“Šta god se može dogoditi u bilo koje vrijeme, može se dogoditi danas.”
Seneka

Jedan je mitski grčki izumitelj, arhitekta i vajar za kojeg se kaže da je izgradio, između ostalog, paradigmatski lavirint za kralja Minosa, a drugi hladnokrvni don koji poteže konce i šaptač pogledima koji lede krv u žilama. Sem nesvakidašnje inteligencije i društvenog ugleda im ne bismo pripisali mnogo zajedničkih karakteristika. Naime, i te kako su značajni ostali sentimenti koje dijele. Ono što ih bratimi jeste tragična sudbina na čijim su koncima visili obojica, a konce je vukao sam život. Dobro poznati grčki mit o Ikaru i Dedalu i priča zasnovana na romanu Maria Puza o porodici Korleone, među kojima su glavni akteri Majkl Korleone i njegova kći Meri (u trećem dijelu trilogije), su zapravo priče o generacijskom sljepilu koje je dovelo oba glavna lika i njhove potomke u tragičnu smrt.

Grci, mit i legenda

Počast kralju Minosu odavala se tako što je, prema mitu, atinski kralj bio prisiljen da svake godine šalje sedam mladića i djevojaka na Krit, da bi bili žrtvovani Minotauru. Jedan od drevnih izvora za legende o Dedalu veli da je u naletu zavisti ubio svog talentovanog nećaka i šegrta po imenu Perdix, za kojeg se kaže da je stvorio i prvi kompas (tip koji se koristio za crtanje) i prvu pilu. Dedal je, prema predanju, bacio dječaka sa Akropolja, zbog čega je protjeran iz Atine.

Nepotrebno je reći da je Minos bio ljut na takav razvoj događaja, kao što se ni tajna Dedalova Labirinta nije smjela širiti javnosti, te je zatvorio Dedala i njegovog sina Ikara u kuli na Kritu. Pošto nije mogao otploviti, jer je Minos kontrolisao brodove, Dedal je napravio dva para krila od voska i perja za sebe i mladog Ikara.

Ikar je dobio jedan par krila i bio naučen kako da leti. Međutim, upozorio ga je da ne leti previsoko jer bi sunce otopilo vosak, niti prenisko jer bi morska voda natopila perje. Napustivši toranj, skočiše sa prozota i krenuše da lete ka slobodi, a za Ikara je sloboda bilo samo Sunce.

Ikar, prateći iskonski sunčev sjaj, zanemari Dedalove riječi, te se njegova krila istopiše. Pao je u more i udavio se. Ostrvo na kome je njegovo tijelo iznijeto na obalu kasnije je nazvano Ikarija.

„U ovom oštrom i jasnom elementu, međutim, ima svu svoju moć: ovdje može letjeti! Zašto bi opet silazio u te mutne vode gdje mora plivati ​​i gaziti i prljati svoja krila! Ne! Tamo nam je preteško živjeti! Ne možemo pomoći da smo rođeni za atmosferu, čistu atmosferu, mi rivali zraka svjetlosti; i da bismo najbolje voljeli da tako jašemo na atomima etra, ne dalje od sunca, već prema suncu! To, međutim, ne možemo – pa želimo da uradimo jedino što je u našoj moći: naime, da donesemo svjetlost zemlji, želimo da budemo „svjetlost zemlje!“ I za tu svrhu imamo svoja krila i svoju brzinu i svoju strogost, zbog toga smo muževni, pa čak i strašni kao vatra. Neka nas se boje oni koji se ne znaju zagrijati i razvedriti našim uticajem!“

Fridrih Niče „Vesela Nauka“

Vječni povratak i Niče

Vječno vraćanje (ili vječno ponavljanje, „Ewige Wiederkunft“) je filozofski koncept koji tvrdi da se vrijeme ponavlja u beskonačnoj petlji i da će se potpuno isti događaji i dalje događati na potpuno isti način, uvijek iznova, za vječnost.
U staroj Grčkoj, koncept vječnog povratka bio je najistaknutije povezan sa stoicizmom. Stoici su vjerovali da se svemir periodično uništava i ponovo rađa, te da je svaki univerzum potpuno isti kao onaj prije.

Koncept je oživio u 19. vijeku njemački filozof Fridrih Niče. Nakon što je ukratko predstavio ideju kao misaoni eksperiment u “Veseloj nauci”, detaljnije ju je istražio u svom romanu „Tako je govorio Zaratustra“, u kojem protagonista uči da prevaziđe svoj užas od misli o vječnom povratku. Nije poznato da li je Niče vjerovao u doslovnu istinu vječnog povratka, ili, ako nije, u šta je time namjeravao da pokaže.

