Kjubrikovo “Isijavanje” – Kad ludilo Jacka Nicholsona i Stanleyja Kubricka proviri van

Karantena u doba korone nije mogla proći bez crnohumornog pozivanja na Kubrickovo “Isijavanje” (1980.) u obliku popularnih “memeova”. Na društvenim mrežama naveliko se dijelila slika obitelji Torrance na odlasku u (samo)izolaciju i od nje poludjelog “patera familiasa” kako izviruje kroz rupu u vratima stvorenu sjekirom, na užas vrišteće supruge.

Natpis na slici je glasio: “Par tjedana u izolaciji s obitelji. Što može krenuti po zlu?”. “The Shining” je dobio dodatnu reklamu pred frišku proslavu 40. obljetnice Kubrickove ekranizacije romana Stephena Kinga nakon prošlogodišnje kinodistribucije nastavka “Doctor Sleep”.

Kubrickov film je “in” kao ikad prije. Citirao ga je nedavno i Spielberg u “Ready Player One”, potencirajući legendu o tome koliko je strašan. “Uh, morao sam ga gledati kroz prste”, rekao je jedan liku u filmu koji je u najboljoj sceni doslovce “ušao” u Kubrickov horor i pokucao na vrata zloglasne “sobe 237” hotela “Overlook”.

To je dobra vijest s obzirom da je “Isijavanje” u realnom vremenu bilo dočekano na nož, da ne rečemo sjekiru. Kritika nije pretjerano voljela film, King još manje zato što je ispao više “kubrickovski” nego “kingovski”, a nije postao ni veliki kinohit. Zanemarili su ga Oscari i Zlatni globusi, ali ne i Zlatne maline – Kubrick je, da čovjek naprosto ne povjeruje, dobio “zlatnomalinsku” nominaciju za najgoreg redatelja.

Ukratko, film je tek s godinama uspio sjekirom prokrčiti put u kolektivnu popkulturu i steći reputaciju. Tko ne zna za “The Shining” ili ga nije gledao, sigurno znade barem “Here’s Johnny!” scenu s Jackom Nicholsonom i sjekirom. No, “Isijavanje” je nešto više od te scene, još jedan Kubrickov film podatan za divljenje njegovim redateljskim rješenjima i iščitavanje skrivenih poruka ili značenja.

Vrijedi, stoga, napraviti novi “check in” u hotel “Overlook” i zaviriti u njegovu sobu 237. Prve minute filma su važne za ono što slijedi. Lebdeća kamera prati automobil kako vozi vijugavim cestama i prolazi kroz tunele. Upravo zavojite ceste i tuneli ljudskog uma intrigiraju Kubricka koji u njega prodire već u uvodnom razgovoru za posao čuvanja hotela.

Pisca Jacka Torrancea (Nicholson) upozoravaju na osjećaj izolacije u hotelu. “Pet mjeseci mira je točno ono što trebam”, tvrdi Jack i ne da se smesti kad mu kažu kako za neke ljude samoća i izolacija može postati problem, istaknuvši slučaj prijašnjeg “caretakera” hotela.

Gospodin Grady se činio normalnim čovjekom, da bi tamo doživio potpuni mentalni slom, te digao ruku na ženu i djecu. “Kakva priča”, usklikne Jack, ali svejedno ne odustane od posla, već dometne kako njegova žena Wendy (Shelley Duvall) voli priče o duhovima i horor filmove.

Wendy će se naći baš u jednoj takvoj priči, tj. horor filmu. “Overlook” je uklet i opsjedaju ga duhovi pokojnika, a možda to i nije “stvarno”, odnosno radi se samo o manifestacijama halucinacija iz glave sve luđeg Jacka i/li njegova sina Dannyja (Danny Lloyd). Malac “isijava” vizijama i ima imaginarnog prijatelja Tonyja koji “živi u njegovim ustima” i čujemo ga kad mališan progovori “tonyjevskim” glasom u donjem registru.

Po dolasku u hotel Danny vidi bujicu krvi kako se prelijeva kroz hodnike u usporenom pokretu i dvije identično odjevene curice-blizanke u “trade mark” scenama filma, naveliko otisnutima u “gifovima” i “memeovima”. U ovim scenama do izražaja dolazi manijakalni, ali i zarazni Kubrickov perfekcionizam zbog kojeg je lako film pogledati više puta, ako treba i dvaput u pola godine razmaka, u londonskom kinu “Prince Charles Cinema” i kod kuće na videu (VHS-u).

