Sistem djeluje izazivajući osjećaj nemoći kod ljudi – Jacques Ranciere jedan je od najvećih i najutjecajnijih filozofa savremenoga doba. Surađivao je s Luisom Althusserom u čijem je krugu završio École normale supérieure i s kojim je koautor čuvenog spisa ‘’Čitati kapital’’. Dvojac se razišao nakon studentskih protesta u maju 1968. Nakon toga, Michele Foucault ga poziva na Univerzitet Vincennes gdje su se okupili najveći umovi toga doba: Jiles Deleuze, Jean-Francois Lyotard, i drugi. Ranciere je poznat kao autor velikog broja knjiga iz oblasti političke filozofije i promišljanja umjetnosti.

Mnogo ste pisali o demokratiji i uspostavilo se da je ona laž ili, bolje rečeno, iluzija. Ako demokratija podrazumijeva (a ono što je podrazumijevano je uvijek opasno) vladavinu naroda, možemo li reći da ona umire u trenutku ulaska u parlament? I dalje, može li se reći da demokratija vremenski postoji u trenutku između glasanja kao iluzije izbora i konstituiranja nekog parlamenta?

Moje gledište je da izbori i parlamenti nisu pravi model postojanja demokratije. Izborna demokratska forma postojanja javnih institucija nisu bili izbori. To je bilo žrijebanje zansovano na principu da, ako jednakost znači nešto, onda znači da su svi jednaki u kapacitetima. U principu, reprezentacija nije demokratski princip. U samom početku je to označavalo način na koji su izabrani ljudi trebali predstavljati snage na koje se računalo u društvu kakvi su plemići, svećenici, itd. Sistem izbora je demokratski do te mjere da bi svako trebao imati jednak glas, ali druga strana medalje je činjenica da demokratija nije toliko stvar biranja koliko je stvar djelovanja. Demokratija postoji onda kada smo svi uključeni u javne poslove. Može se reći da nije moguće postići da svi ljudi djeluju zajedno. Demokratija onda znači da postoji autonomna forma izraza naroda, osim njihovih predstavnika u državi i parlamentu. Ne bih rekao da je demokratski moment u trenutku glasanja i da je poslije s tim gotovo. Rekao bih da postoji demokratski moment u trenucima izraza jednakosti svakoga sa svakim ko je autonoman, što je različito od forme predstavljanja koja, naravno, znači da nema demokratske države. Svaka država je oligarhijska, svaka je okupirana malom grupom oligarha. Ali, postoje države koje su pogođene a zavisne su od demokratskih principa i demokratskih snaga. To je razlog koji je utjecao na to da demokratski pokreti imaju vlastitu agendu i svoje vlastite načine djelovanja daleke od državne agende.

Parlamentarno ostvarenje demokratije se tako pretvara u jaz između naroda i samog tog ostvarenja demokratije?

Svakako, i sada imamo činjenicu da sve više i više odluka koje donose vlade biva određeno ekonomskim snagama i finansijskim silama pa ideja narodnog izbora postaje sve više i više iluzija i ljudi to i sami znaju. A to znači da sistem ne funkcionira tako što ljude laže o njihovoj moći. Oni nemaju iluzija o tome. Čak naprotiv. Sistem djeluje na obeshrabrivanju ljudi. Od glasača se traži da biraju između desnice i ljevice iako ima sve manje i manje razlika u programima. Ljudi su pred izborom i znaju da će nas onaj za koga glasamo, ko god to bio, izdati na kraju. Ljudi ipak glasaju za njih, što znači da su svjesni svoje važnosti i izborni sistem sve više i više liči na mašinu koja kod ljudi izaziva osjećaj nemoći.

Pokušajmo otići još dalje. Je li demokratija kraj revolucije kao mogućnosti? Naprimjer, na Bliskom istoku zapadni koncept demokratije je ukrao i pretvorio u haos revoluciju koja je počela kao zahtjev za demoratijom. Kako izaći iz ovog kruga?

Pa opet je to pitanje onoga šta mislimo pod demokratijom. Ako mislimo o istinskoj demokratiji onda možemo reći da je revolucionarni moment stvarni moment demokratije. Trenutak demokratije u revoluciji je, da precizram, direktna moć anonimnih. I naravno da se javlja problem šta poslije. Pravo pitanje je pitanje udaljenosti između demokratske moći naroda i bilo koje forme države. I opet, ne postoji prava demokratska država. Ono što nazivamo demokratskom državom je država u kojoj postoji kapacitet narodne incijative ispred države, neka vrsta mobilizacije ljudi koja bi tjerala na poštovanje volje naroda. Bilo je Arapsko proljeće. Vi kažete da su ga ukrale demokratske vlade. U našim zemljama ljudi misle da su ga ukrale religijske snage i naravno niko se ne slaže u tome ko je odgovoran. Ali to je istina, ne samo za Arpasko proljeće već i za druge narodne pokrete poput 15. maja u Madridu ili pokreta Occupy u Istanbulu ili Ateni. Čini se da tu postoji neka podjela između ovih trenutaka autonomne moći i potrebe da se oni pretvore u neku vrstu institucionalizirane sile. To je, opet, očigledno u Grčkoj i Španiji sa Sirizom i Podemosom koji su pokušali da transformiraju mobilizaciju pokreta Occupy da ih se načini nekom vrstom parlamentarne sile. Moje viđenje je da takva transformacija ima smisla samo ako implicira program radikalne transformacije predstavničkih institucija: kratke mandate, bez reizbora, ulogu datu žrijebanju, stvarnu moć kontroliranja narodnih skupština nad predstavnicima i ustrajnost autonomne narodne moći.  Naravno, sve će ovo ostati spisak lijepih želja sve dok ne prevaziđemo trenutni osjećaj nemoći među ljudima. Danas postoji rastući osjećaj kobnosti: ljudi glasaju za vlastite oligarhe sa idejom da bi, nakon svega, moglo biti možda i gore. Veoma se teško boriti protiv ovih osjećaja.

