari sam Jozef jeste postmodernistički lik sa jedne strane, dok je njegova priča protuteža velikim naracijama.

Čak i usmjerenost na esencijalna tumačenja može nam potvrditi isto, jer Kafka nije dopustio čitatelju, kao što ni priča o seljaku i vratima zakona nije dozvolila Jozefu da dođe do konačne i apsolutne istine, po svoj prilici, jer takva ne postoji, a to je ona misao kojom je postmodernizam prožet.

S druge strane, ovaj rad se bavi jednom modernom temom koja je dominantna u Procesu, o izgubljenosti čovjeka u jednom birokratskom sistemu, dok ta izgubljenost proizilazi iz povjerenja u isti. Sud, koji se naoko čini sulud, neozbiljan, u stvari na jedan komičan ali bolan način preslikava sliku današnjeg oštrog, ozbiljnog i strogog suda. Njihova svrha je ista, kao što je i način djelanja, tako da je jedan metonimija drugom. Rekla bih da priča o Jozefu K. nije toliko kritika jednom takvom birokratskom sistemu koji uzgaja, a ne odgaja, koji pretvara u sirovinu i dekumanizira, koliko bi bila kritika čovjeka, koji u ovom slučaju djeluje poput karikature. Jasno je da se Kafka morao poslužiti nekim vidom humora i groteske da bi putem Jozefa prikazao čovjeka u modernom društvu, sve njegove napore da se prilagodi istom, njegovo dopuštenje da ga sistem preradi u svrsishodan materijal, pa čak i štokholmski sindrom, jer Jozef je sretan što je dio društva, a ne njegova žrtva. Svako njegovo podilaženje i povjerenje sistemu za njega znači potvrdu o nekoj pripadnosti, o smislu i svrsi, iako on i sam ne zna šta to čini, šta je učinio i šta treba da čini.

Taj diskurs moći koji je ovladao njime Kafka prikazuje, ne kritikujući toliko sam taj diskurs, već ono što ga odobrava svojom poslušnošću i što podgrijava njegovu moć, a skončava u lancima tog sistema kao kažnjenik čiji je jedini grijeh povjerenje..

Postmodernistička misao u Procesu

Primjetimo  jednu interesantnu stvar kod lika Jozefa K, a to je da se on, u stvari, može učiniti kao jedan potpuno nebitan lik, neobično čudan za junaka modernističkog romana.  Ali ako se uzme cijela priča o samom procesu, ako je dekonstruišemo, primjetićemo njegovu ulogu i to da Jozef djeluje kao osoba koja nije tek neka karika, te njegova važnost  u njegovu  okruženju postaje i više nego očita.On nema funkciju, sem kao nešto što treba ironijski podriti, on gotovo podsjeća na junaka postmodernog romana, za kojeg Lukač kaže da je otvoreno specifičan i individualan, a nikako nije tip.

Obraćajući  pažnju  na ove marginalne stvari (u smislu modernog i postmodernog) jasno je da se i sami prosvjetitelji suprotstavljaju dominantnoj naraciji religije i okreću se umu, te sada postmoderniste odlikuje i korištenje marginalnih likova kao glavnih, što na neki način Jozef i jeste, jer da nije – on bi promjenio svoju priču i, shodno tome, ne bi skončao onako kako jeste: smrću, iako simboličkom, ali ipak smrću. On čak ne želi niti da slaže, pa se može reći kako je njegov izbor u pravom smislu sokratovski.

