Poput stakla
Nisam naciknuo nego puknuo, poput stakla, prsnuo u stotine komada, prosuo se po podu sa zveketom očajanja; moji komadići odbijaju svjetlost, svi me prvi put vide, raspadnutog, kao da nikad nisam tvorio cjelinu; brojim se po tlu, a svaki dio uz svjetlost raspršuje i prošla nadanja, nijedno se nije ostvarilo, a sad su tu okrenuta svima na izvolite; odbačena staklenka barem po moru pluta, eto, čak je i ona bolja od mene jer da me se baci u to more, ne bih bio u stanju učiniti ništa drugo nego potonuti – da, tonem! – tamo gdje ni Sunčeve zrake ne dopiru, gubim se u tami nepoznatih očekivanja, ali tješeći se istodobno kako su mi sva ona prijašnja izjalovljena pa se onda ništa drugačije ne može dogoditi, sve ostaje po starom, dakle – gubitnik sam – i u tome nema ničeg novog, pa se zapitam: zašto se uopće čudim, što mi točno ovdje nije jasno, u čemu je problem što se nalazim u bezbroj svjetlećih komada kad se isto tako svi dive onima na noćnom nebu pa možda jednom hoće i meni – ali kako? – kako će me vidjeti ovdje dolje, duboko ispod svega; možda me jednom valovi izbace na obalu pa se opet sastavim, nečija me ruka shvati kao izazov pa svaki komadić na svoje mjesto vrati, valjda me to očekuje, trebam li se tome nadati, možda me ta ruka ipak, kao ostale, svojom šakom neće razbiti.
Ponavljam se
Odaberi bilo koje slovo iz moga imena i ja ću ti riječ pronaći, uzmi tu riječ i pokazat ću ti je u obliku rečenice u knjizi, a tu knjigu ćeš vidjeti kako na polici stoji – i nije sama! – sjede jedna pokraj druge kao da se poznaju jer ne postoji nešto novo, sve misli su zabilježene, knjige ukoričene, a što vrijedi, već je napisano; zato ne budi uporna u traženju nečeg novog od mene jer mogu se samo ponoviti, prepisati štogod od starog pjesnika kojeg smo zajedno čitali, a najviše što možeš dobiti rabljeni je materijal, vjeruj mi, koliko god se trudio, ništa novo neće izići; idi slobodno, pitaj nekog drugog, sve što ćeš naći ogledalo je koje vraća jedne te iste riječi; i ovi tvoji nokti su na drugoj rasli, grebli po površini samo kako bi otkrili da ispod ničega nema, uzalud ti sva krv koju prolijevaš, puštaš da po nama teče, jer i njezine su kapi nekad tuđe srce pumpale, pa kad ovako ogoljeni stojimo, dok se gledamo, u očima ne pronalazimo ništa zbog čega bi vrijedilo ostati – ha, zvučim hladno? – ali pitam te što je hladnije: ova noć koja se nad nama natkriva ili pulsirajuća cjevčica što ti suzu kroz oko provlači, tjera da se na podu pomiješa i razrijedi mi krv, pa nas makar tako ponovno spoji kad već neće ove riječi koje neprestano ponavljam; ali ponovit ću još jednom: uzmi bilo koje slovo, pronađi jednu riječ, stavi je u knjigu i učini je našom, a kad već biraš, neka to bude riječ volim, ionako joj nitko ne poznaje značenje i na koga se od nas dvoje odnosi.
Prijatelja nigdje
Bačen, kao da sam bačen u ovaj svijet bez prijatelja, poznanika koliko hoćeš, a prijatelja nigdje; toliko sam puta ostavljen u životu da to već djeluje normalno, pa se pokrijem dekom preko glave da se makar na koju minutu od ostatka postojanja odvojim, pa osluškujem zvukove koji dolaze izvana i više me ne dodiruju; sâm sam, a kako stvari stoje, takav ću i ostati, ne znam smeta li mi to ili u potpunosti odgovara, miješaju mi se osjećaji zajedno sa zvukovima, godine me čine sve starijim, ali, bome, malo toga su promijenile; oči mi preko kapaka prolaze, vrludaju po koži, znači da razmišljam intenzivno, samo ni o čemu konkretno, misli mi se sele kao oblaci na nebu, ne ostaju na jednome mjestu predugo – kao ni ja – a ako kojom nesrećom slučajno zapnu i puste korijen, izrasle i odebljane žile svaki će me put ugušiti; ah ne, neće ovoga puta, sad će biti drugačije, ama baš nitko neće mi moći ništa, moje srce pripada jedino meni, više se otrgnuti neće, ni za koga, pogotovo za neku usputnu prolaznicu koju jučer nisam znao, a sutra ću htjeti zaboraviti – da, požalio! – požalio sam svaku koju sam dosad upoznao jer bi me pustila kad prejako držim, ali kad mi prestane biti stalo, stisak popusti pa onda ostanu; eh, požalio sam i poznanike koji su mi se prijateljima predstavili; o ne, više im to prolaziti neće, poći za rukom, svi ste otkriveni, kao i ja sad kad sam deku sa sebe bacio, odbacio kao zmija potrošenu kožu, ništa me povrijediti ne može, shvatim u trenutku i obznanim svima, pa još za kraj pustim suzu, posljednju u svemiru, a s njom mi tijelo napusti i posljednji atom suosjećanja; kao što već rekoh, sâm sam, i dobro mi je, a vi uokolo, molim vas: gubite mi se s očiju.
