Ljudi, otkada je svijeta i vijeka međusobno komuniciraju. Glasovno, pismeno, muzikom, crtežima, akustičkim ili elektromagnetskim valovima,… Komunikacija je oblik interakcije među ljudima. Za nju je potrebno najmanje dvoje ljudi – jedan koji šalje poruku, i drugi koji je prima. Naravno, poruku možete stvoriti u bilo kojem obliku, ali ako nema njenog primatelja, sposobnog ne samo primiti je, već i odgovoriti na nju, onda to nije komunikacija. Čisto fizikalno gledano, komunikacija je odašiljanje (i primanje) signala preko prostornovremenskog kontinuuma, u svrhu razmjene mišljenja, podataka, umjetničkih djela i sličnih oblika ljudske kreativnosti. Najbrža komunikacija među subjektima je ona pomoću elektromagnetskih valova koji se šire brzinom svjetlosti, i – prema Teoriji relativnosti – prijenos informacija ne može se širiti većom brzinom.

No, zamijetimo slijedeću karakteristiku svake komunikacije: komunikatori (bili ljudi ili mašine) moraju imati sposobnost prijema signala, i drugo – oni su uvijek razdijeljeni nekom prostornom udaljenošću. Jasno je da dalekom prijatelju ne možeš dovikivati, već mu poruku mora prenijeti neki čovjek ili uređaj, recimo kod fiksne telefonske linije preko kablova, kod mobitela putem releja (izgrađenih na tlu, ili satelitskih). Daklem, zapazimo, što je vrlo važno: da bi u trenutku preko mobitela ili telefona kontaktirali sugovornika, prvo: on mora negdje egzistirati, a drugo – najprije treba izgraditi komunikacijski kanal (razvući kablove ili izgraditi repetitore), za što je potrebno mnogo više vremena negoli za prijenos informacija!

Ulaskom u svemirsku eru (kuda je SF ušla daleko prije stvarnosti) pojavila se potreba – zarad sve većeg kašnjenja signala od dalekih svemirskih sondi – za što bržom, po mogućnosti trenutačnom razmjenom informacija između sonde i zemaljskg kontrolnog centra. Ali, kao što spomenusmo, tome se ispriječio Einstein sa svojom Teorijom relativnosti! Pisci naučne fantastike riješili su jednostavno taj problem kategorijom izmišljenih uređaja ili tehnologija, sposobnih za trenutnu komunikaciju bržu od svjetlosti. Može slati poruke preko bilo koje udaljenosti bez kašnjenja, čak i između zvjezdanih sustava. Takav fiktivni uređaj poznat je pod imenom ansibl. Sve to lijepo funkcionira unutar znanstvene fantastike, ali u stvarnosti…

Onda se, da zapetlja stvari, u igru uključila kvantna mehanika, otkrivši pojavu takozvane spregnutosti (prepletenosti, zapletenosti) među česticama ili sistemom čestica:

„Kvantno sprezanje je fizikalni fenomen koji se pojavljuje kada parovi ili skupine čestica nastanu ili međudjeluju na takav način da se kvantno stanje pojedinačnih čestica ne može utvrditi neovisno o drugim česticama, čak i ako čestice u pitanju dijele velike udaljenosti – umjesto toga, mora se uzeti kvantno stanje sustava kao cjeline.“

