„Kantervilski duh“ je priča koja svojim naslovom upućuje na stravu i užas, tmurnu gotiku i onostrani narativ. I zaista, u priči se pojavljuje jedan duh. Bez pažljivog čitanja, priča će ostaviti utisak nedorečenosti i praznine, ali samo za trenutak, jer uistinu primjećuje se satirična nota koja se proteže kroz cijelo djelo. Ovo je sigurno nešto što bi moglo da se uporedi sa Nušićem.

Ovo je priča o sudaru konzervativnog i novog, o sukobu tradicionalnog i modernog, o zločinu i kazni, o vjeri.

Priča počinje prodajom imanja koje je generacijama u rukama kantervilskih lordova. Kupac je američki pastor (protestantski sveštenik) sa porodicom. Vođen engleskom džentlmenskom etikom, lord Kantervil odmh priznaje da u kući obitava duh što je u porodici Otis dočekano sa podsmjehom i nevjericom.

To je i prva scena koja oslikava podjeljenost na tipičnu tradicionalnu englesku uštogljenost i jedan slobodni, nesputani, liberalni duh amerikanaca. Samom ovom slikom Oskar Vajld ogoljuje englesko učmalo društvo, nasuprot veselom, progresivnom američkom duhu. Istovremeno, daje se slika opadajuće moći plemstva koje rasprodaje svoje nasljeđe i preduzetničkog duha koji preuzima trenutno ono što je stvarano generacijama.

Prvo što porodica Otis opaža u kući je krvava mrlja na tepihu koja se ne skida i koja se tu nalazi kao dokaz i podsjetnik zločina koji se odigrao prije nekih tri stotine godina. Kao jedan morbidni podsjetnik na strašni događaj, kombinovan sa paranormalnim, krvavu fleku nije moguće ukloniti. Ipak, gle čuda, sa novim sredstvom za skidanje fleka, ona nestaje, ali se, istina, i vraća.

Vajld oko kantervilskog imanja gradi napetu, mračnu i sablasnu atmosferu, pa tako gromovi udaraju iznenada i nebo, inače vedro, počinje da se naoblačuje kada se stupi na imanje.

Međutim, ta sablasna atmosfera, djelimično se razvodnjava od prvog susreta sa duhom kada Otisovi ismijavaju zveket lanaca kojim je duh vezan. To je strašan udarac na ego duha koji od tada samo razmišlja o osveti i smišlja surovija pojavljivanja. To je takođe trenutak kada centar priče postaje duh i njegovo razmišljanje i djelovanje.

Ovakvim uglom gledanja pisac kao da želi da kaže da smrt nije kraj, da postoji i zagrobni život. I svako bira da li je to raj ili pakao.

A ko je duh? Duh je u stvari centralni lik ove priče. Sam po sebi je uzrok i posljedica. On je uzrok one krvave mrlje koja je nastala jednim neljudskim činom, prouzrokujući tako patnju i kaznu na ovom i onom svijetu. Alternativni izbor naslova za ovu priču bi mogao da bude „zločin i kazna.“

Potrebno je pronaći vezu između misli i postupaka nesrećne duše zvane duh. U trenucima samoće, duh se prisjeća svog viševjekovnog plašenja ljudi i svih nesrećnih žrtava koje su pred prizorom strave i užasa oduzele svoj život ili skrenule s uma. U svojim djelovanjima i posljedicama istih, duh osjeća zadovoljstvo.

Pa, ipak, ljudskost kao da nije potpuno nestala iz njega. On je nesrećan jer članovi porodice Otis ne reaguju onako kako bi trebalo. Oni se ne plaše duha, već im je zanimljiv kao pojava koja ne bi trebalo da postoji. Šta više, najmlađi članovi porodice Otis zbijaju šale s njim izrugujući mu se. To duha čini nesrećnim.

Da li je on zlo biće? Po svim svojim djelima on to jeste, nema sumnje. Svojim postupcima za života i nakon njega, nanio je velike patnje drugima. Međutim, duboko dole, ispod te zle maske, nalazi se nesrećna duša koja je svojim postupcima proklela samu sebe. Zarobljena tako između svijetova, nesazrela u novoj stvarnosti, svoj smisao traži u nanošenju patnje drugima, a u stvari, utopljena u svoju nesreću, samo traži pažnju i smisao postojanja.

Jedina koja je uspjela da dopre do duha je Virdžinija, ćerka pastora Otisa. Duh u razgovoru s njom otkriva svoju nesrećnu dušu: „Ja sam tako usamljen i nesrećan i stvarno ne znam šta da radim. Želim da spavam, ali ne mogu.“

On sam želi spokoj i konačno, nakon tri stotine godina, neko je najzad tu da ga razumije i oslobodi muka. Zato on kaže Virdžiniji: „Mora da je smrt lepa. Biti u zemlji sa travom iznad glave i slušati tišinu. Nemati juče i nemati sutra. Zaboraviti na vreme, zaboraviti na život, biti spokojan.“

Razumijevanje i oprost, eto, to je tajna vječnog spokoja. A kako doći do razumijevanja i oprosta? I koja je uloga zagonetnog teksta ispisanog na prozoru biblioteke? Neka misterija potraje još malo, dok njeno razriješenje ne pronađete među redovima priče Oskara Vajlda.

Ipak, treba spomenuti i to da se Virdžinija udaje za plemića što još jednom u prvi plan vraća piščevu temu o susretu tradicionalnog i modernog. Za razliku od početka priče gdje su tradicionalno i moderno postavljeni u jedan malo oštriji sukob, kraj donosi mirniji tok, jednu vrstu pomirenja, kao da se nameće zaključak o vremenu kao sudiji i mirotvorcu.

Možda bi to zaista moglo da se kaže umjesto nekog definitivnog zaključka. Uostalom, svaki čovjek je priča za sebe sa svojim znajem, iskustvom i teretom koji nosi.

„Kantervilski duh“ je priča sa mnogo tema koje za cilj imaju da postave pitanja o društvu, njegovim antagonizmima i mogućnostima prevazilaženja istih. Takođe, postavlja se pitanje o položaju pojedinca u društvu i međusobnoj interakciji što iz današnje perspektive djeluje posebno zanimljivo. Ovo je, takođe i priča o ličnoj nesreći i nezadovoljstvu i svemu onome što se iz toga rađa.

Oprost i iskupljenje, to je ono za čim se traga. I dok je oprost isključivo na drugima, dotle je iskupljenje samo na nama, jer iskupljenje je i pokajanje i potraga za oprostom.

„Kantervilski duh“ je svakako djelo vrijedno čitanja jer ispod komične i satirične površine se kriju pitanja o čovjeku i otkrivaju onoliko koliko smo spremni da na njih odgovorimo.

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  Goran Došen, Kantervilski duh, Književnost, Oskar Vajld