Grozan sam…iz mnogo razloga
Da ih sad pitate, svakoga od njih, ti bi vam ljudi vjerojatno rekli kako sam grozan iz mnogo razloga, a ako želite, ako baš navaljujete da ih nabrojim, da se ogolim, ovdje, sad, na ovome mjestu, onda neka vam bude: kad pokraj nekog prolazim pokušavam ga vješto izbjeći, pobjeći čim ga opazim, proći što dalje samo da ne moram glavu podignuti; ususret kad mi dobar dan kažu mukom mi iste riječi kroz usta izađu, slovo po slovo među zubnim pukotinama jedva prođe, a gotovo i povratim; u trenutku dok se svi uokolo smiju od radosti, ja u sebi plačem i odlazim drugamo; ma, kad u svemu neka divna djevojka mojom poželi biti – a što napravim? – strijeljam je pogledom i skoro pljuvačkom otjeram; eh, da, grozan sam, goreg od mene teško ćete pronaći; i premda vas nimalo nije briga, u čemu se jedino slažemo, zanimaju li vas kojim slučajem moji razlozi, ha – što kažete, zanimaju li vas? – oho, znao sam, ta samo ste ljudi, prokleta je ta znatiželja; pa dobro, evo vam odgovora: mislite da ste jedini, kako ste posebni, a premda su vam ga barem jednom rekli, vas i dalje nije briga, ta činjenica ništa vam ne predstavlja, taj broj, ogroman broj s nebrojeno nula – a koliko točno? – evo, napisat ću ga: 100 000 000 000, da, toliko je ljudi na Zemlji živjelo, a vi i dalje tvrdite da ste po nečemu posebni; jeste, dakako, strašno ste posebni, pa kad tome još dodam broj zvijezda poput našeg Sunca – a znate li taj broj? – evo vam ga: 1 000 000 000 000 000 000 000 000, ha, još sam malo i napisao, ponestat će mi prostora na papiru: jesi, dušo, posebna si kao što ti je otac rekao, svi ste vi posebni i pregršt je razloga za biti sretan, nasmijan i ljubazan – a ja? – ja ću, ako mi dopustite, ostati grozan.
Narcis
Dok hodam ulicom, svi se za mnom okreću, mjere me uzduž i poprijeko, gledaju koliko sam visok i dive se sigurnosti kojom svaki korak očekujem; dočekujem se na noge, baš svaki put, ma, mačka je ništa za mene, usporediti nas se ne može – jer ja! – ja imam bezbroj života, a ne pišljivih devet, ne, kraj mi ne može doći, ne nazire se kao kod drugih; mlad sam, toliko mlad da ljudi misle kako je vrijeme za mene stalo, jednostavno nema utjecaja, ljubomorni su, za što ih ne mogu kriviti jer bio bih i ja na njihovu mjestu, nešto takvo se ne susreće, to se nigdje ne viđa; dok njima kose ispadaju, moje dobivaju kovrče, sa svakom nijansom njihove sijede, moje tamnije postaju pa onda, onda nije ni čudno što me ne vole, što zaziru, prezaju od same pomisli da bi me mogli susresti, što bolji pokraj njih prolazi, bolji u svemu – najbolji! – ha, čak su me i narcisom prozvali, kao da nije dovoljno što sam bolji nego sam i svjestan toga, u nos im se trljam, osmijeh mi ne silazi s lica, snježnobijelim zubima ih zasljepljujem, oštrom bradom odvraćam i od najmanje primisli da bi mi se mogli obratiti; ne, nema me na kugli Zemaljskoj, takvo što majka tek jednom rađa; ma, samo su zavidni, a zapravo me potajno obožavaju, muškarci mi prijateljem žele biti, hvaliti se na sva usta kako me poznaju, a žene mi ženom žele biti, tuku se međusobno, čerupaju kao kakve zvijeri, a što mi tek jedan osmijeh izmami – da, svi me hoće! – samo, ipak mi nešto nije sasvim jasno, zašto, dovraga, uokolo nikoga nema, zašto je jedino što moju ljepotu potvrđuje ogledalo u praznom mi stanu.
Zvonko Bumber pisac je iz Hrvatske, rođen u Šibeniku 1983. godine, a živi i radi kao nastavnik geografije u Rijeci. Piše poeziju i prozu u formi kratkih priča, pripovijetki i romana. U prosincu 2022. godine izdaje zapaženi roman prvijenac naziva „Uhljeb“ te tijekom 2023. zbirku poezije i kratkih priča „Crni toranj“. Član je riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika, a objavljivan je u tiskanim i digitalnim časopisima Književna Rijeka, Kvaka, ZvonaiNari, književnost.org te u našem Pulse-u. Najviše pažnje mu zaokuplja forma pisanja kratkih priča u jednoj rečenici, a na što ga je inspirirao mađarski pisac Laszlo Krasznahorkai. Dvije takve pod nazivom Životinja i Mizantrop objavljene su na našem portalu, a dok je za Mizantropa snimljen i videospot za kojega je glazbu skladao riječki umjetnik Sandi Bratonja (Urban & 4)
U predstavljanju autora, ovim putem donosimo izbor njegovih „jednih rečenica“ gdje je svaka predstavljena crtežom generiranim od strane umjetne inteligencije, a prema autorovom opisu. Navedeni tekstovi nigdje nisu objavljeni.
Prijatelja nigdje, poznanika koliko hoćeš napisao/la Zvonko Bumber dana
Pregled tekstova autora – Zvonko Bumber →