Možemo se nadovezati na Kamijevog Stranca, gdje kao i u Procesu dolazi do onog velikog govora u trenutku pričanja sa sveštenikom o vratima zakona, što u biti dođe u punom smislu postmodernistički  i to u domenu otpora prema velikim naracijama. Jer postmodernizam odbija da uspostavi bilo kakvu strukturu – kao što su umjetnost ili mit – ili, kako kaže Liotar, veliku naraciju, koja bi takvim modernistima mogla da posluži kao utjeha. Postmodernizam dokazuje da su takvi sistemi zaista privlačni,  pa čak i neophodni, ali da ih to ne čini manje iluzornim. Po Liotaru, postmodernizam je okarakterisan upravo tim vidom nepovjerenja u velike ili metanaracije: oni koji žale zbog ”gubitka smisla” u svijetu ili umjetnosti u stvari oplakuju činjenicu da znanje više nije narativno znanje te vrste. To ne znači da je znanje na neki način iščezlo. Iako postoji promjena, potpuno nova paradigma ne može da postoji.

Zanimljivo je što većina pod velikim govorom smatra Jozefov govor u sudnici, a malo ko  priču sa sveštenikom, o tim vratima i čuvaru istih, iz koje u stvari proizilazi interpretacija, ili interpretacije Procesa. To je ključno poglavlje, kako ga Solar naziva, gdje svećenik u katedrali tumači Jozefu K. priču o seljaku pred vratima zakona, na različite načine. Jozef se ne zadovoljava time i iziskuje konačno riješenje, konačnu istinu, dok svećenik prigovara kako iznosi samo ona mišljenja koja o tom postoje.

Ne treba da se na njih suviše osvrćeš. Taj spis se ne može izmjeniti, i mišljenja o kojim ti govorim često su samo izraz očajanja zbog te nemogućnosti. [1].

Dodaje kako se ne mora sve smatrati istinitim već samo nužnim, što u stvari otvara još jednu priču o postmodernističkoj misli, jer  kako Bart kaže – historiografska metafikcija sugeriše da istina i laž ne mogu biti pravi termini prilikom razmatranja fikcije. Postmoderni romani otvoreno tvrde da istine postoje samo u množini, nikada jedna istina; i rijetko postoji laž per se, već samo istine drugih. Postmoderna fikcija sugeriše da preispitati i predstaviti prošlost u fikciji ili u historiji znači u oba slučaja otvoriti je prema sadašnjosti, zaštititi je od toga da bude konačna i teleološka.

U raspravi između Jozefa i sveštenika, o smislu priče o seljaku i zakonu, te nakon tumačenja iste, konačni smisao nije nimalo jasniji, i kako Solar kaže, to tumačenje kao da dodatno otežava razumjevanje. Jasno je da se  tumačenje ne pojavljuje kako bi se razjasnila misterija, kako bi se priča dovela do konačnosti i svršetka, dakle nekog smisla i razrješenja, jer je to tumačenje koje je samo sebi svrha. To poglavlje nije rasprava o priči, kao ni o smislu iste, već predstavlja raspravu o tumačenju.U samom tekstu o seljaku i zakonu, kao i u tekstu Procesa ne postoje neizvjesne, nerazumljive stvari:

To su priče u kojima se  jasno opisuje  šta se i kako jednom i negdje zbilo. [2].

A upravo te priče postaju nerazumljive onda kad preko njih pokušavamo da otkrijemo šta se to zapravo zbilo, odnosno onda kad čitatelj ima pretenziju za saznanjem šta se, kako se i zbog čeg se nešto zbilo u tačno određeno vrijeme, na određenu mjestu. Kafka kroz cijeli Proces ukazuje, kako nama, tako i Jozefu na nemogućnost istog, gotovo podgrijavajući postmodernističku misao koja kazuje o nemogućnosti spoznavanja i očitovanja prošlosti u sadašnjosti. Ta prošlost može da se razumije samo u jednom novom kontekstu, a računajući na to, prošlost se nikako ne može ponoviti onakvom kakva je bila, pa samim tim se ne može ni razumjeti na jedan apsolutan način.

Jasno je da paradoks kojim Kafka barata, opet po Solaru, proizilazi prije svega iz paradoksa krivog očekivanja. [3].

