Tao Te Čing: Knjiga Puta i Vrline
Čak i najveće drvo počinje iz malog sjemena.
Čak i najveća kula počinje iz grude zemlje.
Čak i najduži put počinje prvim korakom.
Kineska filozofsko-religijska misao vezana uz pojam Tao datira još iz mitskog perioda kineske povijesti. Pripisuje se prvim legendarnim kineskim carevima za koje se kaže da su donijeli učenje o Taou i njegovoj primjeni na sve aspekte života preko Knjige pjesama, Knjige povijesti, Knjige obreda i Knjige promjena. Primjenjujući njihovu mudrost, uredili su Carstvo.
Međutim, polovicom prvog tisućljeća prije Krista, Kinu su zahvatili politički i društveni nemiri i previranja. Tradicionalne vrijednosti postupno su izgubile svoj prvobitni sadržaj i nisu više zadovoljavale potrebe ljudi tog doba. U želji da pronađu i pruže smisao postojanja, javljaju se mnogi filozofsko-religijski pokreti. Između više od stotinu pokreta, danas je poznato šest osnovnih, od kojih su dva imala najsnažniji utjecaj: konfucijanizam i taoizam.
Treba naglasiti da ni Konfucije ni Lao Tzu nisu donijeli nikakvo novo učenje, različito od već postojećih. I jedan i drugi su zapravo reformatori već postojećih temeljnih odrednica drevne filozofije. Svi su ovi filozofski pravci međusobno izmiješani i isprepleteni, tako da je za razumijevanje jednog često potrebno posegnuti za drugim.
Nećemo, također, pronaći ni jedan kineski filozofski spis koji iscrpno razlaže ili sistematizira određenu temu, kao što je to slučaj u zapadnoj filozofiji. Kineski tekstovi govore kroz kratke izreke, aforizme ili anegdote, u kojima je puno više onog neizrečenog, tek ovlaš naznačenog, negoli izravno objašnjenog. Svu dubina i smisao čitave kineske filozofije možda najbolje definira izreka: Preokretanje je kretanje Taoa.
Stari Učitelj
Lao Tzu smatra se osnivačem filozofskog, a kasnije i religijskog pokreta nazvanog taoizam. Povjesničar Su-ma-Chien (oko 100. g. pr. Kr.) bilježi: “Rodio se u selu Kuh-si Yen, u pokrajini Li, u državi Chu… Njegovao je vrlinu i Tao. Težio je za tim da ostane skriven i bezimen. Dugo je živio kod Chua, a kad je uvidio da oni idu putem propasti, otišao je. Na granici mu je čuvar Yin Hsi rekao:
‘Prije nego odeš, zahtijevam da mi napišeš knjigu!’ Tada je Lao Tzu napisao knjigu u dva dijela u kojoj govori o značenju Taoa i o njegovoj vrlini (Te) u pet tisuća i više riječi. Nitko ne zna gdje je završio.”
Iako su podaci prilično iscrpni, ipak se o osobi Starog učitelja, što je doslovan prijevod imena Lao Tzu, gotovo ništa pouzdano ne zna. Povjesničari se ne slažu ni oko njegova rođenja, ni oko njegova imena, pa ni oko toga je li on stvarni pisac knjige Tao Te Ching. Chuang Tzu tvrdi da je umro kod kuće, okružen svojim pisarima. Jedni tvrde da je pravim imenom bio Li-El, drugi Li-Tan, Po-Jang, Lao-Tan… Jedni drže da se rodio 604. g. pr. Kr., drugi 571. g. pr. Kr., treći ga smještaju u peto ili četvrto stoljeće. Vang Chung, povjesničar iz XVIII. stoljeća, tvrdi da nije Lao Tzu napisao Tao Te Ching, već da je to bio Tai-Shi-Tan, povjesničar dinastije Chou; drugi, pak, tvrde da je knjiga, prije negoli je zapisana, prenošena usmenim putem, a treći da nije djelo jednog autora. Svi se, međutim, slažu da se legendarni susret Lao Tzua i Konfucija stvarno dogodio: susret između “starog” i “mladog” učitelja.
