Seks, droga, nasilje i Betoven

Karma is a bitch, veli popularna doskočica. Karma, još jedan duhovni i misaoni koncept Istoka koji je zaživio u popularnoj kulturi Zapada, poput meditacije, nirvane ili tantričkog seksa. Nije poznato jesu li Kurt Cobain i Krist Novoselic kontemplirali o budističkoj duhovnosti i uzvišenom cilju oslobođenja kada su svoj band krstili imenom Nirvana, ili im je to ime prosto zvučalo cool.

Elem, karma. Karma otprilike kaže da naša djela, dobra ili loša, bitno određuju našu budućnost. Kako siješ, tako ćeš požnjeti, rekla bi narodna mudrost. Svaka akcija izaziva reakciju, nadovezao bi se Newton sa trećim zakonom. Ako voliš krasti, silovati, sadistički se iživljavati nad drugima, dočekat će te loša karma. Dočekat će te možebitno neki sadistički besćutnik, slika i prilika nekadašnjeg tebe, pa te opljačkati nasred ceste ili izdegenečiti u kakvom mračnom kutku. Zna to dobro Alex DeLarge. Upravo je on iskusio posljedice svojih djela iz rane mladosti.

Naravno, Alex je fiktivni lik. Anthony Burgess udahnuo mu je literarni život u distopijskom romanu Paklena narandža, a pop kulturnom ikonom ovjekovječio ga je Stanley Kubrick, snimivši istoimeni film po Burgessovom književnom predlošku. Priča Paklene narandže vremenski je situirana u distopijsku budućnost Velike Britanije. Burgessova i Kubrickova futuristička Britanija je društvo kojim paradiraju amoralni politički moćnici, korumpirani policajci, razuzdane ulične bande, razni drugi izopačenici i odmetnici. Riječju, mračno i kaotično društvo. No, još važnije, društvo Paklene narandže je totalitarno društvo u nastanku, koje bi ideološko-tehnološkim zahvatima uskraćivalo pravo na moralni izbor pojedincima, svodeći ih tek na poslušne jedinke. Neslavni produkt takvog društva upravo je Alex DeLarge.

Priča o Alexu je priča o mladom anarhistu koji živi s roditeljima u općinskom stanu jednog ne baš idiličnog stambenog bloka. Već iz te činjenice nazire se njegov socijalni položaj i punkerski attitude. No, Alex nije Johnny Rotten ili Keith Flint pa da svoju anarhičnost ispoljava kroz gitarske distorzije, kreveljenje, brutalno provociranje establishmenta. Ili pak benignim crtanjem nepoćudnih grafita i okruglog slova A po zidovima. Kada padne noć, Alex je karizmatični vođa četveročlane bande koji se odaje čulnim zadovoljstvima i sadistički uživa u nasilju, narcisoidni sociopat koji pljačka, siluje, prebija, razbija, ubija. On je devijant koji prezire društvo, nesputano ispoljavajući svoju animalnu prirodu. Riječju, antijunak bez moralnih skrupula. Sve do jednom. Sve dok mu se karma ne zakoceri u lice. Toliko o fabuli, za sada.

Likovni zapisi na pokretnim slikama

Ono što je fascinantno u Paklenoj narandži je njena maštovita vizualnost. To je doduše specifikum većine Kubrickovih filmova, posebna filmska estetika i koketiranje sa različitim umjetničkim formama i likovnim obrascima. Pojedini Kubrickovi kadrovi izgledaju kao projekcijska slikarska platna, izmještena iz kakve dobro opremljene likovne monografije na filmsku vrpcu. Samo što su njegovi celuloidni koloriti i projekcijski likovni zapisi upravo to – pokretne a ne statične slike.

