(kratak esej o pozorištu inspirisan komadom „Putujuće pozorište Šopalović“- Lj. Simovića)

Rečenica iz naslova,  a izgovara je simpatični zanesenjak i vlasnik pozorišne trupe Vasilije Šopalović dok razgovaraju o svom kolegi, glumcu Filipu Trnavcu koji se Dionizijski „negdje gladan napio“ i u toj eskapističkoj gladi, želeći da se ogradi od horor sižea stvarnosti koju je donio Drugi svjetski rat na balkanski prostor ostao zauvijek zarobljen u ulogama koje je tokom svoje karijere igrao, kao da drži idejnu nit ovog kultnog komada koji govori o pretapanju i podudaranju života i pozorišta u vremenima kada ratna stvarnost prizove sve mitske užase na površinu materijalnog svijeta.

Filip, Vasilije i dvije glumice su putujuća pozorišna trupa koja dolazi u ratno Užice  1941. god. u namjeri da održe predstavu „Razbojnici“ F. Šilera. Teror okupatorskih vlasti, strijeljanja i vješanja kreiraju atmosferu u kojoj je pozorišna predstava suvišna i čak uvredljiva kako za okupatore tako i za napaćeno stanovništvo. Izgladnjeli glumci ostaju zarobljeni u pansionu koji nemaju od čega da plate, ali dovoljno dugo da svojim karmičnim pojavama barem malo utiču na stvarnost i izmijene je. Filip se u svom transičkom plesu kroz uloge i dramsku književnost našao na mjestu ubistva načelnika-kolaboracioniste i  njegove žene koje je neodoljivo podsjećalo na scenu iz Orestije, kada Orest osvetnički likuje nad svojim žrtvama Egistom i majkom Elektrom. Gestapo ga ubija, misleći da je on vinovnik koji se vratio na mjesto zločina i oslobadja pravog ubicu, mladog revolucionara Sekulu. Komad ne morališe pacifizmom već kroz lik sa maskom glumca-ludaka iskupljuje krivicu mladića koji se pravedno drznuo da osveti nevine žrtve terora.

Pisac ne „provocira“ Aristotelovu „vjerovatnost“  od kojeg po njemu pozorište polazi u oponašanju stvarnosti već ukazuje na univerzalnost i jezivu jednostavnost grčkog sudbinsko mitološkog trougla ubica-žrtva-osvetnik u kojima pozorište i stvarnost nalaze zajedničko uporište od Homerovskog doba do danas.

Čemi služi pozorište? Gdje ono prestaje, a gdje počinje život? Da li je pozorište „pročišćena“, kristalizirana stvarnost, ili je život „prljavo“ pozorište? Zasigurno da jasnog odgovora nema, koneksitet postoji,  i kauzalitet, ali nikad istovremeno,  rekli bi psiholozi. Ili filozofi. Komunikaciono biće pozorišta teži autonomiji čovjekove volje, kroz njihovo dijalektičko sučeljavanje. Pozorište prati bila, čvorišta unutrašnjeg, idejnog svijeta, pokrećući teme kroz paradokse, ironiju i apsurd „istovremenosti čovjeka i svijeta koji ga okružuje“, kako to kaže Kami u Mitu o Sizifu. Moderni, sveubrzavajući konzumeristički vakuum , industrijska revolucija i serijska proizvodnja kao njena kontraindikacija čine da čovjek kao stvaralačko, spontano biće izgubi na značaju. Pozorište se dovijava da novim, interaktivnim, imerzivnim sadržajima i izrazima vrati gledaoca na mythos platformu, jer sve upućuje na neizbježnost unifikacije, na podatak kao sudbinu.

Pozorište se, jednostavno,  trudi da ponovo naidjemo na stvari koje smo zagubili usput, a da pritom imamo iluzuju da se ne vrtimo u krug. A najdragocjenija „stvar“ koju možemo zagubiti   je iskustvo. Pozorište uzima gotovo iskustvo iz života i pretvara ga u pozorišno, scensko, i vraća ga, kodificirano ili ne u svjesni ili nesvjesni mentalni kontinuum gledaoca. Ali pozorište ne uči, ono nas samo može naučiti da gledamo predstavu. Da pod maskom gledaoca prodjemo iskustvo straha ili sažaljenja i svojoj urodjenoj sklonosti (strasti) ka krivici „podnesemo“ ili „podmetnemo“ žrtvu -glumca, Simovićevog Filipa Trnavca.

Ako nas umjetnost, pa i pozorišna, kako reče neko,  samo „uči kako da umremo“, logično je zaključiti da su ljudi skloni stilu života koji konstantno koketira sa smrću skloniji i dubljem, istinitijem promatranju svijeta i ljudi oko sebe. U to sam se uvjerio skoro, gledajući intervju sa „žestokim momkom beogradskog asfalta“ – popularnom legendom devedesetih, gdje izgovara  prilično lucidnu i zanimljivu rečenicu  Hamletovske težine, vezanu za karakter nekog njegovog bivšeg rivala:

„Žabac je bio čudan čovek. Zamislite, saznao je da je njegova majka prevarila njegovog oca. Nikad joj to nije oprostio. Ne znam, meni to nije normalno“.

za P.U.L.S.E Milo Vučinić

  Milo Vučinić, Pozorište, Putujuće pozorište Topalović, Simović