Niče tvrdi da mu se koncept vječnog povratka prvi put javio na jezeru Silvaplana u Švicarskoj, gdje ga je doktrina jednoga dana pogodila kao iznenadno otkrovenje usljed njegovih prethodnih oslanjanja na brojne izvore u razvijanju vlastite formulacije teorije. Niče je studirao pitagorejsku i stoičku filozofiju, te je bio upoznat sa radovima savremenih filozofa kao što su Diring i Fogt. Takođe je bio obožavatelj autora Hajnriha Hajnea, čija jedna knjiga sadrži odlomak koji govori o teoriji večnog povratka.

1882. godine Niče objavljuje smrt Boga, a ateizam je prikazao kao “bezsunce”.

Proširio je ovaj koncept u filozofskom romanu “Tako je govorio Zaratustra“, kasnije pišući da je vječni povratak “osnovna ideja djela”. U ovom romanu, titular Zaratustra je u početku pogođen užasom pri pomisli da se sve stvari moraju vječno ponavljati; na kraju, međutim, on pobjeđuje svoju odbojnost prema vječnom povratku i prihvaća ga kao svoju najgoru želju.

U posljednjim redovima „Tako je govorio Zaratustra“, Niče proglašava radikalnu alternativu. Zaratustra je novo pagansko izlazeće sunce, vječno ponavljajuća zora koja je ujedno i ponavljajuće podne, ponavljajući zalazak sunca i ponoć:

„Ovo je moje jutro, moj dan počinje: ustani sada, ustani, veliko podne!” / “Tako je govorio Zaratustra i napustio svoju pećinu, blistav i snažan, kao jutarnje sunce koje izranja iza mračnih planina.“

Istovremeno, za Ničea, Božja smrt ne znači više sunca:

„Zar niste čuli za onog luđaka koji je u vedre jutarnje sate upalio fenjer, otrčao na pijacu i neprestano vikao: „Tražim Boga, tražim Boga! … Gdje je Bog otišao? On je plakao. „Reći ću ti. Ubili smo ga – ti i ja. Svi smo mi njegove ubice. … Šta smo uradili kada smo ovu zemlju otkačili od njenog sunca? Kuda se sada kreće? Kuda se sada krećemo? Daleko od svih sunca? … Da li sve više i više noći ne dolazi stalno? Ne smiju li se lampioni paliti ujutro?“

Martin Hajdeger interpretira Ničeovo prvo spominjanje vječnog ponavljanja u “Veseloj nauci” kao hipotetičko pitanje, a ne kao činjenicu. Prema Hajdegeru, značajna stvar je teret koji nameće pitanje vječnog ponavljanja, bez obzira na to da li tako nešto može biti istina ili ne. Ideja je slična Ničeovom konceptu amor fati, koji on opisuje u “Ecce Homo“:

„Moja formula za veličinu u ljudskom biću je amor fati: da se ne želi ništa drugačije, ni naprijed, ni unatrag, ni u cijeloj vječnosti. Ne samo da podnese ono što je potrebno, a još manje da to prikrije… već da to voli.”

Dedal na kraju stiže do ostrva Sicilije, gdje je dočekan na dvoru kralja Kokala. Tamo je ponudio svoja krila bogu Apolonu, u čije je ime sagradio hram. Bog Apolon je, prema mitu, bog: muzike, plesa, istine, proročanstva, poezije… ali ponajviše bog svjetlosti i sunca. Naime, to nije jedina konotacija njegova imena. U prvom dijelu filmske trilogije, ime prve Majklove supruge koju je upoznao tokom svog bjekstva na Siciliju jeste Apolonija, čija je majka bila Grkinja. Bomba postavljena u automobil uoči prve godišnjice mladih supružnika bila je namijenjena njemu, ali je sudbonosno raznijela njegovu trudnu suprugu. Nakon malo više od tri decenije će se bomba metamorfozirati u metak koji će probiti srce njegove jedine kćerke, Meri.

Minos je progonio Dedala do Sicilije i tamo su ga ubile kćeri Kokala, kralja Sikanaca, kod kojeg je Dedal boravio.

Grci istorijskog doba pripisivali su Dedalu zgrade i statue čije je porijeklo izgubljeno u prošlosti. Kasniji kritičari su mu pripisali takve inovacije kao što je predstavljanje ljudi u statuama sa razdvojenim nogama i otvorenim očima. Faza rane grčke umjetnosti, dedalska skulptura, nazvana je po njemu.

Pakleni don

Dok je za jedne tragični heroj, za druge je savršeni arhetip makijavelističnog, hladnog i proračunatog mafijaša. Majkl Korleone je takođe imao svoje slabe tačke koje dokazuju ljudsku ranjivost. Pored održavanja prethodno pomenute reputacije, u njegove slabosti bi se, između ostalog, ponajviše ubrajali supruga Kej i njegova djeca. Hladnokrvni ubica koji svoje postupke maskira pod zavjesom zaštite porodice, dok biva zaslijepljen vlastitom moći, izazivao je strah i omraženje kod voljenih, koji su obitavali u njegovoj sjeni čiji je on bio gospodar.