Jer, Jozef čak ni nakon razgovora sa svećenikom ne uviđa istinu o svom procesu, istinu koja bi mu trebala pružiti makar utjehu i nadu, ali on ne dobija čak ni to. A on upravo iz konačnog tumačenja priželjkuje ono što bi mu i istina mogla donijeti, pa nam se čini kako bi samo konačna svrha svakog tumačenja morala biti isključivo konačno i apsolutno razumjevanje.

Proces razara realističku motivaciju. U njemu je motiv istrage i procesa neobjašnjiv sa stajališta oponašanja zbilje. Situacije su i više nego apsurdne, što je više objašnjivo kroz koncept logike moći, ali i time da kod Kafke, optužba Jozefa K. izaziva krivnju; sudske žalbe dolaze prije nego je izrečena presuda; kazna  biva prije donošenja presude, a svemu tome prethodi postupak obrtanja uzroka i posljedice kojim se izostavlja ralistička motivacija. Kafka također, pored toga, kombinira elemente nekoliko različitih književnih vrsta, a načelo integracije svih tih elemenata nije pripovjedanje sudbine pojedinca, već pokušaj tumačenja koji se iscrpljuje u umnožavaju značenja i traženja nepromjenjivosti.

Kafka nudi jednu vrstu oneobičavanja i očuđavanja time što njegov roman ne slijedi  onaj način prikazivanja i oblikovanja ljudske sudbine koji je bio sankcioniran navikom da se oblik priče primjeni u opisu undividualnog života, gdje je fiktivni karakter  njena djelotvornost i smisao. Karakter  koji je unaprijed shvaćen kao znak, pa samim tim veza između romana i života, postaje jedna nerazlučiva cjelina koja se shvata kao zbilja..

Logika moći

Neizostavno pitanje koje se rađa iz apsurdne situacije Kafkina junaka, te nemogućnosti da se ona gleda samo preko tog apsurda, jeste da li je Jozef K. u stvari naš savremenik, kao što je to Bulgakovljev Majstor koji se nalazio pod petom moćnog naučnog optimizma i želje da se svijet predstavi kao jedna objašnjiva cijelina, u svijetu gdje je čovjek materijal i sirovina a njegov život u rukama sistema.

Jasno je da su Kafkine priče pune nekog krika i nedovršenosti. Kuzmanović u prilog tome kaže kako one ne mogu biti drugačije nego nedovršene jer Kafka ne stavlja tačku svome govoru, ne teži svedenosti jer njegovo pripovjedačno izlaganje nema cilj izvan sebe samog i ne može se okončati onako kako se okončava izlaganje pisca koji drži sve konce u ruci, koji komanduje smislom cjeline, [4] dok onaj duboki krik svjedoči o izgubljenosti čovjeka, bilo da se radi o poziciji pisca, čitatelja ili junaka. Svaki od njih nalazi se u društvu u kojem se čovjek uzgaja da ima samo jednu osobinu, a ne odgaja. I jedan i drugi su na margini – i Kafka u svojoj poziciji pisca, i Jozef u onoj poziciji koja mu je dodjeljena; i jedan i drugi su osobenjaci na sebi svojstven način.

Ta izgubljenost čovjeka, ako se osvrnemo na istoimeni film Orsona Velsa, posebice je naglašena u birokratiji, jer Jozef je na neki način, čini se, izgubljen baš zbog svog punog povjerenja u sistem.

Primjetit ćemo kako ”gledanje na način slušanja”, kako to Žižek navodi, utječe na logiku moći. Vels radnjom filma reinterpretira mjesto i ulogu poznate parabole o kapiji Zakona, gdje se ona javlja dva puta – prvi put na samom početku gdje služi kao neka vrsta prologa koji se čita dok se na slajdovima projeciraju drevne gravure, a potom, malo prije svršetka,  Jozefu je ne pripovjeda svećenik već njegov odvjetnik koji mu se pridružuje u Katedrali.

