U ekskluzivnom intervjuu iz 2017. Julie Delpy nam je priznala da je u prvom filmu bilo dosta nje u liku Celine jer je “pisala osobne stvari o ljubavi, romansi i svemu tome”.
– To mi je bilo blisko. S vremenom mi je manje nalikovala, ali ima dobrih 20 posto… Mislim da svaki lik kojeg sam napisala, čak i muškarci, sliči meni, dio mene je i u Jesseju – rekla nam je Delpy.

I eto nastavka njihove ljubavne priče koji je istodobno i romantičan i ciničan. Ako ovakav nastavak možda nisu zamislili neki gledatelji, Linklater jest i njime je savršeno upotpunio original i zaliječio potencijalna slomljena srca/omogućio im da opet zajedno kucaju.

Ponaosob savršeni filmovi mogu se gledati i zasebno, premda su znatno kompletniji i doživljajno poticajniji (od)gleda li ih se zajedno kao još savršeniju cjelinu budući da jedan drugoga ispunjavaju baš kao Jesse i Celine. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni treći dio “Before Midnight” (2013.) koji nije “The Godfather Part III” ili “Terminator 3” u odnosu na prethodnike, već prilično ravnopravan i točka na “i” jedne od najboljih trilogija, ali “Before Sunrise” i “Before Sunset” su “povezaniji” filmovi.

Ne nalaze se slučajno izdvojeni i sami na jednom DVD-u. Drugi je film zrcalna slika prvoga (svitanje – sumrak) s devet godina starijim likovima i glumcima u njegovu odrazu. U prvome filmu Jesse spontano posegne za kosom Celine i oklijeva da je dodirne, a u drugome njoj poleti ruka pa se zaustavi prije nego ga dotakne.

“Prije svitanja” završava kolažom prizora svih bečkih lokacija koje su Jesse i Celine obišli, najednom tužno usamljenih i (is)praznih bez njih. “Prije sumraka”, pak, počinje prizorima svih pariških mjesta kojima će Jesse/Celine prolaziti do kraja filma i dobiti neki novi smisao, formirati buduće sjećanje.

Prošlost i budućnost se isprepleću u tadašnjosti drugog filma, dostojnog nastavka jedne od najljepših, najintimnijih, najautentičnijih i najpoistovjetljivijih romansi svih vremena. Namjerno kovanica “svih vremena” umjesto u “u povijesti”.

“Before Sunrise/Sunset” su ispali ljubavni filmovi o vremenu i njegovu protoku, tj. ljubavi i ljubavnicima u tom istom vremenu, čudesno postignuće ravno Linklaterovu epskom “Boyhoodu”, koji Jesse kao da je najavio s idejom za projekt koji bi pratio nečiji život kakav jest i pronašao poeziju tog i takvog života iz dana u dan.

“Ljubav je kompleksna tema”, jedna je od pamtljivih rečenica iz “Prije svitanja”. I jest: bi li do ljubavi Jesseja i Celine uopće došlo da ona nije pobjegla od svađalački nastrojenog starijeg njemačkog para i od svih mjesta u vlaku sudbinski sjela upravo nasuprot njega? Koliko li je tek kompleksna u paketu s vremenom koje je “apstraktno”.

Slučajno ili ne, Linklater je bio vizionar kad je Jesseju i Celine, posredno i gledateljima, dodijelio ulogu svojevrsnih putnika-ljubavnika kroz vrijeme. Sjetimo se kako je u prvom filmu Jesse, nedugo nakon što su se upoznali i ostvarili konekciju, predložio Celine da siđe s vlaka i pridruži mu se u šetnji Bečom do njegova odlaska na avion sutra ujutro u 9.30.

“Skokni unaprijed deset-dvadeset godina. U braku si, ali tvoj brak nema jednaku energiju kao prije. Počinješ kriviti muža. Počinješ misliti na sve momke koje si srela u životu i pitaš se što se moglo dogoditi da si odabrala nekog od njih. Pa, ja sam jedan od tih tipova.

Gledaj na to kao na putovanje kroz vrijeme, od tad do sad, kako bi otkrila što propuštaš. Ovo može biti divovska usluga i tebi i tvom budućem suprugu, u smislu da otkriješ kako ništa ne propuštaš”, rekao je Jessie i konstruirao vremeplov za njih u filmu i nas u publici koji putuje i u obratnom smjeru, naprijed, od sad do tad.

Jesse i Linklater su pogledali budućnost(i) u oči ako skoknemo deset-dvadeset godina naprijed do “Prije ponoći”. Upravo zato je bolno najrealističniji “Before Midnight” mnogima najmanje omiljen film ljubavne trilogije: malo tko ljubi činjenicu da su Jesse i Celine dosegnuli starije godine i došli nadomak odnosu onog njemačkog para.

Međutim, odatle, iz te budućnosti, vratili su se u prošlost, na početak jedne divne ljubavne priče koja je, “terminatorski” rečeno, ispisala povijest stvari koje dolaze i oblikovala njihovo (za)uvijek za nadolazeće filmove. Zahvaljujući spontanoj režiji i glumi aktera koji izgledaju kao da su se stvarno zaljubili poput njihovih likova, originalni film je možda i najbolje oslikao nepatvoreno pupanje jedne ljubavi i zaljubljenosti, napose dočarao kako je to kad s nekim dotadašnjim potpunim neznancem u nekom stranom gradu klikneš na prvu, ostvariš povezanost i upoznaš ga u dušu.