Pojednostavljeno (razmatrat ćemo sistem dviju uzajamno djelujućih čestica, recimo protona) to znači slijedeće. Kvantne čestice imaju niz svojstava, a jedno od njih je takozvani spin – moment vrtnje. On može biti usmjeren prema „gore“ ili prema „dolje“, što ćemo – jednostavnosti radi – prikazati brojevima 1 i -1. Dva spregnuta protona imaju čudno svojstvo: izmjerimo li spin protona A (neka je 1) nije potrebno mjeriti spin fotona B, ma kako daleko bio od svog spregnutog partnera – za njega automatski znamo da mora biti jednak -1. Izvršimo li intervenciju na protonu A (recimo, djelovanjem magnetskog polja) promijenivši mu spin iz 1 u -1, nije potrebno mjeriti spin protona B – za njega odmah znamo da mora biti jednak 1. Kao da je proton B u trenutku – čak i kada je svjetlosnim godinama udaljen od svog partnera, protona A – saznao da smo na njemu izvršili promjenu! Mjerenjem osobina čestice A automatski doznajemo osobine s njom spregnute čestice B, bez obzira kolika ih udaljenost dijeli. Čini se kao da se informacija od protona A do protona B proširila trenutačno, što očigledno proturječi zabrani širenja informacije brzinom većom od svjetlosne, te je cijeli fenomen (potvrđen eksperimentom!) Einstein nazvao „sablasnim djelovanjem na daljinu“.

Lijepo, krasno, predivno, uzviknut će ljubitelji znanstvene fantastike – evo konačno načina da trenutačno komuniciramo s cijelom galaksijom, svemirom čak! Ali!

„Prema kvantnoj teoriji, čim se napravi jedan izbor, partnerska čestica odmah zna kakav je njen spin. Čini se da se komunikacija može postići briznom većom od brzine svetlosti. Rešenje ovog očiglednog paradoksa dolazi iz proučavanja onoga što se dešava kada – i što je važnije, ko šta zna i kada zna. Recimo da sam ja taj koji meri česticu A, dok ste vi odgovorni za česticu B. Kada izvršim merenje, znam sa sigurnošću kakav spin treba da ima vaša čestica. Ali vi ne znate! Saznaćete tek kada sami izvršite merenje ili nakon što vam ja kažem! U oba slučaja ništa se ne prenosi briznom većom od brzine svetlosti. Ili ćete uraditi merenje kod vas u lokalu, ili ćete sačekati da vam stigne informacija od mene.

Dok su dve čestice povezane, niko ništa ne zna unapred. Ja znam stanje vaše, od mene daleke čestice, ali mogu da vas obavestim samo brzinom koja nije veća od brzine svetlosti. Ili da sami otkrijete stanje vaše čestice. Dakle, dok se proces isprepletenosti dešava trenutno, proces otkrivanja se ne dešava trenutno. Moramo da koristimo dobre staromodne komunikacijske metode koje nisu brže od svetlosti da bismo imali kompletan uvid u korelaciju kvantne isprepletenosti.“

I tako je SF smrvljena u prah i pepeo! Eh, ali – dali? Ne jednom su se predviđanja naučne fantastike pokazala dalekovidnijima od trenutačnih spoznaja nauke. Tu se u problem uključio internetski prijatelj Aleksandar (prilikom dopisivanja predstavio mi se kao doktor fizičkih nauka na moskovskom univerzitetu Lomonosov), sa svojim viđenjem cijele stvari, koju odmah možete – jer je Rus, a Zapad bojkotira skoro sve rusko, od nafte i plina do Čajkovskoga – bojkotirati, dakako! Kako on gleda na problem odnosa prepletenosti kvantnomehaničkih čestica i trenutnog prijenosa informacija ansiblom? Prenijet ću krajnje pojednostavljeno njegovo gledište koje je i meni – kao laiku – jednostavno izložio, suštinski ne manje odgovarajuće njegovim riječima.