Zapazimo samo njegov razgovor sa odvjetnikom, koji ga savjetuje da se pozove na neuračunljivost tako što će tvrditi da je žrtva dijabolične zavjere misteriozne državne agencije. Međutim K. ne pristaje na ulogu koju mu odvjetnik nudi, naglašavajući da se odbija izjasniti kao žrtvenik i mučenik društva i sistema, jer po njegovu shvatanju, on nije žrtva nego član društva. U svom finalnom nastupu, K. saznaje da se istinska zavjera moći sastoji u samom pokušaju uvjeravanja subjekata da su žrtve iracionalnih sila, da je sve ludo, te da je svijet apsurdan i besmislen. U Velsovoj verziji, razlog zbog kojeg je K. pogubljen u biti je sasvim drugačiji od onog kojeg nudi Kafka – on predstavlja prijetnju moći u trenutku kad prodire u fikciju na kojoj su utemeljene društvene veze postojeće strukture moći.

U Velsovoj rekonstrukciji Procesa, da bismo preovladali stvarnu društvenu moć, prvo moramo da slomimo njenu fantazmičnu moć nad nama. Njegovo tumačenje se sasvim razlikuje od onog opskurantno-religioznog i naivnog prosvjećenog, humanističkog pristupa  Kafki.

Prema prvom, K. je kriv, ono što ga zapravo čini krivim njegova je vrlo naivna izjava o nedužnosti, njegovo arogantno oslanjanje na naivno – racionalnu argumentaciju. Konzervativna poruka ovog tumačenja koje K. vidi kao predstavnikom prosvjećenog propitivanja autoriteta, nepogriješiva je: sam K. istinski je nihilista koji djeluje kao polovični slon u prodavnici porculana – njegovo povjerenje u javni razum čini ga potpuno slijepim za  Tajnu Moći, za pravu prirodnu birokratiju. [5].

Međutim, pogledajmo kako se ta ista birokratska moć ponaša u romanu Proces i kako njegov junak pliva u strujama njegove moći.

U fukoovskom smislu, sud je institucija sa sopstvenim diskursom moći i na taj način manipulira. Taj sud je birokratičan, sistematičan i vrijedi samo ono što jeste u njegovom diskursu. Postavlja se pitanje kako sud može biti takav kakav jeste u Procesu, kao nadmoćna mračna sila, koja misteriozno djeluje, bez ikakvih naznaka racionalnog, kako se uopće može smatrati ozbiljnim ako ne daje informaciju niti naznaku o predmetu osude osuđenom. Takav sud, u stvari, služi kao metonimija utoliko više nego metafora, današnjem ozbiljnom i strogom sudu koji je čisti primjer vrha birokratije i njenog diskursa, jer ta ista birokratija prisiljava čovjeka da radi masu njemu nejasnih i nelogičnih stvari, koje su banalno rečeno – idiotske.

Iako taj isti sud bombardira Jozefa iracionalnim zahtjevima i optužbama na račun njegova iskrivljenog subjektivističkog nazora, on je u stvari ravnodušan prema njemu i ne želi ništa od njega. U suprotnim tumačenjima, navodi Žižek, Kafka je i te kako dvosmislen pisac koji je prikazano fantazmičnu utemeljenost totalitarne birokratske mašinerije, ali je sam bio nemoćan da se odupre njenoj privlačnosti.

U tom leži nelagoda koju osjeća prosvijećeni čitatelj Kafke: na kraju, ne učestvuje li on u paklenoj mašineriji koju opisuje, i tako je ojačava, umjesto da razvrgne njene čini. [6].