Usprkos svim dvojbama oko autorstva i brojnim pokušajima da se knjiga razloži na više pisaca, bogatstvo stila, obilje parabola, jednostavnost i dubina izrečenog govore ipak u prilog jednog autora. Iako se čini da su teme u knjizi složene bez ikakva redoslijeda, ipak se može razabrati kako se čitatelja postepeno uvodi u složenost i strukturu materije koja, poput kakve simfonije, paralelno provlači nekoliko osnovnih glazbenih tema koje se susreću i raspliću u iznenađujućim obratima, sve do konačnog smirenja u idealnoj zajednici (Glava 80) i u idealnom čovjeku (Glava 81). Kako kaže Karl Jaspers: Ne može se sumnjati u to da je knjigu stvorila osoba visokog ranga. Njene su riječi skoro opipljive i razgovaraju s nama.
Tko je i kakav je bio Stari učitelj, Lao Tzu?
O tome nam danas može govoriti samo jedno – njegovo djelo. Taoisti su ga prikazivali alegoričnom slikom koja predstavlja njega i njegovo učenje. Na leđima bika (simbol ukroćene personalnosti), sjedi starac dugih ušiju (Dugouhi je bio nadimak koji su mu od milja nadjenuli poklonici chana (zena), prema indijskom vjerovanju da su duge uši obilježje mudraca), kako mirno jaše niz put (Tao) koji nestaje u daljini, govoreći jasno i smireno:
Postoji nešto, nejasno, ali potpuno
Tiho, prazno
Uvijek isto, u svim promjenama
Vječno se mijenjajući, uvijek isto
Može se promatrati kao majka svih stvari
Ja ne znam njegovo ime
Pa ga zovem Tao.
Iz Lao Tzuovih riječi doista izvire mir, ali to nije pasivna mirnoća ravnodušnosti. On dobro uviđa stanje svijeta koji, nesvjestan stvarnosti, živi obuzet vlastitim, nepromišljenim predodžbama i željama:
Stupiti u život znači početi umirati.
Tri od deset su robovi želje za životom.
Tri od deset su robovi straha od smrti.
Tri od deset žele produžiti život,
ali su ipak ograničeni predstavom smrti.
Zašto?
Jer se drže ovog života.
Usprkos tome, on ne teži bijegu od takvog svijeta, niti mu poriče vrijednost. Naprotiv, čitava knjiga kao da je motivirana Lao Tzuovom spoznajom, izrečenom u stihovima:
Čovjek s vrlinama preuzima na sebe.
Zao čovjek prebacuje na druge.
Lao Tzu shvaća da se čovjek ne može odjednom promijeniti i odreći svojih stavova i htijenja, bez obzira kakvi oni bili. Jer, da bi se mogao slijediti univerzalni zakon, potrebno je stalno mijenjati sebe, svoj karakter, svoju predodžbu o sebi kao biću, dok ona ne bude istovjetna s pravom čovjekovom prirodom. To je teže što je manja skromnost, a veća naša predodžba o vlastitoj važnosti i dostignućima. Stoga se pojavljuje problem usklađivanja s okolinom koja možda nema iste predodžbe o stvarima. Tada logično dolazi do “sukoba predodžbi”, do nerazumijevanja i neslaganja, do patnje i bola, što je posljedica pogrešnog djelovanja za koje smo najčešće sami krivi.
Time što ljudi određuju lijepo,
određeno je i ružno
Time što ljudi određuju dobro,
određeno je i zlo.
Naklonost i nemilost uzrokuju tjeskobu.
Ono što cijenimo i ono čega se bojimo
je u nama.
Što znači:
Ono što cijenimo i ono čega se bojimo
je u nama?