U Paklenoj narandži Kubrick se igra sa pop-art klišeima. On minuciozno strukturira i oblikuje filmske kadrove, oslikavajući ih raznim bizarnim detaljima. Tu su prikazi pop-artistički koncipiranih i erotiziranih enterijera, u kojima dominiraju nage bijele skulpture, koje su iz muzejsko-galerijskog konteksta izmještene u prostor uslužne djelatnosti i pretvorene u robu – u opskurnom Korova baru, omiljenom sastajalištu Alexa i njegove bande, spomenute nage figure funkcioniraju kao stolovi ili automati za piće. Tu je i nadrealistička garnitura, kombinirana sa erotskim aktovima i falusnim figurama, kakve nalazimo u bizarnim kućnim ambijentima Alexovih žrtava. Kubrick očito parodira kič postupke i likovni amaterizam, ali i upozorava da se umjetnička djela i kulturni artefakti u vrlom novom svijetu pretvaraju u robu široke potrošnje.

Neke scene u Paklenoj narandži svojevrsni su omaž majstorima iz ranijih umjetničkih epoha. Recimo, scena u zatvorskom dvorištu kada zatvorenici, u krug postrojeni, lagano cirkuliraju označenom trasom, oko bijele kružne linije, što je očita aluzija na Van Gogha i njegovu Šetnju zatvorenika. Film vrvi od vizualnih znakova i asocijativnih slika, uz neizbježan dodatak klasične muzike kao zvučne kulise. Paklena narandža spoj je klasičnog zvuka, slikovite vizualnosti, pop-artističke i klasične likovnosti, teatarskih postupaka i futurističke scenografije. Kubrickovska estetičnost kao totalno umjetničko djelo, reklo bi se.

Karma na djelu

Vratimo se priči. Ničija nije do zore gorila, veli poslovica, pa tako ni Alexova nasilnička obijest. Zbog svojih nedjela on završi u zatvoru, na dugogodišnjoj robiji, ali već nakon dvije godine eto ga na slobodi. Prošavši kroz ekperimentalno liječenje za promjenu devijantnog ponašanja, on je kupio novu slobodu. No to više nije onaj stari Alex. Rečeni eksperiment u potpunosti uškopi Alexovu narav – on je sada nesposoban za ultranasilje ili bilo kakvo devijantno ponašanje. Nesposoban je čak i za samoodbranu. Ako samo pomisli na agresiju ili mu glavom nedajbože proveja neka erotska misao, Alex dobije napad mučnine i panike. On je reprogramiran, neki bi rekli čipovan (pozdrav ljubiteljima svjetske zavjere i fanovima ‘Bil Gejca’).

Nakon eksperimenta, Alex nema mogućnost moralnog izbora. Uskraćen je za ono što se u filozofiji naziva slobodnom voljom. Pretvoren je u hodajući paradoks, u depersonaliziranu ljudsku jedinku, programiranu da bude poslušna i snishodljiva. Dešavaju mu se svakojake grozote. Roditelji ga ne primaju u dom. Šikaniraju ga i brutalno premlaćuju baš oni nad kojima se on nekada sadistički iživljavao. Karma na djelu. Poetska pravda, neko će dodati. Karma se ukazuje u svojoj determinističkoj raskoši, kao bliska srodnica ironije. Alex se pokuša ubiti, bacivši se kroz prozor, ali ni to mu ne uspijeva. Završi u bolnici kao fizička i mentalna, do grla zagipsana olupina.

Za Alexov slučaj zainteresira se politički moćnik, namazani pripadnik vladajuće kaste. On je crème de la crème društva koje čuva privilegije za jedne, dok su drugi poput legendarnog Muzafera osuđeni na kupanje. Alex, pripadnik niže klase, sklapa pakt s isturenim pripadnikom establishmenta. Dobija ponudu koju ne može odbiti – dobro plaćeni posao i političko zaleđe. Alex je zapravo potkupljen da ne progovori o svom slučaju koji je podobro uznemirio javnost i koji bi mogao ozbiljno uzdrmati postojeći poredak. Time je sebi osigurao bezbrižnu egzistenciju u društvu povlaštenih, a vladajućoj kasti daljnju nesmetanu vladavinu u takvom društvu. Ciničan dogovor potlačenih i povlaštenih. 

