Susret glumačkih divova događa se oko 85. minute Vrućine (1995.), jednog od najboljih filmova devedesetih. Veliki Robert De Niro i Al Pacino, veterani mnogih značajnih kriminalističkih saga (Kum, Bilo jednom u Americi, Lice s ožiljkom, Dobri momci, Carlitov način, Casino) tada su se prvi put u istom kadru sreli oči u oči, licem u lice. Glumili su zajedno u The Godfather Part II, ali nisu se našli u istoj sceni zbog različitih “prednastavak-nastavak” vremenskih tokova njihovih likova, mladog Vita Corleonea i njegova sina Michaela. Cijeli Heat je od početka vodio prema toj sceni, polako ključajući do usijanja.
Vodile su i dualne karijere glumačkih kumova koji od početka sedamdesetih do Vrućine (i kasnije) predstavljaju dvije strane iste zlatne medalje, istog novčića, “flip side to that coin”, kako bi rekao De Nirov lik u filmu. Vito i Michael Corleone, Jake La Motta (Razjareni bik) i Tony Montana (Lice s ožiljkom), Louis Cyphre (Anđelovo srce) i John Milton (Odvjetnik zla)… Zato se metaglumačka scena njihova susreta u Heatu tako bildala. Prije 85. minute, u jednom fantastično režiranom, gotovo nadrealnom momentu, Pacinov policajac Vincent Hanna i De Nirov lopov Neil McCauley pogledat će se preko monitora, nakon što prvi nadgleda drugoga u zasjedi i potonji to skuži.
A onda uslijedi susret “uživo”, kad Hanna zaustavi McCauleyja na autocesti. McCauley je pripremio pištolj sa strane, ali oružje se tada (još) neće potegnuti. “Što kažeš na to da te počastim kavom”, predlaže Hanna. I eto ih u restoranu, “face to face”, sjede jedan nasuprot drugoga, pričaju i ispijaju kavu umjesto da pucaju. Uzajamno uvažavanje, prepoznavanje, kako likova, tako i glumaca. Obojica profesionalci, majstori u svom poslu koji rade ono što rade najbolje: McCauley pljačka banke, a Hanna hvata tipove poput njega. U nekom drugom životu bili bi na istoj strani, jedan do drugoga.
Možda tada ne bi bili usamljeni(ci) kao što sada jesu, neovisno o tome što su na svakodnevnoj bazi u interakciji s ljudima. Ni taj život ne bi bio “regular type life”. “Što je to, roštilji i utakmice bejzbola”, pitao (bi) se McCauley. Svatko od njih ima svoju poslovnu rutinu, disciplinu, striktan kod po kojemu rade. “Ne vezuj se za nešto što nisi spreman napustiti za 30 sekundi ako osjetiš vrućinu iza ugla”, to je McCauleyjeva filozofija, inspirativna za naslov Vrućine i dvaput izgovorena u filmu, najprije njegovoj “desnoj ruci” Chrisu (Val Kilmer), zatim i Hanni.
Kako je to rekao supruzi (Diane Venora) u implodirajućem braku, njegovom trećem, Hanna se drži svog straha i održava ga jer mu treba, drži ga fokusiranim i na rubu, gdje treba biti, ponekad i preko ruba “pacinovski” povišene glume (vulkanski Pacino je u filmu većinski Pacino, dok suptilno intenzivni De Niro baš i nije De Niro). Njih dvojica nemaju drugi posao niti ga ni žele i znaju raditi, uostalom kao i sami De Niro i Pacino. Ukratko, ne mogu protiv svoje prave “the action is the juice” prirode koju je sažeo McCauleyjev suradnik Michael Cheritto (Tom Sizemore). Kratko primirje među zaraćenim stranama svojevrsno je zatišje pred buru, točnije jednu od najboljih akcijskih scena puškaranja svih vremena.
Još se sjećamo silovitog, zaglušujućeg zvuka tijekom prvog “srednjoškolskog” gledanja Heata u kinu “Central” i kamere Dantea Spinottija koja pozicionira gledatelja usred “real-time” akcije, a akcijski intentitet scene nije jenjao ni 24 godine kasnije, na novo gledanje pred emitiranje filma na HTV-u. Nikad prije (pa i poslije) meci nisu zvučali tako zaglušujuće realistično kad zagrme automatske puške i strojnice prilikom kirurški precizno režirana okršaja (akcijsko sveto trojstvo: koreografija, fotografija, geografija) McCauleyjeve ekipe s Hanninom nakon pljačke banke, simbolično posipajući olovom i grilove za roštilj te vreće s ugljenom u pozadini kadra.
Interesantno, scena razgovora u restoranu traje točno šest minuta, koliko i akcija na ulicama Los Angelesa. Teško da je to slučajno budući da iza kamere stoji redatelj Michael Mann (Lopov, Posljednji Mohikanac), perfekcionist poput McCauleyja koji njegovo povlačenje za “30 sekundi” doista i snima tako – u realnom vremenu. Introspektivni karakterni momenti Mannu su jednako primarni kao akcijski. Vrućina nije “regular type action movie”, već epska kriminalistička drama, jedna od najugođajnijih, najmelankoličnijih i najpoetičnijih uopće koja izvrsno funkcionira i kao akcijski triler.