Bojimo se jer imamo ja
Kada napustimo ja, nema više straha.
Stoga:
Onaj koji sebe nađe stiče razmak od svijeta.
Onaj koji sebe živi stoji izvan svijeta.
Ovdje se pod ja ne misli na istinsku čovjekovu bit, već na ono što bi više odgovaralo pojmu personalnog: onog nestalnog, promjenjivog ja, podložnog svim utjecajima psiho-fizičkih i mentalnih stanja, kao i vanjskim utjecajima. Lao Tzu prvenstveno kritizira intelektualno znanje i svjetovni, običajni moral. Budući da ne počivaju na onom izvornom, na razumijevanju Taoa, oni više štete nego koriste. Ako se znanje ne shvaća potpuno – dakle, ne samo kao intelektualno, već i kao praktično znanje, ono koje je primijenjeno i potvrđeno kroz djelovanje – ono pobuđuje lažni moral i oholost u društvu. Stvaraju se lažne razlike koje se pomoću domišljatosti i lukavstva dobro skrivaju unutar običaja i zakona. Sve je to, kažu taoisti, samo izvanjsko. Potrebno je otkriti svoje nutarnje jastvo, suzbiti egoizam, biti jednostavan. Pod ovim on ne podrazumijeva napuštanje civilizacije i vraćanje “izvornim”, primitivnim oblicima života, već onom duboko izvornom: Taou.
Lao Tzu uči da nije moguće učiti i napredovati ukoliko postoji uvjerenje da je sve znano i spoznato; tada zapravo vlada stagnacija, zatvorenost za svako daljnje napredovanje i učenje.
Tko zna da ne zna, najviši je.
Tko misli da zna, ograničen je.
Put i vrlina: Tao i Te
Ni čitavi tomovi objašnjenja ne bi uspjeli iskazati sve što sadrži Tao Te Ching, ta mala knjižica od pet tisuća riječi, složenih u osamdeset i jednu pjesmu. Svaka pjesma, svaka strofa, svaki stih govore sami za sebe o stvarima koje nas sve duboko dotiču, bili mi toga svjesni ili ne.
Prava namjena knjige i nije razumijevanje i analiza rečenog, već prvenstveno poticaj prema nadvladavanju onog manje vrijednog i otkrivanju trajnog i valjanog. Njezina bit može nam se otkriti jedino istraživanjem u nama samima: Upoznati druge je pametno, upoznati sebe je mudrost, pri čemu je Knjiga posrednik.
Riječ Tao danas se obično prevodi kao Put. Ali ta definicija daleko je od toga da obuhvati sva značenja Taoa. Kineska izreka Tao je ime koje nije ime možda može dati bolju predodžbu. Tao toliko nadilazi sposobnost našeg logičnog rasuđivanja da ga razum jednostavno ne može zahvatiti dovoljno duboko da bi ga pojmio. On je prisutan u svemu, u svim aktivnostima, u svemu postojećem, ali i izvan toga. On je istovremeno postojeći i natpostojeći. On je onaj iz kojeg je proizašlo sve postojeće, a da pri tom ono natpostojeće nije izgubilo ništa od sebe samog, nije se ni uvećalo ni smanjilo, iako istovremeno sadrži sve postojeće i sadržano je u svemu. Jer Tao je sveobuhvatan, ništa mu ne može izmaći. No, sve ovo je tako s univerzalnog gledišta, ali što je s čovjekom? On je zaboravio Tao koji je u početku slijedio:
U stara doba sljedeće je ostvarilo jedinstvo:
Nebo, pomoću Jednog, je postalo svijetlo
Zemlja, pomoću Jednog, je postala stabilna
Duh, pomoću Jednog, je postao svjestan
Prostor, pomoću Jednog, je postao pun
Sva bića su postala pomoću Jednog…
Ako Tao vlada u zemlji,
vojnički konji pomažu kod oranja.
