(Cezareja Evora, Bana, Lura, Tito Paris)
Zelenortska ostrva (Kabo Verde) čini arhipelag od desetak ostrva vulkanskog porekla koja se nalaze u Atlanskom okeanu, zapadno od Senegala i Gvineje Bisao i koja baš i nisu zelena. Više su vulkanski sivkasta, sa peščanim obalama na kojima se mogu ponekad videti ogromne okeanske kornjače koje u pesku polažu jaja iz kojih će se, tokom sezone rađanja pojaviti na hiljade mladih kornjačica koje će instiktivno, kroz pesak, svom snagom juriti ka bezbednom utočištu beskrajnog okeana. Snaga večitog života.
U vreme prvih putovanja portugalskih moreplovaca, ova ostrva su bila nenastanjena. Koristila su morelovcima prodošlim izdaleka da se tu zaustave i odmore, da se sklone od jakih vetrova i bura sa pučine i da se obskrbe osnovnim potrebštinama, poput vode i hrane. Ipak iskreno, ni danas ta ostrva nemaju ni dovoljno ni vode ni hrane da bi obskrbila sve svoje skromne stanovnike, koji su navikli da ne očekuju previše od istovremeno veličanstve i škrte prirode.
Temperatura je vrlo blaga – preko cele godine je idealnih oko 25 stepeni uz neprekidno ćarlijanje vetra sa pučine. Živi se od turizma, pomorskog transporta ili ribolova, dok razliku u potrebama stanovnici i sama država (Kabo Verde je nezavisna država) obezbeđuju doznakama od brojne dijaspore – skoro polovina državljana ovih ostrva živi i radi u Portugalu.
Stajao sam jednom davno u glavnom gradu Kabo Verde po imenu Praia, ispred skromnog doma najpoznatije umetnice te zemlje – sada pokojne Cezareje Evore – bosonoge dive, koja je svojim mekim, toplim glasom proširila zvuk sentimentalnih, nostalgičnih pesama po imenu „morna“ po celom svetu. Čuvena „Sodade“malo koga ostavlja ravnodušnim, dopadne se i uvlači se u dušu i srce i na prvo slušanje. Evora peva kreolskom varijantom portugalskog, tekstovi su jednostavni: putovanja, ljubavi, sećanje, čežnja za svojim krajem.
„Ko će ti pokazati
Taj daleki put?
Ko će ti pokazati
Taj daleki put?
Taj put
Do Sao Tomea
Čežnja, čežnja (Sodad)
Čežnja
Za mojom zemljom São Nicolau
Ako mi pišeš
Ja ću ti pisati
Ako me zaboraviš
Ja ću te zaboraviti
Sve do dana
Kad se vratiš
Svetski uspeh Cezareje Evore nije bio sasvim slučajan. Rekao bih da je glavni kulturni proizvod i resurs siromašne ostrvske zemlje njena sjajna muzika, koja su posredstvom Portugala i Francuske nadaleko pročula. Poseta Zelenrtskim ostrvima podrazumeva i susret sa bronjim orkestrima i muzičarima koji pevaju u lokalnim restoranima, noćnim klubovima, kao i na otvorenom prostoru.
Koliko ima nostalgiičnih melodija, toliko, a možda i više muzika sa Cabo Verde ima i pesama u ritmu koji je bez sumnje došao sa ne tako dalekih obala Afrike, kako to možemo da čujemo u ovoj pesmi čuvenog pevača Bana (Mexe, mexe). „Ni smrt nas ne može dohvatiti“.
Popni se na podijum sada, hej, okreći se, mrdaj, mrdaj,
Zamrdaj kukovima, kreolska damo, mrdaj, mrdaj,
Popni se na podijum sada, hej, okreći se, mrdaj, mrdaj,
Naša krv je vrela i umorna
Ni smrt nas ne može uhvatiti
Naša krv je vrela i umorna
Ni smrt nas ne može uhvatiti
Mrdaj, mrdaj, ljuljaj, ljuljaj
Mrdaj, mrdaj, ljuljaj, ljuljaj
Mrdaj, mrdaj, ljuljaj, ljuljaj
Mrdaj, mrdaj, ljuljaj, ljuljaj
Uz sjajnu pesmu pevačice po imenu Lura u ritmu zvanom „funana“, spot u pesmi predstavlja neku vrstu turističkog vodiča kroz predele i slike sa Kabo Verde.
Hej momci, zašto ništa ne kažete?
Hej, barem ja želim da igram sama, ja, ja, eh ja, ja
Momci iz Praia Baišu, zašto ćutite?
Oh, oh, nemojte me dirati, ja samo želim da igram, ja, ja
Ah, ti momče iz Praia Bašu, ako želiš
Oh, oh, ako želiš, igraću sama, ja, ja
Moja omiljena pesma sa Kabo Verde (uz Evoru), živo, poletno, opijajući ritam: „Pleši sa mnom kreolko“ (Tito Paris)