Džim Morison – Narodni heroj

Hodočasnik u Parizu

Džejms Daglas Morison, pjevač, pjesnik i vođa grupe Dors, samodestruktivni duh, senzualist i kult(ur)na figura par excellance, umro je (navodno, u neodvojivom dijelu mitologizacije) 3. jula 1971, u pariškoj hotelskoj sobi. I evo mu, za nevjerovati, “dajemo” skoro pedeset godina već .

Morison je, ako išta, bio sav sačinjen od suprotnosti, proklet najgorom mješavinom – onom inteligencije i fizičke ljepote što, kako netko reče, nije kombinacija za trajanje. Pojava upravo apolonska – one izvajane jagodice na obrazima, senzualna usta i tamne, duboko usađene prodiruće oči; intelektualno fasciniran, makar postadolescentski, američki naivno, Ničeovim Rođenjem tragedije i klasičnom dihotomijom starogrčke estetike, izgorio je u provođenju suprotnosti apolonskom skladu i racionalnosti: u dionizijskom principu paganske ekstaze i božanskih pijanstava. Ili to – ili, za cinike, naprosto još jedno lijepo lice što je skončalo žrtvom alkohola, overdoza i prevelikih htjenja za ograničene kapacitete “običnog” rokenrola benda.

Sve u suprotnostima: bariton savršene intonacije i divne boje – koji nije znao ubosti nijedan akord na bilo kojem instrumentu. Sjajan bijeli bluz pjevač, možda najbolji uz Pola Rodžersa i Stivija Vinvuda, a opet, za američke kritičare, opsjednute duboko puritanski (u historijskom smislu pojma) baukom “autentičnosti”, permanentno potcjenjivan, do danas, zbog jedne nesvjesne nelagode, unbehagen kako veli Frojd, jer je za njihov ukus bio – suviše “Evropejac”. S jedne strane, svjesna sinteza glavnih tokova i miljokaza američke muzike – crne (posebno Madi Voters i Vili Dikson), bijele (Sinatra) i ambivalentne, neodređene (Elvis), odnosno prekomorski utjecaji britanskih bendova – Them, Animals i posebno Kinks. Pjesnički i umjetnički modeli: naravno Keruak i Vitmen, ali i Rembo, prije svih, Rilke, Niče, francuski Nouvelle vague film, vizije Vilijama Blejka via Haksli (“ako se očiste vrata percepcije, stvari se ukazuju kakve jesu – beskonačne”), do Kurta Weila i Brehta (Alabama Song) – sve to uvodi nešto novo: dotad nepoznatu sofistikaciju i koncept rokera kao intelektualca. Frontmena, i bluzerski nepredvidljivog, i u isto vrijeme visoko samosvjesnog teatralca, teorijski potkovanog modernizmom (sasvim blizu Artou i Teatru surovosti, koje je Morison odlično poznavao).

Naravno da je s takvim bagažom u Americi bio sumnjiv – a u Evropi “pravio posao”.

Iz toga, treba nam izvući najvažniji dio priče – za nas Evropejce, makar one s ruba (danas to jest, a nismo uvijek bili!) – i pitati se, samo mrvu ironično: “šta je Džim Morison bio nama?”

MI I MORISON

Čini se da nije mnogo igrao kod naših muzikanata, s izuzetkom ključnog utjecaja na Džonija Štulića te pokojeg drugog. Drugačiji pak, manje vidljiv i, zasigurno, poetičniji utjecaj imao je na svoje adepte, svoje slušaoce. Dovoljno je naime, naročito onima koji su se formirali prije devedesetih, podsjetiti se samo na tren, pa se stvar otvara kao skrivani cvijet: mnogo više od bilo kojeg drugog stranog muzičara, tvrdim (s eventualno jedinim takmacom u Lenonu), Morison je bio apsolutni heroj jugoslavenske osvještenije omladine iz doba kasnog socijalizma. Neka vrst i poluboga i tinejdžerskog idola u istom liku, za dio nacije koji je bio premlad i predaleko da neposredno vidi Dorse, nego je stasavao od tamo sredine sedamdesetih i početka osamdesetih, svjesno doživjevši Lenonovo umorstvo i pomicanje granica slobode i otvaranja.

Sad kad se vidi bolje, nazire se nešto značajno za one koji imaju uho za to bilo: Morison nije bio voljena figura samo u svom “prirodnom staništu”, u kulturi glavnih ili većih gradova. On je, i to je tajni i dragi, nostalgični sastojak, dobacio kao nitko prije – i do najdaljih kuteva provincije na dijagonali Maribor–Strumica. Ako je po većim gradovima kult bio najprije srednjoklasna stvar, po manjima pak, nije bilo mjesta koje nije imalo svoga lokalnog “Morisona”, onog zakosaćenog otpadnika u džins-jakni na čijoj je pozadini, marljivo i nevješto – plavo na plavo – bio oslikan prepoznatljivi anfas.