To novo jedinstvo pripadnika različitih društvenih klasa Kubrick vizualizira završnom sekvencom: Alex, sada već zdrav i čio, zamišlja kako bludniči sa pripadnicom visokog društva, veselom buržujkom u dugim crnim rukavicama, dok im u svečane toalete ušuškani pripadnici establishmenta suzdržano aplaudiraju. Alex je tako penetrirao u visoko društvo, a Kubrick novo društveno jedinstvo metaforički ovjerio koitunalnim performansom. Distopijsko finale par excellence.

Distopijska baza i postapokaliptična nadgradnja

Distopija je žanr koji upozorava. Kritika sadašnjosti smještena u dalju ili bližu budućnost klasična je distopijska finta. Paklena narandža jeste kritika sadašnjosti izmještena u nepoznatu budućnost, neka vrsta orvelovsko-hakslijevskog upozorenja na mogućnosti kontrole uma i ljudskog ponašanja u društvu, propuštena kroz Kubrickov cinični i satirički filter. No Kubrickova vizualizacija futurističkog društva nije čista distopija, ona je križanac distopijskog i postapokaliptičkog. Alex, nakon izlaska iz zatvora, jeste potlačeni pojedinac i žrtva represivne društvene kontrole, što je opće distopijsko mjesto. No tu je i Alexova banda, koja se doima kao britanski soj pljačkaša i drumskih razbojnika iz Mad Maxa, dakle kao klasična postapokaliptička formacija. I eto društva surovih ekscentričnosti i bizarnih protivrječnosti.

Društvo je to u kojem se isprepliću represija i anarhija, autoritarno i kaotično, bizarno i groteskno. Nema klasične distopijske dihotomije na naše i njihove, na proletere i buržuje, na ljude i mašine, na rokere i narodnjake. Okey, ovo zadnje je sa postmodernim ’90-im zaživjelo kao pop kulturna distopija u ex Yu društvima, ali to nije tema ove emisije. Tema je kritika složenih mehanizmima koji uzrokuju represivno djelovanje sistema nad pojedincem. Tema je distopija. Distopija, dakle, sadašnje društvene izazove smješta u budućnost i tamo ih radikalizira. Kubrick prati tu osnovnu nit, provlačeći kroz cijeli film političke, socio-psihološke, umjetničke i filozofske reference.

Paklena narandža ima i svoju filozofsku potku. Alex je samosvjestan pojedinac čiji ideal je slobodno ispoljavanje volje. No on svoju slobodnu volju konzumira na moralno nedopustiv način. To ga suštinski razlikuje od nekih drugih distopijskih junaka, poput Winstona Smitha, John the Savagea ili Guy Montaga, čiji postupci su uglavnom moralno ispravni. On – parafrazirajmo poznatu definiciju – svojom slobodom prelazi onu imaginarnu granicu i ugrožava slobodu i sigurnost drugih. Alexova sloboda je sloboda prirodnog stanja, onog hobbesovskog imaginarija u kojem je ljudski život zlokobno pojeftinjen. Njegova sloboda nije sloboda društvenog ugovora i prosvjetiteljskih ideala. To je apstraktna sloboda koju prezire. On ne zna, ili ne želi znati, da sloboda u društvu ne može biti apsolutna i da je uvijek ograničena slobodom drugih pojedinaca.

Ultranasilje i Ludwig Van

Kod Kubricka su slika i zvuk narativniji od riječi. Skoro da bi se prethodna tvrdnja mogla uzeti kao Kubrickov estetski i autorski prosede. To svakako vrijedi za Odiseju u svemiru, kojom dominiraju slika, zvuk i tišina (dijaloga u Odiseji gotovo da i nema). Djelimično se to odnosi i na Paklenu narandžu. Već je rečeno da je Paklena narandža spoj klasičnog zvuka, živopisne vizualnosti, uvrnute likovnosti. Sinteza je to karakteristična za dobar dio Kubrickovog opusa. Posebno je kreativan u korištenju muzike. On je zaljubljenik u klasičnu muziku na način kako je Martin Scorsese zaljubljenik u Rolling Stonese i blues ili Woody Allen u jazz. S tim da Kubrick muziku u svojim filmovima koristi puno narativnije (zašto ne dodati: i kreativnije) nego Scorsese i Allen u svojima. U Odiseji je koristio dva Straussa, Richarda i Johanna, u Oči širom zatvorene Shostakovicha, u Paklenoj narandži Beethovena i Rossinija.