Šta je sa suverenitetom? Pitam Vas ovo zbog reakcije na izbjegličku krizu u Europi. Voljela bih da mi odgovorite u smislu političke filozofije i na fonu ideje kako je distinkcija domaćin/izgnanik od Kanta do Deride i dalje odlučila savremeno promišljanje suvereniteta.

Moje viđenje je: ja se slažem s Derridom u ideji da demokratski princip nije princip suvereniteta. Ali za mene je ova distinkcija inherentna samom konceptu demosa koji je sam politički princip i znači moć bilo koga. S druge strane Derrida tendira ka identificiranju politike i suvereniteta, pa on mora tražiti demokratiju koja bi došla izvan teritorije politike i utjeloviti je u  konceptu domaćina koji je sam dvostruki bitak budući istovremeno stranac kojeg moramo ugostiti i zaštiti i gospodar kojem se moramo povinovati. Za mene je ovakvo viđenje demokratije dio podijele svijeta koju pokušavam analizirati na drugačiji način: s jedne strane postoji logika konsenzusa – logika eliminacije demokratskog konflikta i rastuće identifikacije politike i menadžmenta – koja vlada u zapadnim oligarhijama. A tu je i podsjetnik na konsenzus, masa ‘’drugih’’ koji su odbačeni na humanitarnu scenu koja je, opet, odbačena na periferiju konsenzualnog svijeta. Ravnoteža sama je sada narušena sa prilivom migranata i izbjeglica koje više ne mogu biti uključene niti u tradicionalnu kategoriju izgnanih niti u novi koncept domaćina. Prije se danas radi o globalnom neredu koji je izazvao kapitalizam i državne moći koje su srušile sve granice. To je oligarhijski nered koji mora biti u skladu sa svojom kontradikcijom: oni su htjeli slobodno cirkuliranje roba, ali ne slobodno cirkuliranje ljudi. Sada je ovaj kompromis postao nemoguć. Ljudi bježe iz mjesta gdje ne mogu živjeti, bilo zbog siromaštva ili represije. Direktna konfrontacija između policijskog poretka i ove situacije prooizvodi reakcije koje smo vidjeli. Europska unija želi distribuciju među nacionalnim državama: Slovačka i Finska odbijaju, itd. Iznad svega ovo otkriva deficit demokratije. Demos –  kolektivitet onih koji su ‘’ništa” – jedini kolektivitet unutar kojeg bi novopridošli mogli biti uključeni je uništen konsenzualnim, što znači oligharhijskim, poretkom. Istinske narodne zajednice – odvojene od etničkog ili nacionalnog identiteta – bi trebale biti rekonstituirane u našim zemljama da bi ovo ukljućivanje bilo moguće.

Kako se ovo pitanje suvereniteta može primijeniti na krizu u Grčkoj?

Situacija u Grčkoj jasno pokazuje šta znači ideja Europe mišljene pozitivnim prevladavanjem nacionalnih država i njihovih granica. Pokazuje se da je ta ideja značila prosto podređivanje naroda, preko njihovih vlada, globalnom ekonomskom poretku koji određuju finansijski centri moći. Ne postoji europski narod, samo europski policijski poredak u službi ekonomskog konstrukta. Ograničenje suvereniteta nacija prvo znači obustavu narodne moći. Grčki glasači su glasali protiv uslova Europske komisije, ali je njihova vlada prihvatila te uslove. To je ponavljanje scenarija koji je već viđen u Francuskoj kada je bio referendum o Ustavu EU i francuski glasači su glasali protiv; iako su se sve stranke složile da trebamo reći ‘’da’’ mi smo rekli ‘’ne’’. Pa ipak, nekoliko godina kasnije, naša vlada je potpisala. Tako da postoji sve izraženija ideja da se suzbije nacionalna država i to kao oblik ovisnosti naroda od finansijskih centara moći.

U romanu ‘’Pokoravanje’’ Michela Houllebecqa postoji ideja ‘’brutalne smrti opozicije ljevica-desnica’’. Mislite li da je moguće da se takvo šta u konačnici dogodi?

