Ne trčim poput noja nego sam noj, pravi, pernat i sve – a kuda trčim? – po cesti, ravno po njezinoj sredini, gdje je ocrtana bijela crta, pa onda isprekidana da bi ponovno u punu prešla; ne prelazim cestu, na pamet mi ne pada, ta zašto bih svjesno riskirao bez glave ostati, ne znam tko je tu lud, ali ja nisam, zapravo znam: ludi su oni koji su je bijelo obojili – da, bijelo! – kao da se radi o nečem dobrom, a ne smrti koja na centimetar udaljenosti leži – da, crveno! – crveno su je trebali obojiti jer krv tom asfaltu strana nije, ne, umjesto čeličnog zida oni crtaju, njima je sve to nekakva igra, ali ja se bojim i zato, zato stajem, prestajem trčati i u asfaltu pukotinu tražim, jedna će biti sasvim dovoljna, pa onda u trenutku kad je nađem, a upravo sam je našao, glavu u nju snažno zabijam: najprije vratom pravim luk, njegova mi konstrukcija to dopušta, zatim ga svojevoljno lomim i kljunom probijam načetu caklinu ceste, pa još malo širim tu sad već svoju rupu da mi bude ugodnije, koliko već može biti u takvim uvjetima, pa odahnem jer sam napokon siguran – ali jesam li zaista? – premda se buka jurećih automobila uvelike prigušila, osjećam kako se gušim, suviše mi je uzak ovaj novi prostor iako mi ne bi bio prvi put da se nađem u takvoj oskudici zraka, u bezizlaznom položaju, ali nema veze sad, prevladat ću i to, samo, samo da mi je glava na sigurnom, ona je glavna, tijelu diktira smjer kretanja, a s njezinim blagim okretom ulijevo čitav mi se trup u suprotnom smjeru okreće, rotira oko te središnje točke koja sam zapravo ja, osjećam vjetar kako mi perje pokušava otpuhati, ali kiša ga u tome sprječava, mokar sam do posljednjeg pera, težak poput olova, ma, poput nepostojeće čelične ograde, a ako me neki od strojeva što s obje strane jure slučajno okrzne, odbit ću ga u drugu stranu, da, tako je – ja sam odbojnik! – odbio sam sve u životu pa zašto ne bih i običan automobil, eh, preživio sam i gore, bio u nezavidnijem prostoru, a u ovome me jedino malo vrat koči, a koče i oni gore na cesti, čujem ih kako kolnikom vrludaju, trubama me upozoravaju i u posljednji trenutak mimoilaze, kao da je na meni odluka da se maknem; ne, ja jedino mogu kružnicu ocrtati, maknuti se ulijevo da propustim one zdesna, drugog izbora nemam, a na njima je da prepoznaju prirodu stvari, oni su ti koji vlastitu sudbinu kroje, koji biraju smjer kretanja – a ja? – meni ne ostaje puno uz odluku u koju ću rupu glavu zabiti, sve, sve je sad na njima, pa neka paze ako im je glavu na ramenima milo zadržati, moja je, eto, barem sigurna.

za P.U.L.S.E Zvonko Bumber

Zvonko Bumber pisac je iz Hrvatske, rođen u Šibeniku 1983. godine, a živi i radi kao nastavnik geografije u Rijeci. Piše poeziju i prozu u formi kratkih priča, pripovijetki i romana. U prosincu 2022. godine izdaje zapaženi roman prvijenac naziva „Uhljeb“ te tijekom 2023. zbirku poezije i kratkih priča „Crni toranj“. Član je riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika, a objavljivan je u tiskanim i digitalnim časopisima Književna Rijeka, Kvaka, ZvonaiNari, književnost.org te u našem Pulse-u. Najviše pažnje mu zaokuplja forma pisanja kratkih priča u jednoj rečenici, a na što ga je inspirirao mađarski pisac Laszlo Krasznahorkai. Dvije takve pod nazivom Životinja i Mizantrop objavljene su na našem portalu, a dok je za Mizantropa snimljen i videospot za kojega je glazbu skladao riječki umjetnik Sandi Bratonja (Urban & 4)

  kratke priče, Zvonko Bumber