Voljeli li ih ili ne, The Doors su bili jedan od bendova iz šezdesetih koji su nagovjestili mnoge smjerove u koje će rock glazba otići u kasnijim desetljećima.

Želimo li pretjerivati u tipičnom rock kritičarskom stilu, možemo zaključiti kako su oni i The Rolling Stones u simboličkom smislu bendovi koji su pokopali šezdesete. Veliku zaslugu za to ima Morrison. On je iskoristio fleksibilnost i instrumentalnu vještinu svojih kolega kako bi lansirao svoj proto goth blues rock koji je jednim dijelom itekako imao veze s onim što su radili barokno psihodelični suvremenici s američke zapadne obale poput Love ili Jefferson Airplane. S druge strane je proširio tematske preokupacije i raspon ugođaja rock glazbe.

Morrison je s puno aspekata bio očajan frontman. Njegov ego uvijek je visio nad ostatkom benda, njegova pretenciozna, francuskim simbolizmom i Nietzscheom nadahnuta poezija na momente je srednjoškolski smiješna i šuplje provokativna, a njegova eratična ponašanja na pozornici istodobno su plijenila pažnju i predstavljala problem za bend. No bez obzira na sve mane, Morrison je kao rijetko tko prije, a bome i poslije njega oblikovao ulogu frontmena. Dvije velike ikone glazbe sedamdesetih – Iggy Pop i Ian Curtis – utemeljili su svoj imidž i izričaj direktno po modelu koji je on patentirao: red teatralne pretencioznosti, red misticizma, red potpune kaotičnosti. Osamdesete su donijele goth rock čije su istaknute figure poput Andrewa Eldritcha iz Sisters of Mercy ili Iana Astburyja iz The Cult zapravo bili morrisoni s eyelinerom. Devedesete su pak donijele svoje verzije u frontmenima poput Kurta Cobaina, Scotta Weilanda, Laynea Staleyja, a u novije vrijeme se jimovština proširila na hip hop i izmučene, problematične figure poput XXXtationa, Lil Peepa ili JUICE WRLDa.

Većina spomenutih vrlo je rano preminula, i to nas, naravno, vraća na Stonese. Osim nesretnog Briana Jonesa, koji je kao i Morrison jedan od ranijih članova “kluba 27” i koji bi vjerojatno izletio iz benda da nije umro jer je skretao pozornost s udarnog dvojica, Stonesi su naginjali vrlo kontroliranom obliku obliku autodestrukcije koji su na kraju pretvorili u uspješan poslovni model koji se kotrlja više od pedeset godina. Stonesi su često očijukali s thanatosom, ali bi uvijek iz tog zagrljaja izašli neokrznuti i spremni za novu svjetsku turneju. Morrison i većina “nasljednika” nisu

Opasno je zaključiti kako je autodestruktivni imidž autentičan samo onda kad je potvrđen u praksi; uostalom, živi i zdravi Iggy Pop je potvrda da tome ne mora biti tako. No činjenica je da u svoj toj glazbi postoji fatalistički osjećaj kakav Stonesi nikad nisu imali. Koliko god bile mračne, njihove pjesme i dalje protagoniste prikazuju kao veće od života i neranjive, dok se kod Morrisona i The Doors osjećaj konačnosti dao naslutiti još od prvog albuma. Naravno, užasno je teško zaključiti da ne bih pisao drugačije u paralelnom svemiru u kojem Jim Morrison snima duete s Eltonom Johnom i božićne albume s Lady Gagom, a Mick Jagger je prostrijeljen u glavu za vrijeme nastupa u Altamontu. U tome je i štos kod rock mitologije – ona je nepobitno oblikovana onim što se dogodilo, a ne onim što se moglo dogoditi. Ono što je sasvim sigurno jest da pedeset godina nakon smrti Morrison ostaje jedan od sinonima/ideala onog što treba biti frontman. To što to ujedno često znači agresivnu, destruktivnu budalu podjednako govori o tom arhetipu, kao i publici koja proguta skoro svaku njegovu novu iteraciju. Ostaje pitanje što je nasljeđe takvog tipa frontmena, uvjetno ga nazovimo “kralj guštera”.

U artističkom smislu mislim da je limit dosegnut. Ideja osjetljivog, ali prokletog umjetnika je već toliko puta viđena da je sama postala klišej i to takav da ju je primjerice Machine Gun Kelly vrlo uspješno doveo do apsurda na svoja zadnja dva “rock” albuma. Kad primjerice nazove album “Tickets to my Downfall”, a nakrca ga radiofoničnim pop punkom sa znatno manje oštrice od rap karijere, on publici poručuje da je za njega downfall zapravo još jedna hollywoodska vila. Upravo zato će morisonovske figure sve češće biti izvan srednje struje, a čak i kad dođu do nje, poput XXXtantciona, bit će odstranjene što vlastitim pogrešnim životnim izborima, što nemogućnosti medijskog opravdanja najgorih aspekta ovakvog tipa frontmena poput mizoginije, paranoidnog razmišljanja, iluzije veličine i sličnih aspekata koji su tijekom godina postali dio rock folklora.

No, premda je “marketabilnost” potpuno pogrešan motiv za netoleriranje nečijeg nasilničkog ponašanja i zadnji sam koji bi branio upitni moral glazbene industrije, svejedno mislim da je vrijeme za dokinuće mita o autodestruktivnom izmučenom frontmanu pa čak i kad mi je njegovo utjelovljenje drago kao u slučaju Cobaina ili Curtisa. Sterotip izmučenog umjetnika u ovom, a i brojnim drugim oblicima, uključujući i trubadure i trubadurke slomljenog srca, usamljene kauboje i svakakve druge oblike pop arhetipa, prodaje nam štetnu tezu da za dobru umjetnost treba biti mentalno, emocionalno ili fizički neuravnotežen. Ne treba, treba samo stvarati, a to naprosto nije moguće kad si mrtav.

Piše: Karlo Rafaneli

Izvor: XXZ Magazin

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

  Džim Morison, Karlo Rafaneli, Muzika, The Doors, XXZ portal