Umjesto Beča, mogao je to biti bilo koji grad na svijetu, Riga, Budimpešta, London, New York ili Tokio izgubljenih u prijevodu, a umjesto Jesseja i Celine vi i neki vaš stranac-strankinja s kojim/kojom razgovarate o svemu i svačemu, upijate lokalnu atmosferu i šetate se po krajobrazima budućih sjećanja.

Interakcije Jesseja i Celine su prepoznatljive i za sve prve susrete s osobom koja vam se svidi i posjete stranom gradu. Osmijesi dragosti, uzajamna atrakcija, raštrkane misli, poluneugodne situacije, neobični susreti s lokalnim ljudima (amaterski glumci, gatara, pjesnik)…

Sve što je u danom trenutku naoko malo i nevažno, a dobit će punu vrijednost s odmakom vremena, kad postane sjećanje. Naime, Jesse i Celine podijelili su više od ljubavi – trenutke. “Mi smo zbroj svih trenutaka u našem životu”, rekao je Jesse u “Before Sunset”. Ključni trenuci u njegovu i njezinu životu počeli su se zbrajati u “Before Sunrise”.

Primjerice, trenutak u glazbenom dućanu i kabini za slušanje ploča, kamo će šutke slušati Kath Bloom (pjesma “Come Here”) kako pjeva stihove koje sve jače osjećaju “No, I’m not impossible to touch/I have never wanted you so much” i gledati se kad onaj drugi skrene pogled. Ili moment imaginarnih telefonskih poziva prijateljima.

Oboje su cijelo vrijeme bili “u trenutku” i živjeli za njega u nedostatku vremena, ne znajući da će se opet sresti, pa makar mogući susret visio u zraku na kraju filma. Tako je s njima i publika proživljavala sve snažnije, i nastavit će proživljavati kad se sretnu u nastavku, iako je “Prije sumraka” projicirao nešto drukčije romantične “happily ever after” iluzije od očekivanih i, uopće, poigravao se metafilmski s očekivanjima gledatelja i likova.

Slučajna ljubav u “Prije svitanja” bila je toliko idealna, gotovo fantazija, da su je idealizirali i likovi i gledatelji, ravnajući svoje (buduće) romanse po njoj/(njih)ovom romantičnom filmu i razočaravajući se ako se nisu ispunile visoka očekivanja. Sama činjenica da se nalazak događa devet godina poslije pozicionira “Before Sunset” drukčije u odnosu na to da su se našli šest mjeseci kasnije.

A i Linklater dodatno subvertira “više-jače” formulu filmskih nastavaka pa Jesse i Celine sada imaju (još) kraći vremenski okvir umjesto dulji – niti sat i pol do njegova odlaska na avion. Film se odvija u tom realnom vremenu i traje jedva 80 minuta (prvi blizu 105).

Toliko stariji/zreliji protagonisti, formirani ljudi s propalim vezama i brakom iza sebe, imaju vremena da premoste godine, sagledaju u novom kontekstu nekadadašnje sebe, kad su “mladi i ludi” donijeli “rational adult decision” da ne razmijene brojeve telefona i adrese u strahu da će sve izblijedjeti nakon dopisivanja (godinama prije mobitela i Fejsa, što film čini još nevinijim).

Ukratko, da otkriju je li “možda samo funkcioniramo nakratko u europskim gradovima po toplom vremenu”, preispitaju sebe i svoje živote te stave prošlost u sadašnju i potencijalnu buduću perspektivu. Isto to preko njih rade i gledatelji koji osjećaju isto što i protagonisti s kojim odrastaju i stare, a misli im lete na još jednu priliku s “one that got away”.

U tome i leži čar i bezvremenost ovih filmova koji se prenose s generacije na generaciju i odgovaraju svakoj važnijoj životnoj dobi, od bezbrižne mladosti do približavanja bremenitijem sredovječju i dalje. Mlađi gledatelji tek će doći do faze da se više identificiraju s “Prije sumraka”, a stariji koji su već tu (ili na par minuta do “Prije ponoći”) mogu se vratiti u “Prije svitanja”, proživjeti sve iznova, prepustiti se romantičnim mislima i propustiti avion za polazak kući. Baby, you are gonna miss that plane…

Četvrti film 2022. godine?
Do njezine Celine i Jesseja nam je ekstra stalo zato što ih sad poznajemo gotovo kao sebe same. Želimo da se njihova priča nastavlja i, što se nas tiče, Linklater, Hawke i Delpy mogu snimati nastavke dok su god živi ako će biti i dalje ovako dobri. S obzirom da su nastavci izlazili devet godina nakon prethodnika, novi film bi trebao stići u kina 2022., a ekipa je načelno za i već ima ideju koju nisu iznijeli. Kako će se zvati (“Before Dusk”? “Before Twilight”?…), jesu li Jesse i Celine ostali zajedno, hoće li prenijeti romantičnu priču na njihove klince? Jedva čekamo doznati.