Zamisli – reče – krajnje jednostavnu situaciju, kad imamo sistem od dva spregnta protona. Pretpostavi sada da je svaki od njih zatvoren zasebno, u neku „kutiju“ gdje ga održava bez kontakta s njenim stranicama, sprega električnog i magnetskog polja. Pošaljimo sad jedan od njih na dalek put, prema planetima, ili čak na rub Mliječne staze, dok drugi ostaje ovdje, na Zemlji. Istina, za to treba neko vrijeme – sati ili tisuće godina – ali ni kablovska veza između Evrope i Amerike nije izgrađena trenutačno. Neka svaka kutija bude povezana s kompjuterom koji neprekidno „promatra“ i percipira svaku promjenu stanja (spina) ovih protona. Neka je kutija s protonom koji smo poslali u svemir (skupa s astronautom), stacionirana na Plutonu. Operater na Zemlji može, primjenom promjenljivog magnetskog polja, izazvati promjenu spina protona u „svojoj“ kutiji, na što trenutno reagira spregnuti mu parnjak sa Plutona, što kompjuter odmah registrira i javlja astronautu. Sad zamisli tridesetak takvih kutija (koliko otprilike engleska abeceda ima slova), u svakoj od njih je proton, a na Plutonu u tridesetak kutija označenih slovima A, B, C, D,…,Z, njegov spregnuti parnjak. Mijenjajući spin protona nalazećih se na Zemlji (recimo onih u kutiji označenoj slovima M, I, R), astronaut istovremeno (trenutno!) vidi promjene na njihovim parnjacima i čita – MIR! Jednako tako, ako astronaut može mijenjati spinove protona u svojim kutijama, te promjene će trenutačno očitavati operater na Zemlji! Eto ga – ansibl! Primitivni uređaj za trenutnu komunikaciju, baziran na prirodnoj zakonitosti – kvantnomehaničkim principima. Jasno, tehnološki gurui sve to mogu tako usavršiti da će se od moje ideje, kaže dalje Aleks, beskrajno razlikovati, ali ja ti tumačim princip koji će ostati isti.

Sad, moguće se pitaš kakve koristi od toga, kad bi – primjerice – prvo trebalo smjestiti proton, parnjak drugog spregnutog protona, tisućama svjetlosnih godina daleko? Ta to ni ti, ni ja, niti generacije i generacije ljudskog roda ne bi doživjele. No, ni transatlantski kabel nije položen trenutačno, trebalo je vremena i da se stvore i lansiraju telekomunikacioni sateliti, no zamisli samo povijesnu perspektivu naših dalekih, vrlo dalekih potomaka. U principu, mogli bi trenutačno komunicirati sa svakim kutkom naše galaksije! Sto tisuća godina i nije nešto u povijesnoj perspektivi evolucije ljudskog roda, zar ne? Uostalom, do udaljenih planeta Solarnog sistema treba(t) (će)se putovati mjesecima, a kad bi se jednom tamo smjestio moj uređaj, komunikacija više ne bi trajala satima (koliko treba elektromagnetskim valovima do „tamo“ i natrag), već bi bila trenutačna. Ne samo to, već bi isto bilo na svakom dijelu putovanja, ukoliko bi takvu spravu kozmonauti nosili sa sobom u svemirskom brodu, pa – uvažimo li čaroliju minijaturizacije, kakvu ostvaruju tehnološki genijalci – čak i između Zemlje i astronauta van svemirskog broda. Eto, na kraju i malo moje taštine, ipak sam samo ljudsko biće – opisani sam uređaj nazvao aleksibl, kombinacijom mojega i znanstvenofantastičnog imena uređaja za trenutnu komunikaciju.

Dopisivanje s Aleksandrom je naprasno prekinuto, te ne znam detalje njegovih istraživanja. Jeli se to desilo uslijed zapadnih sankcija Rusiji, pa su tajne službe blokirale osjetljivu korespondenciju s inostranstvom, kako bi same nastavile istraživanja na opisanu temu, ili je razlog trivijalan, ne znam. Odjek njegovih ideja trebat će pričekati do trenutka kada ih zapadnjaci obnaroduju kao vlastite, jer nema u primitivnih naroda čovjeka sposobnog za tako genijalne zaključke, zar ne? Moguće ih i Rusi objave, ako ih razviju do stupnja nemogućnosti njihova prisvajanja. Možda je moj prijatelj likvidiran, da se zauvijek zatre ime pronalazaća aleksibla. Stoga, pričekajmo. Završavam stihom pjesme, uglavnom nepoznatog pjesnika:

(Znate već kako takve priče idu,
kažu nam – otkad je svijeta i vijeka:
od prejake riječi i sanjari ginu.
Tek istina ustrajno živi i čeka.)

Ladislav Babić

  komunikacika, kvantna mehanika, Ladislav Babić