Što znamo o ratu znamo iz “muškog glasa”

Što znamo o ratu znamo iz “muškog glasa”

Rodne uloge u romanu Milovana Đilasa “Crna Gora”.

Crnogorsko junaštvo nema žensko lice…

Da li se po čojstvu i junaštvu poznaju isključivo Crnogorci?

Kroz prizmu romana Milovana Đilasa “Crna Gora”, esej će se baviti rodnim ulogoma, stereotipom i mentalitetom Crnogorki, u vremenskim okvirima Mojkovačke bitke koja se odigrala za vrijeme Prvog svjetskog rata 1916. godine, prije tačno sto godina, kada su se crogorske vojske oduprele austo-ugarskoj ofanzivi.

“Selo mog detinjstva posle rata bilo je žensko. Selo žena”[1]

“Pa bilo je na hiljade ratova – malih i velikih, poznatih i nepoznatih. I o njima je napisano još i više. Ali… Pisali su muškarci o muškarcima, to se odmah videlo. Sve što znamo o ratu znamo iz “muškog glasa”. Svi robujemo “muškim” predstavama i “muškim” osjećanjima rata. “Muškim” rečima. Žene ćute. “[2]

Kako Milovan Đilas opisuje rat? Ko je u njemu ratovao? “Ne ratuje jedino vojska. Ni muški jedino. Ratuje sva Crna Gora – Crnogorke. I od pamtiveka one prate braću i muževe u bojeve – nose hranu i neguju ranjenike.”[3] Da li je hrana jedino što su nosile Crnogorke?.

Ženski likovi

“Muvale se žene, u strahu da ne prepoznaju nekog od svojih, skamenje ako na nj nađu. One, žene, tu su ih tražile. One su ih često i dovlačile s fronta uz pomoć vojnika.” One su bile svjedoci nacionalizma, “čojstva i junaštva”. Junaštvo se kroz cjelokupnu našu folklornu istoriju vezuje za muškarce, ratnike i njihova ubistva. Kako je bilo ženi izgubiti takvog junaka? Tražiti među leševima, prepoznavati lica poznanika, brata, sina, muža, komšije, kuma, junaka, i pronaći beživotno raskasapljeno tijelo.

Prvi lik žene koja se pojavljuje na frontu, u romanu “Crna Gora”, je Dobrana, snažna žena-ratnik sa neustrašivošću u očima, kako je Đilas opisuje. Na frontu svom mužu Radoju donjela je hrane, odjeće i vijest da je dobio sina. “Gdje je bilo da žena ženi muža?”[4] i dolazi radosna na front da ga obraduje vješću da je žena koju mu je pri tom ona dovela, porodila sina. To je tek jedna u nizu priča o požrtvovanosti, posvećenosti i nesebičnosti žena. Dobrana nakon suočavanja sa smrću svoga muža, suzdržava se da ne zaplače. Nije prikladno pred narodom da plače zbog muža, a ne bi se to ni Radoju, njenom mužu svidjelo, ne ide da ga žali kad je junački poginuo. Druga po redu u romanu, po duhu, vaspitanju i sudbini sestra Dobranina, Stanija, žena Miloslava, držeći mu ruku pred smrt, sama sebe pokorava što pomišlja da će umrijeti. Do posljednjeg njegovog izdaha bodri ga, ulivajući mu vjere, kako bi mu lakše bilo, da njen muž ne primjeti i ne osjeti svoju slabost, svoju prolaznost, svoju smrt. U našem patrijarhalnom društvu, rodne uloge su bile precizno određene, kao i pravila društvenog ponašanja. Rat koji je izmijenio živote žena, nije mijenjao konvencije ponašanja. Njihova bol i gubitak morao je biti dostojanstven zato što su to žene junaka, ne junak-žene koje sve to sa ogromnom jačinom podnose.

“Nema li tu koga što bi mi pomogao da natovarim mrtvog sina? Pita kao za bilo šta drugo: kad joj usne ne bi bile ispečene i oči tako suhog sjaja – kao da moli pomoć u tovarenju sena ili drva.”[5] Đilas joj ne daruje glas kojim bi rekla kako se osjećala, jer kada bi samo smjela da o tome misli, ili govori, ne bi bila spremna da se nosi s bremenom, sa bolom, kamoli pogrebnim dužnostima. Ispečene usne i oči bez sjaja su jedino što se može naslutiti od bola, gubitka života koji je ona donjela na ovaj svijet. Žena nije mogla sebi dozvoliti da se osjeća kao žena, kao majka, morala je misliti o stradanju, o ratu, kao muškarac, kao ideologija, u okvirima stereotipa. Kako misliti da je njen sin ubio tuđe sinove, i da je tuđ sin ubio njenog? Đilas oživljava kulturu crnogorskog naroda, običaje, i mentalitet. Dosljedno oslikava ponašanje žena u ratu, priznavajući njihov udio i značaj, ali ne omogućavajući im glas da progovore. Može se tumačiti kao njegov subjektivni stav – šta bi žena o ratu i znala? Međutim, tačnije je interpretirati kao reprezantaciju mentaliteta, koji svoju patnju ne može doživiti kao primarnu, niti je smatrati većom od smrti, ni u mislima, ženama to nije bilo dozvoljeno. Patrijarhat, i društvo u kome je žena tu radi muškarca, ne i zbog sebe same, je uloga koja im je rođenjem bila namjenjena.