Šta je to Džimova pojava tako ubola da je imala takvu rezonancu u nas i u toj mjeri?

Možda po tome, nek bude visokoparno, što je ovdje na Balkanu, gdje je dionizijski element mistično blizak, publika odgovarala na takvo davno, kulturno posredovano sjećanje-prije-sjećanja, na obećanje mogućnosti anarhične ekstaze predaka, usuprot apolonijskom zapadnom “dobro-je-lijepo” (καλοκάγαθία) načelu, načelu harmonije i mjere, kojemu nikada nismo sasvim pripali.

Bit će da je ipak drugo bilo. Mnogo ljepše i dirljivije, životnije.

Prvo natrag na početak – fizički aspekt: za seksualno sazrijevanje osjetljivijih i sofisticiranijih, nije mogao biti bolje postavljen – djevojčice je uznemiravao i kao tinejdžerski idol i laskao im kao kulturni izbor. Dečki su htjeli biti on, imitirati imidž, i poze.

Drugo, važnije: sa opširnim ambicioznim, naracijama, upravo epskim – kao što je poema (!) Slavlje guštera – poklopilo se nekoliko aspekata nesvjesnih iz naše kulture. Morisonove snimljene recitacije bile su i negacija i, jednako kontinuitet s njome. Prepoznavanje kod publike tona monumentalnosti iz naše epike, iz pjesničkih poema o partizanskim herojima, nove popularne mitologije Divljeg zapada iz stripova i pop-kulture, Morison je, pjesmom i životom, biografijom, bio i reakcija i potvrđivanje narativa o Kraljeviću Marku i o Titu jednako: “došao je tiho i ušao u legendu”, nešto između Teksa Vilera i Ive Lole Ribara, miješajući se, smjenjujući se s potonjima na pozadinama onih istih jakni od džinsa. Ili akcijaških. Najnaivnije i nekako najtoplije, osjetilo se to, logično, u samom srcu nekadašnje zemlje i tamošnje naročite kulturne smjese – tamo gdje je promptno po dijalekatskim zakonima prekršten i gdje je vazda ostao – “Mor’son”.

PUT U PARIZ

Nemilosrdni satiričari iz grupe Buldožer, naciljali su zato precizno i surovo na ovu vezu, napravivši svoj podbadački pastiš “Smrt Morisona Džima” – u epskom, upravo guslarskom ključu: “pita majka Morisona Džima/ o moj sine od Guštera kralju/ jesi li se ikad prepanuo…”

Tamnije asocijacije pak iz ovoga, što je Boris Bele iz Buldožera sigurno znao, po liniji dublje identifikacije – Morisonov otac bio je najmlađi američki admiral u historiji – koliko je naših rokera došlo iz porodica očeva oficira JNA? Kompletan prvi ešalon, doslovno.

Nas nekolicina znali smo se zezati gorko, ne razumijevajući upozorenje: Džim je mogao biti u Parizu u isto vrijeme otprilike kad i Bruno Bušić, perjanica hrvatske ekstremne emigracije (“možda su sjedili skupa u bistrou – zamisli taj razgovor!”, smijali smo se). Šta je to, ova dvojica u jukstapoziciji, u veselom konfabuliranju mladića, govorilo o nama svima tamo?

Kad su se stvari onda fatalno i naglo približile i smanjile u eri skidanja aure ljepoti i tajnovitosti, Morisonov kult je, kao i najljepše stvari iz onoga doba, ponekad i dalje znao emanirati magične priče, stvarajući nove nesanjane veze između negdašnjih objekata divljenja i nas samih, naše naivne i dobre ljubavi.

Sjećaju se mnogi čuvenog poprsja na Morisonovom grobu na pariškom Per Lašezu, one biste koju smo na fotografijama iz sedamdesetih gledali kao što se gleda u daleko svetilište, nadajući se jednoga dana hadžiluku u vlastitu Meku i Jeruzalem.

Trebale su doći devedesete, kad je sve postalo manje važno, manje čarobno – ali s time i prva prava arheologija kulturne prošlosti – da bismo otkrili da je poprsje napravio naš čovjek, hrvatski kipar Mladen Mikulin, odnijevši ga – o, koliko samo u skladu s onim vremenom! – zamotano u platno; sam, s crvenim pasošem, vlakom do Pariza.

Bista je kasnije uništena i odnesena, kako i treba. U logici tojest i pravilima narativa kakav je utjelovljavao Džim Morison. Ali – i mi kakvi smo bili, zeleni, “voljni podanici od Guštera kralja” – i djeca kulture dizanja pa rušenja spomenika i bista.

Pa, zato u ironično-melankoličnoj noti, ako ova generacija jugoslavenskih “bejbi bumera”, rasuta i zbunjena kakva god da je, ipak predstavlja marksovsku “simboličnu klasu” koja određuje kulturu i institucije i obrazuje nove, možda će jednom doći ipak na popravni.