Na slovo S: Sandokan – Kakvo uzbuđenje pri prvim tonovima pjesme kojom je započinjala svaka epizoda! Za nas, klince od šest-sedam godina, preko svake mjere uzbuđujuća tema: “Sandokan, Sandokan, giallo il sole la forza mi dà…” Singl je (video) bio apsolutni bestseler.

Pogled zelenookog indijskog glumca Kabira Bedija, koji je igrao Sandokana – napola prijeteći, napola bolan – bio je upečatljiviji od najvećeg broja, po pogledu ili boji očiju poznatih hollywoodskih zvijezda. Samo ljubičaste perle Elizabeth Taylor bile su u istoj rijetkoj kategoriji. Neprijatelji su se ledili od pogleda ovog pirata i borca protiv engleske dominacije, čije je drugo ime bilo “Malezijski tigar”.

Uz Lady Marianne, Sandokanovu nesretnu ljubav, najvažniji lik serije bio je njegov neprijatelj Lord James Brooke. Neprijatelj kao antipod – tamna strana uvijek definira glavni lik, a u ovom slučaju Sandokan je imao dostojnog protivnika: cinična aristokrata glumio je legendarni talijanski glumac Adolfo Celi, specijaliziran za uloge negativaca. Kasnije je maestralno odigrao Rodriga Borgiu / papu Aleksandra VI, u seriji “Borgije”.

Romi, ti najbolji lakmus-papiri popularne kulture i u ovom su slučaju pokazali važnost talijanske serije: stotine romske djece u Jugoslaviji nosilo je ime Sandokan.

Neka fusnota bude lična: ljubomornog Sir Williama Fitzgeralda, engleskog oficira koji se udvara Lady Marianne, tumačio je glumac Andrea Giordana…

Mnogo godina nakon prikazivanja “Sandokana”, a u vrijeme nakon našeg kolektivnog udesa, našao sam se u Rimu. Jedanput, na prijemu kojem jedan egzilant iz zemlje u ratu može prisustvovati samo zapanjujućom koincidencijom, u prostoriju je ušao Andrea Giordana, dakle Sir Fitzgerald. Još uvijek mladolik, ovaj put bez riđih engleskih brkova kakve je nosio u seriji. Prišao je društvu u kojem sam bio, poznavao je jednoga iz grupe i ljubazno se predstavio – svakom ponaosob.

Pružio sam ruku, pomislio što bih mu u tom trenutku mogao i volio reći: na primjer, koliko je jedna tv-serija značila nama, negdašnjoj djeci s druge strane istog mora. Mogao sam mu reći da je, pojavivši se ovako, jednom strancu neočekivano donio nešto ne samo prepoznatljivo, dio neizbrisivog kulturnog bagaža, nego da je on, iako tu (u gradu iz kojeg potječe), bio u tom trenutku potpuno i jedino “naš” – dio mog sjećanja i sjećanja jedne zemlje koja…

Nisam, naravno, ništa od svega rekao – tko bi u onoj situaciji otvorio takvu pandorinu kutiju fusnota i objašnjavanja – znajući da ne postoji način da bi ljudi oko mene, a vjerojatno niti on sam, mogli išta razumjeti od svega ovoga. Nasmiješivši mu se uljudno, okrenuo sam se i otišao po još jedno piće…

Sam sa svojim mislima, izgubljen, potpuni stranac.

Đorđe Matić (urednik Leksikona YU mitologije / rođen 1970. u Zagrebu, završio studije talijanske i engleske književnosti u Amsterdamu)

Za P.U.L.S.E  Anamnesis / Ex Filmofili

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Anamnesis, Film, Sandokan