Zbog njega je ta ista porodica, ironično, prvo morala proći kroz pakao da bi bila sabotirana, oskrnavljena, kompromitovana i naposlijetku u potpunosti smrskana i likvidirana. Uništena iz korijena.

Poput Dedalova leta, Majkl je takođe sve gledao sa velike visine. Dedalu su se klanjali valovi pod njim. Isti valovi koji su mu progutali sina. Majklu se klanjala masa ljudi iz njegovog miljea. Ista masa koja mu je usmrtila kćer.

U letu su izgubili kompas i nisu umjeli procijeniti kada je zaista dosta i kada da se zaustave u sprovođenju sopstvenih ciljeva. Obojica su život proveli čineći većinski sebične postupke, a kada je došlo vrijeme da se iskupe za svoje grijehe, bilo je već kasno.

“Kunem se dušama mojih unuka da ja neću biti taj koji će narušiti mir koji smo danas ovdje sklopili.”

Vito Korleone

Vito, naizgled, nije bio direktno taj koji je narušio mir, ali je pomogao Majklu oko cijelog plana ubistva, i znao je šta će učiniti, prema njegovim uputama. Kasnije je ubijena njegova nevina unuka. I Vito je zgriješio svojom zakletvom.

Mjesto koje daje omaž grčkoj tragediji i tačku ukrštanja sudbina ova dva lika jeste Sicilija, koja je, lokacija sprovođenja finalnih činova opere, filma, mita, života…

Kao u prototipičnoj grčkoj tragediji od 5 činova, prikazan je uspon, vrhunac i pad situacije u kojoj obojica doživljavaju katarzu do koje je moglo doći samo proživljavanjem ovakvih istinski tragičnih događaja. Sicilija svojim položajem i istorijom prepunom nedaća dočarava izolacionu zonu sama po sebi. Mjesto kontempliranja.

“Ko visoko leti, nisko pada.”

Meri je gledala svog brata Entonija kako izvodi glavnu ulogu u operi „Cavalleria Rusticana“ (na italijanskom za „Seosko viteštvo“ je opera adaptirana iz istoimene kratke priče iz 1880. i naknadne drame Đovanija Verge, premijerno izvedena 17. maja 1890. u Teatro Constanzi u Rimu) u Palermu na Siciliji, nakon čega je molila oca da joj dozvoli da vidi Vinsenta (koji je igrom sudbine rođen iste godine kada je Apolonija stradala). Ubrzo nakon toga, slučajno je ubijena nakon što ju je upucao u grudi ubica Moska iz Monteleprea, koji je pokušavao da ubije njenog oca.

Srljala je prema Suncu, koje je naposlijetku zasljepljuje, a to Sunce, koje bi u praksi trebalo predstavljati izvor života, rađanje i putokaz, u ovom slučaju predstavlja njen rođak Vinćenzo (kopile od njenog pokojnog strica Santina) sa kojim je bila u incestoidnoj vezi.

Radnja opere se odvija na selu na Siciliji, u zoru Uskršnje nedjelje. Turidu peva u daljini o svojoj ljubavi prema Loli, supruzi kolektora Alfija. Ona i Turidu su bili par prije nego što se on pridružio vojsci. Samo vrijeme radnje (Uskrs i zora) nagovještava ponovno rođenje i cikličan razvoj događaja. Apolonija je ponovo oživjela kroz Merin lik i postala posljednji ekser u kovčegu naizgled mermerno-hladnog Dona, koji je ponovo morao proživljavati identičnu tragičnu sudbinu kao usljed prvog pokušaja njegova smaknuća.

Majklov krik u finalnoj sceni, držeći kćer čije je srce probijeno metkom, je krik u nebo kojim je Dedal plovio, iznad sicilijanskog svoda, dok su same Dedalove suze koje su padale u more prilikom samačkog leta ka Siciliji bile dovoljne da izazovu potop.

Kao što je Dedal oblikovao svoje skulpture, a Majkl tuđe sudbine, tako i njih dvojicu oblikovaše smrti njihovih potomaka.

Ova tragikom obojena melodrama o preplitanju dvaju identičnih sudbina je samo jedna u širokom dijapazonu sličnih slučajeva i ona nas dovodi do pitanja: Kada bi Majkl Korleone i Dedal vodili razgovor, kako bi taj razgovor protekao?

za P.U.L.S.E: Enida Gibić

  Antička Grčka, Enida Gibić, Film, Frensis Kopola, Grčka, Ikar, Kum, Mario Puzo, Sicilija, stoicizam, Umetnost