Ko je Stana Golubova? Žena četrdesetih, debela, brkata, muškobanja, koja uzvikuje “Ne dajte, ubiše Goluba, moga Goluba!” A taj njen Golub, otac, umro je prije više od trideset godina. Istoričari i sociolozi bi različito odredili trajanje rata. Rat traje u ljudima, i traje mnogo nakon zvaničnog proglašenja mira. Ona je anti-junak, refleksija budućnosti, posljedica koju će i ova bitka ostaviti za sobom. U dolinama krvi um se bliži ludosti. Svaki rat je isti, svaki rat je ludost. Što bi crnogorska poslovica potvrdila “stari dug, nova plaća”.

Sestra iz Rovaca, koja je na Razvršju došla da obiđe tri brata, među kojima je jedan barjaktar, najstariji, koji je poginuo zajedno sa bratom. Sestra moli da se bajrak dodjeli preostalom preživjelom bratu, iako se on i sam koleba, iz straha. Ona tješi poginulu braću, tješi narod da je barjak ostao, da nije pao. “Misli i sebe time da uteši.”[6] I ovaj lik u romanu, svrsatava se u stereotip Crnogorke koja ispred svojih želja, osim što stavlja muža, stavlja čast, i kulturni obrazac.

Roman “Crna Gora” podjeljen je na tri djela. Prvi dio nosi naziv Bitka, pripovjedač nas sprovodi kroz događaje neposredno prije bitke i na frontu u toku njenog trajanja. U drugom poglavlju koje naslovljava Vješala, prvo se javljaju ženski likovi utkani u roman refleksijom sjećanja, kojim Đilas opisuje emotivni, umni i prije svega tijelesni doživljaj žena Jaglinke, Divne i Zagorke iz muške perspektive junaka Miloša. Jaglinka koje opisana kao predstavnica crnogorske ljepote, visoka, ni gojazna ni mršava, crnka bijele kože. Tipični stereotip djevojke iz crnogorskih sela,. Posebnu pažnju Đilas posvećuje temi preobražaja djevojčice u ženu, koje prati neznanje o ljubavi, o radoznalim strastima, ali i moralu. Bavi se običajima koji prate udaje-ženidbe, problemom obeščašćivanja žene, povezanosti braka i seksualnosti, i zavodljivim iskušenjima. Jaglinka za sudiju svoje sudbine određuje Miloša. Da li zbog vaspitnog osjećaja niže vrijednosti ili iz ljubavi i predanosti? Druga žena koja se javlja u Miloševom sjećaju je Divna, koja oslikava život gradske djevojke, studentkinje, već oformljene ličnosti kao žene. Đilas je fički opisuje kao istočnjačku ljepoticu, psihički kao inteligentu ženu slobodnije misli. Imeđu njihove ljubavi prepriječio se rat. I treća žena koju Miloš priziva u svojim sjećanjima je Zagorka, žena u zrelim godinama, sušta suprotnost Jaglinke. Žena koja ga svjesno zavodi i ispoljava nezainteresovanost za ljubav osim kao vid iluzije u svrsi uljepšavanja trenutka, predstavljajući realnu sliku rata i položaj nemogućnosti u kom se našla ljubav. Zagorka zna šta hoće, sve do trenutka kada joj se muž vrati iz rata, tada ona napušta jastvo i postaje njegova sjenka.

Potom se perspektiva misli i sjećanja premješta na drugog osuđenika smrtne kazne, koji djeli tamnicu sa Milošem, na starca Vuka, koji priziva i oživljava nostalgične uspomene na svoju unuku Milicu. Među svim muško ženskim odnosima u romanu, ovaj je najravnopravniji. S godinama starac Vuk počinje sličiti djetetu, i njena potreba za njim, srazmjerna je njegovom za njom.

U ovom poglavlju opisana su i dva događaja, koja prate dvije posljednje posjete u zatvoru između Miloša i njegove sestre i majke, i Kapetana Draška, trećeg “stanara predsmrtne tamnice”, i žene njegove. Kapetan Draško se u toj situaciji našao bez riječi, isto kao što se osjećala i njegova žena, riječi su bile suvišne i besmislene pred smrt. Jedinu stvar koja je ona željela podjednako kao da joj muž ostane živ, bila je da mu da snagu da junački izdrži. Analizirajući pomenute segmente i muško ženske odnose u romanu, stiče se utisak da svaki uprkos svojim različitostima jedan drugom sliči. Njihovi odnosi spolja su hladni i suzdržani. Žene svoje sudbine prihvataju, ostaju snažnije i pribranije od muških likova, naviknute da se za nju ne pitaju. “Stari mudri ljudi zbore da je i umrijeti lakše junački.”[7] U prihvatanju tragične sudbine, svaka od pomenutih žena oslanja se na mit o junaštvu, koji je olakšavao suočavanje sa stvarnošću i opravdavao je. Miloševa majka strijepi da svojom ljubavlju ne uvuče svoga sina u kakvu sramotu. Njihov odnos je prvi u romanu u čijem emocije nadvladaju već pomenuti mit i očekivano ponašanje, u kojem majka po Crnogorskom običaju otkriva dojke, nalagajući Milošu da se zakune da će čuvati pamet i dušu svoju. Ljubav majke prema sinu uzvišenija je, “sebičnija” i slobodnija, što proizilazi iz ciklusa života koji mu je ona podarila rođenjem, i nemogućnosti podržavanja oduzimanje istog tog života.

U trećem djelu knjige koji nosi naziv Kraj, opisana su sjećanja i sanjarenja o ženama u Boškovom i Blagotinom životu. Boško u svojim mislima oživljava lik svoje žena Jovane, ljubavnice Šemse, i žene koja mu je bila dostupna, koju nije imao, Ljubice. Šemsa je bila razvedena žena islamske vjeroispovjesti, koju je u svojim mislima povezivao sa imanjem, nestvarnom idilom, mjestom na kome nije bila važna vjera, kao ni zakoni, ni konvncije. Njihov odnos se temeljio na njenoj pokornoj poslušnosti i služenju. U ovom djelu romana opisana je preljuba, iz muškog ugla koja je podstaknuta ljubavi i strastima, i iz Ljubičinog ženskog ugla koja je motivisana socijalnim uspijehom, koji je možda povezan i sa uspijesima u društvu njenog muža.

Blagotina žena Bojana, toleriše preljube i rasipništvo svoga bračnog partnera, Blagote. Zanimljiva anegdota iz njegovog života vezana je za Jagodu, djevojku koja mu je ponudila svoje tijelo radi iskupljenja za brata. Ponovo se javlja motiv bezuslovne sestrinske ljubavi i spremnosti za samožrtvovanje.

Roman završava sa scenom krvoprolića u Dostinoj kafani, kojoj prisustvuju i svjedoče Fata, služavka i Dosta, gazdarica. Odnos pravoslavlja i islama, religija koja su s dugo kroz istoriju sukobljavale, izražen je i u romanu. Religija koja je postala ideologija, predrasuda, motiv za mržnju, spriječava Fatu da Crnogorce doživi kao ljude, da pozove policiju i spriječi krvoproliće..

Rodne uloge

Jedna od žena feministikinja koja se borila sredinom prošlog vijeka za emancipaciju žena bila je Simon de Bovoar. Stavom da se „ženom se ne rađa, ženom se postaje“, formulisala je da ženski pol nije određen biloški, već društveno, pod uticajem okoline. Simon de Bovoar je u poglavlju “Žena: Mit i realnost” djela Drugi pol, postavila tezu da su muškarci načinili od žene onu «Drugu» u društvu, pripisujući joj lažnu auru “misterije”. Ona smatra da je razlog svrstavanja roda, identiteta, rase, klase, religije u stereotipima, princip koji se primjenjuje u društvima na prostoru od strane grupa koje su više u hijerarhiji, ne zato što nisu razumjeli žene, ili drugi neki stereotipisani primjer, već kao izgovor organizacije društva patrijarhata.

Da li se po čojstvu i junaštvu poznaju isključivo Crnogorci?

Zavisno od toga kako formulišemo pojam junaštvo. Da li je junaštvo žrtvovati svoj život za zemlju? Ili je junaštvo ostati jak, hrabro se nositi sa nedaćama i tragičnom sudbinom? Neosporno je da su i Crnogroci i Crnogorke, bili ljudi jakih, dosljednih principa, koji su ličnu sreću bili spremni žrtvovati zarad članova porodice, zarad države. Ako istoriju i mentalitet našeg naroda posmatramo na taj način, junaci su bili i žene i muškarci.

Ali ako junaštvo nije u svrsi etičkih principa, može li se upotrebljavati ta riječ? Da li se u tom slučaju osporava njeno značenje? Žene su samovoljno bile žrtve muškog šovinizma. Muškarci su samovoljno bili žrtve vlastitog šovinizma u šta su pretvorili svoj nacionalizam. Društvo je bilo utemeljeno na preciznim, drastičnim, nepomirljivim razlikama, bez prisustva individualne slobode. Iz ovoga zaključujemo da je mentalitet Crnogoraca i Crnogorki bio jako sličan, sputavanjem slobode i ne prihvatanjem razlika, nisu sebe načinili junacima i junakinjama, već žrtvama. Problem koji je Simon de Bovoar iznjela nije samo problem zapostavljanih slabijih manjina, već osnova za pogriješno vrijednovanje i zablude, koji su bili česti uzroci rata, “junaštva”.

Za P.U.L.S.E Barbara Delać

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Literatura