Ono što vidimo u našim zemljama malo je komplikovanije. S jedne strane tu je činjenica da stranke desnog krila i stranke lijevog krila sve više i više prihvaćaju ekonomski ‘’neo-liberalni’’ kredo. Oboje uništavaju javne službe, sisteme socijalne sigurnosti i sve forme društvene solidarnosti. Sada njihovo saučesništvo ima dvije posljedice. S jedne strane otvaraju put snagama s krajnje desnice koje mogu tvrditi da su jedini oponenti konsenzualnom sistemu dominacije. S druge strane, stranke desnog krila moraju pronaći druge forme razlikovanja, ono što oni nazivaju ‘’vrijednostima’’. Takve su, na primjer, gnjevna kampanja protiv istospolnih brakova u Francuskoj ili kampanje protiv imigranata pod izgovorom odbrane vrijednosti univerzalizma i sekularizma. Stvari postaju još uvrnutije od kada su argumente novih rasista i identitarijanaca elaborirali intelektualaci, novinari i političari iz lijevog krila u ime odbrane republikanskih vrijednosti od partikularizma, religijskih zadiranja i podređivanja žene. Nije slučajnost da je francuska lijeva stranka skoro uzela naziv ‘’Republikanci’’. Postoji potpuna konfuzija u dominantnim ideologijama, koja rezultira rastućom teškoćom da se razluči šta je desnica a šta ljevica, ali ova konfuzija ni na koji način nije forma smirivanja.

Može li se reći da je svijet danas post-dekonstruktivni svijet? Ovo Vas pitam uz jednu veoma bitnu napomenu, da dekonstrukciju shvatimo kao Događaj a ne završen proces. I jesu li zahtjevi za homogenim i konsekventno jačanje desnice neka vrsta odgovora ovome, uvjetno rečeno, post-dekonstruktivnom svijetu?

Nisam siguran možemo li koristiti termine dekonstrukcije i post-dekonstrukcije za periodizaciju. Ono što je u Europi bilo uglavnom dekonstruirano, sa slomom Sovjetske imperije, je marksistička forma razumljivosti svijeta u kojem živimo i njegovih povijesnih transformacija. Dekonstrukcija, kao filozofska doktrina, je slijedila ovu širu dekompoziciju dominantnih kategorija interpretacije i teoretizirala ih na svoj način. Na ovo sam mislio kada sam spomenuo Derridinu teoriju domaćina nasuprot suverenitetu što je način interpretrianja situacije komplementarnosti između svijetova konsenzusa i humanitarne scene viđene kao izvanjsko podređeno zakonu Drugoga. Čak općenitije, teorije su slijedile na ambigvitetan način transformacije naših vlastitih načina da budemo zajedno i političke ishode tih naših načina. Promislimo naprimjer sudbinu psihoanalize i posebno Lakanove psihoanalize čiji su argumenti bili u korist poznatog poretka i društvenih veza što je često bilo slično argumentima evangelističkih propovjednika u SAD.  Ovo je dio upečatljivog obrata ideja progresa i liberalizacije za koje se činilo da su dijelom novog stanja kapitalizma. Opet pomsilimo na bijesnu kampanju protiv gej brakova u Francuskoj. Dok se činilo da je sve dio rastuće liberalizacije svih oblika odnosa, postojala je ova strašna mobilizacija homofobnih organizacija.

Ako prihvatimo tvrdnju da je Univerzitet bio homogeni diskurs moderne, onda šta je s ovim svijetom koji smo označili post-dekonstruktivnim? Kakvi koncepti znanja, ako o konceptima uopće može biti govora, postoje? Je li još na sceni Husserlova ideja krize europskih znanosti ili je ona evoluirala u nešto drugo?

Husserl je pisao u trenutku kada je Univerzitet još uvijek shvaćan kao institucija posvećena promociji univerzalističkih vrijednosti, mjesto s kojeg je moguće rekonstruirati zajedničko značenje. Ovo je, također, bilo dio shvatanja da postoji intelektualna elita sposobna da preuzme pogled na sudbinu civilizacije i da podstakne novi smijer razvoja znanosti i oblika kolektivnog postojanja. Danas je ova ideja Univerziteta u potpunosti iščezla. Nema više ideje Univerziteta kao mjesta s kojeg bi neko mogao napraviti sintezu znanosti i pripremiti novo evaluiranje svijeta. U okvirima Bolonskog procesa funkcija Univerziteta je da prilagodi studente novim formama ekonomskog života, zaposlenja i menaždmenta. Povrh toga, obrazovni je sistem radio kao forma samo-legitimacije. U Francuskoj svake godine postoji reforma srednjih škola, koledža ili univerziteta. Reforma bi trebala da proizvede bolju adaptiranost studenata, ali je ona okrenuta iznad svega samo-legitimaciji institucije i države koja njom upravlja. To je zapravo stvar dokazivanja da se globalna mašina savršeno uklapa u to da dozvoli bilo kome da pronađe svoje mjesto u društvu. Uz napomenu da, ako ne djeluje, onda su sami ljudi krivi. I ovdje sistem djeluje tako da tjera ljude da osjećaju vlastitu nemoć.

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak

Tačno  

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Filozofija, Jacques Ranciere, Politika