Međutim, iako je zarobljen u toj totalitarnoj mašineriji, Jozef se uopće ne buni protiv iste, premda se smatra nevinim, on u potpunosti vjeruje sistemu, te mu se povlađuje. Postaje poslušno tijelo, oblikovano procesom nadziranja i kažnjavanja. Jozef gubi svaki integritet, njegova poslušnost biva uzgojena, jer kako kaže Karahasan, čovjek sam po sebi nije takav. Čovjek prestaje biti ono što jeste onda kad prestane da se buni. Kafkin junak optužnicu niti prihvata niti je sasvim odbacuje, iako je duboko nesvjestan i ne razumije o čemu se radi, ali ipak uzaludno traži vlastitu krivicu. On ne odbacuje mogućnost da je kriv, da je tako, njegovi postupci bi bili sasvim drugačiji, baš kao što bi bili drugačiji da je stvarno uvjeren da je kriv. Njegova istraga nije nikakav pokušaj opravdanja, već razumjevanja istrage, jer, kako je gore napomenuto, K. potpuno odbacuje mogućnost da ga sud proganja po vlastitu nahođenju i bez dovoljno dobrog razloga, iako mu razlog ne otkriva. Njegovo povjerenje je toliko veliko da on i ne naslućuje manipulaciju i vlastitu subordiniranost. Prema njemu, sud radi u njegovu korist.

Jasno je da nam Kafka nudi priču o određenom čovjeku u određenim okolnostima, u određenom društvu, pa čak i određenom  povijesnom trenutku: moderni čovjek u modernom, zapadnom, kapitalističkom, društvu. Priču Jozefa K-a možemo shvatiti kao kao priču o alijenaciji u modernoj sredini, priču o shvatanju kako je u savremenom kapitalizmu neophodna jedna jaka država čelične ruke, o gubitku neposrednosti do koje su doveli podjela rada i tehnički napredak, o ništavnosti pojedinca pred modernim administrativnim sistemom, a da je on toga u maloj mjeri, ili nikako svijestan.

Iako K. pored svih napora nije u stanju da shvati krivicu koja mu je nametnuta, nije u stanju da shvati niti način postupanja suda – on mu neupitno vjeruje kao što vjeruje da sud nije u nikakvoj zabuni, te da je ovaj morao nešto gadno učiniti, makar protiv samog sebe. Jozef  pristaje na kaznu, pristaje na pogubljenje, on je čak spreman da sam sebi zarije nož u grlo, jer pravda i zakon društvenog sistema moraju  biti ispunjeni. On je gotovo dresiran, pripitomljen, potpuno predan rukama birokracije i njene hegemonije. K. nije u stanju da postupi na bilo koji drugi način, jer ništa izvan sistema on nije ni vidio, niti pristaje na bilo šta izvan istog. Možda upravo zato i nije sposoban da shvati svoju krivicu.

Za P.U.L.S.E Amira Delić.

Lektura i korektura: Milica Veljković

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

[1]Franz Kafka, Proces, Beograd : Nolit, 1978. godstr. 181.

[2]Milivoj Solar, Mit o avangardi i dekadenciji, Beograd, Nolit, 1985.god.str.156.

[3] Ibidem

[4] Rade Kuzmanović, Težina tačke, Čigoja Štampa, Beograd, 2007.god. str. 18

[5] Slavoj Žižek, Tihi sagovornic Lacana, Bosansko narodno pozorište, Sarajevo, 2011. god. str. 30.

[6] Ibidem

.

LITERATURA:

1. Foucault, Michel, Nazirati i kažnjavati,Sremski Karlovci ; Novi Sad : Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1997. god.

2. Hutcheon, Linda, Poetika postmodernizma, Novi Sad, Svetovi, 1996.god.

3. Kafka, Franz, Proces, Beograd : Nolit, 1978. God

4. Kuzmanović, Rade, Težina tačke, Čigoja Štampa, Beograd, 2007.god

5. Solar, Milivoj, Mit o avangardi i dekadenciji, Beograd, Nolit, 1985.god

6. Žižek, Slavoj, Tihi sagovornici Lacana, Bosansko narodno pozorište, Sarajevo, 2011. god.

  Franc Kafka, Književnost, Proces