Alex je veliki ljubitelj Beethovena. Ludwig Van, tako ga zove, najbolji mu je noćni droog. Da, droog a ne drug. Alex i iz bande mu droogovi (tako jedni druge nazivaju) komuniciraju specifičnim nadsat jezikom, žargonom koji kombinira klasični i slengovski engleski sa rusizmima-slavizmima (devotchka, malchick, droog, moloko, slovo, gulliver, korova, this nochy…). Tako da Paklena narandža ima i svoju sociolingvističku dimenziju. Elem, u sitnim noćnim satima, nakon što se vrati s još jednog nasilničkog orgijanja, Alex se prepušta božanskim zvucima Ludwig Vanove Devete. Sociopat koji sadistički uživa u nasilju istovremeno ima istančan ukus za estetsko. Zanimljiva opreka njegovoj divljoj naravi. Možda Kubrick želi reći da visoki kulturni dometi i ljudska animalnost nisu nužno u sukobu.

Može to biti i referenca na poznati kliše da su nacisti činili zvjerstva istovremeno konzumirajući djela visoke kulture. Pa tako i on, za nasilje i nesputana čulna zadovoljstva baždareni Alex, pronalazi estetsko utočište u vječnoj ljepoti Ludwig Vanove Devete. On se prima na Odu radosti, kao što se nacisti lože na Wagnera ili na Lili Marlene. Isto tako, u onoj znamenitoj – zloglasnoj i šokantnoj! – sceni, u kojoj premlaćuje poznatog pisca i sprema se silovati njegovu ženu, Alex pjevuši veseli pop klasik Singing in the rain, što je još jedna kubrickovska opreka surovom činu koji se odvija. Ta scena izgleda kao montipajtonovski režirana crtana horor burleska sa sado-mazohističkim dodacima.

Pola stoljeća

Nemoguće je u ovom slučaju pobjeći od prigodničarenja. Ove godine navršava se 50 godina od premijere Kubrickovog zloglasnog klasika. Paklena narandža imala je ogroman utjecaj na popularnu kulturu, na muziku i modu, na likovnu scenu. Alexov djelimično androgini izgled, prije svega zbog umjetne trepavice na desnom oku, potaknuo je Davida Bowiea na eksperimentiranje sa svojim performerskim izgledom. Ipak, film je najviše utjecao na punk bandove tog vremena. Prije svega se to odnosi na band The Adicts, koji su na sceni doslovno obučeni kao Alexova četveročlana banda. U autobiografiji pitoresknog imena – No Dogs, No Blacks, No Irish, Johnny Rotten iz Sex Pistolsa ističe da su bizarni modni detalji i nonkomformistički outfit iz Paklene narandže utjecali na njegov odjevni antistil i generalno modni eskapizam i nihilizam punk rock scene. Zanimljiv je i podatak da je Alexa prvobitno trebao igrati Mick Jagger. Naime, Rolling Stonesi su prvi otkupili prava za film od Anthony Burgessa, ali Kubrick je imao neke druge ideje i planove, te je Alexa je u konačnici utjelovio Malcolm McDowel.

Malo je umjetničkih djela koji funkcioniraju na toliko nivoa – sociološkom, filozofskom, psihološkom, likovnom, muzikološkom, sociolingvističkom, pop kulturnom – kao Paklena narandža. Fascinantna višeslojnost. Ona je odavno nadživjela film i postala zaseban fenomen. Choodessny, što bi rekli govornici nadsat jezika.

Piše: Neven Šimić

Izvor: Digitalna demokracija

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Digitalna demokracija, Film, Ludvig van Betoven, Neven Šimić, Paklena pomorandža, Stenli Kjubrik