Kad Tao nestane u zemlji,
konjica gazi polja.
Nema većeg prokletstva od žudnje za moći.
Nema većeg zla
od žudnje za posjedovanjem.
S vremenom dolazi do udaljavanja od Taoa i tako će biti, kaže Lao Tzu, sve dok se čovjek bavi svojim željama i dopušta da ga zasljepljuju čula:
Žarke boje zasljepljuju oko
Glasni zvuci zaglušuju uho
Snažni začini otupljuju okus
Žestoke strasti zaluđuju duh
Velike žudnje vode na stranputicu.
Stoga mudrac:
Odražava svoje jastvo, a ne ja.
On ide k sebi i napušta vanjsko.
Pojam Taoa postojao je davno prije nego što je Lao Tzu napisao Tao Te Ching, ali upravo Lao Tzu stavlja težište na Te, tj. na ono što čovjeku može pomoći da dođe u sklad s Taom.
Ideogram Te obično se prevodi kao vrlina, moć ili karakter, ali svi ti izrazi nisu dostatni da bi u potpunosti objasnili značenje Tea. To nije vrlina u onom smislu u kojem su to dobrota, pravednost, skromnost itd. Mogli bismo ga nazvati nadvrlinom, jer je to vrlina Taoa (Puta) i u tom kontekstu sve su ostale vrline uključene u Te. Ako ga imenujemo pojmom moć, to ne podrazumijeva silu, već snagu koja omogućava da se nešto izrazi na sebi svojstven način. Na primjer, Te sjemena jest ona snaga koja će omogućiti sjemenu klijanje. To uključuje i određene karakteristike i specifičnosti koje razlikuju pojedina bića, predmete ili pojave. Tako Te vjetra sadrži u sebi moć puhanja, ali i hladnoće i topline itd. Te, dakle, označava karakter, specifičnosti i sposobnosti svake stvari, ali ni to nije sve. Te omogućava svemu što postoji da ostvari vezu s Taom i potiče evoluciju svega:
Tao im daje život
Te ih hrani.
Umjetnost srca i “nedjelovanje”: hsin-chou i wu-wei
Lao Tzu traži nadvladavanje vlastitih ograničenja i usklađivanje misli, osjećaja i djela prema Teu, ali je istovremeno svjestan težine zadatka. On kaže: Moje je učenje vrlo lako razumjeti i lako slijediti, ali ga mnoštvo teško razumije i teško slijedi… Samo iz uviđanja smisla postojanja može proizaći ispravan način života i djelovanja:
Pravilna aktivnost ne ostavlja traga
Pravilan govor ne uzrokuje zbunjenost
Pravilna promišljenost ne treba proračunatost.
Svakom se čovjeku dogodio barem jedan trenutak “posebne budnosti”, kad neku naizgled svakodnevnu, uobičajenu stvar pokraj koje je prošao tisuću puta, odjednom pogleda “drugim očima”, kao da je vidi prvi put. Tada mu se ona otkriva u svojoj punoj ljepoti i izražajnosti bogatoj smislom. I on u njoj otkriva dio svog vlastitog postojanja ili nečega što mu je u tom trenutku značajno. Taj događaj poprima posebnu važnost: on postaje dio nas, naše vlastite egzistencije, jer je kroz njega oživljeno jedno stanje naše duše, jedan pomak u razumijevanju svijeta ili nas samih.
Kad taoisti govore o ispravnom poimanju i promatranju svijeta, onda misle upravo na takve “trenutke budnosti”. Ti trenuci, međutim, trebaju prestati biti samo trenuci, jer možemo pravilno djelovati samo ako stalno, s budnom pažnjom, promatramo svijet. Ovakav stav mudracu omogućava osjećaj jedinstva sa svijetom. Promatrajući iz te perspektive, čovjek postaje dio onoga što promatra i ono postaje dio njega.