Mann je, ustvari, orkestrirao turobnu operu s policajcima i kriminalcima, puškama i pištoljima. Melankolija se uvlači u film preko plavetna kolorita preuzeta od Cameronova Terminatora 2 kojemu Mann daje autorsku ledeno plavu “neo(n)-noir” boju u nizu nezaboravnih, apsorbirajućih kadrova. Može McCauley reći da je “sam, ne usamljen”, ali kad ga Mann snimi kako odlaže pištolj na stol u praznoj kući pored mora i prilazi prozoru da se zagleda u beskrajni ocean čija se plavetnost stapa s nebom, postaje jasno da je Heat film o usamljenosti, otuđenosti i izolaciji.
Preteča redateljeva Collaterala, ali i atmosferičnih novomilenijskih filmova kao što su Lost In Translation, Her ili Locke, što podupiru i Mannovi kadrovi samotna automobila na pustoj autocesti. Ova scena dobiva odraz nakon što McCauley upozna Eady (Amy Brenneman) i njih dvoje s terase promatraju tihi ocean svjetala velegrada. Prizor McCauley usporedi s algama na Fijiju koje izrone iz oceana jednom godišnje i zasvjetle poput svjetala Los Angelesa, grada veoma blizu zasebnom liku filma. “Jednog dana ću otići tamo”, govori McCauley, podsjećajući na Carlita iz Pacinova Carlitova načina s kojim dijeli snove o povlačenju iz posla i odlasku na egzotično mjesto. Kao lik, stoik i prikriveni romantik, McCauley se toliko uvlači pod kožu da gledatelj za njega navija jednako kao i za Carlita.
Iako se kraj Vrućine podsvjesno mogao očekivati na prvo gledanje, neovisno o tome koliko se puta potom vraćao filmu gledatelj se, uvijek, baš uvijek pita zašto je, kad je napokon dobio priliku da pobjegne s Eady, morao skrenuti s autoceste prema aerodromu da ubije nekadašnjeg suradnika Waingroa (Kevin Gage) koji se, pak, kroz film profilira kao serijski ubojica u jedinom podzapletu viška. Iz principa, dakako, ali ipak…
Tu dolazimo do savršene ilustracije onih “30 sekundi”. Eady čeka McCauleyja u autu ispred hotela, on izlazi vani nakon što je riješio Waingroa i opaža “vrućinu iza ugla” – Hannu. Pogled bez izgovorene riječi koji McCauley upućuje Eady prije nego prisilno nestane u gužvi krajnje je proganjajuć i bolan. Čak i više u odnosu na sjajnu scenu rastanka Chrisa i supruge Charlene (Ashley Judd), s kojom njegovo “sunce izlazi i zalazi”, kad mu ona napravi nježnu gestikulaciju rukom i signalizira prisutnost policajaca. Međutim , kako je ovo ipak muški film, film McCauleyja i Hanne, De Nira i Pacina, srce do kraja slama tragična završnica za oba lika.
Finale je Mann akcijski i simbolički ambijentirao pored aerodromske piste čija se svjetla pale i gase do potpune tame sa slijetanjem i uzlijetanjem aviona. Hanna je rekao McCauleyju da mu neće biti drago ako ga bude morao ukloniti, a potonji bi radije umro nego se opet vratio u zatvor. “Rekao sam ti da se ne mislim vraćati… Da…”. Respekt. Suosjećanje. Držanje za ruke. Smrt. Tuga u očima uprtima u noć. Dva muškarca koji se najviše poštuju, razumiju i ispunjavaju. Jedan umire. Drugi (p)ostaje najusamljeniji čovjek na svijetu.
Žene u važnim sporednim ulogama
U pvim scenama s Nealom i Eady vidi se da je Mann prije Vrućine snimio romantičnog Posljednjeg Mohikanca, a njihov odnos će imati eho i u Porocima Miamija (likovi Colina Farrella i Gong Li). Žene se nalaze u važnim sporednim ulogama. Osim Ashley Judd, Diane Venore i Amy Brenneman, tu je i Natalie Portman, još svježa nakon prijelomne uloge u Leonu.
I u nekim sporednim rukavcima priče, vidljivo je koliko ovi muškarci ipak ovise o ženama, primjerice u podzapletu vezanom za bivšeg kažnjenika Donalda Breedana (Dennis Haysberth) iza kojeg stoji žena Lily (Kim Staunton) i pruža mu potporu dok crnči u restoranu i šef ga tlači. Bez žena nekima od ovih muškaraca život nema smisla, kao Treju (Danny Trejo) koji na samrti kaže “Nema više moje Anne”.
Od žena najbolji dojam ostavlja Judd koja je komotno mogla dobiti oskarovsku nominaciju za sporednu žensku ulogu. Sam film je nepravedno zanemaren na Oscarima, više i u odnosu na Casino (utješna nominacija za Sharon Stone), još jedno remek-djelo s De Nirom uz 1995. godine. Heat nije imao nijednu (!!!) nominaciju za Oscara, iako je trebao barem za film, režiju i De Nira, ako ne i Pacina ili tehničke kategorije (fotografija, montaža, zvuk…).
Nevjerojatno je da je te godine Batman zauvijek stekao tri nominacije (fotografija, zvuk, efekti), a Vrućina nula. Inače, Heat je produžetak Mannova TV filma s kraja osamdesetih LA Takedown. De Niro i Pacino su ponovno stali pred kamere 2008. u osrednjem Pravednom ubojstvu, a gledali smo ih u prošlogodišjem Ircu.
Piše: Marko Njegić
Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E
Pogled u prošlost: “Heat“ (Vrelina) napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →