Lindisfarnska evanđelja

Iz perspektive čovjeka 21. stoljeća, život u srednjovjekovnim samostanima bio je prilično jednostavan. Uz određene varijacije dnevnih rasporeda, osnovni su elementi redovničke svakodnevice bili zajednički: molitva, rad, trenuci tišine, čitanje Biblije, skromna prehrana, odmor i san. Ali i oni su imali svoje “portale” koji su ih povezivali sa svijetom, s onim s kojim su se svojim djelovanjem nastojali približiti, a to je duhovni svijet.

Na sjeveroistoku Engleske, u Sjevernom moru, tri kilometra od obale grofovije Northumberland, nalazi se Sveti otok – otok Lindisfarne. Prostire se na oko 4 km2 i na njemu živi nešto manje od dvjesto stanovnika. Poznat je po Lindisfarnskim evanđeljima, bogato ukrašenoj knjizi – umjetničkom portalu lindisfarnskih redovnika.

Lindisfarnski samostan i evanđelja

Osnivanje samostana Lindisfarne smješta se u 7. stoljeće. U razdoblju od 698. do 720. godine redovnici su prepisali dijelove evanđelja, a svećenik Aldred, oko sto godina kasnije navodi kako je Eadfrith, svećenik crkve u Lindisfarneu (698. – 721.), napisao ovu knjigu za Boga, biskupa Sv. Cuthberta i sve svece otoka. Zanimljivo je da su zapisana i imena svećenika Ethelwalda i Billfritha koji su ukrašavali danas izgubljene korice knjige. Aldred navodi kako je on sam dodao engleski prijevod ispod izvornoga teksta pisanog latinskim i grčkim jezikom.

Specifičnosti inzularne umjetnosti

Lindisfarnska evanđelja su reprezentativan primjer inzularne (otočne) umjetnosti. U Irskoj je već u 5. stoljeću došlo do pokrštavanja stanovništva nakon čega slijedi osnivanje redovničkih samostana na području Velike Britanije poput Ione, Lindisfarnea, Wearmoutha. Lindisfarne je stoga važno središte ranog engleskog kršćanstva.

Potom je, zaslugom misionara iz Irske i ostalih dijelova Europe, uslijedio i kulturni procvat, a u knjiškom slikarstvu razvio se jedinstveni hibernosaksonski stil. Riječ je o stilu koji se sastoji od apstraktnih elemenata lokalnih tradicija, od ravnih ili isprepletenih traka, stiliziranih zoomorfnih petlji te kršćanskih simbola i likova. Istovremeno, uočava se i mediteranski utjecaj rimskih misionara s juga tako da su Lindisfarnska evanđelja iluminirana s oba stila.

Razdoblje od 650. do 850. godine predstavlja najplodonosnije vrijeme inzularne umjetnosti jer tada nastaju neki od najraskošnijih i najljepših primjera iluminiranih rukopisa uopće. O njima je Giraldus de Barri, arhiđakon i povjesničar iz 12. stoljeća, napisao:

Pažljivo ih proučite i pristupit ćete u pravo svetište umjetnosti. Pronaći ćete petlje tako delikatne isprepletenosti, stiješnjene i guste, s bogatim čvorovima, u tako svježim i sjajnim bojama da lako možete povjerovati da je riječ o djelima, ne čovjeka, nego anđela.

Lindisfarnska evanđelja pisana su irskom majuskulom i minuskulom. Majuskula je tip raskošnih slova zastupljenih na početnim stranicama, dok je minuskula pismo prikladnije za svakodnevnu upotrebu i njime je ispisan prijevod svetog teksta na stari engleski jezik.

Iluminacija

U likovnoj umjetnosti, iluminacija je umijeće ukrašavanja rukopisnih knjiga; naziv za naslikane ili nacrtane inicijale, minijature i različite ornamente. Sam naziv iluminacija dolazi od svjetlucanja zlatne boje u rukopisima i doslovno znači osvjetljavanje, rasvjetljavanje. Zlatna boja simbolizira božansku svjetlost, duhovno nebo, drugi svijet i bila je prisutna u svim svetim tekstovima. Na mnogim stranicama starih rukopisa iluminacije zauzimaju više prostora od samog teksta – ponekad i čitave stranice. Velika se pažnja posvećivala i koricama knjiga, tako da su neke optočene zlatom, srebrom, draguljima, čime se dodatno isticala njihova vrijednost.

Sve oslikane stranice u Lindisfarnskim evanđeljima, a posebno one s prikazima evanđelista, ukrašene su tako da se čini da slika iluminira.

U ovoj knjizi dimenzija 34 x 24,5 cm, koja ima 258 stranica, iluminirano je šesnaest stranica s kanonskim tablicama, četiri stranice s prikazima evanđelistâ i pet tzv. carpet stranica, uz više desetaka stranica s oslikanim inicijalima.

Kanonske tablice predstavljaju usporedni prikaz evanđelja po Mateju, Ivanu, Luki i Marku, kako bi čitatelj mogao usporediti naracije.

Glavna inovacija ove knjige su prikazi evanđelistâ izrađeni pod italskim utjecajem misionara s Apeninskog poluotoka. Marko i Ivan su prikazani kao mladi i golobradi, a nasuprot njima Matej i Luka su stariji i bradati, tj. u bizantskom stilu. Svaki od evanđelistâ predstavljen je na početku pripadajućeg mu evanđelja s odgovarajućim simbolom: Matej s anđelom (krilati čovjek), Luka s teletom, Marko s lavom, a Ivan s orlom. Prije samog teksta evanđelja nalazi se stranica posebno bogate ornamentike poznata kao carpet¹ stranica jer izgleda poput šara orijentalnih tepiha. Najpoznatija i najuspješnije oslikana takva stranica nalazi se u Matejevu evanđelju. Iznenađuju ljepota, jedinstvenost i raznolikost ovih stranica, a ono što im je zajedničko je diskretno upisan križ u njihovu središtu. Unutrašnjost križa, kao i preostali dijelovi takvih stranica, ispunjeni su raznim geometrijskim motivima, apstraktnim i animalnim pleterima, koji simetrijom boja i oblika, čine savršenu harmoniju i neponovljiv izraz. Te su stranice trebale pripremiti čitatelja za evanđeosku poruku.

Od Lindisfarnea do Britanske knjižnice

U 9. stoljeću Vikinzi u više navrata upadaju na ovaj teritorij osvajajući i pustošeći sve pred sobom. Lindisfarnski redovnici u bijegu uzimaju relikvije i knjige, uključujući Lindisfarnska evanđelja.

Preselili su se u Durham u sjeveroistočnoj Engleskoj, oko 200 km južnije od Lindisfarna, odakle su se u 11. stoljeću opet sklonili u Lindisfarn pred Williamom Osvajačem iz Normandije, no ne zadugo. Nakon ponovnog boravka u romaničkoj katedrali u Durhamu, u 16. stoljeću knjiga dospijeva u Tower of London, a u 17. stoljeću otkupljuje je kolekcionar umjetnina Sir Robert Cotton. Danas se nalazi u Britanskoj knjižnici (The British Library), nacionalnoj knjižnici Velike Britanije. U tim je preseljenjima zauvijek izgubljena prva ukrasna stranica knjige – draguljarski poklopac. Godine 1852. napravljene su nove korice na temelju ukrasa na Eadfrithovim stranicama.

Danas su fragmenti ove knjige dostupni i na internetu, a postoje i dva faksimila koja su izrađena prilično vjerno originalu.

Raznolikost i sjaj Lindisfarnskih evanđelja su takvi da njihove slike zadivljuju čak i u reprodukciji. Inspirativnost mističnog zanosa utkana u ovaj kodeks čini ga vrijednom relikvijom ranosrednjovjekovne umjetnosti. Rezultat je težnje da se božanske poruke približe i vizualnim putem kako bi se očitovala ljepota Svetog pisma i još snažnije dotakla srca redovnika i svih ostalih koji traže svjetlost Boga.

¹ Carpet, eng. tepih – budući da pleternom ornamentikom podsjeća na orijentalni tepih.

Autor: David Brajić

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

jevanđelje, Nova Akropola, Religija