Takav pogled na svijet i čovjeka kao dijela tog svijeta taoisti nazivaju hsin-chou, umjetnost ili doktrina srca. Svako promatranje vanjskog svijeta produbljuje i naše spoznaje o sebi. Isto tako, promatranje nas samih produbljuje znanje o vanjskom svijetu. Stoga Lao Tzu kaže: Bez izlaženja iz kuće, možeš upoznati cijeli svijet.
Kuan, što doslovno prevedeno znači “tihi promatrač”, presudan je za kineskog mudraca. Mudrac je “ovozemaljski” i “nadzemaljski”, njegova uloga nije u tome da bude izdvojen iz svijeta, naprotiv, on u svijetu aktivno sudjeluje. Najbolje ga opisuje izreka: Unutarnja mudrost i vanjsko kraljevstvo. Iz unutarnjeg sagledavanja i suglasja s prirodom proistječe vanjsko djelovanje. Kako potječe iz Kuana, ono se ne bavi uklanjanjem posljedica, već uzrocima:
Djeluj ne djelujući
Djeluj bez napora
Osjeti neosjetljivo
Uzdigni nisko, umnoži jedno
Vrlinom odgovori na manu
Zamršenim se bavi dok je još jednostavno
Ostvari Veliko u malim stvarima.
Teškim stvarima svijeta
Treba se baviti dok su još lake.
Velikim stvarima svijeta
treba se baviti dok su još male.
Stoga se mudrac nikada
ne bavi teškim i velikim,
a ostvaruje teško i veliko.
Ovdje se radi o “djelovanju nedjelovanjem” (wu-wei), što zapravo znači da je takav čovjek oslobođen sumnji. On ne razmišlja je li dobro učiniti ovo ili ono. On postupa prema svojoj istinskoj prirodi, on sam jest takav. Ne-djelovanje je osnova taoističkog djelovanja u svijetu. No, ono ne podrazumijeva odustajanje od djelovanja i nerad. Djelujući iz stanja tihog promatranja (Kuan) kroz koje je čovjek sjedinjen sa svijetom, on može postupati ispravno, prirodno, bez uplitanja misli i želja. Stoga mudrac: Upravlja bez upravljanja. Oblikuje bez ranjavanja. Ispravlja bez prisile. Bliješti bez zasljepljivanja.
Lao Tzuu zna da je čovjek, razapet između svojih predstava, svojih misli i osjećaja, teško može shvatiti poruku koju nosi Tao Te Ching. On upozorava na to: Istinite riječi nisu uvijek lijepe. Lijepe riječi nisu uvijek istinite. Dobre riječi nisu uvijek uvjerljive. Uvjerljive riječi nisu uvijek dobre. Zbog toga on savjetuje jedini mogući način pomoći drugima. Ne putem riječi, nego putem vlastitog primjera: Biti skroman znači biti uzvišen. Biti savitljiv znači biti ojačan.
Krajnji je cilj razumijevanje bez riječi, ono u kojem vlada sloga srca sa srcem koja proizlazi iz jasnog pogleda na svijet (hsin-chou: umjetnost srca). To ne podrazumijeva istovjetnost svih, već harmonično zajedničko djelovanje, poput različitih dijelova istog organizma. O takvoj viziji svijeta Lao Tzu kaže: O, daleko je još buđenje, jer sve što ljudi imaju, rezultat je njihove volje i nastojanja. U tom kontekstu vrijede i ove riječi:
Kada najviši čovjek čuje o Taou
on marljivo vježba.
Kada osrednji čovjek čuje o Taou
on ponekad vježba.
Kada najniži čovjek čuje o Taou
on se glasno smije:
Ako se takav ne bi smijao,
Tao ne bi bio Tao.
Autor: Jerko Grgić
Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E
Tao Te Čing: Knjiga Puta i Vrline added by P.U.L.S.E on
View all posts by P.U.L.S.E →