Slutimo da je redatelj izludio ekipu s točnom bojom krvi i načinom kako će galoni crvene boje poteći kroz hodnike koje snima fluidnom “steadicam” kamerom kao koridore svemirske postaje u “Odiseji u svemiru”, naglašavajući geometrijsku sliku horora i zvuk. To nije jedina poveznica između “The Shining” i “2001: A Space Odyssey”.

Hotel “Overlok”, čini se, djeluje na ljude poput monolita iz “Odiseje”. Režijski su briljantni trenuci kad Danny, odjeven u džemper s motivom letjelice “Apollo 11”, vozi tricikl kroz hotel, kao da pedalira kroz san, tj. snomoricu. Kotači tricikla prolaze preko drvenog parketa i mekanog tapeta s tapiserijom nalik labirintu napolju, još jednom presliku ljudskog (Jackovog) uma.

Perfekcionist kakav jest, Kubrick je dao sagraditi pravi labirint izvan hotela koji u izvrsnom montažnom prijelazu preslikava s modelom na stolu unutar njega. Majka i sin kroče kroz pravi labirint dok otac gleda u njegov model u čijem se središtu najednom kreću njih dvoje, Wendy i Danny, žive figure unutar statične geometrije u labirintnom odrazu Jackova uma gdje će on odigrati ulogu Minotaura sa sjekirom.

Nadnaravno i mentalno bore se za primat u Kubrickovu podjednako metafizičkom i psihološkom hororu, prelomljenu preko lika Jacka. On je naizgled reinkarnacija gospodina Gradya, duh zaglavljen u hotelu od prošlosti 1921. i proživljava je opet i iznova ili čovjek koji budi alkoholne demone i zapravo puca po šavu, a sve što vidimo je refleksija njegove raspuknute psihe (“redrum-murder”).

Moguće da je posrijedi i svo troje pomalo jer Kubrick ne daje odgovor i, parafrazirajmo nezaboravnu rečencu iz “Blizanaca”, nema poštovanja prema logici, ali ima sjekiru. Režiser samo potencira raznolike interpretacije i ludilo horor izolacije kod likova/glumaca i publike.

Jack je možda Kubrickov alter ego iz nekog paralelnog svemira, utjelovljenje njegova košmara da je propali scenarist/redatelj bez inspiracije koji silazi s uma i ispisuje “all work and no play makes Jack a dull boy”, što je on osobno i napravio, otkucavši sam na pisaćoj mašini dio od stotine stranica s tom rečenicom (ostalo je istipkala tajnica).

Svakako, Nicholsonova izvedba svakim je idućim kadrom zabrinjavajuće sve poremećenija, kao da je Kubrick izvukao iz njega ludilo preostalo od “Leta iznad kukavičjeg gnijezda”. Lonac je pronašao poklopac. Jedan “luđak” inspirirao drugoga ili kako je Stallone rekao u “Demolition Manu” – “pošalji manijaka da uhvati manijaka”.

Legenda kaže da je Kubrick “nasekirao” Nicholsona kao nijedan redatelj, nazivajući i njega usred noći kao Kinga te budeći ga pitanjima o Bogu. Preko dana bi se, pak, redateljev perfekcionizam otimao kontroli u ponavljanju pojedinih kadrova preko stotinu puta do kronične iscrpljenosti glum(a)ca. Nicholson, Duvall i ekipa bili su metafilmski zarobljeni na setu s njime gotovo kao Wendy i Danny s Jackom u hotelu.

Nije isključeno da je ovdje Kubrickov perfekcionizam bio samo “paravan” da izvuče ludilo glumaca van, najviše Nicholsonovo. Mentalne smicalice su urodile plodom: Nicholson je apsorbirao stvarno ludilo u ulogu zatočen na jednom mjestu s još većim “luđakom” od sebe samoga, bacio glumačku logiku kroz prozor i uzeo sjekiru u ruke. Here’s Johnny!

  Film, horor, Isijavanje, Stenli Kjubrik, Stiven King, XXZ portal